<	veljača, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28

Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (2)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (2)
Kolovoz 2007 (4)
Lipanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (1)
Travanj 2007 (1)
Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (1)
Siječanj 2007 (4)
Prosinac 2006 (1)
Studeni 2006 (6)
Listopad 2006 (2)
Rujan 2006 (4)
Kolovoz 2006 (8)
Srpanj 2006 (6)
Lipanj 2006 (10)
Svibanj 2006 (7)
Travanj 2006 (4)
Ožujak 2006 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

na ovom blogu možete čitati o :

životu i djelima jedne psihopatice koja će ući u povijest ( samo trebam još smislit kako... )
o njenim prijateljima koji joj pomažu radit sranja , ukoliko je ne gnjave
o tragičnim ljubavima ( ni Shakespeare , ni sva trojica Grčkih tragičara mi nisu ravna =))
ma , o puno gluposti ;)

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr


neke važne web staranice :

Bayern Munchen
FIFA WORL CUP
nogometni magazin
Stephanie Meyer - majka Sumraka , sve o knjigama

petak, 02.02.2007.

dugačak post...

Bok ljudi … =)

Ovo je ludo – sinoć sam bila u depri – nije mi išlo u školi , moj ballack je budala najveća , tj. Bilo mi je odvratno !

A danas… danas je odlično !!!!

Istina, morala sam se probuditi u 6 i 20 , kao kad ujutro idem u školu jer sam išla u Našice na LIDRANO!



Otišla ja na stanicu , evo ga bus , a Boja me već čeka… kad smo stigli u grad, idemo ti mi u školu, jer smo trebali tamo biti još u 8 i 30 , a bilo je 8 i 35. i dok smo išle kraćom ulicom, pita Viky tko nas vozi… mi smo mislili ravnatelj i moja raska, a kad smo došli tamo , a ono – bus ! ok , bio je katastrofa, ali , opet…
Tu su bili i glumci iz naše škole, da budem precizna , iz 3.H , i oni iz gimnazije, a bilo je još i onih koji su imali pjesmice ili kazivanje poezije…

Malo smo zakasnili u Našice, no, nismo bili jedini… bili smo u njihovoj školi , koja i nije tako loša… otišli smo u «kazalište» , koje je baš super , gdje smo slušali i gledali samostalne nastupe. Tu je iz naše škole bilo njih 3 : Goca , Sanela i Denis (koji ide sa mojim ballackom u razred , ha, kako ja znam ;)
Nakon toga – hajde u učionicu u kojoj će se govoriti o novinarskim radovima koji prolaze dalje… na listiću je pisalo da smo jedino Axel i ja bile iz 1. razreda, ona je imal intervju , a ja anketu , ostatak su bili učenici iz 4. i 3. razreda, pa nam je razrednica rekla da se ne nadamo previše , a ni nismo … to troje ljudi je bilo zastrašujuće… ne , nisu bili tako ružni , nego njihove riječi … prvo su komentirali radio emisiju , a film iz Našica, a najgore mi je bilo kada su komentirali ove za časopis koji ne mogu poslati jer je tiskan prije nego što se smije… došlo je ono čega smo se ax i ja toliko plašile : čitanje 5 onih koji idu dalje… prvi naslov, nije bio naš, drugi isto, treći je bio njen intervju , ona je otvorila usta i zagrlile smo se, a sljedeće – moja anketa !!!! molim , pa ,zar je to moguće , ja sam prošla dalje !!! yeeee…. Ili , kako bi ana . WEEEEEEEEEEEEEE! ! ! ! u 11 smo opet otišli u kazalište , jer su sada bile predstave. Prva je bila naša gimnazija… mislim , nisu oni naši , ali , opet iz našeg su grada… bili su ok. 2. su bili naši , tj. 3h , ali prvi put..iskreno , to im i nije bilo baš nešto… predstave su išle dalje… meni je bila odlična Crvenkapica… mislim , ona je bila metalka , baka na 100 plastičnih operacija, mama joj bila opsjednuta lovom , i bila su čak 3 vuka : pametni , jaki i glupi (taj bi samo burek . on će i od bake i crvenkapice napraviti burek… pa, ipak , glupi vuk…). Ovaj , jako vuk je bio dobar, šteta što se nisam upoznala sa glumcem , bio je sladak, no , jebi ga… pa, opet naši , tj. 3. i 2. H – turizam na seoski način… ma, bili su odlični… cjela publika se smijala… i još nekoliko i bio kraj…




otišli mi na jesti , a oni nama dali krafne… pa dajte ljudi , krafne za ručak ? a ja gladna k'o vuk ! vratili smo se mi u salu gdje ovi čitaju imena onih koji prolaze dalje… u literarnom nitko nije prošao , a ni u kazivanju poezije , iako je ovaj frend od ballacka bio najbliži ovima koji su prošli , nije prošao. Moram priznati da mi ga je malo bilo žao… onda su za novinare pričali , i zamislite : ja ne samo da sam prošla , nego je moja anketa bila i prva ! kao , zbog zanimljive teme i šokantnih podataka. Za kraj su ostavili drame, tj. Komedije… prvo su čestitali gimnaziji iz našeg grada, koju smo mi podržali velikim aplauzom. Sljedeći su bilo oni koji su bili NO. 1 – 3H…. mi i gimnazija plješćemo, a njih nema, ha.
Kad smo trebali kući , vidim ja ide ekipa pobjednika, i čestitam ja 1 curi koju još prije poznajem , a ona gleda u mene , na čemu joj čestitam? Ja joj «pa, prvi ste..» ona vrisnila «nemoj srat…» . počela se derati i za nekoliko sekundi svi su skakali kao luđaci… a ostali ih gledaju… zamalo me ubio 1 sladak dečko , kojeg već duže gledam , paralelno uz ballacka (peder šugavi…).
I tako , idem u 3. mj. Na županijsko , opet u na . držite mi fige ….

I da, da li ste čuli za Klasnića… bolje mu je , može ići kući na kućnu njegu.. baš mi je drago zbog njega… neka on samo ozdravi , a kad bude opet onaj stari , vraća se on , a taj dan sigurno svi jedva čekamo… Ivane , drži se i dalje !



evo , moja bivša učiteljica mi opet poslala mail sa 1 onakvom životnom pričom… hajde da i to stavim…

BIT ĆE TI ŽAO AKO NE PROČITAŠ !!

Jedna životna priča (koliko je malo potrebno za sreću)



Na dobrotvornoj gala-večeri, na kojoj su se prikupljala sredstva za školu za
djecu s posebnim potrebama, otac jednoga od učenika podijelio je s
uzvanicima priču koju, vjerujemo, neće zaboraviti nitko tko je tada događaju
prisustovao. Nakon što je zahvalio školi i njezinom predanom osoblju,
postavio je slijedeće pitanje : "Ako nije ometena vanjskim utjecajima, sve
što priroda stvori savršeno je stvoreno. Ali moj sin Shay ne može učiti one
stvari koje mogu druga djeca. Ne može razumijeti stvari kao druga djeca.
Gdje je prirodni poredak stvari, kada se radi o mome sinu? "
Publika je utihnula nakon toga pitanja.

Otac je nastavio. "Vjerujem da se, u trenutku kada dijete tjelesno i umno
invalidno poput Shaya dođe na svijet, prilika za iskazivanje istinske
ljudske prirode sama pokaže i ponudi, u obliku načina kako drugi ljudi

tretiraju to dijete. "

Tada je ispričao sljedeću priču :

Shay i njegov otac su šetali pored parka, gdje su neki dječaci koje je Shay
poznavao igrali baseball. Shay je upitao oca : "Misliš li da bi me pustili
da igram s njima ? "

Shayev otac je znao da većina dječaka ne bi željela da netko poput Shaya

igra za njihovu ekipu, ali je isto tako znao koliko bi njegovom sinu značilo


da mu dopuste igrati. Znao je kako bi mu to podarilo toliko potreban osjećaj


pripadnosti i samopouzdanja, osjećaj da je prihvaćen usprkos invaliditetu.

Shayev je otac prišao jednom od dječaka na terenu i upitao ( ne očekujući
previše) bi li Shay mogao zaigrati s njima. Dječak se u nevjerici okrenuo

oko sebe i rekao :

"Gubimo za 6 optrčavanja, a igra je u osmoj izmjeni (inače, po pravilima

igre, ima 9 izmjena). Pa, može igrati za našu ekipu, pokušat ćemo ga

postaviti na poziciju udarača u devetoj izmjeni. "

Shay se malo namučio hodajući do ekipne klupe. Sa širokim osmijehom je
obukao majicu svoje ekipe. Otac ga je gledao s majušnom suzom u oku i
osjećajem topline u srcu. Dječaci su vidjeli sreću toga oca, gledajući kako
mu sin biva prihvaćen. Pri kraju osme izmjene Shayeva ekipa je osvojila par
bodova putem nekoliko optrčavanja, ali je još uvijek bila u zaostatku za
tri. Na početku zadnje, devete izmjene, Shay je navukao rukavice i zaigrao
na desnom polju. Iako nikakvi hici lopte još nisu krenuli u njegovom pravcu,
bio je očito u euforičnom raspoloženju. Bio je ushićen zbog prilike da BUDE

u igri i na polju. Razvukao je osmijeh od uha do uha dok mu je otac mahao

sa tribina. Na kraju devete izmjene, Shayeva ekipa je opet osvojila bod i

optrčavanje. Sada, sa dva izbacivanja i punim bazama, smiješilo im se

pobjedničko optrčavanje i došao je Shayev red da bude udarač.

Da li da daju Shayu palicu za udaranje i priliku da igra u tome trenutku -

i da time odustanu od šanse za pobjedu?

Na opće iznenađenje, Shayu je dana palica za udaranje. Svi su znali da je to
bila nemoguća misija jer Shay nije znao ni palicu ispravno držati, a kamoli
pravilno, snažno i precizno udariti lopticu.

Ipak, kad je Shay kročio na bazu, protivnički se bacač, uvidjevši da Shayeva
ekipa riskira poraz za taj jedan trenutak u Shayevu životu, malo približio
kako bi bacio loptu nježnije da Shay palicom barem dotakne loptu. Došao je i
prvi udarac i Shay je zamahnuo nespretno i promašio. Bacač se opet malo
približio i bacio nježno loptu prema Shayu. U tom trenutku Shay je zamahnuo
i pogodio sporu, prizemljenu loptu, odbacivši je prema bacaču.

Igra bi u ovome trenutku bila gotova. Bacač je podigao sporu loptu. Mogao je
lako dobaciti loptu prvom svojem igraču sa baze, kako bi Shay ispao i kako
bi bio kraj igre i laka pobjeda.

No, umjesto toga, bacač je bacio loptu iznad glave prvoga igrača sa baze,
van dosega svih svojih suigrača u ekipi. Svi su, i sa tribina i igrači obiju
ekipa, uzvikali : " Shay, trči do prve!! Trči do prve !! " Nikada prije u
svom životu

Shay nije toliko daleko trčao. Uspio je stići do prve baze, zapravo,
doteturao

je do bazne linije, širom otvorenih očiju, upitnog pogleda.


Svi povikaše, "trči do druge, trči do druge!!!" Uhvativši dah, Shay je
nespretno

potrčao prema drugoj bazi, očito se boreći naprežući da stigne do nje.

Dok je Shay pristizao drugoj bazi, igrač desnog polja uhvatio je loptu.

Bio je to najmanji momak u ekipi, kojemu se pružila prva prilika da bude
ekipni heroj. Mogao je baciti loptu čuvaru druge baze, ali je shvatio
bacačevu namjeru pa je i on, također, bacio visoku loptu iznad glave i van
dosega čuvara treće baze. Shay je trčao prema trećoj bazi, kao u nekom
deliriju dok su se igrači ispred njega okupili oko završne baze.

Svi su povikali i poljum je odzvanjalo: "Shay, Shay, Shay, sve do kraja,
Shay !!!"

Shay je dosegao treću bazu jer mu je protivnički igrač pritrčao da mu
pomogne

i usmjeri ga prema njoj vičući, "Trči do treće! Shay, trči do treće !!!"

U trenu kada je Shay dotakao treću, dječaci iz obje ekipe i gledatelji
skočili su

na noge vičući, "Shay, trči do zadnje! Osvoji i zadnju!" Shay je posljednjim


snagama utrčao na zadnju bazu i stao na ploču. Svi na terenu su ga grlili i
bio

je slavljen kao heroj koji je osvojio poen utakmice i time osigurao pobjedu
svoje

ekipe.

"Taj dan - reče otac nježno, dok su mu se suze kotrljale niz lice - dječaci
obiju

ekipa pomogli su donošenju komadića prave ljubavi i humanosti u ovaj
svijet".

Shay nije preživio do slijedećeg ljeta. Umro je još iste zime, nikada ne

zaboravivši kako je bio heroj, kako je radi toga njegov otac bio sretan,
kako je

svog malog heroja dočekala oduševljena majka, grlivši ga i plačući od sreće
!






A SAD MALI DODATAK PRIČI:

Svi šaljemo tisuće viceva i smiješnih poruka putem e - maila bez
razmišljanja,

a kada dođe do toga da pošaljemo poruke o životnim odabirima, ljudi
oklijevaju.

Nasilje, vulgarnosti i česte opscenosti slobodno prolaze cyberspaceom, ali
javna

rasprava o uljudnosti najčešće ni ne stiže u naše škole i na naša radna
mjesta.

Ako i kanite proslijediti ovu poruku, najvjerojatnije odabirete osobe u
svojem

adresaru koje su " prikladne " za to da dobiju ovaku vrstu poruke.

No, osoba koja ti je ovo poslala vjeruje da svi možemo utjecati na to da se
stvari

promijene. Svi imamo tisuću prilika svakoga dana da pomognemo ostvariti
"istinsku ljudsku prirodu" .

Tako mnogo, naizgled beznačajnih, dvojbi stavlja nas pred izbor:

Prenijeti malu iskru ljubavi i humanosti na drugoga ili izbjeći pruženu
priliku i

ostaviti tako svijet još malo hladnijim?

Neki mudrac je jednom rekao da se svako društvo prosuđuje po tome kako
tretira svoje najunesrećenije pojedince.

Sada imaš priliku odabrati jednu od ponuđenih odluka:

1. Izbrisati
2. Proslijediti

May your day, be a Shay Day.

Neka ti u ovaj dan bude utkan Shayov duh.






hvala na komentarima, pusa i poooz