Sve su priče iste

20.09.2015.

Sve se priče ponavljaju.
Nitko još iz jedne nije kročio u drugu bez da u nju nije donio rečenicu iz prethodne, fragment, emociju. Sjediš za istim stolom i tvoja sugovornica naručuje makijato bez šećera kao ona nekad, a nje više nema samo da bi je u tom trenutku bilo više no ikad, više nego kad ste sjedile skupa i prolazile zajedničkim vremenom nonšalantno kao da ste već tad znale da trenuci ostaju okamenjeni u nekim idućim, čineći sitne utege zbog kojih s godinama imamo sve manje autentičnih trenutaka.

Jer sve se priče ponavljaju.
Voziš se gradom koji te jednom zarobio i svaka ulica isprva diše kroz vas, a vas više nema, vas nema već pet godina i nešto malo više. Ti dišeš kroz fantomsku bol, dišeš vas, a nema vas i znaš, da vas nikad i nije bilo. Okrećeš se iza svakog ugla, tražiš toponime jedne karte boli, sjećaš se svakog sna u tih pet godina u kojem te nije bilo, a njega jest. To je nostalgija za boli. Rijedak hobi za rijetke. I misliš, u svom oblačiću sigurnosti i sreće, kako je ovo jedan posve novi susret i kako se više nikad nećeš zaletjeti u bodljikavi zagrljaj tog grada. Kako si dobila svoj epilog. I crtaš novu kartu.

Ali, sve se priče ponavljaju.
I sve su boli iste, zgusnute i raspršene u šetnjama noću u kojima tjeskoba postaje živo biće u utrobi kojeg umiruješ da ne podivlja i ne rastrga te. Kad se vraćaš kući koja nije tvoja i nekom tko već duže vrijeme nije tvoj, a formalno još jest, kad pališ cigaretu gledajući kroz prozor u tri ujutro i čudno te podsjeća na noć kad si nakon dugo vremena mislila da je to konačno to, kad si vedra i kad se smiješiš unatoč svemu, kad si odsutna i svakim atomom želiš pobjeći... A hladnoće, one se ponavljaju po preciznoj izmjeni rečenica i šutnji koje ti bivaju servirane dok kao ranjena zvijer ne kreneš zubima kidati nadu kojom obiluješ u frazama koje izgovaraš na kavama, "to je samo faza", "sve će biti u redu, samo da prođe tjedan, dva, tri". Na kraju ti lakne kad ne ispadne "samo faza". Jedna je priča došla kraju, a svi se krajevi ponavljaju.

Sve se priče ponavljaju. One u koje najviše vjerujemo, te su najslađe. Jer ta vjera nije prava vjera već ona kad ti ništa drugo ne preostaje. Kad se kladiš na nekoga tko nikad neće pobijediti za tebe, za vas. I znaš to. Znaš to od početka. Ti, koja voliš lijepe riječi više od sebe. Riječima se daš zavesti i kasnije, poraziti. A onda ih prigrliti i opisati sve to kao da se dešava prvi put. Sad već ide automatski. Više ne pišeš jer želiš da itko shvati, da ti shvatiš, da promijeniš svijet, pišeš jer eto, pišeš. Nema više mistike u tome. Jer sve se priče ponavljaju.


Negdje na rubu nekog grada on joj odmiče kosu s usana i govori kako nikad nije osjećao toliko toga u jednoj noći i jednom životu. I ona zna da laže. I ti znaš da laže. I svi znaju da lažemo. Jer slagati sebe, makar na jedan dugi trenutak, način je na koji preživljavamo neautentičnost života.

Ili, negdje iza svjetla nekog prozora on je grli dok gledaju tv i ta ponovljenost večeri čini ga živim, zbog te predvidljivosti imaju smisla sve one neprospavane noći kad je patio za nedostižnima, sve te ponovljene promašene priče.

Kad shvatiš da su sve priče drugima nalik, bitno je odabrati svoju. I raditi na svakoj rečenici. Svakom zarezu, detalju, neumorno i predano. Ili počinjati uvijek iznova, neke nove iste priče s istim rečenicama, istim dramatskim pauzama, istim završecima. Napraviti jednu vrašku zbirku priča koja će ganuti čitatelje. Jer ništa ljudi više ne vole od tragičnih junaka koji tragaju za srećom. A naprosto je nekako nemaju. I sve im se priče ponavljaju. Jer su, eto, pehisti. Jer su svaku pisali istim perom, istim zanosom, a onda bili uvijek jednako iznenađeni istim krajem.

Ljudima su takvi junaci simpatični. Ima nešto donkihotovski u toj vječitoj potrazi za nečim boljim. Jednom će iz pera poteći ta savršena priča i neće biti ista kao prethodne. Nekako će se čudesno stvoriti nova prva rečenica koja će biti posve drukčija od svih prethodnih prvih rečenica, nova junakinja koja će priči udahnuti život kakav nijedna priča prije nje nije imala, a onda će sve samo poteći.
I kad dođe ta priča, bit ćeš spreman. Ali, još je nema. I nema je, i nema. Nikako da se napiše. Svaka nova joj je nalik i čini se da će biti baš ta, a onda već na sredini shvatiš da je ista kao prethodna i da je kraj izvjestan.

A ti si samo promatrač, pasivni pisac kojem ruka sama ispisuje šablonu. Jer nijedna nije vrijedna truda je učiniš svojom pričom. To će uraditi ona sama, priča, ako je prava. A ako nije, onda je to stoga što su sve priče-iste.