04.04.2017., utorak

Kiša u mojoj duši


Kiša u mojoj duši


Na sedmom se kilometru okrenuo preskočivši radosno veliku lokvu kišnice u kojoj se ogledalo tmurno nebo i sad su ga krupne kišne kapi udarale po leđima i listovima nogu. Iako je bio kraj listopada, dani su i dalje bili topli, kao da se ne žele rastati s ljetom i bio je obučen u plave i kratke hlače koje su mu se zalijepile za bedrene mišiće. Osjećajući sreću zbog snage u nogama i laganog daha, Vilko je trčao brzo, smijuljeći se, uživajući u trčanju, u kiši, u snazi koju je osjećao. Čitavog ga je preplavio val sreće i cerio se od uha do uha, ne mogavši zadržati osmjeh i znajući da ga nitko ne može vidjeti, jer nitko pametan ni ne izlazi iz kuće u ovakvo rano kišovito jesenje nedjeljno jutro.
Stigavši do blage nizbrdice, Vilko se uspravio u čitavoj svojoj visini, dopuštajući snažnim naletima kiše, da mu miluju lice i upravo u trenutku kad je obilazio još jednu lokvu kišnice na pločniku, bol ga u desnom listu čitavog prože. Učinilo mu se, da je neko nevidljivo i oštro svrdlo snažno zabolo se u njegov tvrdi list i sadistički ga okretao u bolnom i zgrčenom mišiću.
Usprkos kiši, oblio ga je znoj, Vilko je to sasvim lijepo osjetio. Lice mu se zažarilo i više ga ni krupne kišne kapi koje su neumorno bubnjale po njemu, nisu mogle rashladiti. A kad se sjetio da do kuće ima još otprilike šest kilometara, umalo nije jauknuo, a misao mu pobjegne potraživši utjehu u lijepoj uspomeni iz nedavne prošlosti.
Prije samo petnaest dana istrčao je svoje najbolje vrijeme učestvujući u trčanju polumaratona i osjećao se neuništivo, moćno, ni ne pomišljajući na mogućnost ozljede koja je u kišovitoj nedjelji vrebala na njega. I ujela ga za desni list poput oštrozubog ljutitog psa. Da stvar bude još gora, za tri je tjedna namjeravao trčati na još jednom polumaratonu, silno se tome radujući. A sad ...
Prekinuo je te misli: ne smije misliti tako, mora se boriti, mora nastojati osposobiti se za trku. Ali se list desne noge grčio sve jače i jače, stvarajući mu sve jaču i jaču bol. U jednom se trenutku uplašio, kako neće imati snage dovući se do kuće i kad je kroz sivu zavjese kiše konačno ugledao poznati obris zgrade u kojoj je stanovao, preplavi ga osjećaj zahvalnosti. Bogovima hvala, mukama je kraj!

Prevario se! Mukama nije došao kraj, samo su postale nešto drugačije. Ali ne zato i manje bolne.
- Oblozi i masaža će pomoći - savjetovali su ga prijatelji trkači, preporučujući ovo i ono, ali dani su prolazili, bol je uporno pritiskala list, kiša je svaki dan neumorno padala i Vilko se tjedan dana prije nego li je trebao trčati polumaraton, u mislima počeo opraštati od trke. Koga on zavarava?
Neće trčati, sad je znao, ne može trčati. Proći će još mnogo vremena, možda čak i tri mjeseca, prije nego li list ozdravi, riješi se bola i počne ponovo normalno funkcionirati. Prihvativši neugodnu neminovnost, Vilko je osjetio olakšanje: neizvjesnost ga je razdirala. Sad bar zna na čemu je.

Na dan trke, dogodilo se čudo: kiša je prestala pljuštati s olovnog neba, ali Vilku to više ništa nije značilo. Zatvorio se u svoju sobu, omotavši se samoćom, a misli mu bludjele prema trci, osjećajući kišu tuge u svojoj duši, dok je u mislima trčao trku.


Copyright © 2017. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: kišica


- 18:55 - Budi (5) - Iskren - #

10.01.2017., utorak

Zov


Zov

Stajao sam u kutu ogromne sobe visokog stropa namjerno podalje od gužve, plesača i onih koji su međusobno glasno razgovarali, nastojeći nadvikati glazbu koja je treštala, kad je odjeknuo veselo-razuzdani smijeh, preletjevši preko glava uzvanika, poništavajući glazbu, odbijajući se od zidova i stropa, ranjavajući moju usplahirenu nutrinu. Protrnuo sam. I istog sam časa znao da moram otkriti izvor tog uzbudljivog smijeha, naslućujući već tad ... ne, nego osjećajući, mogao bih čak reći, znajući, da će noć biti uzbudljiva ... Znao sam da ne smijem misliti o tome i brzo sam ispio čašu žestokog pića koju sam do tada netaknutu držao u ruci. Žestoko mi je piće opalilo od uzbuđenja stisnuto grlo, ali nije potisnulo sjećanje na uzbudljiv zov smijeha.
- Još jednom isto, molim! - rekao sam mladoj djevojci koja je posluživala za dugačkim stolom koji je stenjao pod raznobojnim bocama. - Nek' ovaj put bude dupli.
Djevojka, kose boje žita uredno podvezane i koja se sjajila pod oskudnim osvjetljenjem, klimne i natoči mi punu veliku čašu. Prsti su nam se dotakli dok mi ju je pružala, jer nisam mogao dočekati trenutak kad ću moći istresti žesticu u sebe, pa sam posegnuo rukom prema čaši, prema njenoj šaci, prije nego što je položila čašu na stol. Zadrhtala je zbog tog dodira, dodira s mojim prstima i ja sam se zapitao, dok sam požudno ispijao piće nadušak, je li osjetila? Bio sam gotovo siguran da je osjetila, jer trgnula je ruku i povukla se korak unazad, a pogled, koji joj je do tada počivao na mom licu, kliznuo je nadolje, prema vršcima njenih cipela. Nije me bilo briga.
- Još jednom! - zapovjedio sam, pružajući joj već praznu čašu.
Izvršila je moje naređenje brzo i stručno, a da me nijednom nije pogledala u lice. Izbjegavala je moj pogled, a ja sam znao i zašto. Mora da su mi se oči vatreno žarile, mora da je iz njih zračila luda želja, želja da udovoljim svom nagonu.
S čašom u ruci, polako sam krenuo u obilazak ogromne sobe, napeto osluškujući, nadajući se čuti još jednom onaj lepršavi smijeh, zamišljajući kako je djevojčino grlo bijelo i zategnuto, dok zabacuje glavu i smije se, smije ... zovući me! Drhtavica mi je zahvatila tijelo, koljena su mi klecala i opet sam dobro potegao iz čaše i u tom sam je trenutku ugledao.
Stajala je okružena nekolicinom udvarača pored visokog i poluotvorenog prozora i nije se smijala, ali sam ja znao da je to ona, niti jedna druga nije mogla biti, nije smjela biti. Primijetila je moj užaren pogled na njoj, ili ga je osjetila i pogledi su nam se sreli, ukrstili. Oči su joj bile krupne i crne i naglašene plavim sjenilom, dok joj je veseli čuperak crne kose padao posred čela, podrhtavajući dok je ona klimala glavom, odgovarajući na pažnju svojih udvarača. Gledali smo se nekoliko trenutaka, a onda je ona skrenula pogled. Uvijek je tako bilo: nisu mogle izdržati plamen mojih očiju.
"Ne smijem više piti", pomislio sam, dok sam pogledom tražio mjesto na kojemu ću se smjestiti i promatrati crnokosu ljepoticu, dok se nešto ne dogodi. Jer uvijek bi se nešto dogodilo, to sam naučio u onih nekoliko prošlih epizoda: točnije, četrnaest epizoda.
Mirisao sam piće u čaši ne pijući ga, kad je i opet odjeknuo njen smijeh, a ja opet zadrhtao i kad se ona iznenada okrenula, oprostila od svojih obožavatelja i uputila prema meni. Tako je moralo biti. Ne možeš pobjeći putu koji ti je zacrtan. Neki to zovu sudbinom, ali to je mnogo više od puke sudbine. Više i dublje i očaravajuće i nadasve nadahnjujući osjećaj. Osjetila su mi se napela, izoštrila, postala savršena: osjećao sam nevidljive niti Života i Budućnosti kako se isprepliću u zraku ispunjenom glazbom, dok mi se ona približavala. I duboki me mir obuzeo.
- Pozvao si me k sebi, a da riječ izgovorio nisi - reče mi ona kad je prišla i stala tik ispred mene.
Njen mi parfem udari u nosnice, a ja sam ga mislima odmah odstranio, neutralizirao i sad sam osjetio miris njene kože, njenog gipkog tijela koje mi je slalo izazovnu poruku.
- Kod mene ili kod tebe? - upitao sam je uranjajući pogledom u dubinu njenih širom otvorenih crnih očiju.
- Svejedno mi je - rekla je, a njen dah me opalio jače nego žestica koju sam popio te noći.
- Pođimo! - rekao sam hvatajući je za malu i bijelu ruku i nisam mogao, a da ne pomislim kako je istinu rekla, jer zbilja je svejedno gdje smo se uputili, ka njenom ili mom stanu.

Vani je noć postala pomalo svježom i primijetio sam da je zadrhtala, pa sam skinuo svoj sako i prebacio ga preko njenih golih ramena. Zahvalno me pogledala, a ja sam joj se nasmiješio.
- Potrebno je samo proći kroz ovaj park - rekao sam joj uz trzaj glave - i već smo kod mog stana.
- Fino – odgovorila je i mi smo krenuli u noć, kroz park, dok nas je pun Mjesec pratio, a šljunak škripao pod našim koracima. Žurili smo.
"Kod onog hrasta", pomislio sam, kad sam ugledao stablo osvijetljeno mjesečinom, osjećajući silno uzbuđenje. Crne grane stabla požudno su se pružale prema žutom Mjesecu.
Kad smo stigli do, u mojim mislima označenog mjesta, okrenuo sam djevojku prema sebi, zagledao joj se u oči i rekao:
- Nismo se ni poljubili ... još.
- Ispravimo propust - rekla je privivši se uz mene.
Usne su nam se spojile, jezici milovali, ruke sam joj položio na stražnjicu i polako njima klizio preko čvrstog tijela prema gore, dok je ona drhtala u mom naručju, osjećajući uzbuđenje i želeći što prije zadovoljiti usplamtjelu požudu. Stigavši rukama do djevojčinih ramena, spustio sam dlanove na njen vrat, onaj vrat iz kojeg se izvio odzvanjajući smijeh i kojim me je zvala. Lagano sam joj počeo stiskati vrat gledajući je, dok je ona i dalje držala oči zatvorene, prepuštajući se slasti poljupca.
Zatim joj se tijelo ukočilo, zateglo, trgnulo i širom je otvorila oči i pogledi su nam se sreli: njen uplašen i pitajući, a moj plameni i odlučujući. I nemilosrdan! U crnim sam joj očima, koje su se polako gasile čitao paniku, vidio odraz Mjeseca i nijemu vrišteću bol i onda joj je tijelo još jednom zadrhtalo i opustilo se u mojim rukama. Sasvim opustilo.
Pažljivo sam je podigao u naručje, ne dozvoljavajući joj pad i tijelo odnio dublje u šumarak.

Nekoliko minuta kasnije, mirno sam napustio veliki park, pušeći i osjećajući duboki mir koji me čitavog obuzeo i u kojemu sam neopisivo uživao i koji će trajati do slijedećeg zova. A onda ...


Copyright © 2017. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: susret


- 19:01 - Budi (13) - Iskren - #

24.11.2016., četvrtak

Entuzijasti


Entuzijasti

Nebo se otvorilo točno u trenutku kad sam stigao na mjesto okupljanja, sa kojeg je trebala krenuti prva trka nove sezone. Moral mi se znatno popravio, kad sam ugledao hrpicu trkača i trkačica koji veselo razgovaraju, glasno nadvikujući dobovanje krupnih kišnih kapi po razapetim kišobranima iznad njihovih glava.
- Nisam vjerovao da će nas se ovoliko sakupiti - rekao sam.
- Nitko nije - reče organizator utrke. - Ali eto, čini se da nas ima poprilično onih koji volimo trčanje.
- Entuzijasta - promrmljao sam.
- Točno! - potvrdo organizator. - Pravih entuzijasta. I još dolaze ...
Pogledao sam u smjeru njegove ruke i ugledao još nekoliko automobila koji su se približavala mjestu okupljanja, ujedno i mjestu starta.
Neki među nama već su laganim trkom zagrijavali se, držeći kišobrane iznad glave i to mi je izmamilo osmjeh. Kiša je padala sve jače i jače i kao da nije namjeravala predahnuti. Baš kao i jučer dok je poslijepodne...


... polako odmicalo, a ja sam postajao sve više nemiran, razdražljiv. Nisam mogao dugo vremena zadržati se na jednom mjestu, pa sam još jednom ustao i prišao prozoru. Zagledao sam se u tmurno sivo nebo prepuno kišom bremenitih oblaka. Kiša je padala lagano, ujednačeno, uporno: prva prava jesenska kiša. Gledao sam u sivi, gotovo neprobojni zastor kišnih kapi i ljutio se na vrijeme koje postaje nevrijeme, iako sam znao da je to glupo i uzaludno. Još uvijek nemamo znanja ni moći da bi upravljali vremenom, ali možda je tako i bolje. Kakva je već ljudska priroda, vrlo brzo bi ...
Mobitel, koji je do sad zaboravljen ležao na stolu, glasno zazveči i prekine mi misao. "Ona", pisalo je na zaslonu i nasmiješio sam se njenom pozivu. Nije bila poput mnogih drugih žena, koje bi zivkale svakog časa i remetile moj ustaljeni ritam života. Znala je kad treba nazvati, a kad šutjeti.
- Gledaš u kišu? - upita me, kad sam se javio.
- Gledam.
- Neraspoložen si?
- Jesam.
- Hoćeš li da dođem?
- Neću.
- Oh! - Kratka stanka. - Ovo je bilo surovo.
- Izvini. Nisam namjeravao da tako zvuči.
- Sve je u redu - reče ona smijuljeći se, a ja sam u mislima vidio kako joj se skupljaju bore oko očiju i u kutu usana, koje sam volio gledati. - Nedostaje ti kretanje, znam.
- Znam da znaš.
- Misliš li, da će se sutra održati trka?
- Hoće!
- Usprkos kiši?
- Usprkos prokletoj kišurini - zarežao sam. - Imali smo dugu pauzu i siguran sam, da su i ostali željni trkačkog druženja, baš kao i ja.
- Sumnjam, da će vas se mnogo okupiti po ovakvom vremenu - reče ona potiho, nastojeći me smiriti: osjećao sam tu njenu želju.
- Ne brini zbog toga - odgovorio sam samouvjereno, iako ni izdaleka nisam bio uvjeren u vlastite riječi, jer kiša je udarala sve jače i jače, potkopavajući mi moral.
- Brinem zbog tebe - reče ona. - Ne bih željela da budeš razočaran, kad dođeš na mjesto sastanka i uvjeriš se da nitko drugi nije došao.
- Neću tako biti!
- Misliš da su i ostali entuzijasti, kao što si ti?
- Ne mislim, znam to.
Nasmijala se. Tiho i lepršavo i ja sam znao da je zabacila glavu i da joj se vrat napeo, dok joj iz grla izlazi smijeh radosti.
- Neću ti više smetati - reče kad se prestala smijati. - Opusti se, čitaj nešto. Ili pogledaj neki film.
Sutradan ujutro, dok sam se polako spremao za trku, s nadom sam gledao u oblake koji su lijeno prolazili iznad grada, ne istresajući svoj vlažni teret. Možda ipak neće padati. Možda ćemo imati sreće i otrčati prvo kolo bez da pokisnemo do kože.
A onda je istovremeno prasnuo grom i zazvonio mobitel, a sekundu kasnije kiša se lagano i potiho spustila na grad. Znao sam da na zaslonu mobitela piše "Ona", očekivao sam njen poziv.
- Ideš? - upitala je bez uvoda, bez pozdrava.
- Idem.
- Lijep ti mokar trkački provod želim, entuzijaste - kroz smijeh reče i prekine vezu.

- Idemo na startnu crtu! - poviče organizator i prekine moje prisjećanje. - Kiša neće stati i nema se smisla tome nadati. Vrijeme je strašno, ali što se tu može. Prije starta, moram vam reći, da sam ponosan i sretan zbog broja okupljenih trkača i trkačica koji ste, usprkos ovome došli danas trčati - rukom je široko zamahnuo iznad glave, obuhvaćajući sivo-crno nebo koje je istresalo vlažan teret na nas.
- Koliko nas je? - poviče netko među nama.
- Sedamdeset i tri! - odgovori organizator i počne odbrojavati za start utrke: - Još deset sekundi!
I nikog od nas više nije bilo briga što kiša lije, sve je prestalo postojati, dok su mišići na nogama nervozno podrhtavali, željni brzine.
"Entuzijasti", pomislio sam još jednom, gledajući u mokro i razdragano društvo oko sebe, kojemu sam i sam pripadao.


Copyright © 2016. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: kiša


- 07:55 - Budi (3) - Iskren - #

23.10.2016., nedjelja

Stres


Stres

Radoznalo pogledavajući na elitne trkače maratonce koji su se nestrpljivo meškoljili u prvom redu iza kojeg se pružalo more raznobojno obučenih učesnika trke, Vilko prođe pored njih, pogledom tražeći balon kojeg je odlučio pratiti, u namjeri da poboljša svoje polumaratonsko istrčano vrijeme. Osjećajući olakšanje, jer usprkos popriličnom redu koji se pružao ispred tri toaletne kabine, zvane "toi toi", uspio je isprazniti mjehur i sad je njegov sportski sat, jednostavno zvan "garmin", pokazivao kako je još samo pet minuta preostalo do početka zagrebačkog jubilarnog 25 - og maratona. Hoće li biti dovoljno vremena, da prokleta sprava uhvati signal satelita? Na sve stiže u posljednji čas, mislio je Vilko probijajući se kroz mnoštvo nestrpljiv i glasnih trkača. Ništa ovog puta ne ide po planu. Onako kako on, Vilko, to voli: polako i smireno.

Prvi je stres doživio, kad mu je bio otkazan prijevoz. Poznaniku, prijatelju, također trkaču, zakazao je automobil s kojim su namjeravali putovati od Rijeke do Zagreba. I nazad, naravno.
A onda poruka, koja ga je uzdrmala: "Ne idemo mojim kolima, na popravku su i ne znam kad će biti gotova".
Što sad? Želeći se družiti s trkačima, Vilko, koji nikad nije imao automobil i koji nikad nije polagao vozački ispit, je već bio odbio jedan siguran auto-prijevoz, a sad ovo! Nepredviđeno i nelagodno iznenađenje. Nije dobar početak.
Nervozan i uzbuđen, ne mogavši se ni na što koncentrirati, odšetao je do glavnog autobusnog kolodvora. Ali ga i ovdje čekalo iznenađenje.
- Molim? - s nevjericom je upitao.
- Taj autobus više ne vozi - strpljivo mu je ponovila mlada smeđokosa žena iza pulta, prodavačica karata.
- Ali na internetu sam pročitao ...
- Da, znam - prekinula ga je i Vilko je pomislio, kako je sigurno sličan razgovor vodila već mnogo puta. - Još nismo ažurirali podatke.
- A u koliko stiže u Zagreb autobus koji polazi u šest sati? - nestrpljivo je upitao Vilko.
- Osam i dvadeset!
- Uh, majku mu! - zastenjao je Vilko. - To mi je prekasno. Moram startni broj podignuti najkasnije do osam i trideset.
Još dok je to govorio, znao je da govori uzalud. Briga nju za njegove neprilike. Vidio je miran i sasvim nezainteresiran pogled mlade žene i to ga je razljutilo još i više. Brzo se povukao iz reda i krenuo van, na ulicu, na zrak, osjećajući kako nagomilani bijes raste u njemu i prijeti eksplozijom.
Koje sranje! Umjesto da je dva dana pred trku miran i opušten, njega nervira ono na što nikad ne bi pomislio da će ga nervirati. Da barem nije vožnju otkazao svom prijatelju, uvjeren kako mu je ona sasvim sigurna s prijateljima trkačima. Što sad? Da ponovo moljaka prijatelja?
"Idem kući", pomisli Vilko čekajući na zeleno svijetlo za pješake. "To mi je najpametnije što mogu učiniti. Pokušati ću hladno razmisliti o svemu, pronaći izlaz ... a možda se auto na vrijeme popravi, možda ... "
Previše je tih "možda" bilo u igri, a Vilko nikad nije volio taj prokleti "možda". Čovjek mora kontrolirati vlastiti život. Ako on sam to neće ili ne može ili ne zna činiti, onda ... uhhhhhh ...!
Trenirao je kao nikad u životu, pripremajući se za ovaj polumaraton, osjećao se spremnim i željan dobrog trčanja i propusti li sad trku ... nije smio ni pomisliti na to! Zar su svi oni treninzi uzaludni? Svi oni potoci znoja koje je njegovo tijelo iznojilo, uzalud su proliveni? Pa to je strašno!

Aktivirajući "garmin" i nestrpljivo čekajući da sportski sat uhvati satelitski signal, Vilko pomisli kako eto, još jedan mali stres drma i trese njegovu već ionako uzdrhtalu unutrašnjost. Jednom mu se dogodilo, da "garmin" nije uhvatio signal i trčao je "naslijepo" čitav riječki polumaraton. Nije želio ponoviti to iskustvo i bijesno je gledao u sportski sat, pogledom ga prisiljavajući da se aktivira. Napetost ...

... ga je držala gotovo do posljednjeg trenutka. Sutradan ujutro bi morao krenuti, a o prijevozu ništa još ne zna. A onda, spas u posljednji čas: javljeno mu je da putuju kombijem, sve je sređeno, bit će sve O.K.
Osjećajući silno olakšanje i veliku sreću, izašao je iz stana, i na ulici se gotovo sudario s prijateljem Boškom.
- Kud si zapeo? - prigušeno ga je Boško upitao.
Vilko se nagnuo prema prijatelju s kojim je nekad davno trčao, jer od kad je pregrmio operaciju grla, Boškov je glas silno oslabio i bio si prisiljen pažljivo ga slušati, ne bi li shvatio njegove škriputave riječi.
- Moram se kretati - rekao je Vilko. - Nervozan sam k'o vrag.
- Zbog čega?
- Sutra trčim polumaraton.
- Gdje?
- U Zagrebu.
- Trči i za mene - rekao je Boško, a tužna sjena sjećanja preletjela je njegovim licem i zatamnila mu oči.
Vilko se osjetio posramljenim: misli samo na trku, na svoj doživljaj, svoje uživanje, a njegov stari prijatelj, Boško, s kojim je u neka daleka i sretnija vremena istrčavao mnoge kilometre, možda ima poteškoća, problema.
Kao da Vilku čita misli, Boško se osmjehnuo i nemarno dodao:
- Možda iduću Novu godinu dočekaš bez mene.
- Pogoršalo se? - upitao je Vilko, prisiljavajući se gledati prijatelja pravo u oči.
- Proširilo se na pluća - odgovorio je Boško. - Šalju me na još jedan pregled.
- Uh! - zastenje Vilko, a u mislima je vidio Boška na Omladinskom igralištu kako obučen u crveno niže krug za krugom, dugo, dugo i ujednačeno, baš kao da to misli činiti vječno. - Ne znam što reći. Žao mi je.
- Nema se što reći.
- Žao mi je - ponovio je Vilko, ljuteći se na sebe što ne pronalazi neke druge riječi, ali misli su mu se kovitlale u besmislenom klupku. - Bori se, prijatelju! Nemoj se samo tako predati. Bori se!
- Kao na igralištu? - upitao je Boško osmjehnuvši se.
- Baš tako! - rekao je Vilko. - I sto mu bogova, žao mi je i žao mi je što ne mogu ništa drugo reći, već ovo jedno te isto ponavljam k'o papagaj.

Gomila se oko Vilka odjednom zatalasala, glasan žamor pretvorio se u glasan urlik: trka je krenula. Pokrenuo se i sportski sat: „garmin“ je „uhvatio“ satelitski signal. U posljednji čas.
Vilko polako krene, brže se zbog mnogobrojnosti učesnika trke nije moglo, a misli mu i dalje bile uz Boška, uz njihovo nekadašnje zajedničko trčanje. Plutao je u sjećanju, sve dok nije zbilja počeo trčati, brzo trčati, a onda se svaka misao rasplinula u uzbuđenju i eksploziji snage i brzine na čemu je radio posljednja dva mjeseca, vrijedno trenirajući.

"Trči i za mene", rekao mu je Boško. ""


Copyright © 2016. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: prijatelji


- 18:35 - Budi (7) - Iskren - #

26.09.2016., ponedjeljak

Između

Između


Mislim da sam znao da je to ona i prije nego li sam toga postao svjestan. Koračala je dugim korakom ispred mene, dok je vrlo lagana plava i prozračna haljinica plesala radosni ples oko njenih dugih nogu. Nešto je zadrhtalo u mojoj nutrini: niti jedna žena na svijetu ne hoda, kao što hoda Stela.
Da bih potvrdio ono što sam već duboko u sebi znao (i priželjkivao), pružio sam korak, mada je sunce tuklo s plavog neba i svaki napor činio teškim i tjerao rijeke znoja izvirati iz pregrijanog tijela.
Sustigao sam je: lice joj je bilo sakriveno velikim naočalama, a i kosa joj nije bila crna, kako sam se sjećao, već žarko crvena. Sad sam znao: Stela je to, ona Stela koja je prije više od 20 godina bila moja Stela. Sjetio sam se, kako mi je uvijek govorila da će kosu obojiti u crveno, a ja je molio da to ne čini, sviđala mi se njena crna i gusta kosa s plavim odsjajima.
- Stela! - zazvao sam tiho, ali dovoljno glasno, tako da samo ona čuje, ali ne i ostali rijetki prolaznici koji su žurili pored nas nastojeći se maknuti se s sunca.
Korak joj se nije promijenio, pa sam i ja nastavio koračati uz nju. Samo je okrenula crvenokosu glavu prema meni i širok joj se osmijeh prepoznavanja razlio lijepim duguljastim licem.
- Oh! - uzdahnula je i zastala. - Tko bi to rekao? Koliko je prošlo?
- Mnogo - odgovorio sam: nisam htio spominjati brojke. - I previše. Gdje si se izgubila?
- Nisam živjela ovdje.
- Nego?
- Ah! - Odmahnula je rukom. - Na više mjesta.
- Udata?
- Dva puta - odgovorila je i skinula naočale smijući se i gledajući me pravo u oči svojim tamnim pogledom. - I dva puta razvedena.
Sad sam ja rekao ono iznenađujuće:
- Ah! Nemiran duh.
- Ne bih rekla - protestirala je. - Jednostavno nije išlo. A što ne ide ...
Ostavila je rečenicu visjeti između nas u vrućem i podrhtavajućem zraku, dok smo stajali i gledali se u oči, a sunce peklo sve jače i jače.
- Kao ni s nama - promrmljao sam.
- Nešto slično - rekla je i dotakla mi ruku: znao sam, da mi tim dodirom daje do znanja kako u njoj više ne stanuje ljutnja.
- Da se sklonimo sa sunca - ohrabrio sam se i predložio. - Idemo nešto hladnog popiti, bar na trenutak osvježiti se.

- Sjetiš li se ... - započeo sam pitanje.
- Naravno! - Topli je i suhi dlan spustila na moju nadlanicu. - Ponekad. Ne prečesto, ali sjetim se. Ne zaboravljam. Ali niti ne podgrijavam uspomene.
- Što je bilo, bilo je, je li? - upitao sam s osmjehom.
- Upravo tako!
- I ne žališ ni za čim?
- Žaljenje je gubitak vremena.
Sjedili smo u kafiću, na trećem katu velike robne kuće i uživali u kavi: tiha je glazba dopirala iz prikrivenih zvučnika. Znao sam da je besmisleno, ali morao sam je upitati.
- Imam jedno pitanje - obazrivo sam počeo.
- Samo jedno? - Odvratila je uz osmijeh.
Često se smijala i mnoštvo bora oko očiju gradile su zanimljivu šaru i ja sam odjednom ulovio samog sebe u neobuzdanoj želji da se nagnem prema Steli, duguljasto joj lice prekrijem dlanovima, privučem ga svom licu i poljubim te sitne bore, a zatim ...
- Pitaj! - rekla je i raspršila moju sanju.
- Da onog jutra nisam ...
- Znala sam da ćeš to pitati! - slavodobitno je rekla. - Još te uvijek to muči?
- Ne muči me - oštro sam odgovorio: probudio se glupi muški ponos, nisam želio da Stela misli o meni kao mekušcu. - To je samo radoznalost. Ništa drugo.
Nije odgovorila. Samo me gledala tamnim i prodornim pogledom preko ruba šalice kave, baš kao i onog dalekog jutra, samoj joj je pogled sad bio miran, strpljiv, a onda, onog dalekog ljetnog jutra ...

... kad sam iskrao iz zajedničkog kreveta i tiho, nastojeći biti nečujan, bilo je tek nešto iza šest sati, a mi smo, Stela i ja, zaspali oko tri. Nisam znao što me probudilo tako brzo, ali uopće nisam osjećao želju za daljnjim spavanjem. Druga je želja ovladala mnome: želja za trčanjem. Volio sam ranojutarnja trčanja, dok još gotovo nikog nema ulicama, a promet je sasvim rijedak, zanemariv, zrak čist, nezatrovan prometom i svjež.
Kavu sam popio u kuhinji, kao i tri čaše vode, pa već obučen za trčanje i u duhu već trčeći, vratio se u sobu, noseći kavu za Stelu. Kad se probudi ...
Ali Stela je već bila budna i upitno me gledala.
- Evo kava - promrmljao sam ulovljen na djelu, jer nadao sam se nestati prije nego li se Stela probudi.
- Što to činiš? – upitala je, a pogled joj bio uperen u moje tenisice.
- Znaš da trčim ...
- Znam - prekinula me je. - Ali zar i sad? Kad sam ja ovdje?
- Brzo se vraćam.
Iskrice ljutnje i nerazumijevanja prskale su iz Stelinih crnih očiju. Srknula je jedan gutljaj vrele kave, ne skidajući pogleda s mene: točno sam osjetio kako pažljivo bira riječi.
- Zar ti je trčanje toliko važno?
- Znaš da jest!
- Važnije od mene? Od nas?
- Nemoj tako - branio sam se. - Drugačije je važno.
- Ali jest važno.
- Da, važno je - odgovorio sam i odjednom sam bio ljut i nije mi više stalo nastojati biti miroljubiv: sad sam je želio povrijediti.
- Ako odeš - rekla je, a siguran sam da je osjetila buru u mojoj nutrini - kad se budeš vratio, ja neću biti više ovdje.
- Ako tako hoćeš ... - mirno sam rekao i izašao iz sobe.

- Što si pomislio onog dalekog jutra - upita me Stela i vrati u sadašnjost - kad si se vratio s trčanja i shvatio da sam otišla?
- Ne sjećam se baš - slagao sam, na što se ona nasmijala, znajući da lažem, jer točno se sjećam žaljenja i nadanja Stelinom povratku, ali Stela kao da je istinski nestala, kao da nikad nije ni postojala. Prvi sam je put nakon onog jutra sreo čak tri mjeseca nakon onog kobnog jutra i samo mi je hladno klimnula, ja sam isto tako hladno uzvratio i shvatio kako ne želi da joj priđem i produžio sam svojim putem. Bez Stele.
- Moram ići - rekla je iznenada ustajući. - Imam jedan sastanak ...
- Već ...?
Vani, na suncu ponovo, okrenula se prema meni i pogladila mi lice, blago me gledajući.
- Trčiš li još? - upitala je.
- Trčim.
- I ja.
- Molim??? - zapanjeno sam upitao. – Je li ti to ozbiljno?
- Htjela sam doznati - rekla je već udaljujući se od mene - zašto si toliko bio okupiran trčanjem.
- I? - poviknuo sam za Stelinim leđima, dugim nogama, lepršavom haljinom, plamtećoj kosi, prošlosti, dalekom ljetu, strasti ...
Okrenula se, skinula velike i tamne naočale koje su sakrivale njeno lijepo i drago lice, široko se osmjehnula, klimnula, mahnula rukom u kojoj je držala naočale i dugim se koracima počela udaljavati.
Gledao sam za njom i nisam osjećao vrućinu, val tihe sreće razlio se u meni i više ništa nisam trebao od života.


Copyright © 2016. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: razgovori


- 14:59 - Budi (9) - Iskren - #

29.08.2016., ponedjeljak

Šapat


Šapat


Miris ruma dozove ga u sadašnjost, iščupavši ga iz neshvatljivog mu vremena u kojeg je mislima uplovio. Čašica je ruma stajala na blistavo čistom šanku, gotovo zaboravljen miris mu je golicao nozdrve, dok je pažljivo i upitno gledao u zlaćanu boju koja se presijavala u polutami lokala.
- Nešto nije u redu? - upita ga mlada i zgodna šankerica, neumorno brišući već ionako blistave čaše.
- Oh, ne! - smeteno reče Vilko. - Sve je da bolje biti ne može.
- Drago mi je - odgovori ona uz blistav osmijeh.
- A opet, kad bolje razmislim - nadoveže se Vilko - moram vas zamoliti da rum zamijenite čašom piva. Naravno, oboje ću platiti.
Šankerica samo klimne, osmjeh joj nije silazio s privlačnog joj lica i taj je osmjeh počeo smirivati Vilkove uzdrhtale živce. Uopće se nije mogao sjetiti kako je i kad je ušao u lokal sklonivši se sa osunčane i vruće ulice i naručio rum. Rum je bio zagonetka. Decenije su već prošle, a da nije okusio žestoko piće, a sad ga naručuje. Što se to događa sa njim? Odakle naviru ti porivi?
- Izvolite - reče šankerica polažući visoku čašu piva ispred Vilka, tik uz onu čašicu ruma, čiji se miris i dalje širio zrakom i u Vilku prizivao burne i vrlo daleke uspomene kojih se već odavno nije prisjetio.
- Hvala! - reče Vilko i otpije malo, vrlo polako puštajući da mu hladna i osvježavajuća gorka tekućina hladi nepce, grlo, spuštajući mu se u uzdrhtali stomak. Smirujući ga.
Još je osjećao drhtaj uzbuđenja, iako je od Događaja (da, velikim slovom) prošlo već neko vrijeme. Nije znao točno koliko vremena, ali morao je napustiti tržnicu, u čijoj se neposrednoj okolini Događaj zbio, morao je prijeći ulicu na putu u osvježavajuću polutamu lokala.
Prije samo nekoliko minuta bezbrižno je hodao znojeći se pod ljetnim suncem, ruksak na leđima mu izazivao potoke znoja, a mirisi i šarenilo tržnice titrali su mu u umu, dok se približavao mjestu na gdje će morati prijeći cestu. Nije na tom mjestu bilo pješačkog prijelaza, ali svi su prelazili cestu upravo na tom mjestu, iskorištavajući semafore koji su se nalazili u blizini i zaustavljali neprekidan promet. Ljeto je u punom zamahu i svi putuju, sve je zakrčeno automobilima i ljudima, žamor i buka na sve strane, a sve to pritišće vrućina, sunce nemilosrdno grije, asfalt se topi, sve se isijava.
Vilko se osmjehujući zagledao u dvije žene koje su se zajapurenih lica, što zbog nesnosne vrućine, a ponešto i zbog strasti koje su ih obuzele, unosile jedna drugoj u lice i dovikivale pogrdne riječi koje su mu se smiješne činile izgovorene ženskim tankim i povišenim glasovima. Kao iz daljine čuo je kotrljajući zvuk, ali nije toga uopće bio svjestan, nije registrirao zvuk, a zvuk je bio bučan i prijetio je i govorio o opasnosti.
Plivajući u balonu nestvarnosti, Vilko ništa nije vidio, ali sve je čuo i sve mu se činilo običnim, svakidašnjim, normalnim. Onaj vrlo glasni i štropotavi zvuk ništa mu nije značio, ništa signalizirao.
A onda je balon pukao!
- Čuvaaaaajjjj! - zaorilo se kroz vrućinu.
Vilko je opet bio tu, balon je nestao, nije više bio u njemu i sve se odjednom vratilo, čitava stvarnost iz koje je izašao i plutao u nekoj samo njemu znanoj, ali isto tako nerazumljivoj, nestvarnosti. Vidio je štropotavu dugačku kompoziciju teretnih vagona, a onaj upozoravajući uzvik koji je Vilku spasio život, izvio se iz grla muškarca koji je stajao na prvom vagonu duge kompozicije upravo zbog ovakvih slučajeva, shvatio je Vilko u hipu, munjevito se povlačeći korak unazad. Čovjek, koji je uzvikom spasio Vilkov život, prijekorno je vrtio glavom, ali se i opraštajući smiješio. Jer koliko luđaka ima koji hodaju kroz život k'o bez glave!? I kad bi se na svakog ljutio …Vilko mu se smiješeći zahvaljivao očima ga moleći za oprost zbog njegove, Vilkove, nesmotrenosti, dok se dugačka kompozicija kotrljala neumoljivo dalje.
Čaša piva bila je gotovo prazna, ali odgovor kojeg je Vilko nastojao shvatiti, nije se pojavio: zbog čega je postupio kako je postupio? Zašto je sasvim jasno čuo željeznu buku kompozicije teretnog vlaka, a nije reagirao na nju???
- Hvala vam lijepa - reče Vilko polažući novčanicu pored prazne čaše piva i pune ruma, pa napusti lokal: možda mu se njegovo ponašanje objasni šećući obalom, na putu kući. Nadao se tome. Ali nije.

Mjesec dana kasnije, Vilko je trčao cestom spuštajući se blagom nizbrdicom, koju je prije toga istrčao uzbrdo, osjećao se jakim, moćnim i s veseljem je grabio sve brže osjećajući se besmrtnim. Vozači, koji su mu jurili u susret, obzirno su se pomicali prema sredini, ostavljajući mu prostora za slobodno trčanje. Još otprilike dvije hiljade metara i bit će gotov s treningom. Za danas.
Približavao se mjestu na kojem bi uvijek napuštao glavnu cestu i preskočivši četiri stepenice uspeo bi se na sporednu, koja je vodila na vrh brda i bila jednosmjerna: smjelo se samo voziti niz cestu. Promet na ovom mjestu nikad nije bio velik, tu se spuštao autobus koji je vozio putnike na vrh brda, do posljednje stanice i još po koje lokalno vozilo. Promet rijedak i spor. Zanemariv.
Ali ne ovog jutra!
Vilko prestane pjevati približavajući se onim stepenicama koje će odjednom svojim dugim nogama preskočiti i popeti se na gornju cestu, kao što je mnogo puta do sad to isto činio. Prometa nije bilo, nikakav se zvuk automobila nije čuo i Vilko se snažno odrazi i preskoči one stepenice, ni ne pogledavši nalijevo, odakle je moglo naići vozilo, jer tišina je bila posvemašnja, čak je čuo i pjev ptica, pa se u još dva skoka brzo svrsta na lijevu stranu ceste.
I upravo u tom trenutku, ni pola metra dalje od Vilkovog desnog ramena, projuri autobus uzvitlavši topli zrak opasnosti oko jurećeg Vilka i glasno zabrujavši, jer vozač je tek sad upalio motor. S vrha brda, s posljednje stanice, nizbrdo se spustio nečujno, bez pomoći motora, koristeći se samo nizbrdicom i inercijom koju mu je dala masivna težina autobusa.
Vilko osjeti kako mu se dlačice na zatiljku podižu i gle čuda, straha nije bilo, samo neobuzdana sreća i još neobuzdanija snaga. Ali je pitanje titralo u njemu dok je trčao i još ga danima nije napuštalo:
Što mu šapat svemira poručuje?


Copyright © 2016. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: kaos


- 16:10 - Budi (5) - Iskren - #

Relativnost


Relativnost


Tri su kruga igrališta bila iza njega i upravo je počinjao nagrizati četvrti, kad ga je ugledao. Krupan muškarac, ispupčenog stomaka, sporim je korakom ušao u igralište i sjeo na kameno stepenište. Nešto u njegovoj kretnji podsjeti Vilka na daleku i davno prohujalu mladost, i dok je i dalje trčao uporno, pokušavajući potisnuti iz svijesti bol u stopalu, nastojao je dozvati mutno sjećanje koje kao da se željelo rasvijetliti. Poznavao je muškarca, Vilko je u to bio siguran, ali ime debelog (nazovimo to pravim imenom, pomalo podrugljivo, ali bez zlobe, pomislio je Vilko), nije htjelo isplivati na površinu sjećanja.
Nastojanje prizvati sjećanje, ipak je dalo neke rezultate: zaboravio je na bol u desnom stopalu, iznenada je Vilko primijetio i pažljivo počeo osluškivati reakciju tijela. Bol se u povrijeđenom mu stopalu povukla, zamijenila je tupa i topla neugodnost. Sad je mogao i jače zagrabiti mekim i zelenim prostiračem ispod svojih nogu i naravno da je to i učinio i naravno da se bol ponovo istog časa vratila i naravno da se zbog toga naljutio na samog sebe. Koliko puta mora učiniti jednu te istu grešku, dok konačno ne izvuče pouku iz nje?
Smanjio je brzinu, ali ne i bol, pa je sad polako, sasvim polako, odmicao igralištem, osjećajući pogled krupnog muškarca na sebi i nezadovoljstvo samim sobom zbog onog besmislenog trka kojemu se prepustio. Debeli je zapalio cigaretu i pratio Vilkove krugove kojima je optrčavao stadion. Bilo je to sasvim vidljivo iz držanja muškarčevog tijela i Vilko se zapitao, ne kopa li i on po dalekom sjećanju, sakrivenom i zatomljenom, baš kao što i on sam, Vilko čini, nastojeći ga istjerati na čistac?
Trčanje mu nije popravilo raspoloženje, i dalje je bio ljut na samog sebe zbog one greške. Zbog nepotrebnog ubrzanja. I što mu je uopće trebalo da ide na trail utrku, prvu i posljednju u kojoj je učestvovao, bio je siguran Vilko, kad zna da mu je stopalo problematično?

Trka se održavala u Vilkovoj blizini i neke je od staza poznavao, pretrčavao ih je mnogo puta, ali nikad nizbrdo, uvijek samo uzbrdo, a upravo trail-trčanje nizbrdo razaralo mu je osjetljivo stopalo. Jedanaest kilometara, koliko je trka dužinski iznosila, nikad mu se nisu činili dužim. Svakim je korakom osjećao bol, a bol je postajala sve jačom i sve je više nepravilno gazio stopalom, dok odjednom nije zapeo upravo bolnim stopalom o prikrivenu lišćem granu i ... TRAS!!! evo ga prostrtog na zemlji, bol mu užareno vrišti u umu, dah ga je sasvim napustio, uzalud otvara usta i nastoji grabiti zrak: zrak mu ne ulazi u bolne grudi iako Vilko zijeva poput ribe na suhom.
- Pomoći ćemo vam - rekla je djevojka koju je prije samo nekoliko minuta, dok su trčali uskom stazom uzbrdo, prestigao. - Možete li ustati?
Dotrčala je i druga djevojka i pridružila se prijateljici u nastojanju podići Vilka, a Vilko nije želio ustati: želio je još malo sjediti na toploj zemlji i požudno udisati zrak u bolna pluća, dok su mu prepone pucale zbog bolnih valova koji su nadirali brzo jedan za drugim.
- Mogu sam, hvala - jedva je reko.
- Ne, nikako! - protestirala je druga djevojka, hvatajući Vilka ispod pazuha. - Nećemo vas ostaviti ovdje.
Vilko je stisnuo zube, a valovi bola udarali su mu u preponama i grudima, uporno i bolno, bolno i uporno. Prikupivši svu preostalu snagu, odgurnuo se rukama o zemlju i uspravio.
- Sve je u redu - rekao je. - Hvala vam.
- Sigurno možete nastaviti? - sumnjičavo je pitala prva djevojka.
- Sigurno! - potvrdio je Vilko. - Samo vi nastavite, nemojte gubiti vrijeme zbog mene.
Tog časa se približio i organizator utrke trčeći lagano iza posljednjih takmičara i Vilku sine, da Darko upravo zbog ovakvih slučajeva trči posljednji. Nadgleda učesnike trke, kao što pas ovčar nadgleda stado.
- Sve u redu? - upitao je Darko. - Hoćeš li da pozovem pomoć? Ne moraš nastaviti.
- Sve je u redu! - odgovorio je Vilko i usprkos bolu koji ga nije napuštao, počeo trčati. - Nastaviti ću, naravno. Još nikad nisam odustao, pa neću ni sad.
- Nisi povrijeđen?
- Samo natučen, ništa mi drugo nije - odgovorio je Vilko i lagano, jer brzo se na takvom terenu nije ni moglo, počeo sa spuštanjem u podnožje brda, ali je bol u preponama "govorila" drugačije.
Bilo je to čudno: trčao je uzbrdo usprkos neprekidnoj boli koja se, srećom počela povlačiti, postajala manjom, slabijeg intenziteta, ali je i dalje bila tu i Vilko je znao, kad trka završi i kad mu se mišići ohlade, bolovi će se vratiti. Ali to nije bilo važno: jedino što je važno bilo je ne odustati, završiti trku.
Pred ciljem začuje gromki glas preko zvučnika koji objavljuje:"Upravo na cilj dolazi najstariji učesnik trke!" i Vilko se osmjehne, uspravi i u brzom finišu, jer zahvaljujući čestom trčanju uzbrdo imao je još poprilično snage u nogama, pa završi trku u pravom trkačkom stilu i sve je bilo zaboravljeno, osim osjećaja sreće, jer eto, još jednom pobijedio bol, slabost, teren, pobjedivo je samog sebe, a to mu je oduvijek bila najdraža pobjeda.

Sad je već osam kilometra, sasvim dovoljno za bolno mu stopalo, bilo iza njega i Vilko je polako hodao prema ogradi pomoću koje će se dobro istegnuti. Vidio je krupnog muškarca kako gasi cigaretu i ustaje i kreće prema njemu i ponovo je bio siguran da ga zna, nekad davno dobro ga je poznavao. Promatrao ga je kako mu se približava i ujedno proučavao brojke na sportskom satu i nezadovoljno vrtio glavom.
Slabo. Sve je to slabo, sporo, suviše sporo. Skupo ga košta izlet na trail-trku. Možda preskupo? A onda se naljuti na samog sebe zbog naleta pesimizma: nekad je i gore stvari uspio pobijediti, pobijediti će i ovog puta.
- Zdravo! - nasmijano mu reče krupni muškarac. - Sjećaš li me se?
Istog časa kad mu je čuo glas, u Vilku eksplodira sjećanje na silno daleke izviđačke dječačke dane i njegovog prijatelja Filipa.
- Filip! - radosno Vilko uzvikne. - Čovječe, koliko se stoljeća nismo vidjeli!
- Mnogo - reče Filip. - Suviše mnogo. Sramotno je to, kako se prijatelji gube iz vida.
- Život. I njegove okolnosti.
- Vidim - s blagim prizvukom zavisti u glasu reče Filip - da ti još uvijek uživaš u životu. Trčiš k'o mladić.
- Eh, trčim ... - u neprilici se Vilim nasmiješi.
- Trčiš, nego što! - reče Filip. - A vidi mene. Jedva i hodam.
- Hajde, ne pretjeruj.
- Ne pretjerujem. Gledao sam te više od pola sata kako đipaš ovim igralištem, a ja se uopće ne mogu ni sjetiti kad sam posljednji put potrčao.

Nakon tuša, a prije toga popivši zajednički bocu piva u obližnjem kafiću s Filipom, pažljivo sušeći i dalje osjetljive prepone, Vilko pomisli uz osmjeh, kako je jutros shvatio što znači trkačka relativnost. On, Vilko, mislio je jutros kako je čitav njegov jutrošnji oprezni trening bio ni za što, dok mu se Filip zbog tog istog treninga divio.
Relativnost. Sve je relativno. Pa i samo trčanje. Vilkova najomiljenija aktivnost.


Copyright © 2016. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: SPORT, trčanje


- 14:29 - Budi (1) - Iskren - #

17.07.2016., nedjelja

Boško


Boško


Zvali su ga jednostavno "Omladinsko", ispuštajući ono "igralište", jer svi bi i bez toga točno znali o čemu se govori i Vilko je pored njega prolazio gotovo svakodnevno, uvijek bacajući kratak i brz, gotovo stidljiv pogled prema njegovoj zelenoj površini. Koja je nekad bila siva. Pješčana. I na kojoj je, za vjetrovitih dana, bilo neugodno trčati, pa je tih dana bilo vrlo malo trkača na igralištu.
Onda, kad su "Omladinsko" su "obukli" u zeleni ogrtač više nije bilo tih neugodnosti i Vilko je sa sjetom mislio na sva ona prašnjava trčanja koja je svojevremeno, u svojim zlatnim trkačkim danima, istrčavao na njemu. Pitao se, kakav li je osjećaj trčati na ovoj novoj, zelenoj i mora biti, mekoj podlozi, ali nije je iskušao. Nekako je zazirao od "Omladinskog", već silno dugo nije istrčao koji kilometar na njemu. Nije da nije želio, ali stid zbog sporog trčanja, sprječavao ga je da zakorači na zelenu površinu i pridruži se ostalim rekreativcima. Uvijek je nekog bilo, trčali su u oba pravca, neki brzo, munjevito, a neki lagano i bez opterećenja, ali svi, znao je to Vilko, ocijenio je to samo jednim pogledom, baš svi su bili brži od njega.

Nekad nije bilo tako. Vilko se sjećao jedne tople ljetne večeri, kad je s prijateljem Boškom trčao na "Omladinskom". Trčali su aerobno, trčali i neprestano razgovarali, ne osjećajući umor. Jedan obilazak "Omladinskog" iznosio je 350 metara i kad su ga istrčali 30 puta, 10 000 metara, Boško je, ne smanjujući brzinu kojom su gutali sivu i prašnjavu podlogu, upitao:
- Hoćemo li još deset krugova?
- Naravno - odgovorio je Vilko nimalo se ne dvoumeći.
Pojačali su tempo, osjećajući se dobro, čak izvrsno. Znoj se cijedio s njihovih lica potamnjelih od sunca. A kad su bili pri kraju tog dodatnog desetog kruga, Vilko je predložio:
- Ajmo još deset. Možeš li?
- Mogu!
Vilko ga je pogledao. Boško je bio nešto sporiji od Vilka, ali bio je vraški izdržljiv, Vilko je to znao, pa je nastojao prilagoditi brzinu kojom neće "ubiti" prijatelja: nisu na trci, već su ovdje da bi uživali.
Onda je Boško, glavom zamahujući prema dvjema djevojkama koje su trčale ispred njih, upitao:
- Možeš li ih prestići i pridružiti mi se, pa si tako sebi upisati jedan krug plus?
- Mogu! - ne razmišljajući je Vilko odgovorio, jer znao je da može, osjećao je snagu u mišićima i radost kretanja.
- Hajde! - rekao je Boško.
Vilko je jurnuo. Trčao je sve brže i brže, približavajući se djevojkama koje su osjetile Vilkovo približavanje i pomakle se u stranu, oslobađajući mu prostor. Vilko je projurio pored njih i počeo "loviti" Boška, koji je trčao svojim ustaljenim tempom i uskoro ga stigao, pa nastavio sa njim, polako smirujući disanje, vraćajući ga na normalu.
- Bogme, dobar si - rekao je Boško i klimnuo odobravajući.
Još su, te lijepe tople večeri, četiri puta produžavali "samo još deset krugova" i tako istrčali više od polumaratona.
- Kako se mi razbacujemo s tim krugovima - rekao je Boško, kao da je slutio bolest koja mu se prikradala već onda, ali koju još nije počeo osjećati.
- Neuništivi! - rekao je Vilko i obojica su prasnula u smijeh i trčanje je te večeri konačno završilo zbog smijeha i u smijehu, a da nije bilo tog smijeha, tko zna, možda bi zauvijek trčali osjećajući se neuništivima, govorio je Vilko pričajući tu anegdotu iz svog trkačkog života.

Zbog takvih sjećanja, Vilko se nakon dugog vremenskog perioda vratio na "Omladinsko", sad drugačije, zeleno, mekše i daleko prijatnije oku, znajući da se neće osramotiti: postao je brži! Nije to bila nekadašnja brzina, ali ni ovakva nije bila sasvim loša.
Pogledom je preletio po zelenoj površini: iako je bilo tek 6:30 ujutro, bilo je dosta entuzijasta koji su različitim brzinama trčali. Boška, naravno, nije bilo, niti bilo koga drugog poznatog. Prohujala su ta vremena. Boško već odavno ne trči, podmukla šećerna bolest ga muči, a i još ponešto, što nije uspjelo ubiti njegovo uvijek radosno raspoloženje. Borac do kraja!
Vilko počne trčati. Zagrijavanje je već obavio, trčeći sasvim lagano od kuće do igrališta. Pogled je oborio na zeleni tepih i pustio misli lutati, grabeći mekom površinom koja je prijala njegovom stopalu.
Iznenada: iznenađenje! Čini se, da je nekog uspio dostići. Prilikom pretjecanja, Vilko kratko pogledom okrzne trkača i u grudima mu zatreperi zadovoljstvo: trkač je bio barem 20 godina mlađi od Vilka. To ga je podbolo, dalo mu krila i Vilko je brzao i brzao, svaki je pretrčani kilometar bio brži od prethodnog, trčao je duboko i lagano dišući i mislio na onaj daleki dan kad je s prijateljem Boškom trčao na ovom istom, ali drugačijem igralištu i radost zbog dobrog trčanja, jer još je nekolicinu uspio stići i prestići i pokazati im leđa, pomiješa se s tugom, jer Boška nema uz njega, ne trče zajedno i više nikad neće trčati zajedno.
Možda to uopće ni nije važno: važno je jedino to, da su prijatelji zajedno trčali i da će Vilko svaki put, kad bude trčao na "Omladinskom", kome se vratio, jer imao je sreće i uspio pobijediti bolest, prisjetiti se tog silno lijepog i dobrog dana i u mislima trčati s Boškom.


Copyright © 2016. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: trening


- 17:01 - Budi (4) - Iskren - #

18.05.2016., srijeda

Banana


Banana


Glazba je gromoglasno treštala, spiker još gromoglasnije upozoravao na vrijeme, do starta utrke dijelilo ih je još nešto više od dvadeset minuta, a velika se gomila trkača i trkačica uzbuđeno tiskala i njihala poput valova na uzburkanom moru, kad Vilko odjednom osjeti nalet vruće mučnine, koji mu natjera graške znoja na čelo. Nestrpljivo, nadlanicom ruke u kojoj je držao plastičnu bocu s vodom, obriše znoj s čela, znajući da mu je ta kretnja uzaludna: znoj je istog časa ponovo potekao, orosivši mu čelo, lice, pa ga nije htio više brisati, samo se nervozno vrpoljio, prebacujući težinu noge s lijeve na desnu i obratno. Mučnina je izbijala iz želudca i Vilko je točno mogao pratiti kako mu se penje uz grudi prema grlu i panika ga umalo ne ulovi: zar će povratiti? Ovdje u gomili veselih trkača i trkačica koji veselo očekuju start ovogodišnjeg "Wings for Life World Run" trčanja?

Sve je bilo u najboljem redu dok nije pojeo onu prokletu bananu. Na putu za Zadar, da bi učestvovali u "Wings for Life World Run", zaustavili su se nakratko ne bi li protegnuli noge nakon duge vožnje i Vilko je pojeo bananu s uživanjem, dok mu je pogled bludio plavim morskim daljinama i sivim otocima. Sve je bilo kako treba biti: dan je lijep, sunčan, društvo dobro i raspoloženo i za trkačke priče i za trčanje, ali kad su ponovo sjeli u auto i krenuli dalje, mučnina iz dna želudca popne se Vilku u samo grlo. Gutao je i gutao buljeći u sivu traku koja se ujednačeno odmotavala ispod kotača i konačno je zatvorio oči. I više ih se nije usuđivao otvoriti.
Mučnina je bila gotovo sasvim ista, Vilko ju je dobro pamtio, kao i onog veoma dalekog dana, kad je vrlo mladi Vilko prvi put isplovio s brodom na svoje prvo putovanje. Istog trena kad su prošli pored Krka i cresa, brod je počeo posrtati, a Vilka zahvatio ledeni znoj, dok mu je želudac skakao poput lifta, gore-dole. Tri je dana neprekidno povraćao i mislio kako će umrijeti, ali je, naravno, preživio, kao i mnogi prije njega i više mu nikad niti jedno prijevozno sredstvo nije pričinjavalo slične neugodnosti, sve do ovog jutra. Nije mogao vjerovati da mu se to događa. Zašto baš sad? Kad ide trčati, učestvovati u trci koja se održava jednom godišnje u čitavom svijetu, istovremeno?

- Još deset minuta! - zaori se glas sa zvučnika miješajući se s glazbom nad glavama trkača.
"Da izađem?", upita se Vilko. Pogled mu odluta prema zelenoj površini parka i misao, kako bi bilo lijepo izaći napustiti tiskajuću gomilu i leći u travu, odahnuti, prestati osjećati napetost, i tu, mirno ležeći, dočekati povratak svoji prijatelja trkača i suputnika, koji ni sumnjali nisu što se s njim događa.
Jedno se vrijeme poigravao s tom mišlju, a onda se zastidi, otpije još jedan gutljaj vode iz bočice, pa je odloži na sam rub staze: ostati će i trčati i dati će sve od sebe. Još nikad nije odustao, pa neće ni sad!

I onda su konačno krenuli i gomila se uzbuđenih trkača počela micati s mjesta, Vilko s njima, osjećajući poznatu trkačku napetost u grlu, ali sad je još nečeg bilo u grlu, gorkog i prijetećeg. Nije se brzo trčalo. Rijeka se ljudi valjala i Vilko s njom, korak mu je, gle čuda!, bio lak i osjećao je snagu u nogama, ali kad god bi pokušao ubrzati, nečije tijelo bi mu zasmetalo i to ga je ljutilo i uzbuđivalo, dok je nastojao poriv za ubrzanjem obuzdavati.
Čelo je Vilkovo gorjelo i pitao se, nema li vrućicu? Ali nije ga bilo briga. Slušajući bodrenje gledatelja koje je bilo bučno i neprestano, bilo mu je drago što je ostao, što nije otišao i legao u travu. Ipak je ovo doživljaj kojeg mnogi trkači neće nikad doživjeti, zar ne? Isplati se malo pomučiti. Samo da nije bilo one banane ... onda se osmjehne trčeći i dalje, dok je sunce počelo nemilice peći, a grlo postalo već sasvim suho, sjetivši se one rečenice koju svi u Hrvatskoj znaju:
"U banani smo".
Zbog banane je u banani, mislio je Vilko i trčao smijuljeći se, zgrabivši plastičnu čašu vode i prosuvši je po kosi. Brzo ju je odbacio, dohvatio drugu čašu i žedno ispio mlaku vodu. Sad može i malo brže, pet je kilometara iza njega, mora uspjeti istrčati još barem toliko ...

Otprilike osamsto metara prije desetog kilometra, Vilko, a i svi ostali oznojeni i zadihani učesnici trke oko njega, začuju sirenu: dostiže ih automobil koji će označiti kraj njihovog trčanja, kraj učestvovanja na ovoj trkačkoj manifestaciji.
U Vilku se, usprkos umoru i bolu u stomaku, potkrijepljenim sad i laganom glavoboljom, probudi prkos i on se, onako umoran, pomalo bezvoljan, uspravi u čitavoj svojoj visini i pojuri koliko god je brže mogao. Mora istrčati barem deset kilometara, prije nego li ga vražje vozilo dostigne i prestigne.
Krajičkom oka ugleda sa svoje desne strane mladu djevojku kako grabi pored njega čineći isto što i on čini, trči svom mogućom snagom bježeći od vozila, bježeći od završetka trčanja, nastojeći produžiti doživljaj što je više moguće. Zajedno su trčali dajući sve od sebe, trčeći sve brže i brže, dok ih je sunce nemilosrdno peklo i dok ih vozilo nije konačno prestiglo.
Bilo je gotovo. Vilko pogleda na sportski sat i usprkos umoru i glavobolji osmjehne se: istrčao je deset kilometara i tristo metara. Da nije bio u banani zbog banane ...
Odmahne rukom i opusti se, vrijeme je uživanju, pa zamoli djevojku s kojom je trčao posljednjih osamsto metra za zajedničku fotku: nakon mučnine, ovjekovječiti će jedan lijepi sportski trenutak koji je nadvladao sve prateće neugodnosti koje su ga vjerno pratile, ali koje su sad potisnute u zaborav ovim lijepim trenutkom.


Copyright © 2016. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: trka


- 10:20 - Budi (2) - Iskren - #

28.04.2016., četvrtak

Trenutak slabosti

Trenutak slabosti


Kratak je odmor na vrhu brda završio i Vilko se počne spuštati stazom koju je dobro poznavao. Grabio je dugim koracima niz brdo, gotovo skokovima, osjećajući snagu i radost u nogama. Lice mu se ozarilo osmjehom, znoj je curio i ranoproljetno sunce ga nije moglo osušiti, ali Vilko je volio okusiti njegovu slanost i nimalo nije mario zbog obilnog znojenja.

- Čistim se - znao je reći u društvu. - Tijelo se čisti, izbacuje otrov.
- Što se ima čistiti? - zadirkivali bi ga. - Svi znamo kako živiš: ne piješ, ne pušiš ... kakve to otrove uzimaš da ih se moraš znojenjem rješavati?
- Vaše društvo - smijući se, Vilko bi im najčešće odgovarao.
Na to bi se svi nasmijali.
Takve bi razgovore Vilko vodio u onim vrlo rijetkim prilikama, kad bi sa prijateljima stajao uz šank u nekom kafiću. Nekad, davno, bilo je drugačije. I on, Vilko, znao je satima stajati uz šank i ispijati piće za pićem s prijateljima, neprestano pušeći. Ali već odavno nije tako, ti su dani već dugo samo daleka uspomena. Nezdrav život zamijenio je zdravim životom, ma što to značilo i svakog je dana sve više uživao u njemu. Nestale su mnoge tegobe koje su ga prije pratile. S iznenađenjem je shvatio, kako već godinama nije bio prehlađen, a gripa, koja bi ga prije redovito "posjećivala" svake godine, netragom je nestala.

Obuzet mislima o prošlosti, nije ni osjetio protok vremena i iznenadio se shvativši da je već stigao do ulice u kojoj je stanovao.
Pogled na "garmin", dok ga je zaustavljao, i ovog puta mu izmami osmjeh. Još samo dobro se istegnuti, pa pod tuš.
Dok se istezao, odjednom se sjeti da mora u sitnu kupovinu koju je zaboravio obaviti jutros, pa se mrzovoljno i brišući znoj s lica, uputi prema obližnjoj trgovini. Pogled na nekolicinu glasnih domaćica u maloj trgovini, izmami mu grimasu na licu, ali mora ući, mora strpljivo čekati, mora ... a to je mrzio iznad svega: čekanje!
Jedna je žena kihala i kašljala, brišući natečeni nos papirnatim maramicama i Vilko se nastojao držati što je moguće dalje od nje, dok je vlastitu nervozu osjećao sve više i više, a ono poznato i drago mu raspoloženje koje bi ga čitavog zahvatilo uvijek nakon dobrog i dugotrajnog trčanja, polako je ustupalo mjesto nezadovoljstvu, razdraženosti.

Sutradan se probudio natečenog i bolnog grla i dok je mjerio toplomjerom temperaturu, panika ga je obuzela: polumaraton je tu, a on ovakav! Nakon koliko godina ga je ovo zadesilo? 10? 20? Baš je našao vrijeme kad će se razboljeti! Neće moći trčati polumaraton. A tako se dobro pripremio. Sve je uzalud! Vražja ona baba! Zašto nije ostala kod kuće, nego velikodušno raznosila svoje bacile po trgovinama, prenoseći ih na druge? Sve je uzalud. Čitavo njegovo naporno treniranje, prohujalo je u ništa.
A onda se naljuti na samog sebe. Koji mu je vrag? Pa neće, valjda, sad početi samo kukati i sažalijevati samog sebe? Piti će enormne količine čaja ... ma činiti će sve što se mora činiti da bi što prije ostavio tu prokletu smetnju iza sebe, da bi ozdravio, vratio se treniranju, nadoknadio propušteno i izgubljeno i vrijeme i istrčao polumaraton u, za njega, Vilka, zadovoljavajućem vremenu.

I evo ga: približavao se kraj intenzivnog treniranja i Vilko je ponovo zadovoljno osjećao snagu u nogama, dok su mu se grudi radosno napinjale upijajući hladan zrak. Trčao je uz strmo brdo, neprestano vlastitu snagu stavljajući na probu, već sad se radujući pogledu s vrha brda. Neugodnosti bolesti bile su gotovo zaboravljene.
Volio je dotrčati do samog vrha brda, osluškujući vlastito disanje, dok mu je još sasvim svježe bilo u sjećanju onaj prvi pokušaj osvajanja brda nakon što je prebolio virusnu grlobolju. Bilo je mučno i nimalo nije uživao u trčanju i to ga je žalostilo i ljutilo. Sad je to bila neka druga priča i dok se pognut prema strmini brzo približavao njenom vrhuncu, radovao se što će gore, na vrhu brda nakratko zastati, a umorni mu i napeti mišići podrhtavati polako se opuštajući, dok on pogledom miluje plavičasta brda u daljini. Nasuprot brdima, kad bi im okrenuo leđa i zagledao se u suprotnom pravcu, pružao se pogled na otoke i more, koje se blistavo smiješilo prema gotovo isto toliko plavom nebu.
Jutro je bilo kao stvoreno za trčanje i Vilko se nije iznenadio, kad je na "garminu" očitao vrijeme koje mu je bilo potrebno da bi dotrčao do vrha brda. Najbrže do sad! Bio je sve bolji, izdržljiviji i brži, a znao je, da to nije granica: još više može izvući iz svog tijela. Vrijeme njegovog povlačenja, mirovanja, još nije nastupilo, kao što su neki (zlobno?) prognozirali, još će on istrčati nekoliko polumaratona, bio je siguran u to. Samopouzdanje mu se vratilo, onaj kratki trenutak slabosti ostavio je iza sebe, naredio je samom sebi zaboraviti ga i više nikad ga ne ponoviti.
Znao je: spreman je za polumaraton!

Copyright © 2016. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: brdo


- 14:54 - Budi (1) - Iskren - #

<< Arhiva >>

< travanj, 2017  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
Opis bloga:
Priče iz života o životu...

Photobucket


photo gallery

A R H I V A
2005
3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2006
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2007
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2008
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2009
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2010
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2011
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2012
1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12
2013
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2014
1 2 3 4 5 6 9 10
2015
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2016
1 3 4 5 - 7 8 9 10 11
2017
1





Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se