Nemoć u klepsidri

04.06.2009.

Došao je nabrzinu, tog studenog, bilo je oblačno , neobično hirovito u mom pamćenju svih novembara, a dobro ih pamtim, smirenim katalogiziranjem. Prelazeći zadnji put rutu kraj bolnice , skrećući kraj plaže i par ocvalih kuća s lijepim ružinim grmovima, stezala sam kaput u strahu približavajući se kolodvoru kao da čekam ponovno neznanca. Kao da će mi zamjeriti slabo očešljanu kosu i zvjeranje uokolo pravdajućim pogledom kao uvijek kad dugo stojim na jednom mjestu.

Par trenutaka kasnije bila sam ljubazna s njegovim suputnikom gledajući ga ravno u oči i nesvjesno koketirajući s izvjesnom gorčinom da su nakon nekih razdaljina svi ljudi posve jednaki, da bih mogla bilo kojeg povesti za ruku kad ustanemo s ovog, prvi put klaustrofobično bijednog, mjesta. Suputnik me prenuo s prijedlogom o nekoj godišnjoj karti koju bi on mogao uzeti da komotnije putuje. Nisam slegnula ramenima. Ubrzo smo mu srdačno stisnuli ruku i krenuli uobičajenom cestom. Osjetila sam nervozu, onu kad znaš da od ove točke više ništa ne može krenuti nabolje.


Koliko jad ima mjesta u ljubavi, onaj čisti životni, kad nemaš kuda se okrenuti u četiri zida jer ćeš se u svakom slučaju sudariti s oguljenim zidovima, sažaljivo predobrim namjerama, sendvičima od pet kuna, kavama bez mlijeka na nekom kafiću uz cestu, koliko sam ikad bila spremna odrasti u tom smjeru...tiho i bez prijezira. Žena koja nas je počastila kavom u svojoj vlagom natopljenoj kuhinjici zakrčenoj robusnim sobnim biljkama, pričala je diskretno , ja sam se trudila sakriti dalmatinski naglasak, glumili smo neki par iz Slavonije, dječji naivno tražeći skrovište, makar u toj popodnevnoj kavi jedne tragične povijesti koju dobro skriva uređeni dom s tek par napuklina iza leđa domaćice. Rekla je između dva gutljaja kako joj se prvi suprug ugušio u njihovom vinskom podrumu, a ona se u očaju preudala. Možda je bila sretno jedno izvjesno vrijeme. O tome nije pričala. Niti da je bila nesretna. To su samo detalji koji su mene osobno kopkali dok sam gledala nešto kasnije vitrinu sa nekim prastarim kuharicama čiji su recepti nalikovali pomalo na viceve i smijali smo se oboje da se ne pogledamo ni na tren u oči.

Hladnoća nije donijela nikakav mistični bijeg u okrilje romantike, samo prisno čavrljanje koje je svakim kratkim zimskim satom donosilo novu dimenziju težine. Ljubeći ga mislila sam na na kobnu vinsku lokvu, i njezin miran glas kako svake godine unatoč svježim nanosima boje, ta vlaga izvire iz zidova i širi se u obliku bršljana. Kao da nas je sudbina te ljubazne pomirljive žene zatvorila u klepsidru iz koje smo pobjegli nikad se više ne vidjevši.

Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se