Ciklus o ružnoći

20.09.2009.


finale


što bih na koncu trebala reći,
da nisam navikla da mi se tresu ruke
i da promrznu slabine stihova od mog jada,
da je taj jad nešto jadniji od onih davnašnjih žestokih,
onih fizički žestokih, ako razumijete,
da nisam bedasta i iskonski idiot što spuštam bijesove niz koljena
i tresu mi se noge,
ja mislim to je od ljubavi,
a ono strah u rukavici klizi niz grlo,
kao poniženje,
kao šaka u želudac u pravo vrijeme na pravom mjestu,
dobro biraš, neukusan si dozlaboga i nemaš jednu finu maniru, pa ni nju,
kuda da se tu utrpam, osim svojom dječjom nespretnošću,
da budem manja da mi staneš u jad,
dopuštam.
dopuštam da prelaziš preko mene
i ispucavaš u gabaritima svog kukavičluka sve svoje mizerne pobjede,
dopuštam da mi se rugaš
jer kad budem smiješna, mala i jadna,
kad sva ta finoća sklizne s mene,
a strast ostane tek ispljuvak želuca negdje na ulici iznenada,
kad ostanem bez haljina, pameti i lijepih riječi,
ma i bez poezije,
onda ćeš konačno biti sretan s onim što imaš?




čuđenje

da se tko ima čuditi
čudio bi se,
ova nedjelja, prebijena, usukana u mene kao kopile,
ne zna mnogo o mom izboru da budem gora,
gora od svega što si zamišljao,
tvoji načini...jeza stihocida,
ubijaš estetiku u mojim stihovima i haljinama,
oči još možemo popraviti visine-om
i s par različitih vrsta najboljih maskara,
masakre prekriti novom dušom,
netrpeljivom , placebo dušom
koja će me umiriti da je nešto ostalo iza mene nakon tebe,
da se ima tko čuditi...
ali ja sam te promatrače potjerala
i šutim o svemu kao pred strijeljanje,
jer znam,
svaka je riječ pogrešna pred patnjom.





vrijednosti

stihovi mi tamne,
nedjeljama te ispisujem ovdje
umjesto na iskorištenim maramicama,
toliko ružnog postoji u meni i sve je tvoje,
sve što imam ,
nije li to ljubav?
mutirana, radioaktivna, bolesna i nepažljiva,
jer mrziti ne mogu,
volim tako nakaradno i dalje i šutke,
sklanjam se dok snatriš kako ćeš me slomiti
pri povratku s nekog obiteljskog ručka,
kako ćeš mi pokazati što imaš i koliko to vrijedi,
vrijedi zlata pod mojim pogledom
kroz moju suzu metodom povećala postaje grandiozno,
nastaviš li...
ne, ne pribjegavam emotivnim ucjenama,
ali bojim se za ovu čovječnost koja u meni rapidno kopni,
slomit će prvu dostupnu vazu,
domaćinski simbol.
a o tvojoj milosti recimo samo...
i psima zavijaju rane ponekad....

Kao grafit na bedemu

15.09.2009.

Image and video hosting by TinyPic


Kiša je sipila darovanjem noćas,
u ranu večer, impulsnu
i strganu s mojih netom utopljenih grudi,
ali ne večeras...
Jesenja, prva i nježna,
dopustila mi je da te produžim snom,
na tren istrgnutog
iz opravdanosti pesnica,
svodnica je postupila damski
gromovi su se slomili sa zagrljajima

Spavala sam u tebi, mekana u tvom zaboravu,
snatrila da se još umijem uvući sva u tebe
kao u dlanove svih bijesova sudbine,
bezsuzno i povratnički.
Spavala sam dugo, trnoružično,
kiša je uzela poljubac buđenja ,
prevela ga u jesenji kod,
tamo sam te izgubila...

U duge rukave i poeziju spremam toplinu svog bića
odbijam voljeti svoj grad, svjetlucav od ljeta , prkosan ledu,
meni su puna usta leda i sanjam zagrebačku zimu,
sarajevsku možda,
neku gdje ima snijega
i ljudi mijene ne spremaju u bedeme nego u tramvaje,
ritualno se opraštajući zviždukom i prvim krosom na posao.


Ovdje još umiju postojati kočije,
sve se odgađa za jednu sezonu,
u toj sporosti disanje poprima imperativni oblik,
a ljubavi se guše u jednostavnosti grafita,
pleši kao da te nitko ne gleda, foša, m.
i grafiti prestanu.....
ovdje, u gradu gdje i južina prebolijeva sebe u decenijama.

O Fowlesovom "Kolekcionaru" i psihopatima

11.09.2009.

" Stvar je u meni. Ja sam njegovo ludilo.
Godinama je tražio nešto u što će smjestiti svoje ludilo. I pronašao je mene. "


Jedna od možda najsimptomatičnijih rečenica u Fowlesovom "Kolekcionaru" jest upravo ta, koja glasom žrtve progovara o razlogu zbog kojeg je običan čovjek iz susjedstva postao psihopat i otmičar. Frederick, kolekcionar rijetkih vrsta leptira svoj sakupljački zanos proširuje na ljudsku vrstu, odabirući jedan umjetnički primjerak mlade dvadesetogodišnje studentice Mirande za svoju "kućnu zbirku". Činovnik nakon dobitka na kladionici i osamostaljenja od stroge tetke i invalidne sestrične skuje plan kako će djevojku oteti i prisiliti na zajednički život vjerujući kako će se dotična jedino na taj način zaljubiti u njega, s obzirom na njihove klasne razlike. Cijeli plan je u početku samo "pretvaranje" kako sam govori, međutim djela koja poduzima , kupnja stare seoske kuće izvan Londona i opremanje podruma dovode na koncu do otmice i u preostalih 270ak stranica pratimo napetu psihološku borbu iz obje perspektive pričane u prvom licu.

Kako nastaju psihopati? Događa li nam se pred očima nešto čega često nismo svjesni, ili proces uistinu može početi na svjesnoj razini za dotičnog i za naknadne svjedoke tek kad stekne hrabrost za poduzimanje zvjerstva? Otklanjajući sve moralne dvojbe putem, provodi proces koji se godinama nije imao gdje kanalizirati, u djelo. Uzima "ono što mu pripada" jer to je zajednički faktor svim psihopatima; oni vjeruju da im društvo i pojedinci duguju, ako su i svjesni pogrešnosti svojih postupaka krivica je isključivo na tom društvu i pojedincima, a njihove namjere plemenite i čiste. Možda je najbolje citirati protagonista romana, nakon otmice: "Moram samo reći da sam te večeri bio vrlo sretan, kao što sam već spomenuo , kao da sam napravio nešto hrabro, recimo da sam se popeo na Mount Everest ili izveo nešto na neprijateljskom teritoriju. Osjećao sam se sretnim i zato što su mi namjere bile najbolje. To je nešto što nikad nije razumjela. "


Njegov je profil odmah iskristaliziran u tih par rečenica i unatoč znatiželji da saznamo sve skrivene misli jednog monstruma, od njegovih misli puno je zanimljivije psihološko seciranje dotičnog od strane žrtve koja uopće nije tipična žrtva i zapravo vlada njime na neki način, pokušavajući preživjeti. Barem se tako naizgled čini, to i ona ponekad misli dok u jednom trenutku u dnevniku kojim krati dane u podrumu ne izjavi sljedeće "On me tjera da se mijenjam, tjera me da plešem oko njega, da ga zbunjujem, zaslijepim, zapanjim. Tako je spor, tako bez imaginacije, tako bez života. Kao cinkova bijela. Vidim da vlada mnome nekom vrstom tiranije. Tjera me da budem promjenjiva, da djelujem. Da se pokazujem. Odvratna tiranija slabića."
Slabićem ne umije ništa više vladati doli dominatnom vrstom tiranina. Zvjerstvo tu dolazi u opasnijem obliku. Međutim, kasniji pokušaji da imalo opravda otmičara, upadajući u zamku sažaljenja, su prilično jalovi jer žrtva također shvaća da on ne potiskuje nikakvu posebnu traumu niti posjeduje naročitu dubinu, "toliko je običan da je zapravo neobičan", konstantira i zaključuje da nema što potiskivati. "On je ružnoća", kaže u jednom trenu.


Miranda je djevojka u koju se lako zaljubiti, izrazito vedra, nadarena, senzibilna, lijepa, umjetnica u svakom smislu i ljubiteljica života, dok njega samog opisuje kao antiumjetnika, čovjeka koji uopće nema vlastito mišljenje, kolekcionara koji sve umrtvljuje, staromodnog malograđanskog nesretnika koji nastoji biti okružen samo finoćom i svime što predstavlja ideal u kojeg se zaljubio, ne podnoseći pritom njezinu životnost; ona to primjećuje preciznom usporedbom s mrtvim leptirima zakačenim na iglu koje on skuplja:
"Ja sam jedan u nizu primjeraka. Moram biti mrtva, pribodena, uvijek ista, uvijek prekrasna. On zna da je dio moje ljepote to što sam živa, ali on želi mrtvu mene. Da to što sam živa i što se mijenjam i što imam vlastiti um i što prolazim kroz različita raspoloženja i sve to, postaje neprilika". Njezinu umjetnost , izrazito neobrazovan i nezainteresiran, ali s bogatom knjižnicom kupljenom samo da njoj ugodi, shvaća na način da je "muzikalna" kad uživa u Mozartu, ili njezinim riječima "Za njega sam ja samo dijete koje se zabavlja".
Izrazito jakog karaktera Miranda u rijetkim trenucima upada u sindrom žrtve , povremeno ga sažaljeva, međutim cijelo je vrijeme svjesna da je iznad njega, o tome piše, shvaća svoju posebnost suočena s mrtvilom i običnošću koja je razara, ali ne osakaćuje njezin duh. Taj duh u dnevniku dolazi do izražaja opisima njezinog života prije tamnice, silnoj kreativnoj snazi i ljubavi prema slikaru o kojem mašta , i uz faze očaja redaju se faze želje za životom, preživljavanjem, stvaralaštvom, ona slika zatočena i razmišlja o svom slikanju, piše o njemu, njezin duh nije mrtav ni potlačen, iako je duboko ponižena i mučena.



Frederick je običan mali čovjek koji skuplja ljepotu da bi je ubio, kao i mnogi , samo je bio dovoljno "odvažan" da svoju neposebnost i frustraciju kanalizira u zločin. To je možda odgovor na ona vječita pitanja kako dobri ljudi, dobri susjedi, očevi, majke jednog dana jednostavno polude i počine zvjerstva. Djelovanje, reakcija na nešto što ih nadrasta, pomakne se neki dio u njima koji je godinama mirovao uljuljkan u svakodnevicu, život prestaje biti običan, dogodi se procjep u kojem sva negativna energija postaje pokretljiva i traži svoj cilj. Pored običnih ljudi takve osobe mogu proživjeti cijeli život mirno, nikad nitko neće saznati njihovu pravu prirodu, možda ta priroda i nije u tom trenutku takva, možda se ona promijeni, pokretanjem nezadovoljstva, unutarnje težine koja biva iritirana nekom novom pojavom i naprosto provali. Miranda kaže : "Osjećam i tugu njegovog života, njegovu tupu veliku beznadnu težinu. Ljudi koji nikad neće vidjeti, osjećati , plesati, crtati, plakati uz glazbu, osjetiti svijet, vjetar zapadnjak. Nikad biti u bilo kojem stvarnom smislu."
Činjenica jest, u psihopatima često nema ničeg dubokog ni intrigantnog, to su ličinke koje nikad neće postati leptiri, ali stalno proživljavaju unutarnju bolnu metamorfozu. Kolekcionari tuđe nesreće. Ne treba ih pokušavati razumjeti jer što više ulazimo u njihovu psihu shvaćamo uzaludnost tog čina, to je onaj zid do kojeg smo barem jednom u životu došli ako smo imali nesreću upoznati osobu s barem par karakteristika psihopata. Predanost koju pokazuju lako možemo pomiješati s ljepotom predanosti jednog ljudskog bića drugom međutim to je samo želja za posjedovanjem leptira i njegovim umrtvljenjem bez imalo interesa za strukturu. Njihove su emocije plitke, gotovo dječje, istodobno popraćene hirovitim ponašanjem koje ponekad ne slijedi ni vlastiti plan manipulacije, mijenja se u hodu, tako u jednom trenutku dolazi do preziranja objekta kojeg nasilno posjeduju jer nije ispunio željeni ideal, to je ključna točka zločina, prekršenje prešutnih pravila, pokazivanje osobnosti; jer ako išta preziru i užasavaju se , to je tuđa osobnost, ona je neprijatelj. Kojeg treba eliminirati. U krajnjem slučaju neuspjeha samu osobu.


Neki imaju sreće pa svoju beznadnost usmjere u cjelodnevno gledanje tv-a, a neki dobiju once in a lifetime chance i ostvare kako kaže Kolekcionar "put na Mount Everest" , jednom budu "veliki" i sposobni za "velike" osjećaje, makar kao zločinci ili zlostavljači(psihički ili fizički). Tako vaš susjed prestane biti dobar, vaš suprug , vaš sin, vaša majka, vaša kći, i ne, niste imali što primjetiti, nekad jednostavno prilika u hipu pokrene ono najgore, iako to nije nužno pravilo i postoji podloga, no poanta je da ona ne mora nužno biti aktivirana, neki je aktiviraju cijelog života u blažim verzijama traženja osoba na kojima će provoditi sustavnu torturu ili je umrtvljena do iznenadnog počinjenja zločina. Cijeli roman osobito podsjeća i na tipičan zlostavljački odnos u romantičnoj vezi i jedna od značajnijih rečenica u kojem se nesretna djevojka konačno odmiče i uzdiže iznad uloge žrtve jest : "Ja ga nikad ne bih mogla izliječiti. Zato što sam ja njegova bolest."

p.s. Završetak romana pokazuje uzaludnost proučavanja kolekcionara...Na samom kraju ponovno jasno sažima kompletnu svoju ličnost u par rečenica : To je bila moja pogreška , ciljao sam previsoko, morao sam shvatiti da nikad neću dobiti ono što želim od nekoga poput Mirande s onim njezinim cifrastim idejama i lukavim trikovima. Trebao sam uzeti nekog tko bi me više poštivao. Nekog običnog koga bih mogao poučavati. "

Wake me up when Semptember ends

07.09.2009.

/Gdje da krenes u ovo strašno doba, nemaš gdje, sama u tom haljetku, cirkuske jahacice.../
Šalica kamilice, dopola ugašena cigareta, tračak vedrine (i svadim se s njim, bogohulno je vedriti zgarišta!) ali ..moj osmijeh kad se pojavi u tamnim vremenima nosi samo drskost, samo šamare, i to je vjerojatno razlog zašto sam još ja. Nekima nikad nećemo biti posebni, ni kad svjetlucamo u noći i nosimo im tisuće izmišljenih šalova za samo jednu toplu gestu, ni kad klizimo iz te noći ushićeni s njihovim usnama na vratu, prokleti smo im jer odnosimo te sitne djeliće, jer ih čuvamo, jer ih ljubimo ispod jastuka, a iz toga može niknuti svijet, pa ruke na toplim predjelima vrata, pa pogled uz pogled i svi ostali predmeti prijezira; prijezir dolazi kasnije, kao preporučeno pismo. Prestajemo vrijediti u tišini. Prestajemo u noći, u jutrima, u šalici kave se odjednom možemo utopiti. Šetnje su kataklizmični odrazi odbačenih koraka, svaki krivi može izazvati tektonski poremećaj u nama . Sjedim tako na rivi, uz noć , uz cigaretu, uz ljude navodno, i svaki stranac želi pričati sa mnom, a ja više ne znam kuda da ih pospremim da mi jednom ne postanu omiljeni neprijatelji, da mi ne pošalju par redaka bijede na adresu.

Image and video hosting by TinyPic

Kad nam dosadi prestajanje, plešemo bez kiše, plešemo po navici, zazivamo promjenu. Padaju velovi. Velovi ljepote padaju umjesto prvih kiša i više ne zastiru jad, više se iza njih ne skrivaju dobre vijesti, nitko više nema tu moć da pretvori grubi komad istine u fini nakit kojim se barem možemo elegantno zadaviti. Počinjemo nanovo vrijediti, ali prestaju vrijediti uspomene. Što će ti cvijet zasađen na radioaktivnom polju? Da ga udahneš? Ostaje strašan nesrazmjer bivše boli, one istinske ( one u kojoj se skupljamo kao patuljci jer nismo opet bile Snjeguljice, i haljine strahuju u ormaru jer rok njihove bezbrižnosti je istekao) i između one praznine u kojoj shvaćamo da se svaka bol odradi, da to što nekom nismo bili ljudsko biće vrijedno poštovanja nije toliko strašno. Uostalom velovi, snjeguljice i patuljci trebali su bajku i žrtvovali junakinju koja u tu bajku je ušla samo na tren, ma samo na čaj, ali čajanka se odužila. Skrivaju se sad, lopovi maleni, kad je otkrila da je bajka samo kulisa, da su je priveli nepravdi kao Bambija životu. Mnogo je snova u koje stanemo svojim cipelicama, mnogo iluzija u kojima haljine blistaju jače, ali sve je to zavjera maćehinskih razmjera, ne postoje danas pepeljuge i ako postoje jednako su poštovane od početka do kraja. U bajkama nema poštovanja, ono se valjda podrazumijeva. Nema ponosa, nema ženstvenosti. Ženstvenost je u pojmovniku svih sabranih životnih boli ona gesta kad umiješ se skupiti s poda na kojeg te oborila nečija fiktivna šaka i vratiti istom mjerom, a onda otići sa smiješkom, i popraviti haljinu u hodu i reći sve bilo je muzika.


No to u neko drugo vrijeme; sad je hladno, jesen je probila štit ljeta i prvi kesteni sjetiše na toplinu iz čijih sam skuta davno izašla, a i dalje je lijepa , neki ljudi imaju divne duše, te nas duše mogu grijati zauvijek ako poželimo, ali mi se radije smrzavamo siroti na tuđih par krpica ugalja ispod rebara. Odabrat ćeš gore, pjevao je Arsen prošle jeseni proročanski.
Sva djeca u meni skupila su svoje šamare da mi pomognu , kao neki obiteljski nakit, pa mi stavljaju u ruke i kažu, vidiš, ovaj si dobila kad si prvi put vjerovala u prijateljstvo, a ovaj, podsmjehnu se, kad si vjerovala da treba ljudima dati drugu priliku...i nižu mi niske na vrat, pune mi ruke, i sva sam okićena, bože, sjajim svojim greškama i tuđim udarcima!
Jesen se nudi pomirljivo da se iskupi za sve greške , svoje instrumente ljudskih oblika kojima je napajala svoj spremnik mojim suzama , no sad odobrava suhoću mojih očiju, moj prkos, daje mi prostora za rast, rastem proljetno prkosno pod njenim trulim skutima, inspiriram se novostima , jer svaka iduća vijest može biti dobra, važno je samo zatvoriti vrata zla. Biografije, glazba, nesretni i sretni filmovi, dragi ljudi koji su imali pravo , ali mi to neće reći jer me vole, tisuće poklona samo za mene, i ja nemam razloga biti nesretna , ali ovaj pause kojeg sam stisnula eksplodirat će svejedno u konačnu istinu. Život se ipak za one koji od njega strepe i time zadaju udarce, dobro pobrine unaprijed. Ali to nije moja priča, ne više.
/Vraća mi se okus, kao poslije bolesti
Strah me kad se sjetim, kuda me to moglo odvesti /

Wake me up when September ends

Neke je stvari dobro zaobići, pred njima je literatura nemoćna, stihovi i priče ne pretvaraju blato u kolače kao zanesena djeca; postoje ljudi koji ne mogu stati u pjesmu. Pred pjesmama smo uvijek suočeni s fluidom koji kola u nama, djetinjim, čarobnjačkim, a ti ljudi nemaju taj fluid, samo odnesu naš, misleći da su zatrpali i izvor.


Neke stvari treba vidjeti onakvima kakve su bile, a ako iza toga ne ostane ništa vrijedno ni uzdaha, tada valja pustiti jesen da bude jesen, da bude raskošna, pitoma, da ponudi nove divlje plodove, da nam dopusti da budemo slabi i prepušteni njezinoj mudrosti, intuiciji lišća koje zna da mora otpasti i da će taj proces ponoviti svake godine, a netko će u tome vidjeti ljepotu, inspiraciju. Postoje ljudi koji u našem uvenuću vide inspiraciju. Ponekad smo ti ljudi mi sami. Ponekad naučimo otići korak dalje, biti praktični pa vidjeti pouku. Što je s onim trenucima kad ne vidimo ništa? Kad se samo pitamo zbog čega smo morali biti na tim mjestima, zbog čega pustiti tuđe korake da ritmično gaze preko nas kao preko zgaženog snijega, sa strateškim pauzama .
Što je s trenucima kad smo jednostavno maleni iako znamo da ćemo opet jednom biti veliki, ali sad smo rezignirani jer nije trebalo biti tako, jer mora postojati kvota gaženja i nepravdi koju čovjek odradi i onda je miran. To je tako dječji stav.

Ponekad loše zasjeni sve ono lijepo. Ponekad su uspomene samo prljavi zgaženi snijeg, ma koliko snijeg voljeli i koliko bio rijetka pojava u našem životu.

Image and video hosting by TinyPic

Jer desi se tako, da ostanemo okrhnuti, da nam uzmu nešto djetinje, nešto nevino, da u svojoj pobjedi naivnosti i vječite vjere u ljude ipak ne vidimo pobjedu jer možda odlaze kao bolji ljudi, vrijedniji nekom, možda su se na našem izvoru nahranili da bi nekom bili bolji, da bi sebi bili bolji. Praznina tad postaje altruističan čin. Zar ne? I to nije barbarstvo pred kojim je literatura nemoćna. To je samo naš privremeni gubitak svega što nam je bilo vrijedno u datom trenutku, blackout nade.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se