Otkucaji

29.08.2009.

Usklađena s jesenskim nokautiranjem zadnjih otpadaka sparine gledam trajekte, stavljam im svoje nemire u velika sidrasta srca, lakše će ih ponijeti, u tišini i dostojanstvenije od mnogih ljudi, premda čovječnost, upirem pogled u najvišu cestu u gradu kojom mile sitne točkice subjektivnog spokoja, (samo mene smiruju automobili u noći, zar ne, to je nešto privatno, kao i ljubav uostalom, kao i prijateljstvo, nismo svi isti noćas pod zvijezdama, neki svoje nemire stavljaju u ljudske trajekte boli, tako da zadržavam pravo na privatiziranje noćnih svjetala), ta čovječnost nekako se trsi oko mene ovih dana i riječi svojih najdražih otpijam s gutljajima bitter lemona, bitter je samo figurativno, bitter je za one kojih nema više na palubama, a moja ruka za mahanje samo bezdušno pali cigarete.


Htjela bih im napisati pisma u kojima bi svaka riječ bila jedno unikatno srce, tako da imaju svako za ono koje putem zgužvaju slabi mornari koji ne znaju kuda s teretom, htjela bih im podariti koljena koja nikad ne puze , moja su doduše izraubana i često sam ih šetala u snovima makar, kad nisam stigla na javi, htjela bih se odužiti, ali to ne postoji u definiciji prijateljstva, to je nešto sasvim prirodno, ozlijediš se i prijatelj ti doda flaster, netko ti pomogne da srušiš zidine svog svijeta , prijatelj ti nudi kineski zid, samo da te zaštiti, prirodno je štititi one koje volimo; one koje ne volimo, njima kažemo tu i tamo, ma bit će dobro i zapalimo cigaretu, pa smo dobri ljudi. Dobrota je tako nerelativan pojam. Ona jest ili nije, a dugo su me uvjeravali da je ona nešto nalik meteorološkoj pojavi, a oni, eto, samo metereopati.

Jesen još nije nokautirala ljeto, ja još nisam pokupila svoje grabljice, ali sam njima srušila svoje kule i zatrpala duboko pod kamenje da od tog materijala nitko nikad u nijednom idućem ljetu ne pokuša sagraditi svoj mali lažni svijet. Na tren, od prevelikog zgarišta sreće mi se učinilo da je s njima potonuo i moj svijet i da dišem pijesak, a ne zrak, na tren sam zgužvala noć i zabila je u pluća, vratila lomove da se sjetim kako je to bilo biti bespomoćan, koliko je pod topliji ovog ljeta, na tren sam nazvala svoju zaštitnicu u te strašne sate kad ljudi po defaultu odbacuju , na tren mi je rekla nešto kao, T. to su samo kule, opet si se igrala djevojčice koja vječito traži dokaze u pijesku, detektivka vlastite nesreće i kad iskopa vlastitu sporednost čudi se gore od djeteta! Ne ruši se svijet, samo si ga privremeno sakrila u kule , tamo je navodno bio siguran...ali bolest je pronašla put.

Image and video hosting by TinyPic
Strah usklađen sa satom otkucava poput neumornog krokodila iz crtića koje moram prerasti, ubiti u sebi. Tik tak, tik tak, plače mi se.
Poravnala sam nogom pijesak i odlazim polako. Kad se vratim, gradit ću brodove, žabe, nešto tako, jer kule , s njih se može pasti. I prestati disati na jedan dugi tren.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se