27.07.2017., četvrtak

Prva pomoć


Prva pomoć


Na desetom kilometru zapištao je njegov sportski sat, kratko i jednostavno zvan "garmin" i Vilko automatski baci brz pogled na njega: vrijeme je bilo, uzevši u obzir Vilkovu dob, više nego dobro i Vilko osjeti radost zbog toga. Ali i iznenađenje. Nije to očekivao, naprotiv, mislio je, kako će ovo biti njegovo najlošije, najsporije trčanje polumaratona.
Priroda kroz koju je trčao bila je više nego lijepa i Vilko je uživao u pogledu, ali nešto je smetalo, nešto nije bilo kako treba i Vilko je osjećao blagu razdražljivost zbog toga. Koju je uzalud čitavog jutra pokušavao odgurnuti, odbaciti, zaboraviti. Neugodnost ga je žuljala i pritiskala mu um, pa se koncentracija gubila, misli lutale i uvijek se iznova vraćale na ono zbog čega je i bio pod stresom: preseljenje.

Prije samo nekoliko dana konačno je izašao iz stana u kojemu je proveo ogromni dio svog života, i uselio se u novi, manji, ali koji je Vilkove potrebe sasvim zadovoljio. Kako su se dani lijeno odmatali, Vilko je konačno bez pritiska trenirao i osjećao kako stres, koji ga je pratio puna tri mjeseca, koliko je trajala saga oko kupoprodaje stana, polako napušta, gubi se u magli uspomena. Vratio mu se apetit, a i spavao je mnogo bolje, pa je ranim jutrom orno ustajao i polazio radosno i osjećajući se lako, bezbrižno, na svakodnevni trening. Čitava ona napetost i sakupljanje beskrajnih i potrebnih (možda i suvišnih) dokumenata bez kojih se kupoprodaja stana nije mogla obaviti, oduzimalo mu je snagu i činilo ga razdražljivim. Ponekad se osjećao iscrpljenim, baš kao da je istrčao maraton.
Konačno je bilo sve gotovo, sve je te nedaće ostavio iza sebe, u prošlosti, gdje i spadaju i mislima se usredotočio na idući polumaraton. A onda, grom iz vedra neba.
- Nismo se tako dogovorili - rekao je kupac Vilkovog, sad već bivšeg stana, nazvavši ga mobitelom samo pet dana prije polumaratona za kojeg se pripremao.
- Na što mislite? - upitao je Vilko, već razdražen, osjećajući nepriliku u zraku.
- Dogovorili smo se da sasvim ispraznite stan.
- Pa to sam i učinio.
- Niste, ostao je sudoper i ...
... i bla bla se sasvim nepotrebno nastavilo, dok se u Vilkovoj nutrini podizao uragan nezadovoljstva i odnosio mir u nepovrat. Mislio je, nadao se, da mu budući dani donose smirenost, mir, bez nepotrebnih stresova. I sad ovo. Zašto baš sad, kad mu je potreban mir i dobra koncentracija? Prokleti stan, prokleti kupac, prokleto sve ...

Raspoloženje mu se malo popravilo, dok se počeo uspinjati dugom, ali baš dugom uzbrdicom.
- Na dvanaestom te kilometru očekuje dugačka uzbrdica - opomenuo ga je iskusniji trkač-prijatelj. - Nemoj da te iznenadi.
Nije ga iznenadila i osjećao je sreću prestižući poprilično mlađe trkače i trkačice koji su njega pretjecali na ravnim dijelovima staze. Oko pedeset metara ispred sebe ugledao je mladu trkačicu koja je trčala s laganim ruksakom na leđima i iz kojeg je povremeno vadila mobitel i nekom se javljala. Polako ju je sustizao i prolazeći pored nje, na djevojčinom licu pročita umor, beznađe. Osmjehnuo joj se.
- Još malo - reče joj. - Poslije je lakše.
- Pri kraju sam snaga - priznala je, što je Vilko već i sam primijetio.
- Niste - odgovorio joj je uz ohrabrujući osmjeh. - Daleko ste od toga.
- Pomišljam na odustajanje.
- Nikad ne smijete odustati! Baš nikad. - Vilko joj se ohrabrujuće smiješio, trčeći pored mlade djevojke i prilagodivši se njenom ritmu koraka. - Ako nikako drugačije, onda barem prohodati do cilja, bez obzira na vrijeme, ali nikad ne odustati. Nikad!
Djevojka mu se osmjehnula zahvalno, ali ništa nije rekla.
- Prvi polumaraton? - upitao ju je.
- Prvi.
- I najteži!
- Bogme da! - rekla je zadihano.
- Zajedno ćemo - rekao je on. - Malo trčati, malo hodati. Izgurati ćemo još ovih nekoliko kilometra.
Trčali su, lagano i ujednačeno, ubacujući hodajuće jednominutne dionice i polako napredovali kilometar za kilometrom. A onda je djevojka klonula.
- Ne mogu - rekla je klonuvši na zemljanu stazu. - Strašan grč u stopalu mi ne da. Vi samo nastavite.
- Proći će - utješi je Vilko kleknuvši na jedno koljeno i počevši masirati djevojčino stopalo, s kojeg je izula tenisicu.
- Malo je bolje - reče ona, pokuša ustati, ali odmah sjedne. - Ne mogu, boli, grči se jako.
Tog trenutka pridruži im se žena na bicikli, iznenadna i dobrodošla pomoć, zakoči i dobaci Vilku:
- Nastavite slobodno. Ja ću joj pomoći.
- Još je samo malo do cilja - reče Vilko djevojci. - Izdržite!
- Idite vi, samo idite - odgovori ona.
Vilko odjuri. Sad je trčao brže nego dok je trčao s djevojkom, nadoknađujući "izgubljeno" vrijeme, koje nije bilo izgubljeno, osjećao je to u sebi. Možda je pružio djevojci "prvu pomoć", ali mu je i ona uzvratila na svoj način, odagnavši mu misli koje su ga progonile, zagorčavajući mu užitak trčanja. Uzajamna pomoć, baš onako kako treba biti. Zatim se odjednom sjeti da je djevojka i događaji oko nje izbrisala svu neugodnost zbog "incidenta" oko stana i sve je više ubrzavao, uživajući u kretanju, u snazi koju je još osjećao u mišićima, dok nije sretno projurio kroz cilj.
S medaljom oko vrata i čašom vode u ruci, čekao je nestrpljivo, očekujući djevojku i u sebi mantrao: "Izdrži još ovo malo. Izdrži" misleći na djevojku i ugledavši je kako se približava s sretnim osmjehom na licu, jer sad je znala da je uspjela: istrčala je svoj prvi polumaraton u zadanom vremenu.
- Bravo! Čestitam! - reče joj Vilko, uživajući u djevojčinom presretnom osmjehu, kojim je izbrisala sve nedaće koje su je pratile kroz velikih i dugačkih dvadeset i jedan kilometar.
- Zahvaljujući vama - odgovorila je smijući se.
- Neeee - reče Vilko otežući i uzvraćajući osmjeh, dok su zauzimali pozu za zajedničku fotku. – Vi ste trčali!


Copyright © 2017. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: trka


- 16:16 - Budi (3) - Iskren - #

18.05.2016., srijeda

Banana


Banana


Glazba je gromoglasno treštala, spiker još gromoglasnije upozoravao na vrijeme, do starta utrke dijelilo ih je još nešto više od dvadeset minuta, a velika se gomila trkača i trkačica uzbuđeno tiskala i njihala poput valova na uzburkanom moru, kad Vilko odjednom osjeti nalet vruće mučnine, koji mu natjera graške znoja na čelo. Nestrpljivo, nadlanicom ruke u kojoj je držao plastičnu bocu s vodom, obriše znoj s čela, znajući da mu je ta kretnja uzaludna: znoj je istog časa ponovo potekao, orosivši mu čelo, lice, pa ga nije htio više brisati, samo se nervozno vrpoljio, prebacujući težinu noge s lijeve na desnu i obratno. Mučnina je izbijala iz želudca i Vilko je točno mogao pratiti kako mu se penje uz grudi prema grlu i panika ga umalo ne ulovi: zar će povratiti? Ovdje u gomili veselih trkača i trkačica koji veselo očekuju start ovogodišnjeg "Wings for Life World Run" trčanja?

Sve je bilo u najboljem redu dok nije pojeo onu prokletu bananu. Na putu za Zadar, da bi učestvovali u "Wings for Life World Run", zaustavili su se nakratko ne bi li protegnuli noge nakon duge vožnje i Vilko je pojeo bananu s uživanjem, dok mu je pogled bludio plavim morskim daljinama i sivim otocima. Sve je bilo kako treba biti: dan je lijep, sunčan, društvo dobro i raspoloženo i za trkačke priče i za trčanje, ali kad su ponovo sjeli u auto i krenuli dalje, mučnina iz dna želudca popne se Vilku u samo grlo. Gutao je i gutao buljeći u sivu traku koja se ujednačeno odmotavala ispod kotača i konačno je zatvorio oči. I više ih se nije usuđivao otvoriti.
Mučnina je bila gotovo sasvim ista, Vilko ju je dobro pamtio, kao i onog veoma dalekog dana, kad je vrlo mladi Vilko prvi put isplovio s brodom na svoje prvo putovanje. Istog trena kad su prošli pored Krka i cresa, brod je počeo posrtati, a Vilka zahvatio ledeni znoj, dok mu je želudac skakao poput lifta, gore-dole. Tri je dana neprekidno povraćao i mislio kako će umrijeti, ali je, naravno, preživio, kao i mnogi prije njega i više mu nikad niti jedno prijevozno sredstvo nije pričinjavalo slične neugodnosti, sve do ovog jutra. Nije mogao vjerovati da mu se to događa. Zašto baš sad? Kad ide trčati, učestvovati u trci koja se održava jednom godišnje u čitavom svijetu, istovremeno?

- Još deset minuta! - zaori se glas sa zvučnika miješajući se s glazbom nad glavama trkača.
"Da izađem?", upita se Vilko. Pogled mu odluta prema zelenoj površini parka i misao, kako bi bilo lijepo izaći napustiti tiskajuću gomilu i leći u travu, odahnuti, prestati osjećati napetost, i tu, mirno ležeći, dočekati povratak svoji prijatelja trkača i suputnika, koji ni sumnjali nisu što se s njim događa.
Jedno se vrijeme poigravao s tom mišlju, a onda se zastidi, otpije još jedan gutljaj vode iz bočice, pa je odloži na sam rub staze: ostati će i trčati i dati će sve od sebe. Još nikad nije odustao, pa neće ni sad!

I onda su konačno krenuli i gomila se uzbuđenih trkača počela micati s mjesta, Vilko s njima, osjećajući poznatu trkačku napetost u grlu, ali sad je još nečeg bilo u grlu, gorkog i prijetećeg. Nije se brzo trčalo. Rijeka se ljudi valjala i Vilko s njom, korak mu je, gle čuda!, bio lak i osjećao je snagu u nogama, ali kad god bi pokušao ubrzati, nečije tijelo bi mu zasmetalo i to ga je ljutilo i uzbuđivalo, dok je nastojao poriv za ubrzanjem obuzdavati.
Čelo je Vilkovo gorjelo i pitao se, nema li vrućicu? Ali nije ga bilo briga. Slušajući bodrenje gledatelja koje je bilo bučno i neprestano, bilo mu je drago što je ostao, što nije otišao i legao u travu. Ipak je ovo doživljaj kojeg mnogi trkači neće nikad doživjeti, zar ne? Isplati se malo pomučiti. Samo da nije bilo one banane ... onda se osmjehne trčeći i dalje, dok je sunce počelo nemilice peći, a grlo postalo već sasvim suho, sjetivši se one rečenice koju svi u Hrvatskoj znaju:
"U banani smo".
Zbog banane je u banani, mislio je Vilko i trčao smijuljeći se, zgrabivši plastičnu čašu vode i prosuvši je po kosi. Brzo ju je odbacio, dohvatio drugu čašu i žedno ispio mlaku vodu. Sad može i malo brže, pet je kilometara iza njega, mora uspjeti istrčati još barem toliko ...

Otprilike osamsto metara prije desetog kilometra, Vilko, a i svi ostali oznojeni i zadihani učesnici trke oko njega, začuju sirenu: dostiže ih automobil koji će označiti kraj njihovog trčanja, kraj učestvovanja na ovoj trkačkoj manifestaciji.
U Vilku se, usprkos umoru i bolu u stomaku, potkrijepljenim sad i laganom glavoboljom, probudi prkos i on se, onako umoran, pomalo bezvoljan, uspravi u čitavoj svojoj visini i pojuri koliko god je brže mogao. Mora istrčati barem deset kilometara, prije nego li ga vražje vozilo dostigne i prestigne.
Krajičkom oka ugleda sa svoje desne strane mladu djevojku kako grabi pored njega čineći isto što i on čini, trči svom mogućom snagom bježeći od vozila, bježeći od završetka trčanja, nastojeći produžiti doživljaj što je više moguće. Zajedno su trčali dajući sve od sebe, trčeći sve brže i brže, dok ih je sunce nemilosrdno peklo i dok ih vozilo nije konačno prestiglo.
Bilo je gotovo. Vilko pogleda na sportski sat i usprkos umoru i glavobolji osmjehne se: istrčao je deset kilometara i tristo metara. Da nije bio u banani zbog banane ...
Odmahne rukom i opusti se, vrijeme je uživanju, pa zamoli djevojku s kojom je trčao posljednjih osamsto metra za zajedničku fotku: nakon mučnine, ovjekovječiti će jedan lijepi sportski trenutak koji je nadvladao sve prateće neugodnosti koje su ga vjerno pratile, ali koje su sad potisnute u zaborav ovim lijepim trenutkom.


Copyright © 2016. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: trka


- 10:20 - Budi (2) - Iskren - #

06.03.2016., nedjelja

U pravom trenutku


U pravom trenutku

Pet minuta prije starta. Vilko, već po ustaljenom običaju, zastane sasvim otraga, iza gomile trkača koji su uzbuđeno razgovarali očekujući start utrke. Vilko nije bio uzbuđen, bio je miran, umalo ravnodušan, ne očekujući ništa posebno, baš kao i na svim posljednjim trkama u kojima je učestvovao posljednjih nekoliko mjeseci. Godine su ga počele nagrizati, izdržljivost je i dalje bila tu, pohranjena u Vilkovim mišićima, ali brzina kao da je nepovratno iščeznula. Žalio je za tim, u početku jako, kasnije slabije, da bi naposljetku osjećao samo zadovoljstvo zbog mogućnosti trčanja, koje mu je bilo dugo godina uskraćeno zbog bolesti. Ipak, jedna ga je stvar silno smetala: uvijek bi posljednji stizao na cilj, ili pretposljednji. Iz trke u trku poboljšavao bi svoje vlastito vrijeme, ali to, što se ne može odlijepiti od posljednjeg mjesta, grizlo ga je, kvarilo mu zadovoljstvo. Svaki put, kad bi neki trkač sustigao i prestigao, Vilku bi se zgrčio stomak, a znao je i ponekad promrmljati ljutito sebi u bradu:
- Crkni, stara konjino!
I sad je očekivao, dok su učesnici utrke žamorili oko njega, a on se osjećao sasvim sam, da se već dobro mu poznati scenarij ponovi, da gleda u leđa trkača koji ga sustižu, prestižu i lagano se sve više udaljavaju, dok on, Vilko, puše iza njihovih leđa hvatajući dah širom otvorenih usta.
Pod sivim nebom koje je ovog puta bilo milostivo i nije istreslo kišu iz oblaka koji su se valjali u daljini, zelene su livade djelovale tiho i mirno, neuznemireno. Sušta suprotnost uzbuđenoj gomili koja je sve jače i jače bučila.
Poziv na start još je više uskomešao nestrpljivu gomilu i nekoliko sekundi kasnije svi su potrčali, šarena je rijeka trkača potekla bodrena gledateljima koji su stajali sa strane i glasno bodrili svoje favorite. Vilko uhvati svoj ritam, nakon nekoliko početnih jako sporih koraka, jer masa tjelesa oko njega tako je diktirala, pa počne lagano "gutati" prvi kilometar. U glavi je istrčao čitavu trku i bio je spreman za nju: znao je što mu je činiti.

Pako, trkač koji je već trčao na ovoj utrci, prije same utrke pokazao mu je čitavu stazu, kojom su lagano prošetali i Vilko je dobro upamtio njene karakteristike. Zatim su, jer još je bilo vremena do početka same trke, u laganom i opuštajućem ritmu istrčali čitavu stazu, zagrijavši mišiće.
Na uzbrdicama, koje nisu bile jako strme, namjeravao je ubrzavati, jer znao je, da protiv mnogo mlađih takmičara nema nikakvih šansi na ravnim dijelovima staze. Oni kao da su letjeli preko tog dijela, tenisice jedva da bi se i sljubile s asfaltom. Uzbrdice kao da su postale Vilkov specijalitet: tu, gdje bi svi usporavali tempo trčanja, Vilko bi ga ubrzavao.
- Sad poznaješ stazu - rekao mu je Pako. - Nije strašno, je li?
- Dobro je -klimnuo je Vilko.

I bilo je dobro. Već na prvoj uzbrdici, ne vjerujući da se to zbilja događa, Vilko prestigne nekoliko mnogo mlađih trkača. Nadmoćno je s lakoćom grabio blagom uzbrdicom, pojačavši brzinu na polovici uzbrdice. A gore, na vrhu, lagano bi se spuštao, dozvoljavajući inerciji da ga nosi, štedeći snagu i ne obraćajući pažnju na nekolicinu mladih koji su se ludim ritmom sjurili i projurili pored njega. Nekoliko je onih koje je prestigao, i dalje ostalo iza njega, znao je to i to mu je ulijevalo snagu u noge. Čini se, da ovog puta neće biti posljednji na cilju.
Na idućoj je uzbrdici sustigao i prestigao trkača i prepoznao je maratonca kojeg nije osobno poznavao. Osjećao je sreću prolazeći pored maratonca i čuvši njegov težak dah. Do tog je trenutka Vilko mislio kako on sam preteško diše, ali sad je znao da nije tako, svi požudno grabe zrak, shvati, i to ga ispuni srećom. Koja odjednom splasne, kad maratonac, na ravnom dijelu staze, projuri nadmoćno pored njega.
Malodušje zahvati Vilka, ali onda se u njemu probudi prkos i Vilko, prikovavši pogled na maratončeva leđa, pojača tempo. Ne previše, da ne bi "pukao", upravo onoliko koliko mu je potrebno da „uhvati“ maratonca i ne dozvoli mu umaknuti. Mora ga držati na oku, „zalijepiti“ mu se za leđa, inače …
Na idućoj uzbrdici Vilko ponovo sustigne nekolicinu trkača koji su počeli osjećati umor i među njima maratonca. Ovog puta odluči promijeniti taktiku i na vrhu uzbrdice stušti se niz nju što je brže mogao, ali maratonac i ovog puta nadmoćno projuri pored njega i u prolazu mu dobaci radoznali pogled.
To podbode Vilka, u njemu svaka žilica zatreperi, širom otvorenih usta grabio je zrak i jurio prema idućoj uzbrdici za koju je znao da je ujedno i posljednja i iza koje ima još oko kilometar ravnog dijela staze do samog cilja. Samo da još malo izdrži, samo malo …
Ovog mu puta maratonac nije pobjegao: stigavši do posljednje uzbrdice, Vilko se nađe odmah iza maratonca i već na samom podnožju uzbrdice ubrza i istog trena ostavi maratonca iza sebe.
"Izdrži", ponavljao je u glavi, dok je grabio kratkim i brzim koracima odmičući od maratonca sve više i stvarajući znatnu „zalihu“."Moram izdržati. Moram!"
Nikoga nije čuo iza svojih leđa i znao je, osjećao, da je umakao maratoncu, psujući u sebi, jer snaga ga je počela napuštati i dobro je osjećao da mu se brzina trčanja smanjuje. Ne mnogo, ali smanjuje se. A iskusan će maratonac to sigurno znati iskoristiti.

Upravo tada, u pravom trenutku, pored Vilka se stvori Pako, koji je već odavno projurio kroz cilj i počne trčati pored Vilka, vukući ga, pružajući mu moralnu potporu. Upravo ono što je Vilku bilo potrebno. Vilko, širom otvorenih usta, jer zraka mu je nestajalo, izvuče iz tijela posljednje atome snage, a sreća zbog osjetnog ubrzanja čitavog ga preplavi, pomiješavši se s bolom koji mu iznenada zahvati pluća.
Projurivši kroz cilj, Vilko se sagne, pred očima mu zatreperi, vid mu se zamuti i trajalo je to dugačku minutu. Presavije se u struku, ne želeći da ostali oko njega gledaju grč bola na njegovom licu.
- Jesi li dobro? - začuje zabrinuti glas Paka.
- Dobro sam - odgovori Vilko uspravivši se. - Sve je u redu.
Pogledom je tražio maratonca, ali nije ga vidio. Već ga je progutalo more ljudi koji su ispijali čajeve, grickali banane i komentirali trku, koja je za neke učesnike i dalje trajala, a koja je Vilku pružila neizmjerno uživanje. I što je još važnije, koja mu je vratila davno izgubljeno samopouzdanje.

Copyright © 2015. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: trka


- 11:20 - Budi (2) - Iskren - #

<< Arhiva >>

< listopad, 2017  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          
Opis bloga:
Priče iz života o životu...

Photobucket


photo gallery

A R H I V A
2005
3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2006
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2007
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2008
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2009
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2010
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2011
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2012
1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12
2013
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2014
1 2 3 4 5 6 9 10
2015
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2016
1 3 4 5 - 7 8 9 10 11
2017
1 4 7 8 10






Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se