Kolektivna krivnja i nasilje (Haneke)

25.02.2010.

Bože, zašto jednostavno ne umreš?, koncentrat je okrutnosti Bijele vrpce, Hanekeovog nagrađenog filma kroz čije crno bijele izuzetno estetski privlačne, a skromne kadrove pratimo život u jednom njemačkom seocetu prije Prvog svjetskog rata. Izgovara je seoski liječnik svojoj ljubavnici koja mu je odgojila djecu, prikrivajući njegovo zlostavljanje vlastite kćerke, brinući se za njihovo zajedničko, bolesno dijete, obavljajući prljavi posao za njega, kako sama kaže, nakon mučnog dijaloga u kojem je se pokušava otarasiti. Liječnik rečenice poput " O Bože nisi mi uradila ništa. Ružna si , neuredna. Pokušao sam zamišljati neku drugu, koja ljepše miriše, koja nije tako oronula, ali naposljetku ti si opet tu i onda se gadim sam sebi. Mogao sam da se zabavljam sa kravom! Gubi se, zar nemaš ponosa? ", izgovara nonšalatno, kao da se takva svirepost podrazumijeva. I podrazumijeva se. Kroz cijeli film svirepost se provlači mirno i postaje sveprisutna jednako kao snježni kadrovi, crkvena zvona, zvuk šamara na dječjim obrazima. Djeca su glavni protagonisti, uglavnom neznatno buntovna, šutljiva, mlaćena od strane roditelja, napose očeva, ali s druge strane, neočekivano nasilje uspijeva unijeti nemir među stanovnike. Netko brutalno premlaćuje njihovu djecu, a da to nisu oni. Dva slučaja premlaćene djece kao i nesreća seoskog liječnika na samom početku filma, dovoljna su da se cijelo selo digne na noge tražeći krivca, osobito za vrijeme nedjeljne mise, kad suočena sa seoskim svećenikom šutljiva pobožna masa ne odaje individualnog krivca.

Estetski savršeni crno bijeli kadrovi, od izuzetno zatamnjenih kadrova unutrašnjosti domova, do zasljepljujuće bjeline pejzaža, naglašavaju sraz između željenih vrlina koje roditelji pokušavaju usaditi djeci i nakaradnih metoda kojima to pokušavaju postići. Najspecifičnija je metoda bijele vrpce koja simbolizira nevinost i dobrotu, a roditelji njome vezuju dječake noću za krevet i stavljaju im oko ruke danju ne bi li im usadili iste vrline i istodobno ih kaznili za neposluh, dok djevojčici otac upliće vrpcu u kosu da bi na kraju zaključio da se cijela godina nošenja bijele vrpce nije nimalo isplatila i da djevojčica nije naučila ništa o svojim grijesima. Jedini topli, gotovo mazohistički trenutak u odnosu roditelja i djece vidimo kad dječak ocu donosi kavez s novom pticom ne bi li ga utješio zbog gubitka prethodne. Otac nasilu procijedi hvala. Dječakova sestra, djevojčica s bijelom vrpcom je prethodnu pticu probola škarama iz osvete ocu. Okrutnost stoga nije specifična samo za roditelje, to je generacijska naobrazba, pa na više mjesta nalazimo sličan dječji neposluh i još brutalnije kazne dok se selo zgraža nad nepoznatim počiniteljem koji prebija njihovu djecu.

Image and video hosting by TinyPic

Haneke nasilje uvodi polako, gotovo neprimjetno, navodeći tromog gledatelja da osjeti da se to zaista podrazumijeva, tražeći zaobilaznim načinima reakciju. Narator u filmu je mladi seoski učitelj koji paralelno provlači i svoju slabašnu ljubavnu priču sa dadiljom barunove djece, a s vremenom postaje ključan u otkrivanju istine, iako nismo potpuno sigurni da je na pravom tragu. Za svirepost prema dvojici dječaka naposljetku okrivljuje samu djecu. Nakon svećenikovih prijetnji optužbe se polako zaboravljaju, a selom kruže priče da su liječnik i babica, njegova ljubavnica, počinitelji, s obzirom na njihov iznenadan nestanak.
Krivca ne nalaze. Selo biva suočeno s Prvim svjetskim ratom i seoski učitelj biva regrutiran i nikad se više ne vrati u mjesto. Film time završava, kao i zadnjom misom na kojoj je bio prisutan.

Nije li krivnja onda kolektivna? Brutalno nasilje koje je podiglo selo na noge je brutalno u njihovim očima utoliko jer ga je počinio drugi, a ne oni sami, iako je taj drugi ironično među njima, netko od njih, no masa ne zna tko. Udarci koje su zadobili dva dječaka mogli bi biti i pretjerani udarci nekog od njihovih roditelja. Ali nisu. Počinio ih je uljez. Svirepi doktor je zbog tog uljeza izgubio i ruku. Selo traži krivca da bi ga moglo propisno kazniti. Krivac ne mogu biti djeca, djeca su nevina, djecu se noću veže bijelim vrpcama, djevojčicama se upliću u kosu, bile one seksualno zlostavljane ili ne, važna je vanjska čistoća, baš kao blještavi bijeli pejzaž koji ne uspijeva osvjetliti unutrašnost kuća u kojima se svakodnevno odvija nasilje. Ljubavne priče nisu ništa manje surove. Kad baronesa razgovara sa svojim suprugom o svim njihovim problemima, njegovoj okrutnosti, on i ne pokušava razumijeti njene razloge već mu usputna činjenica da je upoznala drugog muškarca pomućuje um i jedini odgovor koji ga zanima jest da li je spavala s tim muškarcem. Ljudi su u filmu ogoljeni do srži, sa svom svojom bazičnom naravi ispod koje nema ništa dubljeg i koja se ne prikriva, nema naslaga koje bi donijelo obrazovanje, život u uljuđenijoj sredini već kroz primitivne seljane vidimo ljudsku prirodu kakva ona zaista jest, svirepa, sumnjičava, ljubomorna, zla, u stanju počiniti najveće zločine sasvim nonšalantno. Krivnja je kolektivna. Krivnja je na trenutke i loptica bačena gledatelju, koji to nasilje uzima zdravo za gotovo.



Kolektivnom krivnjom i ljudskom prirodom s ponešto kulturoloških naslaga bavio se Haneke i u filmu Hidden. Tamo je prikazao obitelj više srednje klase koju uznemiruje neznanac video kazetama s prikazima njihovog doma. Kroz film raslojava se brak protagonista, otkrivajući nepovjerenje, lažnu bliskost, kartonsko utočište malograđanskog braka u kojem supružnici suočeni užasom izvana, otkrivaju svoj vlastiti užas. Anne upoznaje svog supruga Georgesa u vidu njegovih dječjih grijeha tek kad on sam biva primoran priznati nemili događaj iz djetinjstva. Tu smo već kao i ona, suočeni s činjenicom da Georges nije pozitivac, a uloga dobrog oca i supruga tek je fasada s kojom je naučio živjeti toliko da je to jedina unutrašnost koju poznaje. Krivnja je element koji ne može biti sastavni element njegove ličnosti jer je on uopće nije svjestan. Samim time postaje u gledateljevim očima jednako, ako ne i više monstruozan od nepoznatog počinitelja koji uznemirava njegovu obitelj. Dajući mu možda šansu da otkrije ljudskost u sebi. Ali potiskivanje je preduboko i sustavno odrađivano godinama u njegovoj psihi i jedina borba koja mu ostaje je borba na smrt s neznancem za kojeg vjeruje da ga upravo on uništava. Taj neznanac je Alžirac kojeg su Georgesovi roditelji davno trebali posvojiti, ali je Georges kao ljubomoran jedinac to podlostima spriječio, osudivši Majida na nesretan život po domovima. Do kraja filma ne znamo tko je zaista počinitelj, kao što i Georges do kraja filma odbija svaku mogućnost vlastite krivnje. Iako je ona dvostruko podcrtana upravo samoubojstvom Alžirca kojeg Georges sustavno muči prisiljavajući ga da prizna da je on anonimni voajer. Osim intimne dimenzije, prisutna je i ona koja razotkriva odnos Francuza prema manjinama, također razotkrivajući i tu kolektivnu krivnju.

Image and video hosting by TinyPic

Osim kolektivne krivnje još je jedan element prisutan u oba filma : izrazita okrutnost djeteta. Bazična ljudska zloba koja počinje od malih nogu, od još neformiranih ličnosti, koja nije svjesna da je zla. Dok u Hidden, Georges nagovori Majida da prereže vrat pijetlu rekavši da je otac tako naredio, u White Ribbon djevojčica škarama probija očevu omiljenu pticu, a djeca su možda brutalno prebila svoje vršnjake. Djeca su inače jedan od najzastrašujućih elemenata i svih trilera i horrora, možda upravo zbog toga što zlo koje se pojavi kod njih je ono bazično, iskonsko, i najmanje očekivano. U filmu Hidden, okrutni razmaženi dječak izrasta u neosjetljivog začahurenog muškarca koji ne može ostvariti nijedan potpuno blizak odnos, a u White Ribbon djeca su nasilje izravno upila od roditelja, omogućujući evolutivan nastavak svireposti. Masovna pobožna šutnja pratit će zlokobne generacije još godinama, sve do Drugog svjetskog rata, kad će se po snježnim nevinim njemačkim selima proliti neka tuđa krv, krv neznanca. A mnogi pojedinci poput Georgesa neće biti u stanju osvijestiti svoju krivnju.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se