![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
23.10.2016., nedjelja
Stres
|
Stres Radoznalo pogledavajući na elitne trkače maratonce koji su se nestrpljivo meškoljili u prvom redu iza kojeg se pružalo more raznobojno obučenih učesnika trke, Vilko prođe pored njih, pogledom tražeći balon kojeg je odlučio pratiti, u namjeri da poboljša svoje polumaratonsko istrčano vrijeme. Osjećajući olakšanje, jer usprkos popriličnom redu koji se pružao ispred tri toaletne kabine, zvane "toi toi", uspio je isprazniti mjehur i sad je njegov sportski sat, jednostavno zvan "garmin", pokazivao kako je još samo pet minuta preostalo do početka zagrebačkog jubilarnog 25 - og maratona. Hoće li biti dovoljno vremena, da prokleta sprava uhvati signal satelita? Na sve stiže u posljednji čas, mislio je Vilko probijajući se kroz mnoštvo nestrpljiv i glasnih trkača. Ništa ovog puta ne ide po planu. Onako kako on, Vilko, to voli: polako i smireno. Prvi je stres doživio, kad mu je bio otkazan prijevoz. Poznaniku, prijatelju, također trkaču, zakazao je automobil s kojim su namjeravali putovati od Rijeke do Zagreba. I nazad, naravno. A onda poruka, koja ga je uzdrmala: "Ne idemo mojim kolima, na popravku su i ne znam kad će biti gotova". Što sad? Želeći se družiti s trkačima, Vilko, koji nikad nije imao automobil i koji nikad nije polagao vozački ispit, je već bio odbio jedan siguran auto-prijevoz, a sad ovo! Nepredviđeno i nelagodno iznenađenje. Nije dobar početak. Nervozan i uzbuđen, ne mogavši se ni na što koncentrirati, odšetao je do glavnog autobusnog kolodvora. Ali ga i ovdje čekalo iznenađenje. - Molim? - s nevjericom je upitao. - Taj autobus više ne vozi - strpljivo mu je ponovila mlada smeđokosa žena iza pulta, prodavačica karata. - Ali na internetu sam pročitao ... - Da, znam - prekinula ga je i Vilko je pomislio, kako je sigurno sličan razgovor vodila već mnogo puta. - Još nismo ažurirali podatke. - A u koliko stiže u Zagreb autobus koji polazi u šest sati? - nestrpljivo je upitao Vilko. - Osam i dvadeset! - Uh, majku mu! - zastenjao je Vilko. - To mi je prekasno. Moram startni broj podignuti najkasnije do osam i trideset. Još dok je to govorio, znao je da govori uzalud. Briga nju za njegove neprilike. Vidio je miran i sasvim nezainteresiran pogled mlade žene i to ga je razljutilo još i više. Brzo se povukao iz reda i krenuo van, na ulicu, na zrak, osjećajući kako nagomilani bijes raste u njemu i prijeti eksplozijom. Koje sranje! Umjesto da je dva dana pred trku miran i opušten, njega nervira ono na što nikad ne bi pomislio da će ga nervirati. Da barem nije vožnju otkazao svom prijatelju, uvjeren kako mu je ona sasvim sigurna s prijateljima trkačima. Što sad? Da ponovo moljaka prijatelja? "Idem kući", pomisli Vilko čekajući na zeleno svijetlo za pješake. "To mi je najpametnije što mogu učiniti. Pokušati ću hladno razmisliti o svemu, pronaći izlaz ... a možda se auto na vrijeme popravi, možda ... " Previše je tih "možda" bilo u igri, a Vilko nikad nije volio taj prokleti "možda". Čovjek mora kontrolirati vlastiti život. Ako on sam to neće ili ne može ili ne zna činiti, onda ... uhhhhhh ...! Trenirao je kao nikad u životu, pripremajući se za ovaj polumaraton, osjećao se spremnim i željan dobrog trčanja i propusti li sad trku ... nije smio ni pomisliti na to! Zar su svi oni treninzi uzaludni? Svi oni potoci znoja koje je njegovo tijelo iznojilo, uzalud su proliveni? Pa to je strašno! Aktivirajući "garmin" i nestrpljivo čekajući da sportski sat uhvati satelitski signal, Vilko pomisli kako eto, još jedan mali stres drma i trese njegovu već ionako uzdrhtalu unutrašnjost. Jednom mu se dogodilo, da "garmin" nije uhvatio signal i trčao je "naslijepo" čitav riječki polumaraton. Nije želio ponoviti to iskustvo i bijesno je gledao u sportski sat, pogledom ga prisiljavajući da se aktivira. Napetost ... ... ga je držala gotovo do posljednjeg trenutka. Sutradan ujutro bi morao krenuti, a o prijevozu ništa još ne zna. A onda, spas u posljednji čas: javljeno mu je da putuju kombijem, sve je sređeno, bit će sve O.K. Osjećajući silno olakšanje i veliku sreću, izašao je iz stana, i na ulici se gotovo sudario s prijateljem Boškom. - Kud si zapeo? - prigušeno ga je Boško upitao. Vilko se nagnuo prema prijatelju s kojim je nekad davno trčao, jer od kad je pregrmio operaciju grla, Boškov je glas silno oslabio i bio si prisiljen pažljivo ga slušati, ne bi li shvatio njegove škriputave riječi. - Moram se kretati - rekao je Vilko. - Nervozan sam k'o vrag. - Zbog čega? - Sutra trčim polumaraton. - Gdje? - U Zagrebu. - Trči i za mene - rekao je Boško, a tužna sjena sjećanja preletjela je njegovim licem i zatamnila mu oči. Vilko se osjetio posramljenim: misli samo na trku, na svoj doživljaj, svoje uživanje, a njegov stari prijatelj, Boško, s kojim je u neka daleka i sretnija vremena istrčavao mnoge kilometre, možda ima poteškoća, problema. Kao da Vilku čita misli, Boško se osmjehnuo i nemarno dodao: - Možda iduću Novu godinu dočekaš bez mene. - Pogoršalo se? - upitao je Vilko, prisiljavajući se gledati prijatelja pravo u oči. - Proširilo se na pluća - odgovorio je Boško. - Šalju me na još jedan pregled. - Uh! - zastenje Vilko, a u mislima je vidio Boška na Omladinskom igralištu kako obučen u crveno niže krug za krugom, dugo, dugo i ujednačeno, baš kao da to misli činiti vječno. - Ne znam što reći. Žao mi je. - Nema se što reći. - Žao mi je - ponovio je Vilko, ljuteći se na sebe što ne pronalazi neke druge riječi, ali misli su mu se kovitlale u besmislenom klupku. - Bori se, prijatelju! Nemoj se samo tako predati. Bori se! - Kao na igralištu? - upitao je Boško osmjehnuvši se. - Baš tako! - rekao je Vilko. - I sto mu bogova, žao mi je i žao mi je što ne mogu ništa drugo reći, već ovo jedno te isto ponavljam k'o papagaj. Gomila se oko Vilka odjednom zatalasala, glasan žamor pretvorio se u glasan urlik: trka je krenula. Pokrenuo se i sportski sat: „garmin“ je „uhvatio“ satelitski signal. U posljednji čas. Vilko polako krene, brže se zbog mnogobrojnosti učesnika trke nije moglo, a misli mu i dalje bile uz Boška, uz njihovo nekadašnje zajedničko trčanje. Plutao je u sjećanju, sve dok nije zbilja počeo trčati, brzo trčati, a onda se svaka misao rasplinula u uzbuđenju i eksploziji snage i brzine na čemu je radio posljednja dva mjeseca, vrijedno trenirajući. "Trči i za mene", rekao mu je Boško. "" Copyright © 2016. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: prijatelji |
- 18:35 - Budi (7) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||