|
Istina je poput baklje - u laži su kratke noge
Činiti nekome zlo, a nadati se dobru, nikad nije bilo moguće. Sebe izdizati i
smatrati bezgriješnima, a druge okrivljivati, ni to nije moguće. Krivica nikad nije
u jednoj strani, u jednoj osobi. Za svađu, kao i za ljubav, potrebno je dvoje.
I za krivicu, za taj osjećaj koji zna tako žderati i uništavati, isto tako je potrebno
dvoje.
U slijepom bijesu i nemoći, ponekad nadvladaju neke druge emocije, tada se pokaže
ono "pravo lice" koje se dugo skrivalo pod maskom. Jer, nemoguće se kontrolirati u napadu
bijesa i onda kad kola krenu nizbrdo. Tada, u "ružnom i tužnom", upoznajemo pravo lice i pravi
karakter čovjeka. Kad sve ne ide "podmazano kao po loju", kad nastupe problemi, kad se
nema načina da se uhvati u koštac sa onim sto je snašlo čovjeka, tada njegovi porivi, njegova unutrašnjost, njegovi "atavizmi", prorade i progovore na onaj pravi način, bez zadrške.
U ljutnji i bijesu, zapravo, najbolje možete upoznati nekoga i prepoznati njegov karakter.
"Zaklela se Zemlja Raju da se sve tajne znaju". Ništa se ne može sakriti. Krenuti u nešto i
lagati, prikrivati ili sakrivati istinu i očekivati potpuno povjerenje, nemoguće je. Kad se
kreće u nešto, onda se kreće sa istinom, sa iskrenošću, ma kakva god bila. Ako nas
ljudi prihvate sa tim istinama, sa svim manama i vrlinama koje posjedujemo, nemamo
se čega bojati. Ali, ako u odnosu među osobama postoji laž, postoji nesto skriveno,
to će se kad tad otkriti. I ne treba poslije druge okrivljivati za otkrivanje laži. Jer, kažu naši
stari, "kako posiješ, tako ceš i požnjeti". Sami smo kovači svoje sreće. Istina, kako kaže
Božidar Kneževic u svom djelu "Misli" :
"Kažu da je svaki covjek svoje sreće kovač. Samo, sto sudbina jednome daje i čekić i gotovo usijano željezo, a drugi ga mora kovati često hladno, a često i golom pesnicom."
Ali svoj život, svoju sreću, svoj smisao sami i tražimo i pronalazimo i gradimo i oblikujemo i uvijek nadograđujemo.
Kad ste iskreni, kad govorite istinu, a drugima ta istina ne odgovara, onda su u stanju da vas
"razapnu na križ", da vas unište, da vam prijete, u svom bijesu i nemoći, jer ste govorili istinu, jer ste se usudili izreći je, ljudi su stanju kamenovati vas. Ne bojte se nikoga, jer istina je
jedini mogući pravilan izbor, makar bila poput vatre i svi bježali od nje, da se ne opeku. Ali, istina se dozna, kad tad i zato je bolje čuti je na vrijeme, nego se uljuljkivati u lažnoj
nadi, u neistini i onda daleko teže primiti istinu kao neminovnost.
Proklinjati drugoga, jer je zbog istine povrijedio nečiju sujetu, odlika je nečovjeka. Odlika je nesigurnih, neiskrenih, labilnih, ali i nemoralnih ljudi.
"Dobre i plemenite obično jako mrze, jer su redovno iskreni, nazivajući stvari njihovim
pravim imenom." (Leopardi)
|
Vangelis ~ La Petite Fille De La Mer~