nema me više tamo...ni za zaborav

17.10.2009.

nema me više tamo gdje si me ukrao proljeću,
nema me u tvom gradu ni kad otputujem,
tramvaji mi znače kao i svakom prosječnom stanovniku,
nužna ružnoća,
stanice zaobilazim,
ne volim više, smišljeno, planski, autoritativno,
svoje projekcije idealnih životnih partnera,
ne zamišljam ni samoću,
apstrakcija je presitna za tugu,
tko će zamišljati sve te živote
koji su mogli jurnuti u mene
da nisi ti,
ne znam što si zapravo vidio u meni
i zašto sam ti se ikad nasmiješila,
pristojnost me uvijek koštala glave,
ti si bio naprosto topao,
proljeće hladno,
neka nevaljala jednadžba,
imaš te neke tople oči,
a ja ne volim tu boju inače,
crtala sam si lika zelenih očiju,
možda plavih,
da mi djeca ne završe smeđooka,
i neće.
smiješno je sve to,
kao da pričam na nekoj kavi
s tvojom utvarom
i čekamo te,
da me opet propustiš
kroz prste
kao jednu od prilika,
kamenčić u cipeli,
jel' ti udobno, jel' ti lijepo, jesi miran,
ja nisam važna,
strpljivo si me učio
da nisam centar svijeta,
meni je i dalje to mutna predodžba,
ali moram se složiti
da ne ostanem i tvrdoglava
i sve to što ne voliš,
a što si ono volio?
kosu?
nije više ista,
ruke?
ukočene su i skrivam ih po džepovima,
nećemo dalje,
daleko sam ja od sunčevog sustava
od saturna i njegovog kruga,
ne poznajem rotaciju oko svoje osi,
svoju ni tuđu,
to se jednostavno nikad nije događalo!
toliko o mojoj centralnoj važnosti,
puno se svađam,
zapravo sam djetinjasta i isprazna za nekog mojih godina
i imam premale usne,
znam sve i još tisuću razloga za kritiku,
ali to nisu razlozi zašto me nisi volio,
jednostavno nisi,
obično to ljude učini džentlemenima
previde par mušica, uvreda, odu sa smiješkom
jer ih srce ne može zaboljeti,
ali nećemo o tome,
tvoj povrijeđen ego i dalje je kvalitetniji materijal od mog sagorjelog
srca,
ali nećemo se cjenkati,
znamo tko je platio ovdje punu cijenu
i da rate još traju,
nećemo o mojoj patnji,
ona je sporedna,
bilo bi umišljeno od mene...
treba zaboraviti,
zaboraviti da
nema me više ni u ovim pjesmama
ni tu nisam centralan lik.
čuvam jednu žutu kartu, sjajnu, u pretincu torbice,
vječito je nosim kraj srca,
kad sam se zamišljala svjetskim putnikom
(a bila slijepi)
i vozila se kući,
ostavljena na peronu,
nepoljubljena ni u obraz,
učila svoje mjesto,
a u njemu je mnogo teže putovati
nego u tom mučnom autobusu,
ne mogu tako putovati kroz život,
čuvam i kišu i tvoj odšućeni sms
kad sam nestala zauvijek u tvom gradu
nestala proljetna, nestala onakva,
probudila sam se i još imam grč u ruci,
od stiskanja nevidljivih stvari,
a ponekad
su to
i moji obrazi,
na njima si zaustavio svoje odlaske,
pa se kotrljaju,
do grkljana su već radioaktivni
pa sanjam u boji,
sanjam da si me oteo jeseni
i zavolio.
ponekad se čini kao da je to pravi san.

azil, svijet, otok

12.10.2009.

zaboravljam sivilo nad mojim užarenim dlanovima
koje je hladilo ono sitno kiše iznad mrtvih kestena
i tromog grada požurivanog prolaznicima,
usporavanog golubovima,
dlanovima koji ti nisu uspjeli nježno stisnuti lice
i utisnuti oproštajni poljubac,
šarenilo se nudilo kroz pore vjetra
tog prethodnog dana,
iščekivalo moj znak...
ostajem onkraj života, vlakova, zagrebačkih kiša,
zadarskog pomirljivog kolodvorskog zraka
gdje sam prodisala od guste tuge konačno,
a sad bih je pila, rezala za doručak i spavala u njoj,
kao u tebi,
jesam li ikad makar zadrijemala u tebi?
pitanja su sve tiša,
ponekad zacvile kao stari gramofon
i tad je vrijeme da ustanem,
da probam živjeti,
isforsiram borbenost, probam zavoliti dane
ne da bi mi prestale nedostajati naše noći
nego da ih više nikad ne taknem ljutnjom,
žaljenjem ili nečim ružnim,
ja, koja cijeloga života ratujem,
s nekim, nečim, zbog nekog,
prvi put neću porušiti ništa,
nijednu sliku uraslu u pluća rasparati,
nijedan stih ušiven u usne isisati,
ostajem mirna
i gradim azil, svijet, otok,
nešto čvrstih temelja
u kojem će me daljine zazidati
izgraditi za ovu ljubav,
jednostranu manifestaciju svega lijepog
tek probuđenog,
bojim se samo ,
rascvast će se prije proljeća,
molim te, samo sitan ustupak,
skloni mraz,
a onda možeš ići
da te čuvam
u našoj
šutnji.

Ostalo je pisanje

06.10.2009.

You chose your journey long before
you came upon this highway.
Trav'ling lady stay awhile
until the night is over.
I'm just a station on your way,
I know I'm not your lover.



Znala sam već tad da je sve minulo. Kasnila sam na autobus, stuštila se na sjedalo i izvadila Biografiju gladi, bivajući sve gladnija svoje vlastite gladi. Besmisao je proždirao cestu, jednoličnu, monotonu, otužnu, kao većinu života. Hranila sam se svjetlima, mrakom, vjetrom, novim licima, hranila sam se za cijelu zimu u koju ću se ,znala sam, začahuriti i biti obična, ali nikad više ista. Na tren, utjeha je bila tako blizu, na tren sam uzela život u šaku i protresla ga , ispustila u tamno pivo i odustala. Već sam tad znala da ništa od onih proljetnih psihodeličnih vrhunaca putovanja, vrhunaca sreće, makar vrhunaca tuge, već sam tad silaznu putanju zagrlila pred san, polusan, mekani san satkan od teške kiše, jutarnje kave koja nije mirisala, jutra koje je ispljunulo srce u jednu poruku. Znala sam da će ostati pisanje, iza mene, iza svega što mi se taj dan dogodi. Umalo sam podletjela pod tramvaj, ne znam uopće kako se čovjek zaustavio, ne znam u što sam gledala, samo se sjećam onog sablažnjivog osjećaja da mi srce nije poskočilo, da se nisam trgnula, samo sam pogledala vozača i rekla nešto društvu do sebe. Kao da se ništa nije dogodilo. Pjesme su nastavile rasti u meni, to je bio osjećaj olakšanja. Živjet ću da pišem. Sve drugo je opsjena, shvatila sam gledajući u taj ružni grad, kao da je odjednom odlučio pokazati svoje pravo lice i pokazati mi da nikad nije mogao primiti ništa moje, samo oteti, samo zarobiti, negdje sigurno još od proljeća čuva moju crnu vlas, trepavicu, nešto nad čim umije izgatati sve moguće loše ishode, ili makar tu tešku postojanu tugu od koje sam prodisala tek udahnuvši zrak mog rodnog grada. Gušenje u autobusu bilo je zanimljivo. Spustila sam se na odmorištu, kupila čokoladicu , onu koja se skuplja u grlu, da pojača osjećaj , i nastavila sanjati, uplitala sam izdaje jednu za drugom u taj gustiš, pustoš, jadne povremene kućice, mirno bez pitanja, dok je na tv-u išao jedan od mojih omiljenih filmova.


Sad kad su iluzije spaljene, kad su ostale samo uspomene, kad više ne osjećam miris zgarišta, (jer dugo je gorjelo, dugo je u meni budilo sve najljepše i sve najgore, onako patetično, onako kako ne vjerujete da postoji, često sam se gušila pred san, od siline osjećaja, trzala se iz tog istog sna čvrsto grleći poplun. Kasnije su me boljele ruke. ) sad mogu pisati, pisati do kraja svih svojih ponora i nazad, igrati se riječima kao djecom koju nikad neću imati, a koju sam prvi put poželjela na jedan vjerojatno sumanuti tren. Ta me sumanutost više uopće ne opterećuje, ovo su četiri zida mog vlastitog ludila i u njima mogu stvarati koliko želim, ovo su četiri zida u koje nitko ne mora dolaziti, a ako dođe skuhat ću kavu od riječi, i puhati da se gosti ne opeku, grijati dlanovima da ih ne zaboli grlo, sad mogu biti najbolja na svijetu jer nema pravila nakon što jednom ispadneš loša osoba.

Image and video hosting by TinyPic

U početku su bile toliko ružičaste, da sam ih se stidjela, sanjala sam nasmiješena, a u meni gušenja su dosegla poseban nivo, postigla sam asmatičnost ljubavi. Bile su lijepe. Nije mi žao nijedne jednostrane rakete sna ispaljene u ljetno nebo, nijedne sanje o ovoj jeseni, nijednog snatrenja nad jednom toplom noći tamo gore, barem jednom, za cijeli jedan život, da budem do kraja patetična, ja sam ipak pjesnikinja pomalo, ja bih uspjela nagurati cijelu tu zimu u jednu noć. Na kraju sam se probudila nakon jedne kišne noći tamo, među sličnim dušama, jedan od njih mi je skuhao kavu i tog sam jutra zapečatila svoju samoću, izvjesnost lutanja i sasvim sigurno više nema tog neba u koje bih odaslala ijednu raketu pripadanja. Nikad. Rasparala sam i pola poklona. Bacila bih ga u nebo skupa sa srcem i rukama koje su ga započele, da se mogu tako daleko dobaciti. Ne iz ljutnje, ne iz razočarenja, jer to nije kategorija u ova četiri zida, samo iz toga što više ne postoji jedan razlog.

Ostalo je pisanje. Ostala je duga zima u kojoj više neću skupiti hrabrosti izložiti se bodežima tog grada koji me ispljunuo tog drugog dana, tog drugog listopada, kad sam navečer legla nesvjesna svega, kad se okrenuo posljednji put prije sna i zabio u moja pluća. Probudila sam se. Preživjela sam ovu jesen. Sad samo lutam zgarištima snova, brojim žrtve- svaku sićušnu iluziju, svaki pali umišljaj i ne grlim poplun ni u najdubljem snu. Pravim se da ne razumijem. Čekajući da i taj račun stigne. Dotad ću sanjati bez srama i obzira, u svojoj tišini koju više ništa ne može narušiti, pa ni ova pisana riječ- to je samo putanja snjegova u ožujku.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se