<	listopad, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (2)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (2)
Kolovoz 2007 (4)
Lipanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (1)
Travanj 2007 (1)
Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (1)
Siječanj 2007 (4)
Prosinac 2006 (1)
Studeni 2006 (6)
Listopad 2006 (2)
Rujan 2006 (4)
Kolovoz 2006 (8)
Srpanj 2006 (6)
Lipanj 2006 (10)
Svibanj 2006 (7)
Travanj 2006 (4)
Ožujak 2006 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

na ovom blogu možete čitati o :

životu i djelima jedne psihopatice koja će ući u povijest ( samo trebam još smislit kako... )
o njenim prijateljima koji joj pomažu radit sranja , ukoliko je ne gnjave
o tragičnim ljubavima ( ni Shakespeare , ni sva trojica Grčkih tragičara mi nisu ravna =))
ma , o puno gluposti ;)

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr


neke važne web staranice :

Bayern Munchen
FIFA WORL CUP
nogometni magazin
Stephanie Meyer - majka Sumraka , sve o knjigama

ponedjeljak, 22.10.2007.

zadnja 2 tjedna ...

Bila sam na rubu depresije. Stajala sam na rubu velikog ponora. Vjetar mi je šibao leđa i polako me gurao prema toj provaliji , toj crnoj rupi smrti , beznađa i duboke depresije. Iza mene je sve ostalo : obitelj koja nikada nije rekla prave osjećaje, prijatelji , oni pravi , koji su mi uvijek pomagali , bodrili me , koji su mi prirasli uz srce , ali , i oni lažni , ili oni gdje se ugasilo prijateljstvo , svijet prepun laži i boli kojim su se kretala neka ljudska tijela bez duša i osjećaja , koji nisu mogli vidjeti dalje od svog nosa . ima i nas , koji još imamo osjećaje. No , moram priznati da sam ih ja izgubila. Previše boli sam pretrpjela zbog osoba kojima nisam trebala dati srce. Nisam učila na pogreškama, i stvarno mi je bilo dosta. Htjela sam sve to završiti , osloboditi napaćenu dušu jada , no , znala sam da nikada ne bih mogla skupiti dovoljno snage. Ipak , još sam previše vjerovala životu , još sam se nadala. Nakon još jedne noći nemirnog sna ispunjenog suzama, budila sam se , i sama sebi lagala da će možda baš ovaj dan biti nešto posebno , da će biti bolji od prethodnog. Ovaj mjesec mi je bilo još i gore. Ostala sam bez prijatelja koji mi je uvijek bio rame za plakanje, jedina osoba koje me uvijek slušala i da me nije osuđivala nego me samo spokojno gledala očima iz kojih sam mogla vidjeti da mu je zapravo stalo. Čak i moj drugi prijatelj , koji me još duže trpi , pa, i od njega nisam dobila onu utjehu koju sam tražila. Dakako , tko je i znao što je meni zapravo. U školi je još uvijek bio onaj osmjeh i donekle veseli stav. Čak su i one dobre ocjene izgubile sjaj i ljepotu nakon nekoliko sekundi čim su bile upisane u imenik.




Nemam pojma kako je došlo do toga, ali , jednostavno , tražila sam njegov broj. Bilo mi je nevjerojatno što mi je i odgovorio . a kad smo se dogovorili da ćemo se naći u Masteru , mojoj sreći nije bilo kraja. Taj dan su mi sekunde prolazile kao sati. No , završila je škola i došlo je vrijeme da se nađemo. Mislim da će se on sjećati kako su mi ruke drhtale kad nije osjetio koliko mi je srce divljalo. Kad je došlo vrijeme odlaska, dogodilo se ono najljepše od svega. Kunem se, da nikada u životu se nisam osjećala tako posebno , tako sretnom , tako slobodnom kao kad su nam se usne spojile .

Cijeli vikend kad mi se nije javljao , bojala sam se. Pa , čak i za mene nije bilo normalno da tako brzo izgubim glavu za nekom osobom. A sad ? onaj mir i spokoj iz našeg zagrljaja mi je postao pakao od uspomena koje su me gušile svaki put kad sam izdahnula , i svaki put sam poželjela da više n udahnem. Bila sam uvjerena da se to neće nastaviti , iako mi je većina govorila da opet dramatiziram. O , Bože , kako sam li se samo nadala da imaju pravo.

Na moju veliku ( tadašnju ) sreću , imali su pravo. Sve je ispalo i bolje od onog čemu sam se nadala. Kad sam nakon tih nekoliko dana opet vidjela taj topli osmjeh , došlo mi je da se nasmijem svom idiotizmu .

Baš na dan , kada je Toše Proeski , čovjek uz čije sam balade bezbroj puta plakala i sanjarila , poginuo , mi smo „službeno prohodali“ . kasnije tog dana , slušala sam opet sve te pjesme i bila sam ljubomorna što si je Bog uzeo najljepši vokal za svoj zbog anđela. ( kao da mu nisu bili dovoljni one koje mi je oduzeo prije više od 14 mjeseci )




Glupa predavanja u školi sam izdržala , jer sam znala da ću kasnije opet vidjeti tebe , i svaki dan sam živjela samo za one 2 sekunde kad su nam se usne spojile u onakav isti mali poljubac kao i onaj prethodnog dana.




još prije 24 sata se činilo da imam sve. Da se anđeo našao pred izlazom iz pakla kojim je zadnjih nekoliko mjeseci lutao . vraćeno prijateljstvo je bilo još jedan korak naprijed. Hetrick ( 5,5, iz njemačkog, 5 iz OPPa ) se i nije činio važnim jer sam znala da sam otupila na takve rezultate, jer oni su bili važniji mojim roditeljima nego meni.

jedino što mi je još nedostajalo , je bio dokaz da ti njemu stalo do mene , nešto što bi mi jednom zauvijek potvrdilo da je moj put završio i da me čeka raj. Bojim se da ga danas nisam dobila.

Jedan stari poznanik me uvjerio koliko su ljudi zli. Bojim se i pomisliti što je ovom sve napričao. Sigurno mislite : pa šta se bojiš ako nemaš što skrivati? Ali , ja poznajem tu osobu dobru , i znam da je on sposoban za mnoge laži .

Dokaz da je sve u mom životu došlo na svoje mjesto , da je taj sljepi Amon napokon pronašao mene i ispunio mi želju za ljubavlju se raspala poput mjehurića od sapunice.
Do izlaza iz pakla me djelilo još samo nekoliko koraka i tada je buknula vatra koja je taj izlaz opet progutala, i učinila ga daljim nego što je prije bio.

Ako sam njega izgubila , ovaj put stvarno gubim danu u bolje sutra.
Voljela bih da on zna koliko mi znači.
Stvarno mi je žao što danas nisam došla. Ipak , neću prebacivati krivnju na druge.
Priznajem .
Jedino čemu se nadam je da mi oprosti.
Ukoliko ne , definitivno uviđam koliko je ovaj život jadan i da ću mu tjerati sve kontra .

Heh. Možda vi , koji i nemate osjećaje imate više sreće. Mislila sam da sam postala jedna od vas , sve dok mi on nije otopio sav led koji je štitio moje srce onim svojim pogledom.

Gdje su još prije nekoliko minuta suze tekle po mom licu , ostali su hladni tragovi kojih se moram riješiti.pih , jebe mi se za onu da velike cure ne plaču. Kako nemam pojma kojim riječima da završim , bolje je da to pustim drugima da naprave :

“Vrijeme je vrlo sporo za one koji čekaju,
vrlo brzo za one koji su uplašeni,
vrlo dugo za one koji jadikuju,
vrlo kratko za one koji slave.
Ali, za one koji ljube, vrijeme je vječnost.”
(William Shakespeare)


"Ima ljudi koji nam govore ali ih mi ne slušamo; ima ljudi koji nas povrijede i ne ostavljaju traga, ali ima ljudi koji se jednostavno pojave u našem životu i ostave zauvijek trag.”
(Cecília Meireles)


“Ljubav je najbolja melodija u glazbi života. Bez nje čovjek bi zauvijek bio neusklađen u ogromnom zboru čovječanstva.”
(Roque Schneider)


“Voli me kad to ne zaslužujem, jer tada mi je ljubav najpotrebnija.”
(Kineska poslovica)