29.08.2016., ponedjeljak

Šapat


Šapat


Miris ruma dozove ga u sadašnjost, iščupavši ga iz neshvatljivog mu vremena u kojeg je mislima uplovio. Čašica je ruma stajala na blistavo čistom šanku, gotovo zaboravljen miris mu je golicao nozdrve, dok je pažljivo i upitno gledao u zlaćanu boju koja se presijavala u polutami lokala.
- Nešto nije u redu? - upita ga mlada i zgodna šankerica, neumorno brišući već ionako blistave čaše.
- Oh, ne! - smeteno reče Vilko. - Sve je da bolje biti ne može.
- Drago mi je - odgovori ona uz blistav osmijeh.
- A opet, kad bolje razmislim - nadoveže se Vilko - moram vas zamoliti da rum zamijenite čašom piva. Naravno, oboje ću platiti.
Šankerica samo klimne, osmjeh joj nije silazio s privlačnog joj lica i taj je osmjeh počeo smirivati Vilkove uzdrhtale živce. Uopće se nije mogao sjetiti kako je i kad je ušao u lokal sklonivši se sa osunčane i vruće ulice i naručio rum. Rum je bio zagonetka. Decenije su već prošle, a da nije okusio žestoko piće, a sad ga naručuje. Što se to događa sa njim? Odakle naviru ti porivi?
- Izvolite - reče šankerica polažući visoku čašu piva ispred Vilka, tik uz onu čašicu ruma, čiji se miris i dalje širio zrakom i u Vilku prizivao burne i vrlo daleke uspomene kojih se već odavno nije prisjetio.
- Hvala! - reče Vilko i otpije malo, vrlo polako puštajući da mu hladna i osvježavajuća gorka tekućina hladi nepce, grlo, spuštajući mu se u uzdrhtali stomak. Smirujući ga.
Još je osjećao drhtaj uzbuđenja, iako je od Događaja (da, velikim slovom) prošlo već neko vrijeme. Nije znao točno koliko vremena, ali morao je napustiti tržnicu, u čijoj se neposrednoj okolini Događaj zbio, morao je prijeći ulicu na putu u osvježavajuću polutamu lokala.
Prije samo nekoliko minuta bezbrižno je hodao znojeći se pod ljetnim suncem, ruksak na leđima mu izazivao potoke znoja, a mirisi i šarenilo tržnice titrali su mu u umu, dok se približavao mjestu na gdje će morati prijeći cestu. Nije na tom mjestu bilo pješačkog prijelaza, ali svi su prelazili cestu upravo na tom mjestu, iskorištavajući semafore koji su se nalazili u blizini i zaustavljali neprekidan promet. Ljeto je u punom zamahu i svi putuju, sve je zakrčeno automobilima i ljudima, žamor i buka na sve strane, a sve to pritišće vrućina, sunce nemilosrdno grije, asfalt se topi, sve se isijava.
Vilko se osmjehujući zagledao u dvije žene koje su se zajapurenih lica, što zbog nesnosne vrućine, a ponešto i zbog strasti koje su ih obuzele, unosile jedna drugoj u lice i dovikivale pogrdne riječi koje su mu se smiješne činile izgovorene ženskim tankim i povišenim glasovima. Kao iz daljine čuo je kotrljajući zvuk, ali nije toga uopće bio svjestan, nije registrirao zvuk, a zvuk je bio bučan i prijetio je i govorio o opasnosti.
Plivajući u balonu nestvarnosti, Vilko ništa nije vidio, ali sve je čuo i sve mu se činilo običnim, svakidašnjim, normalnim. Onaj vrlo glasni i štropotavi zvuk ništa mu nije značio, ništa signalizirao.
A onda je balon pukao!
- Čuvaaaaajjjj! - zaorilo se kroz vrućinu.
Vilko je opet bio tu, balon je nestao, nije više bio u njemu i sve se odjednom vratilo, čitava stvarnost iz koje je izašao i plutao u nekoj samo njemu znanoj, ali isto tako nerazumljivoj, nestvarnosti. Vidio je štropotavu dugačku kompoziciju teretnih vagona, a onaj upozoravajući uzvik koji je Vilku spasio život, izvio se iz grla muškarca koji je stajao na prvom vagonu duge kompozicije upravo zbog ovakvih slučajeva, shvatio je Vilko u hipu, munjevito se povlačeći korak unazad. Čovjek, koji je uzvikom spasio Vilkov život, prijekorno je vrtio glavom, ali se i opraštajući smiješio. Jer koliko luđaka ima koji hodaju kroz život k'o bez glave!? I kad bi se na svakog ljutio …Vilko mu se smiješeći zahvaljivao očima ga moleći za oprost zbog njegove, Vilkove, nesmotrenosti, dok se dugačka kompozicija kotrljala neumoljivo dalje.
Čaša piva bila je gotovo prazna, ali odgovor kojeg je Vilko nastojao shvatiti, nije se pojavio: zbog čega je postupio kako je postupio? Zašto je sasvim jasno čuo željeznu buku kompozicije teretnog vlaka, a nije reagirao na nju???
- Hvala vam lijepa - reče Vilko polažući novčanicu pored prazne čaše piva i pune ruma, pa napusti lokal: možda mu se njegovo ponašanje objasni šećući obalom, na putu kući. Nadao se tome. Ali nije.

Mjesec dana kasnije, Vilko je trčao cestom spuštajući se blagom nizbrdicom, koju je prije toga istrčao uzbrdo, osjećao se jakim, moćnim i s veseljem je grabio sve brže osjećajući se besmrtnim. Vozači, koji su mu jurili u susret, obzirno su se pomicali prema sredini, ostavljajući mu prostora za slobodno trčanje. Još otprilike dvije hiljade metara i bit će gotov s treningom. Za danas.
Približavao se mjestu na kojem bi uvijek napuštao glavnu cestu i preskočivši četiri stepenice uspeo bi se na sporednu, koja je vodila na vrh brda i bila jednosmjerna: smjelo se samo voziti niz cestu. Promet na ovom mjestu nikad nije bio velik, tu se spuštao autobus koji je vozio putnike na vrh brda, do posljednje stanice i još po koje lokalno vozilo. Promet rijedak i spor. Zanemariv.
Ali ne ovog jutra!
Vilko prestane pjevati približavajući se onim stepenicama koje će odjednom svojim dugim nogama preskočiti i popeti se na gornju cestu, kao što je mnogo puta do sad to isto činio. Prometa nije bilo, nikakav se zvuk automobila nije čuo i Vilko se snažno odrazi i preskoči one stepenice, ni ne pogledavši nalijevo, odakle je moglo naići vozilo, jer tišina je bila posvemašnja, čak je čuo i pjev ptica, pa se u još dva skoka brzo svrsta na lijevu stranu ceste.
I upravo u tom trenutku, ni pola metra dalje od Vilkovog desnog ramena, projuri autobus uzvitlavši topli zrak opasnosti oko jurećeg Vilka i glasno zabrujavši, jer vozač je tek sad upalio motor. S vrha brda, s posljednje stanice, nizbrdo se spustio nečujno, bez pomoći motora, koristeći se samo nizbrdicom i inercijom koju mu je dala masivna težina autobusa.
Vilko osjeti kako mu se dlačice na zatiljku podižu i gle čuda, straha nije bilo, samo neobuzdana sreća i još neobuzdanija snaga. Ali je pitanje titralo u njemu dok je trčao i još ga danima nije napuštalo:
Što mu šapat svemira poručuje?


Copyright © 2016. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: kaos


- 16:10 - Budi (5) - Iskren - #

<< Arhiva >>

< kolovoz, 2016 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        
Opis bloga:
Priče iz života o životu...

Photobucket


photo gallery

A R H I V A
2005
3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2006
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2007
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2008
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2009
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2010
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2011
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2012
1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12
2013
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2014
1 2 3 4 5 6 9 10
2015
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2016
1 3 4 5 - 7 8 9 10 11
2017
1





Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se