srijeda, 31.01.2007.

Muško - ženska prijateljstva

Image Hosted by ImageShack.us



"Prijateljstvo je od izvanredno tankog tkiva. I zato
je neostvarljivo sastavljati ga, kad se jednom prekine!"


(Ksenija Atanasijević - "Filozofski fragmenti")



Uvijek se meni nešto takvo desi. Krene iz druženja, pa preraste u prijateljstvo i onda, jedan kiks i sve ode, nestane, rastopi se....Zašto? Toliko puta sam se to pitala i razmišljala o tome. I shvatila, uvijek jedna strana nešto više očekuje. Kad su u pitanju muško-ženska prijateljstva, onda je uvijek ista priča. Netko se grčevito drži tog prijateljstva, pa u tome vidi iskru, za nešto više, dalje,dublje, a druga strana, to nema ni na pameti. I onda dolazi do "kuršlusa".

Uvjerena sam kako uvijek iz prijateljstva može nastati ljubav. I takve ljubavi mogu biti velike, čak i vječne. Svaka veza koja se zasniva na prijateljstvu, ima dobar temelj. Prijateljstvo znači podržavanje, znači oslonac, znači uvažavanje, znači povjerenje, iskrenost...Iz toga, svaka veza mora biti uspiješna, jer je izgrađena na čvrstim i jakim temeljima. Ali, nakon ljubavi, definitivno niti jedna veza više ne može biti prijateljska. Mogu se ljudi dogovoriti, uvažavati, poštivati, cijeniti...ali, jedna strana je uvijek ona koja još uvijek gaji nadu. Znači, bivši "ljubavnici" mogu biti dalje samo poznanici, ali nikad više iskreni i pravi, prisni prijatelji.

Kad su u prijateljstvu, muškarac i žena znaju kontrolirati osjećaje. Ne znači da žena neće primijetiti kako je muškarac zgodan ili obrnuto. Ali, znači da sigurno njih dvoje neće završiti "u krevetu", jer tada, prijateljstvo već postaje upitno, ako se to dogodi. Više se ne zove prijateljstvo, nego "veza" ili prelazi u poznanstvo...Ona nit povjerenja ili prerasta u ljepotu, ili puca, pa prelazi na "nižu razinu".

Mnogi muškarci prilaze ženama pričom o prijateljstvu, ali zapravo da li uopće razmišljaju o tome, ili joj žele samo prići na taj način? Žena će prihvatiti "izazov", jer će smatrati kako neće biti udvaranja (ukoliko ga ne želi) i onda je muškarcu otvoren prostor za djelovanje. Ukoliko ga žena odbije, počet će raznorazne priče, ogovaranja, jer bit će time povrijeđen njegov ego, iako je krivica njegova, jer je nastup bio neiskren.

Mnogi ljudi ne dozvoljavaju opet, da im se priđe kao prijatelju, ne dozvoljavaju da se razvije taj odnos (najčešće zbog nekog lošeg iskustva).A taj prijateljski odnos je moguć i može biti jako kvalitetan. Na čovjeku je da procijeni može li imati takav iskreni odnos, bez nekih drugih primjesa.

Vjerujem u ta prijateljstva i zato, često napravim i krivu pocjenu, jer krenem od onih iskrenih i stvarnih, koje već posjedujem. Imam nekoliko muških virtualnih prijatelja, sa kojima dijelim dobro i zlo, od prvog dana na netu, znači, gotovo dvije i pol godine. To su prijateljstva koja nikad nisu prešla granicu "dobrog ukusa". Jednoga od njih smatram gotovo svojim bratom, jedan je od rijetkih koji me razumije , poznaje i podržava...Imam i još nekoliko pouzdanih prijatelja za koje sam sigurna da nikad to naše prijateljstvo ne bi iskoristili niti ga uništili nekom nesmotrenošću.

U realnom životu imam jednog prijatelja iz djetinjstva. To je moj oslonac, moja snaga, moje rame za plakanje. Oboje imamo obitelji, bračne drugove i djecu. I nemamo problema sa našim druženjem i razgovorima, koji su svakodnevni, ako ne telefonom, onda putem maila ili msn-a. Nikada nismo pomislili na ništa drugo nego na toprijateljsko druženje. Poznajemo se od malih nogu, poznajemo se u dušu i on je moj zaštitnik. Sticajem okolnosti, on je i dobar prijatelj moga brata. I sretna sam što postoji.

Nekad krivo procjenim, pa i "naletim" na pogrešne, ali srećom, prebolim i zaboravim. Nije sramota griješiti, to je ljudski. Sramota je ne priznati grešku i tvrdoglavo srljati u još veću.



"Nema prijateljstva bez rizika da ga ne izgubiš,
ni nade bez pokušaja da stečeš prijateljstvo. I
nada i prijatelj su često rijetki, spori i nedostižni,
ali bez njih bi ljudi bili još teže iznenađeni nevoljama"

(Mirko Božić - "Neisplakani")


Image Hosted by ImageShack.us
Copyright © 2006. D.Đ. "mislimatepozdravljam"Priče na ovome blogu su autorsko djelo i zabranjeno je njihovo korištenje i daljnje objavljivanje bez pismenog pristanka autora!

14:54 | Komentari (16) | |

ponedjeljak, 29.01.2007.

Što su ljudi mnogobrojniji, manje ima ljudi!

Image Hosted by ImageShack.us



"Čovjek se brzo zasiti i dobra i najboljeg, ako
ono postane svakodnevno."


(Lessing - "Johanessov testament")

"Što su ljudi mnogobrojniji, manje ima ljudi!"

(A.G.Matoš - "Ljudi i ljudi")




Zatvorila sam se u ljušturu, kao zrno bisera u svoju školjku. Svi smo mi biseri, nekome dragocjeni i jedinstveni. Ja sam, tu negdje, izgradila svoj svijet snova, u kojima pristup imaju samo oni dobronamjerni. Ne, ne zelim da mi itko drugi naruši ljepotu sanjanog svijeta. Ljepotu mojih snova i mašte. Ljepotu nečeg samo moga, gdje sam ono što zapravo jesam. Nedam nikome da dođe i uništi mi ovo moje kraljevstvo, ovaj moj dio raja, koji sam posudila od života, uzela ga da živim u njemu dok trajem, da bježim u njega iz onog drugog, ružnijeg svijeta, kad me slome tuge i samoća.

Imam pravo na ovaj svoj komadić raja, imam pravo na svojih 5 minuta sreće, na svoje zadovoljstvo, u kojem nikome ne moram polagati račune, u kojem sam ja samo ja i sa onima koje ja odaberem da budu uz mene. Jesm li sebična, je li to u redu, željeti uživati u trenucima sreće, sanjariti, maštati, biti sama, vrtiti film sa samo lijepim događajima? Ne recite da jesam sebična, nemojte mi ni vi uskračivati pravo na bijeg na jedino mjesto u kojem sam ja gospodar, vladar, ali i sluga ponizni, kad treba.

Kad želim pobjeći iz onog realnog svijeta, ja bježim ovdje. Tu pronalazim mir i sklad, tu sam okrenuta
sebi i ljudima koje ne poznam u stvarnosti, ali poznam u ovom svijetu.


"Svijet je veliki lijes. Zvijezde su čavli u njega zabijeni,
A sunce je prozor na tamnici života"


(Mihail Eminescu)



Imam ovaj jedan život, dan od Boga, Univerzuma, Prirode, Sudbine. Takav je, kakav je, ali je moj.
U njemu sam sa nekim zadatkom, trudim se da ga uspiješno izvršim, ali često zaboravljam kako
moje baterije nisu neiscrpne, kako ih treba puniti s vremena na vrijeme. Kako trebam misliti na sebe
i čuvati sebe, da bih mogla drugima biti korisna. Jedna je neosporna činjenica, dok ste zdravi i dok privređujete, svi vas vide, vrijedite im, koriste vas. Kad se razbolite, onda ste svakome teret. Onda
se počinju izvlačiti svi vaši postojeći i nepostojeći grijesi, svi trenuci u kojima ste imali neki propust. Kad ne vrijedite drugima, više ne vrijedite ni sebi, jer se osjećate odbačenima, jer rijetko tko hoće da
bude uz vas...promijenile se okolnosti. Ako im ne vrijedite, odbacit će vas, kao staru krpu, jer u svojoj sebičnosti, zaboravljaju kako ste nekada vi nosili veliki teret na svojim leđima. Dobre se stvari zaboravljaju, a loše pamte, kad ljudi dođu u situaciju da moraju preuzeti brigu o nekome ili nečemu. Žele opravdati same sebe zbog odbacivanja i zanemarivanja.

Ljepota svijeta ogleda se u tome kako ga naš duh gleda, kako se on snalazi u tom svijetu. Dobar će čovjek uvijek pronaći svoj komadić raja, čuvati ga, štititi i odlaziti u njega, da se napuni pozitivnom energijom. Loš i zao čovjek, već u realnom svijetu proživljava svoj pakao. Nezadovoljan savim i svačim, mrzovoljan, nespreman na izazove koji se stavljaju pred njega. Ma kako glumio, ma kako pokušao zavarati druge, jednim istupom ili jednim neočekivanim događajem, svoj bijes i zloću pokazat
će javno i tada će biti vidljiv njegov pravi karakter. To je istina od koje se ne može pobjeći. Ne može se vječno glumiti, ni lagati, ni zavaravati. Ljudi griješe, ali ljudi i traže oprost kad shvate svoje greške. Oni koji sebe smatraju bezgrešnima, najveći su grešnici. Oni, niti znaju tražiti oprost, ali ga niti ne znaju pružiti. A to već nije odlika pravog čovjeka. Zato, dok živite budite ljudi. Sa vrlinama i manama,
budite takvi, takve će vas prihvatiti. Ne pravite se savršenima, jer savršenstvo ne postoji. Svi imamo svoje slabosti i mane, ali ih ne trebamo skrivati , budimo to što jesmo. Jer ne možemo svijet podrediti sebi, pošto smo mi podređeni njemu i u njegovom skladu i neskladu živimo i snalazimo se, dok živimo.



"Kad jednom na zemlji ne bude nas - svijet će biti svijet;
Kad nam se izgubi svaki trag i glas - svijet će biti svijet;
I prije nego smo bili mi - svijet je bio svijet;
I nama kad kucne poslijednji čas - svijet će biti svijet."


(Omar Hajjam - "Rubaijje")

Image Hosted by ImageShack.us
Copyright © 2006. D.Đ. "mislimatepozdravljam"Priče na ovome blogu su autorsko djelo i zabranjeno je njihovo korištenje i daljnje objavljivanje bez pismenog pristanka autora!

09:53 | Komentari (21) | |

petak, 26.01.2007.

Ako razum čini čovjeka, osjećaj ga vodi!

Image Hosted by ImageShack.us


"Ako razum čini čovjeka, osjećaj ga vodi!"

(Rousseau)


Život ne treba biti roman koji nam se dogodio,
nego roman, koji smo sami stvorili, ili ga stvaramo!"

(Novalis)



Još jedno svjetlo treperavo se javlja na putu beskraja. Susrećem ih svako malo, ali ne znam što osvjetljavaju i kome su putokaz, ako uopće imaju tu svrhu.

Ja imam svoje svjetlo. U srcu ga nosim. Svoj svjetionik, svoju smjernicu,
svoj putokaz u bolje sutra. Lahorasto me dodiruje oprez, kojem si me naučio.
Treperim, jer iako idem, ne znam sto me čeka.

Ovo je put prema nečem nepoznatom, novom i meni i tebi. Svaki je predmet, stvaka stopa na putu prozor kroz koji gledam u nepoznato, u beskraj, u budućnost. Otvorena knjiga na samo jednoj stranici, što se, tek na nekom dijelu puta preokrene....A mi, ni na početku ni na kraju...negdje između htijenja i straha....Ne, neću pokleknuti, neću oklijevati da se susretnem s tobom i s tobom nastavim, jer, ti hodaš već, ispred mene, ovom stazom...osjećam te, pratim ti stope, brojeći ivičnjake želja. Ti si moj lučonoša, moja zvijezda vodilja...Rekao si jednom: "Razmak između nas je manji od devet, a veći od nule." Ja vjerujem da je to ono najbolje, jer je ocrtano u jednoznamenkastom broju. Vidim tu neku simboliku. Mi smo tu, dodirujemo se mislima, željama,snovima, čežnjom. Samo se ruke trebaju spojiti u neraskidiv čvor. I onda, istim tim putem, nastavljamo zajedno. Ja, prepuštena tebi, tvojim željama i snovima, a ti, osnažen mojim htijenjem i odlučnošću....Tko li tu koga hrabri, ne znam, ali mi idemo, ti osvjetljavaš put, ja te pratim, a pred nama nada? Uvijek nam je bila saveznica. Želim da nas i ovaj put zaogrne, da nas ojača, još više veže i da nikada ponovo ne razdvoji dva srca i dvije ruke, spletene u jedinstvo vjerovanja.

Mi smo ovaj put osmislili, mi ćemo ga i zajedno proći. Ne pitajte me kako, ne znam, ja samo vjerujem u Njega, u Sebe i u ovo među Nama.


"Svaka usijana zvijezda je život iz kojega teče energija;
energija koja daje žoivot i koja raskošno rasiplje taj život
na sve strane prostora žednog energije. Ona rasiplje taj
život iz svog vlastitog srca da bi začela novi život."


(Mihajlo Pupin - "Autobiografija - od iseljenika do pronalazača")


Image Hosted by ImageShack.us
Copyright © 2006. D.Đ. "mislimatepozdravljam"Priče na ovome blogu su autorsko djelo i zabranjeno je njihovo korištenje i daljnje objavljivanje bez pismenog pristanka autora!

19:59 | Komentari (42) | |

srijeda, 24.01.2007.

Kad srce zapišti - misao je kriva!

Image Hosted by ImageShack.us


"Jesam li sjećanje u kamenu, ili patnja koja se odmara?"

(nepoznat autor)

"Kad srce zapišti - misao je kriva!"

(Milan Rakić - "Misao")


Ispijena sam, prozirna, kao paučina razapeta među starim snovima, u zakucima prošlosti i sjećanja. Kroz prste mi prolazi mjesečina, ili poneki trak sunca, što se uspije probiti pokušavajući zauzdati prostor mraka. Može li jedna zraka uvući svjetlo u dušu? Može li toplina duše izbrisati mrak, može li sjaj malenog zlatnog traka odnijeti sjenu ili otopiti kristale leda oko tijela?

Zatvorena sam u osobnu auru, prozirnu, kapljičavu, ledom ovjenčanu. Tko može led ovolikih godina istopiti u jednom trenu? Ni moja duša, toplinom što isijava, ne probija ovaj oklop svakodnevnice, pa kako će onda jedna mala zraka sunca?...Ili jedan pogled nebeskog anđela?

Utrkujem se sa godinama, one me gaze, bezobraznice, prljavo igraju, lome me, bacaju i gaze, ostavljajući tragove po meni, na meni, u meni....U neprolaznost prohodnosti sam začahurena, opet omotana prozirnošću neprolaznosti. Ima li neka druga boja da me ovije, da ispere ovaj bol dana zgniječenih, iscijeđenih i zgužvanih u tragu prošlosti. Brojim izgubljene bitke, odavno već ne mogu stati na prste obadvije ruke, a niti ne znam koliko puta se ponavljaju... i opet.... i opet....

Kad me obuzme tuga,kad me ova paučina toliko obavije, šapnem li ime tvoje, hoće li biti lakše? I pomisao na tebe hoće li bar malo ublažiti bol? Hoću li uspjeti svoja svitanja gledati nekim drugim, nenatečenim očima?

Hoću li u odsjaju jutra prepoznati želju tvoju i glas što me zove? Tako želim ispružiti ruku da me dodirneš, da me povedeš nekim starim stazama sreće. Da mi osmijeh vratiš na lice i suzu zaustaviš negdje na pola puta. Da razmak između naših misli nestane zauvijek i da postoji samo jedna misao, ona Naša, o Nama.

Hoću li ikad opet biti ona stara Ja, ona prpošna i vesela, razigrana i nasmijana, ili će i dalje sjene tuge kročiti mojim putem života? Hoće li svjetlost ljubavi zalutati makar na tren i u ovaj svijet i drhtaj hladnoće pretvoriti u drhtaj strasti?

Trebam tvoj dodir, tvoje ruke, tvoj osmijeh. Vrati mi sreću u srce, osmijeh na lice. Vrati me opet meni, kad me budeš svojom zvao. Udahni mi ljubav u dušu, razlistaj me, pusti neka moji mirisi zagospodare prostorom i tvojim nosnicama. Ti znaš, moje srce je ogromno, evo, nudim ti ga na dlanu, tvoje je, zašto oklijevaš?

Slutim da samo tvoj korak može razbiti sav led koji me okovao, svu tugu i gorčinu mog života, samo slatki udisaji zraka oko tebe i miris tvoje kože, mogu razbiti sve okove svijeta, uništiti sve čahure oko mene, promijeniti sve boje moje aure. Samo ti, tvoji koraci, tvoje ime, koje evo, spominjem i zovem....Čuješ li me???....

Ne tražim puno, samo te molim, svojim dolaskom, uvij me u dugine boje, u tom spektru najljepše se osjećam.


"Postoji li srce, postoji li
srce - srce svih srdaca,
srce - široko od širina,
srce - duboko od dubina,
cijeli svijet da obujmi, pa da je
za ove grudi premalo?"


(Kočo Racin - "Pečat")



Image Hosted by ImageShack.us
Copyright © 2006. D.Đ. "mislimatepozdravljam"Priče na ovome blogu su autorsko djelo i zabranjeno je njihovo korištenje i daljnje objavljivanje bez pismenog pristanka autora!

09:55 | Komentari (30) | |

srijeda, 17.01.2007.

Image Hosted by ImageShack.us



Čežnja i nada, na pruzi života


"Svaka zora - nije li ona odraz naše beskrajne nostalgije?"
(Nazim Hikmet - "Put")

"Nada...jedan od onih lijekova koji uopće ne liječe, nego samo produžuju patnju."
(Marcel Achard)



Čeznja me razdire, u grudima me stišće, steže, kao da će isčupati onaj dio moje duše što još vjeruje
tvojim dolascima. Uskačem u poslijednji vlak snova, u poslijednji vagon nade. Okrećem se oko sebe, nigdje nikoga, zar su svi prestali vjerovati u snove? Zar svi zaboravljaju kako je lijepo sanjariti, sklopljenih očiju, dok ti se lijepi trenuci smjenjuju u slikama? Film se odmotava, ja ponekad i budna, otvorenih očiju, sanjam. Sanjam tebe, posebnog, dragog, jedinstvenog i nedostižnog. Ponavljam onu frazu toliko puta u snovima izrečenu, frazu koja za mene nije fraza, nego iskreni osjećaj. "Volim te", ponavljam, dok čeznutljivo razgledam, kroz poluzamagljene prozore vagona obrise svega što prolazi.

Čežnja se uvukla u dušu, čežnja gospodari mojim srcem, čežnja plače mojim suzama. Čežnja me pretvara u bolesnika. Bolesnika, čiji jedini lijek je tvoj dolazak. Iskren, sa isprikom ili bez nje, samo da si tu. Dodir ti želim osjetiti, dah topline neka mi ugrije promrzle ruke, dok čekam presjedanje na trećoj stanici snova, presjedanje za mjesto što se zove "Ljubav". Dvije su već prošle. Jedna nosi tvoje ime, druga tvoje prezime...trećoj ću dati naziv "Volim te", ako dočekam vlak, jer tvoj vlak uvijek kasni, tvoji snovi ne putuju istom prugom, tvoj film se ne odmotava na isti način. Tvoj vlak dolazi iz "Realnosti". Tvoje riječi ne odzvanjaju praznim kupeom, kao moje. Tvoje "Volim te" ne liči na uzvik, na iskreni krik srca punog čežnje i ljubavi. Tek, razum će te nadvladati, znam sigurno, osjećam to, i iskočit ćeš, prije našeg susreta, negdje na pola puta izmedju Nikuda i Nigdje....a ja ću čekati, uvijena u svoju čežnju, zamišljajući kako me istom silinom ljubiš i istim mi snovima uzvraćaš....čekati i vjerovati....zaklela sam ti se na vjernost i povjerenje. A svoje zakletve uvijek izvršavam.

"Zavaravanje", "Bol", "Tuga", "Razočaranje", zašto uvijek tako idu nazivi stanica, od treće stanice snova. Ne, ovaj put ne idem dalje. Neka mojih promrzlih ruku, srce je vrelo, ugrijat će ih, duša je topla, dat će im snagu. Ako i ne dođeš, ostaje nada, kao jedina slamka spasa. Nada, koja nikada ne umire i čežnja, koja se sa tom nadom smjenjuje.


"Nado moja, valjda nisi pena,
Koja čezne, tek što se rodi?"


(Branko Radičević - "Soneti")



Image Hosted by ImageShack.us
Copyright © 2006. D.Đ. "mislimatepozdravljam"Priče na ovome blogu su autorsko djelo i zabranjeno je njihovo korištenje i daljnje objavljivanje bez pismenog pristanka autora!