![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
25.07.2015., subota
Trenutak
|
Priča je također objavljena na sportskom portalu "Trčanje.hr" Trenutak Trenutak Šumska je staza bila uska i poput zmije vijugala je između stabala. Vilko je trčao laganim korakom, ne suviše brzo, jer uvijek je na toj stazi postojala opasnost sapletanja o neko nevidljivo korijenje, koje bi od pogleda sakrile borove iglice. Proljetno je jutro bilo svježe, ne hladno, samo svježe, baš onako kako je Vilko volio, znajući da u takvim prilikama može istrčati više i brže nego ostalih dana. Uživao je penjući se uskom stazom trčeći sve brže i brže prema vrhu i odjednom se našao na širokom putu obrubljenom visokim borovima i sad je mogao birati: krenuti lijevo, ili desno? Krenuti lijevo, značilo bi produžiti vrijeme trčanja više nego što je ikad do sad trčao. Zagrabiti desnom stranom, značilo je lagano spuštanje prema mjestu polaska. Još nikad nije potrčao na lijevu stranu, u šumu, nepoznatim, još neistraženim šumskim putovima, ali ovog jutra bez imalo oklijevanja jurne upravo na tu stranu, isprsivši se i ubrzavajući korak. Osluškivao je vlastito disanje, radujući se snazi koju je osjećao u nogama. Osmjehivao se tračku sunca koje se probilo kroz visoke krošnje borova, a skok vjeverice s niže na višu granu, natjerao ga je u glasan i zadovoljan smijeh. Sreća mu je preplavila grudi. Osjećao se kako se još nikad nije osjećao i uživao je u tom novom i nepoznatom osjećaju, kad se odjednom dogodio Trenutak, o kojemu jutros nije mogao ni sanjati, ništa ga nije nagovijestilo, bilo je obično ... ... jutro kao i svako drugo jutro. Ni po čemu se nije mogao naslutiti dolazak onog bezimenog trenutka poslije kojeg će sve izgledati drugačije, nego što je prije izgledalo. Proljeće se nadvilo nad gradom, otjeralo dosadne i dugotrajne jesenje kiše, obećavajući još jedan divan dan prepun sunca. Stojeći uz sam rub prozora i istežući ruke iznad glave, Vilko je gledao prema sidrištu: plavetnilo se mora ljeskalo pod zlatnim zrakama sunca, more je bilo mirno i tiho, najsigurniji znak da će dan biti ugodan i miran, neuznemiravan vjetrom i kišom. Uzevši sve te okolnosti u obzir, Vilko u mislima zacrta rutu kojom će jutros zagrabiti. Osjećao je nemir u nogama, kao da su poželjele dugotrajno trčanje. Dva dana mirovanja, ne-trčanja, bila su i suviše duga za Vilka. Osjećao je to svakom žilicom svog tijela. Trčanje mu je donosilo mir, osjećao je da je dovoljno dugo živio nemirnim i nezdravim životom i čeznuo je za mirom. Onim vanjskim isto toliko, koliko i za unutrašnjim. Obukao je nedavno kupljenu plavu trenirku, nestrpljiv što prije izaći iz stana. Čvrsto je stegnuo vezice tenisica, ne zaboravljajući nezgodu kad mu se jednom prilikom, dok je trčao niz brdo, tenisica razvezala i on osjetio nesigurnost osjećajući kako mu stopalo šeće u unutrašnjosti tenisice. Ispio je još jednu, četvrtu po redu, čašu vode i izašao iz stana ... ... i evo ga sad, devedeset minuta kasnije, u punom trku šumskom stazom, osmjehujući se znojnim licem, ni ne znajući da se osmjehuje. Nešto se promijenilo, u jednom malom djeliću trenutka, Vilko je osjetio nesputanu radost, golemu poput Univerzuma, kako mu napinje grudi. Nevjerojatna snaga kao da se ulijevala u njega, ispunjavajući svaki atom Vilkovog tijela u punom trku. Nije osjećao umor. Nije čuo ni vlastito disanje. Ništa nije čuo, nastupila je savršena duboka tišina, kakva mora da je zavladala prije nego što će se dogoditi Veliki Prasak, a pogled mu zapažao i ono što se zapažati ne može. U jednom ludo-predivnom trenutku, zakleo bi se da vidi kako sokovi jure zelenim lišćem, a svaki list, baš svaki, postao je poseban, lišće više nije izgledalo isto, svaki je list dobio osobnost. Koža mu se naježila, dlačice su stršale, a na njima se njihale sićušne kapi znoja, ali Vilko, dok je rukama zamahivao u ritmu koraka pojačavajući brzinu trčanja, ih je vidio velike i svaka je bila biserna ljepota. Trenutak kasnije, ili stoljećima kasnije, uopće to nije bilo važno, sva je ta do tada neslućena ljepota nestala: Trenutak je prošao. Vilko uspori i sa čuđenjem shvati koliko je daleko otrčao i na jedan kratki trenutak uhvati ga panika: hoće li imati snage vratiti se? Panika odjednom nestane, a mir i sigurnost koraka ponovo ga ispune: sad je znao da može trčati bez problema do kuće. Pa i dalje, još dalje ... tko zna koliko dalje? Ovog puta se svjesno osmjehujući, osjećajući se sasvim ispunjen radošću i mirom. Trenutak. Copyright © 2015. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: trčanje |
- 15:01 - Budi (5) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||