13.01.2018., subota

Trening s vragom


Trening s vragom

Uzdrmao ga je taj neočekivani osjećaj slabosti-nemoći u nogama i Vilko ljutito zatrese glavom, otresajući kišne kapi koje su mu se slijevale niz lice. Kiša je neumorno padala već čitav jučerašnji dan, protekle noći, a evo, ni sad ne posustaje. Za razliku od Vilkovih nogu. Čudio se: koji mu je vrag? Pa tek je započeo s trčanjem, pri kraju je trećeg kilometra, a već je umoran. Noge kao da su mu olovne. A još ga čeka ...
Vilko zatrese ponovo glavom tjerajući negativne misli, ali ne uspijevajući u tome sasvim. Upravo je laganim tempom protrčavao pored jednog lokala iz kojeg su ga znatiželjno promatrali ljudi, sjedeći u toplom i suhom mjestu. Zašto se i on, Vilko, ne oprosti od trčanja i primjereno svojim godinama počinje započinjati preostale dane jutarnjom šetnjom, kavom u kafiću i sudjelujući u obaveznom razglabanju o dnevnoj svjetskoj i domaćoj politici?
Na samu tu pomisao, Vilko se gadljivo strese i pojača tempo. Sad je trčao blagom nizbrdicom, kiša ga je šibala po leđima. Štitnik kape sad mu je bio od velike pomoći i bilo mu je drago što se jutros odlučio za kapu, a ne za maramu. Usprkos nizbrdici, osjećao je da ne trči dovoljno brzo, a ni lako i to ga je ljutilo. Odgurnuo je ljutnju u stranu i prvi put tog kišovitog jutra pomislio:
"Odustati ću, ne bude li bolje nakon petog kilometra".
Na četvrtom je kilometru osjetio žeđ, bilo je prilično toplo za zimsko doba, znojio se pojačano, iako se lagano obukao. Otpio je malo iz bočice koja mu se nalazila u pojasu oko struka, gurnuta iza leđa, da mu ne smeta pri trčanju. Sad je već bilo mnogo bolje i s nadom da će ići sve bolje, lagano je, gotovo veselo, istrčao dugu nizbrdicu, usprkos laganom probadanju kvadricepsa.
Okrenuvši se, počeo je gutati uzbrdicu i protivno svakoj logici, činilo mu se da lakše trči uzbrdo, nego nizbrdo. Ljutilo ga je to, jer znao je da je takva misao besmislena, ali misao je bila tu i nije se dala otjerati. Pratila ga je još dugo, nakon što je već prevalio i deseti kilometar. Kiša ga je isto tako uporno pratila i bilo mu je već svega dosta: i kiše, i sivog asfalta i otežalih nogu, sve mu se gadilo i odjednom ponovo pomisli na odustajanje. Može jednostavno prestati trčati i otići kući i zaboraviti na mučenje u koje se pretvorilo ono što je trebalo biti, i što je obično bilo, uživanje. Nikad prije nije toliko živo i željno pomislio na odustajanje i ta ga je misao kosnula.

- A što drugo očekuješ? - zluradi se glas odjednom javi u sivilu dana.
Maleni zeleni vrag smjestio se na Vilkovom desnom ramenu, otežavajući mu ionako već teško trčanje i zlurado mu šaptao u uho. Naravno, Vilko je znao da vragova nema, pogotovo ga nema na njegovom ramenu, ali je vrag svejedno bio tu, smjestio se udobno na Vilkovom ramenu njišući se u ritmu ujednačenih koraka kojima je Vilko grabio mokrim asfaltom i cereći se podrugljivo, rastežući zelenkasto smežurano lice i pokazujući sitne i poput igle oštre zube.
- Star si! - glasno i podrugljivo mu je siktao u uho. - Gotov si! Istrčao si svoje. I sam vidiš da dalje ne ide ... zašto ne ...
Da bi nekako pobjegao zluradom glasu, ili ga barem potisnuo u stranu, Vilko je pojačao ritam, još snažnije počeo zamahivati rukama i nošen ludim prkosom koji se probudio u njegovoj nutrini, ubrzo se našao mjestu za kojeg je znao da se tu mora okrenuti i početi vraćati kući. Za divno čudo, iako je upravo istrčao dugačku i prilično strmu uzbrdicu, osjećao se mnogo svježije nego li onda, kad je tek završavao s trećim kilometrom.
Okrenuo se, pazeći na promet koji je hučao pored njega, i počeo lagano spuštanje nizbrdo. Čudio se: trčeći nizbrdo, ništa nije dobio na brzini.
- Vidiš li sad da si gotov? – upita Zelenko na Vilkovom ramenu. - Gotov, gotov ...
Podrugljivo je pjevušenje odzvanjalo u Vilkovoj nutrini, dok je, dajući sve od sebe, pa i još malo više, jurio kroz kišu, a pogled mu se maglio, cesta titrala ispred očiju, sve se stapalo u umornom i teškom sivilu. Mora da je ovo slično umiranju, pomislio je, dok je preskakao kišnu lokvu, osjećajući kako mu srce treperi, sve više i sve jače udarajući, osjećajući ga u samom grlu i Vilko se nije usuđivao pogledati na sportski sat "garmin" i tako provjeriti broj otkucaja srca, jer znao je da je broj otkucaja u minuti mnogo veći nego što je preporučeno njegovoj starosnoj dobi. Nije bilo važno, ništa više nije bilo važno, osim izdržati još samo dva kilometra i završiti ovo mučenje koje je trebalo biti uživanje.
Posljednju je, srećom kratku, uzbrdicu prevalio, osjećajući kako mu se želudac diže i grči i jurnuo je pločnikom koji se ravno pružao ispred njega ubrzavajući, ali ne onoliko koliko je želio ubrzati. Nije išlo, jednostavno više nije išlo. Kao da je zeleni vrag isisao svu snagu iz Vilkovih nogu.
Konačno je osjetio vibriranje "garmina" na ruci i znao je da je gotovo, dvadeset-kilometarski trening je sad već iza njega, izdržao je sve, ali ponos nije osjećao. Samo sreću, beskrajnu sreću što je konačno sve gotovo i što se laganim korakom - koga je briga za upornu kišu?! - može uspeti posljednjom kratkom uzbrdicom i vratiti kući. Prestati trčati, sjesti …
Smijući se samom sebi, Vilko iskosa pogleda prema desnom ramenu, nikog nije ugledao, ali nije to ni očekivao, pa šapne u kišu:
- Sad sam gotov. I prokleto sam sretan zbog toga!

Copyright © 2018. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 09:16 - Budi (0) - Iskren - #

08.12.2017., petak

Slatki život

Slatki život


Mora da sam na moment zapao u polusan, jer odjednom sam u panici se trgnuo kad je Anika odgurnula pokrivač s golog tijela i ustala onako gola i lijepa, osmjehujući se prema meni. Iza nje je crvenim okom žmirkao digitalni sat: dva sata i dvanaest minuta. U noći. Ili ujutro, ako više volite.
- Sad će malo iznenađenje - rekla je zimogrožljivo se uvijajući u crno-žuti svileni kućni ogrtač. - Odmah se vraćam.
Gledao sam za njom dok je odlazila prema vratima spavaće sobe: hodala je na prstima blago njišući stražnjicom, dok su joj bosonoga stopala nečujno klizila parketom. Kad je nestala iz mog vidokruga, dobro sam se istegnuo u krevetu, nastojeći se sasvim razbuditi, pripremajući se na Anikin povratak.
Ušla je s osmjehom, noseći poslužavnik objema rukama, a na njemu, vidio sam, boca crnog vina, dvije čaše i dvije ne baš sasvim male piramide kockica čokolade.
- Vino i čokolada? - upitao sam znatiželjno.
- Pravo uživanje - uvjeravala me Anika.
- Sigurna si? - sumnjičavo sam upitao.
Nije odgovorila. Umjesto odgovora, odložila je poslužavnik na krevet, svukla se i uvukla pod tople pokrivače, priljubivši se uz mene.
- Moram te naučiti slatkom životu – rekla je milujući mi dlanom trbuh. – Preveliki si asket.
Tako je počelo.

Od tog dana, svaki put kad bi dolazio k Aniki, a to je bilo svaki put kad bi njen muž kojeg nikad imenom nismo spominjali, bio poslovno odsutan iz grada, procedura s čokoladom i vinom se ponavljala. Što je bilo prilično često. Ne onoliko često koliko je to Anika željela, ali meni je tako odgovaralo, jer Anikin ljubavni apetit ... Malo mi je smetao taj neuredni ljubavni život, jer nikad nisam znao kad ću provesti noć s Anikom. Život u očekivanju poziva.
Uvijek se sve odigravalo potpuno isto: ja bi bio zauzet svojim životom, u kojemu Anika nimalo nije učestvovala, da bi odjednom javio se moj mobitel, a na njegovom zaslonu ugledao bi Anikino nasmijano lice.
- Večeras, u deset - rekla bi svaki put bez ikakva uvoda. - Potvrdi ti ću ti vrijeme jedan sat prije. Važi?
- Važi! - uvijek bi odgovarao, a u mislima bi vidio njeno pomalo punašno tijelo, ali ne još debelo, debela će postati tek za jednu deceniju, vidio bi njeno lice i zelenkaste mačje oči kojima bi me gledala dok bi vodili ljubav.
- Što radiš sad? - uvijek bi upitala prije završetka razgovora.
- Ništa naročitog - lagao bi svaki put. - Mislim na tebe.
- Lažljivče! - rekla bi Anika isto tako svaki put, a do mene do dolepršao njen tihi promukli izazovni smijeh koji me, priznajem, uzbuđivao.

Stanovala je u kući na brdu, udaljena od mog stana otprilike osam kilometara. Običavao sam taj put laganim ritmom istrčati, ne želeći koristiti gradski saobraćaj, a vlastiti automobil nikad nisam ni imao.
Kad sam prvi put tako u noći dotrčao u blizini kuće u kojoj je živjela Anika s mužem , zaustavio sam se na najmračnijem dijelu, ispod jednog stabla, promatrajući pustu ulicu, pogledom ispitujuću osvijetljene prozore, osjećajući zadovoljstvo što se nitko ne pojavljuje na njima i radoznalo pogledava u noć.
Ocijenivši pravi trenutak, jurnuo bi što sam brže mogao, nečujno i ne dišući, prosto preletjevši otprilike sto i pedeset metara i kroz stražnji ulaz ušuljao se u Anikinu kuću. Dočekala me je u hodniku, svježe istuširana, ogrnuta frotirskim bijelim ogrtačem i privila se uz mene, pružajući mi požudne usne.
- Čekaj! - zaustavio sam, bolje reći, pokušao je zaustaviti. - Zaudaram po znoju. Daj da se prvo istuširam.
- Ne! - zapovjedila je. - Hoću te znojnog.
I svaki put tako.

Divlje smo se parili. Da, dobro ste pročitali: napisao sam "parili". Jer za ono što smo nas dvoje izvodili i kako bi to izvodili, nikako se nije moglo nazvati vođenjem ljubavi. Možda je ona mislila o našem parenju kao o vođenju ljubavi, ali ja sam znao da je to samo parenje i ništa drugo i priznajem, žalio sam zbog toga, jer pogađate, počinjao sam se zaljubljivati Aniku. I njenu divlju prirodu. Žudio sam za njom, iako sam čitavo to vrijeme duboko u sebi osjećao da Anika nije toga vrijedna, da sam ja za nju samo komad poželjnog mesa koje joj u ukradenim trenutcima pruža uživanje, a koje joj, po njenim riječima (vjerovati ili ne???: pitanje nad pitanjima) uskraćuje njen zakoniti suprug.

I tko zna koliko bi to ludovanje trajalo i kako bi završilo, da se, od one noći, nije svaki put ponavljao isti prizor: Anika bi ustajala iz toplog kreveta i ubrzo se vraćala u njega, ali ovog puta s vinom i čokoladom.
- Slatki život - promrmljao sam jednog jutra koje se tek budilo.
- Sviđa ti se? - upitala me nagnuvši glavu i žmirkajući prema meni.
- Naravno.
- Ovo? - upitala je prstom pokazujući na poslužavnik s čokoladom i vinom između nas, pažljivo položenim na krevet, a zatim se bocnula prstom u grudi i ponovo upitala: - Ili ovo?
Nisam odgovorio. Ispio sam čašu, pažljivo podigao poslužavnik i odložio ga na pod pored kreveta, pa privukao Aniku k sebi.

Nekako tri ili četiri mjeseca poslije ove gore opisane noći, dok sam lagano trčao uzbrdo, u susret još jednoj slatkoj noći s Anikom, ulovio sam samog sebe kako mislim na ... vino i čokoladu! Postavši svjestan vlastitih misli, zaprepašteno sam zastao zaustavljajući dah. Oko mene je noć grlila šumu, cesta je bila prazna, tamu nisu rezali moćni farovi automobila, niti je brujanje motora remetilo iskonski noćni mir.
Zadrhtao sam. Ali ne zbog hladnoće, iako je bilo prilično hladno i znoj mi se na čelu već počeo sušiti. Drhtao sam zbog čudnog osjećaja koji je strujao mojim tijelom, Oblizivao sam jezikom suhe usne i mislio na čokoladu i vino i na Anikino punašno tijelo, pa opet na vino i čokoladu i nisam se mogao odlučiti čemu se više radujem: Aniki ili …
A onda sam shvatio da polako ozdravljam, bio je to tek početak odzdravljivanja, ali obećavajući početak. Navikavajući me na slatki život, Anika me počela gubiti. Dok sam se ja vraćao samom sebi.

Dovršivi i shvativši ovu misao, jurnuo sam uzbrdo, u tamu, prema Aniki, misleći s osmjehom na vino i čokoladu.


Copyright © 2017. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.


Oznake: čokolada


- 18:21 - Budi (3) - Iskren - #

01.12.2017., petak

Miris sreće


Miris sreće


Danas sam, nakon dugo vremena popio čašu crnog vina, pravog vina, domaćeg, crnog k'o crnilo i dok je prvi gutljaj klizio kroz moje grlo pružajući mi užitak, osjetio sam drhtaj sjećanja u grudima: prizor njene guste crne kose prosuo se pred mojim imaginarnim pogledom. Crno vino i crna kosa .. kakva kombinacija! Najčudnije, netko bi rekao najsmješnije, jest to, da kad sam bio s Crnokosom, alkohola uopće nisam pio. Nimalo. Iz principa. Usprkos tome, svaki trenutak proveden uz Crnokosu, bio sam pijan. Od sreće.
Nikad neću zaboraviti ono daleko jutro, kad sam prestao promatrati sidrište brodova s prozora spavaće sobe i gonjen neodoljivim porivom okrenuo se i ugledao Crnokosu kako sjedi u krevetu, našem krevetu, na lijepom joj licu drhtav osmjeh koji me podsjećao na nesigurnost ljubavi, grudi malene, gole, osunčane tek prvim tračkom sunca koje je prodiralo kroz širom otvoren prozor. Dah mi je zastao od te ljepote i osjećao sam, kako treba pamtiti taj trenutak, loman i drhtav i prolazan ... je li uopće trajao? Ili sam ga ja u svom zaluđenom umu zamislio i ostvario i učinio ga živim, najživljim, jer ne umire ni danas, nakon mnogo godina, naprotiv, čini se sve življi, sve realniji, sve blistaviji. Trenutak života. Neuništiv i utkan u Vrijeme.
Kažu mi neki, da sam sanjalica, drugi opet kažu da sam cinik, a ja mislim da sam čudna sredina između tih pojmova: cinička sanjalica. Jer točno u tom sad dalekom trenutku, dok sam gledao ples tračka sunca na njenim malim grudima, osjećao sam, znao sam, da moram pamtiti taj trenutak, jer neponovljiv je, a one nevidljive strune života koje su titrale između nas dok smo se gledali, nitko razumjeti, osim nas dvoje, ne može. Poseban trenutak. U mom životu. Možda i u njenom. Volim tako misliti, iako baš i ne marim previše.
Znam, da je vrijeme koje je provela sa mnom, bilo njeno sretno vrijeme ... onoliko koliko je to moguće, naravno. Ne vjerujem u apsolutnu sreću (cinik u meni, sjećate se?). Volim laskati samom sebi, da sam i ja, bolje reći moje ponašanje prema Crnokosoj, doprinio njenoj sreći. Koja je trajala jedno ljeto, malo više ... ali kakva je to godina bila! Usponi i padovi, očajanja i ekstaze smjenjivale su se luđačkom brzinom, a nas dvoje, Crnokosa i ja, uživali smo čak i u međusobnoj patnji.
Mislim, sad, sa odmakom vremena, da sam pronašao savršenu ženu za sebe. Ali Univerzum se našalio sa mnom, pa mi je poklonio ono za čim sam tragao u jesen mog života, dok je Crnokosa proživljavala svoje životno proljeće. Ljubav ... toliko puta zloupotrijebljena riječ, drmala je našim osjećajima pretvarajući nas u ono što želimo biti, napuštajući realnost, kupajući se u svjetlosti nade, a za koju smo potajno oboje osjećali da je niti nema.
Udavio sam vas, znam, oprostite ... dakle, tog sam jutra napustio pogled s prozora i prišao joj, uronio lice u njenu gustu i crnu kosu, duboko udahnuvši njem miris, memorirajući ga ljubomorno poput škrtca, jer ... ah, pa koliko dugo ću još imati privilegiju nazvanu srećom, udisati taj čisti slatkasti miris Crnokose? Miris ljubavi. Miris sreće. Duboko sam ga udahnuo, spuštajući poljubac na njene vlažne usnice, zatvarajući oči, što inače nikad pri poljupcu ne činim, ali tog jutra poljubac nije bio najvažniji, najvažnije je bilo upamtiti miris njene guste i poput gavranovog krila crne i guste kose.
Miris sreće!

Copyright © 2017. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez

Oznake: sreća


- 15:08 - Budi (6) - Iskren - #

13.10.2017., petak

Zelena klupa


Zelena klupa


Osjećajući neki neimenovani nemir u grudima, starac neodlučno zastane na raskršću i pogleda u jednom, pa odmah zatim u drugom pravcu, da bi se iz sebi potpuno neshvatljivog razloga, odlučio za treći pravac. Kojim inače nikad nije kročio na svojim uobičajenim dugim šetnjama koje su znale potrajati i nekoliko sati. Mrzio je politiku, prezirao je televiziju i činilo mu se, da svi ostali oko njega udišu i žive upravo to što on odbija primiti u svoj život. Zbog toga se odlučio na osamu koju bi, uvijek kad bi to vrijeme omogućavalo, koristi za duge šetnje na kojima su mu društvo bile samo njegove misli.
Pošavši prema parku, kojim sigurno već desetak godina nije prošao, zapahne ga miris nekog cvijeta kojemu imena nije znao, ali miris tog se cvijeta ucijepio u njegovu dušu i starac se uspravi, protrne, sijeda mu i prorijeđena i poduža kosa zaigra na povjetarcu. Sive mu oči, pomalo stisnute braneći se od navale bora, živo zaiskre, dok je dubokim udisajima upijao miris neimenovanog cvijeta. Koji mu je govorio o Aniki.
I te je blage i daleke jesenje večeri isti miris lebdio u jesenjem zraku, dok je starac, koji je onda bio naočit mladić, koračao parkom dugim i sigurnim koracima, vodeći Aniku prema dugačkoj zelenoj klupi koja se nalazila na pomalo skrovitom mjestu.
Prisjećajući se tog dalekog događaja, starac neodlučno zastane i osvrne se: morao se orijentirati, prizvati pamćenje u pomoć. Gdje li se, točno, nalazi ta klupa? I nalazi li se još uvijek na svom mjestu? Na mjestu njegove mladosti.
Više nagonski, nego što ga je pamćenje služilo, starac krene lijevo, pa uz nekoliko stepenica, dok je šljunak škripao ispod njegovih nogu. Zavivši još jednom lijevo, iza povelikog grma koji je sakrivao ljubavne parove od radoznalih pogleda, odjednom se nađe na mjestu kojeg je tražio. Na pravom mjestu.
Starac osjeti lagani ubod u grudima: vrijeme kao da je učinilo skok unazad, veliki skok od nekoliko desetljeća. Anika je bila tu, sjedila je na zelenoj i dugačkoj klupi, dok joj se kestenjasta i vrlo duga kosa presijavala na jutarnjem jesenjem suncu. Glava joj je bila pognuta, dugački vrat povijen, dok je na koljenima držala knjigu i čitala. Drhtaj u starčevim grudima se nije smirivao, kad djevojka podigne pogled s knjige i osmjehne mu se dobrodošlicom: nije to bila Anika.
Starac zbunjeno klimne, uzvraćajući pozdrav, pa se polako spusti na klupu, sjedne i zagleda u zelenilo grmlja, uopće ga ne vidjevši. Um mu je plesao vraćajući ga u divne sretne dane mladosti kad se sve činilo mogućim i kad je smrt bila nešto apstraktno što pogađa neke druge i nepoznate ljude. Na toj je klupi govorio Aniki o svojoj žudnji za njom, dok ga je ona zadirkivala, ali nikad vrijeđala, zbog njegove žudnje uskraćujući mu ispuniti želju. Volio ju je i nije se ljutio zbog toga: nekako je osjećao da to i ne bi bila Anika, ona prava Anika, koju silno voli, kad bi mu udovoljila.
Dani s Anikom su se odmotavali, istovremeno tihi i nemirni sve do onog dana kad mu je rekla da odlazi: otac joj je bio oficir i morao je na drugu dužnost, u drugi grad.
Decenijama poslije te kobne večeri, starac se i dalje živo sjećao bola kojeg je osjećao te večeri grleći Aniku i udišući miris njene kose. Sad, dok su mu se oči vlažile, starac nježno pogladi klupu po glatkom mjestu na kojemu je nekad sjedila njegova Anika, a iz grudi mu se otme duboki uzdah, prijeteći se pretvoriti u plačni krik. Pribrao se, zatomio bol, čudeći se jačini bola koji je brzo izronio na površinu sjećanja, pa maramicom obrisao suzno ok.
Djevojka, koja ga je podsjećala na Aniku, a koja je sjedila u starčevoj blizini sad ustane, priđe starcu, nagne se prema njemu i blago mu spusti mek poljubac na obraz.
- Eh! - zbunjeno uzvikne starac.
- To je zbog onog pokreta rukom, milovanje klupe - reče djevojka gledajući ga pravo u vlažne oči. - Mora da ste je mnogo voljeli.
Nije stigao odgovoriti: dok se pribrao, djevojka je već zamakla iza grma i nestala mu s vidnog polja. Starac pogladi dlanom poljubljeni obraz, udahne, ustane s klupe i polako krene prema izlazu iz parka, ostavljajući prošlost tamo gdje joj je i mjesto; zauvijek pohranjenu u sjećanju.

Copyright © 2017. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: zelena klupa


- 19:13 - Budi (3) - Iskren - #

11.08.2017., petak

Gorka pobjeda


Gorka pobjeda


Na osmom je kilometru osjetio prvu neugodnost: taban i inače Vilkovog problematičnog lijevog stopala kao da se zažario, a ona mala, ali silno bolna točka koja je označavala sam centar bola, počela je pulsirati lagano, upozoravajuće i Vilko je znao, da će sa svakim kilometrom kojeg pretrči u laganom ritmu, bol rasti i postajati sve jačom. Nije bilo prvi put da osjeća tu bol, na neki se čudan način čak i sprijateljio s njom, znao je da može otrpjeti i znatno jaču bol, ali ...

Taj "ali" visio mu je nad glavom poput Damoklovog mača i malo pomalo, Vilko je počeo zazirati od njega. Potajna sumnja, koju je nastojao odagnati od sebe, uvukla se u njega: može li on to? Znao je da želi, silno želi, samo to želi, ali može li? Može li, s tako problematičnim stopalom istrčati maraton? Istrčati velikih četrdeset i dva kilometra i tako okruniti vlastito trčanje koje je godinama znalo biti više nego teško, jer bolesti su nagrizale Vilkovo tijelo, ali želju u njemu nisu mogle ubiti. Nekoliko je puta "napuštao" trčanje, ali uvijek se vraćao na stazu, osjećajući jednostavno da to nije on, nije Vilko, ako ne trči. Pa bi nakon pauze od mjesec-dva, ponovo navlačio tenisice na noge i sretan, pun nade u dobro i bezbolno trčanje ponovo, po tko zna koji put istrčavao na ulicu.

- Ne možeš ti bez trčanja - dobacivali bi mu poznanici uz odmahivanje glavom.
- Nemoj biti lud! - upozoravala ga je rodbina - Možeš postati invalid. Čuvaj se!
Ali je Vilku na vrh glave popelo se to njihovo "čuvaj se". Nije želio, nije mogao živjeti "čuvajući se", morao je živjeti punom snagom. A živjeti punom snagom, za Vilka je to značilo trčati. Pa je trčao potiskujući snagom uma bol koji je ponekad znao biti zbilja opak.

Na desetom kilometru, dok se sivi asfalt odmatao ujednačeno ispod Vilkovih tenisica, bol kao da je sasvim nestala. Vilko se nije obradovao, sumnjao je, da se bol, kao i mnogo puta prije ovog trčanja, samo podmuklo pritajila i da će napasti još većom snagom u trenutku kad bude gotovo sasvim zaboravio na nju.
Sunce je sad već žarilo, ljeto i toplinski udari bili su u punom zamahu i Vilko se smiješio samom sebi: evo ga, trči uz more, a ne kupa se, osim što se kupa u vlastitom znoju. Ovog je jutra krenuo istrčati osamnaest kilometarsku dužinu već u šest ujutro, ali je paklena vrućina zavladala već u sedam sati i Vilko se počeo pitati, hoće li izdržati do samog kraja? Ili će zastati, hodati, nastojeći se oporaviti? A vražje stopalo se ponovo javilo, prsti su mu se stezali i neki su čudni trnci miljeli njime i oslikavajući na Vilkovom licu bolan grč kojeg nije bio svjestan. Shvatio je to, uhvativši pogled postarijeg para ( pa to su moji vršnjaci ... ha ha ha ) kojeg su mu začuđeno uputili, dok s ručnicima i torbama prolazili pored njega hodajući polako, starački oprezno, prema plaži, moru, osvježenju.
Progutao je bol, kao i mnogo puta do tog trenutka i učinio nešto neobično: ubrzao je! Znao je da mora što prije dotrčati do kuće, jer stopalo se bunilo, bunilo ... a Vilko je u sebi plakao, osjećajući silnu žalost shvaćajući, iako ne još sasvim i prihvaćajući ( jer to bi bio poraz, zar ne? ), da njegov san o maratonu polako umire, sve više umire kako se bol pojačava. Koga on to zavarava? Nikad neće istrčati maraton, stopalo mu neće dozvoliti i zašto već jednom ne prestane mučiti samog sebe i prizna poraz i preda se i posluša liječnika specijalistu koji mu je rekao prije više od godinu dana:
- Samo četiri do pet kilometara. I polako, oprezno. Ne više. Ovdje operacija ništa ne bi pomogla. Naprotiv, stanje bi se stopala samo pogoršalo.

To mu se sjećanje odvijalo u umu dok je bolno stopalo divljalo, a Vilko ljutito i bijesno trčao uzbrdicom odjednom shvativši kako je to posljednja uzbrdica: još samo kilometar i kući je. Pobijedio je, istrčao je dužinu, istrčao je svaki vražji milimetar od osamnaest kilometara, dok mu se sasvim promočena majica zalijepila za grudi, a niz lice slijevao znoj u potocima. Pobijedio je paklenu vrućinu i isto takav bol.
Pobijedio je i ovog puta, ali nije bilo radosti u ovoj pobjedi, samo ponosa i mnogo gorčine. Može li se zadovoljiti time? Mora li se zadovoljiti time?




Copyright © 2017. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: sprint


- 13:56 - Budi (2) - Iskren - #

27.07.2017., četvrtak

Prva pomoć


Prva pomoć


Na desetom kilometru zapištao je njegov sportski sat, kratko i jednostavno zvan "garmin" i Vilko automatski baci brz pogled na njega: vrijeme je bilo, uzevši u obzir Vilkovu dob, više nego dobro i Vilko osjeti radost zbog toga. Ali i iznenađenje. Nije to očekivao, naprotiv, mislio je, kako će ovo biti njegovo najlošije, najsporije trčanje polumaratona.
Priroda kroz koju je trčao bila je više nego lijepa i Vilko je uživao u pogledu, ali nešto je smetalo, nešto nije bilo kako treba i Vilko je osjećao blagu razdražljivost zbog toga. Koju je uzalud čitavog jutra pokušavao odgurnuti, odbaciti, zaboraviti. Neugodnost ga je žuljala i pritiskala mu um, pa se koncentracija gubila, misli lutale i uvijek se iznova vraćale na ono zbog čega je i bio pod stresom: preseljenje.

Prije samo nekoliko dana konačno je izašao iz stana u kojemu je proveo ogromni dio svog života, i uselio se u novi, manji, ali koji je Vilkove potrebe sasvim zadovoljio. Kako su se dani lijeno odmatali, Vilko je konačno bez pritiska trenirao i osjećao kako stres, koji ga je pratio puna tri mjeseca, koliko je trajala saga oko kupoprodaje stana, polako napušta, gubi se u magli uspomena. Vratio mu se apetit, a i spavao je mnogo bolje, pa je ranim jutrom orno ustajao i polazio radosno i osjećajući se lako, bezbrižno, na svakodnevni trening. Čitava ona napetost i sakupljanje beskrajnih i potrebnih (možda i suvišnih) dokumenata bez kojih se kupoprodaja stana nije mogla obaviti, oduzimalo mu je snagu i činilo ga razdražljivim. Ponekad se osjećao iscrpljenim, baš kao da je istrčao maraton.
Konačno je bilo sve gotovo, sve je te nedaće ostavio iza sebe, u prošlosti, gdje i spadaju i mislima se usredotočio na idući polumaraton. A onda, grom iz vedra neba.
- Nismo se tako dogovorili - rekao je kupac Vilkovog, sad već bivšeg stana, nazvavši ga mobitelom samo pet dana prije polumaratona za kojeg se pripremao.
- Na što mislite? - upitao je Vilko, već razdražen, osjećajući nepriliku u zraku.
- Dogovorili smo se da sasvim ispraznite stan.
- Pa to sam i učinio.
- Niste, ostao je sudoper i ...
... i bla bla se sasvim nepotrebno nastavilo, dok se u Vilkovoj nutrini podizao uragan nezadovoljstva i odnosio mir u nepovrat. Mislio je, nadao se, da mu budući dani donose smirenost, mir, bez nepotrebnih stresova. I sad ovo. Zašto baš sad, kad mu je potreban mir i dobra koncentracija? Prokleti stan, prokleti kupac, prokleto sve ...

Raspoloženje mu se malo popravilo, dok se počeo uspinjati dugom, ali baš dugom uzbrdicom.
- Na dvanaestom te kilometru očekuje dugačka uzbrdica - opomenuo ga je iskusniji trkač-prijatelj. - Nemoj da te iznenadi.
Nije ga iznenadila i osjećao je sreću prestižući poprilično mlađe trkače i trkačice koji su njega pretjecali na ravnim dijelovima staze. Oko pedeset metara ispred sebe ugledao je mladu trkačicu koja je trčala s laganim ruksakom na leđima i iz kojeg je povremeno vadila mobitel i nekom se javljala. Polako ju je sustizao i prolazeći pored nje, na djevojčinom licu pročita umor, beznađe. Osmjehnuo joj se.
- Još malo - reče joj. - Poslije je lakše.
- Pri kraju sam snaga - priznala je, što je Vilko već i sam primijetio.
- Niste - odgovorio joj je uz ohrabrujući osmjeh. - Daleko ste od toga.
- Pomišljam na odustajanje.
- Nikad ne smijete odustati! Baš nikad. - Vilko joj se ohrabrujuće smiješio, trčeći pored mlade djevojke i prilagodivši se njenom ritmu koraka. - Ako nikako drugačije, onda barem prohodati do cilja, bez obzira na vrijeme, ali nikad ne odustati. Nikad!
Djevojka mu se osmjehnula zahvalno, ali ništa nije rekla.
- Prvi polumaraton? - upitao ju je.
- Prvi.
- I najteži!
- Bogme da! - rekla je zadihano.
- Zajedno ćemo - rekao je on. - Malo trčati, malo hodati. Izgurati ćemo još ovih nekoliko kilometra.
Trčali su, lagano i ujednačeno, ubacujući hodajuće jednominutne dionice i polako napredovali kilometar za kilometrom. A onda je djevojka klonula.
- Ne mogu - rekla je klonuvši na zemljanu stazu. - Strašan grč u stopalu mi ne da. Vi samo nastavite.
- Proći će - utješi je Vilko kleknuvši na jedno koljeno i počevši masirati djevojčino stopalo, s kojeg je izula tenisicu.
- Malo je bolje - reče ona, pokuša ustati, ali odmah sjedne. - Ne mogu, boli, grči se jako.
Tog trenutka pridruži im se žena na bicikli, iznenadna i dobrodošla pomoć, zakoči i dobaci Vilku:
- Nastavite slobodno. Ja ću joj pomoći.
- Još je samo malo do cilja - reče Vilko djevojci. - Izdržite!
- Idite vi, samo idite - odgovori ona.
Vilko odjuri. Sad je trčao brže nego dok je trčao s djevojkom, nadoknađujući "izgubljeno" vrijeme, koje nije bilo izgubljeno, osjećao je to u sebi. Možda je pružio djevojci "prvu pomoć", ali mu je i ona uzvratila na svoj način, odagnavši mu misli koje su ga progonile, zagorčavajući mu užitak trčanja. Uzajamna pomoć, baš onako kako treba biti. Zatim se odjednom sjeti da je djevojka i događaji oko nje izbrisala svu neugodnost zbog "incidenta" oko stana i sve je više ubrzavao, uživajući u kretanju, u snazi koju je još osjećao u mišićima, dok nije sretno projurio kroz cilj.
S medaljom oko vrata i čašom vode u ruci, čekao je nestrpljivo, očekujući djevojku i u sebi mantrao: "Izdrži još ovo malo. Izdrži" misleći na djevojku i ugledavši je kako se približava s sretnim osmjehom na licu, jer sad je znala da je uspjela: istrčala je svoj prvi polumaraton u zadanom vremenu.
- Bravo! Čestitam! - reče joj Vilko, uživajući u djevojčinom presretnom osmjehu, kojim je izbrisala sve nedaće koje su je pratile kroz velikih i dugačkih dvadeset i jedan kilometar.
- Zahvaljujući vama - odgovorila je smijući se.
- Neeee - reče Vilko otežući i uzvraćajući osmjeh, dok su zauzimali pozu za zajedničku fotku. – Vi ste trčali!


Copyright © 2017. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: trka


- 16:16 - Budi (3) - Iskren - #

01.07.2017., subota

Viseći most


Viseći most


Prve kapi kiše pale su mu na lice točno u trenutku kad je Vilko projurio ispod "Visećeg mosta" i nastavio se lagano spuštati mokrom i klizavom šumskom stazom prema podnožju brda. "Viseći most" ustvari i nije bio nikakav most, naravno, već se tako zvao samo u Vilkovoj mašti.
Vilko je često trčao ovom šumskom stazom: bila je uska i s mnogo uspona, isprana kišama i tvrda pod nogama, dok se zmijoliko probijala do podnožja brda, da bi zatim vodila na sam vrh brda, sad vijugajući strmo i visoko i zahtijevajući veliku koncentraciju trkača, jer bio je dovoljan samo jedan neoprezan korak, pa da se ono što treba biti uživanje, pretvori u bol. Staza je zahtijevala pažnju i Vilko je to poštovao i uvijek je na istom mjestu, koje je postalo "kod Visećeg mosta", usporavao i pažljivo, koliko mu je to trk dozvoljavao, planirao slijedeći korak.
I dalje u njemu, Vilku, ležalo sjećanje na onaj dan, kad je prvi put ugledao "Viseći most".
Bilo je zimsko doba i protekle se noći iznenada diglo veliko i bučno nevrijeme. Kiša je pljuštala nošena snažnim zapusima vjetra, gromovi su pucali, munje sijevale, a čak je i snijeg zalepršao, ostavivši svoj bijeli djevičanski trag u šumi još i sutradan ujutro, kad je Vilko grabio šumom brzim koracima i radosno udišući čist i hladan zrak koji ga je čitavog ispunjavao, pjevajući u njemu o radosti života.
I onda je ugledao čudan prizor: visoki se bor prelomio gotovo napola u svojoj impozantnoj visini i polegao nad šumskom stazom i u Vilku istog časa probudio sjećanje na viseći most ispod kojeg je često prolazio ploveći Bosporom, a koji je spajao dva kontinenta: Evropu i Aziju.
"Šumski viseći most", pomislio je Vilko i osmjehnuo se na radosna i daleka sjećanja svoje burne, neki bi rekli i lude, mladosti. Zastao je nakratko i smiješio se prema "visećem mostu", baš kao da je oboreno vitko stablo živo biće koje mu se raduje. Pogledom je pažljivo prešao preko granja, naročito preko onog slomljenog dijela, zbog kojeg je drvo i palo, iako još nije umrlo. Osjećajući laganu nelagodu, Vilko je potrčao i prošao ispod novostvorenog šumskog "Visećeg mosta", napola očekujući da začuje prasak i šum granja pri padanju stabla. Ali ništa se nije dogodilo i on je odjurio dalje, laganim i ujednačenim korakom.

Više od dvije godine je već prošlo, od onog dana kad je "njegovoj" šumi osvanuo "Viseći most" i Vilko je za to vrijeme bezbroj puta protrčao ispod njega, sad već gotovo ga i ne zapažajući. Most, koji i nije bio most, srodio se okolinom i više se nije činio neuobičajenim.
Vilko se tog jutra užurbano spremao na uobičajeno trčanje, nezadovoljan sobom, jer uspavao se, a planirao do sad već biti gotov s trčanjem, da bi mogao se posvetiti nekim drugim stvarima. Nervozno je izašao iz stana i počeo zaključavati vrata, kad je začuo glasan pijuk mobitela kojeg je kao i gotovo uvijek odlazeći trčati, ostavio na pisaćem stolu. Trenutak je oklijevao, a onda otvorio širom vrata i ponovo ušao u stan kojeg je napustio samo dvije sekunde ranije, zgrabio mobitel i neuljudno zalajao:
- Da?
- Oh! - zajaukala je Ona. - Zovem u krivo vrijeme?
- Upravo krećem trčati - odgovorio je sad već mnogo blažim glasom.
- Idi - brzo je rekla i on ju je volio zbog toga. - Javi mi se pri povratku.
Veza se prekinula i Vilko je izašao iz stana u toplo jutro i polako, ujednačenim korakom krenuo prema brdu kojeg je već mnogo puta posjetio i kojeg je svakog dana sve više volio. Topli je vjetar prilično snažno puhao Vilku u prsa, pa je oborio glavu i malo se pognuo prema naprijed, ne mijenjajući korak. Učinilo mu se, kao da je postalo tamnije, pa je usporio i podigao pogled: iz daljine su se valjali veliki i tamno-sivi oblaci, donoseći kišu.
"Proljetna oluja", pomislio je Vilko i pojurio brže. Zbog svoje glupe uspavanosti, sad će najvjerojatnije pokisnuti. A mogao je već ...
Kiša se uz glasan prasak groma i sijevanje munje sručila na toplu i žednu zemlju i nastavila padati svake sekunde sve jače i jače. Vilko je za samo nekoliko sekundi bio potpuno mokar. Jurio je klizavom stazom znajući da mu to nije pametno, ali oluja koja je divljala iznad njegove pognute glave, kao da je dobar dio elektriciteta usadila u njega, pa je Vilko osjećao golemo uzbuđenje i silno uživao u njemu.
Stigavši do "Visećeg mosta", shvati da se ceri, smije prema kiši i oluji koja je šumjela kroz drveće, istresajući vodeni tepih na šumu. U tri je skoka protrčao ispod "Visećeg mosta", nagonski izbjegavajući lokve kišnice, iako je znao da je to uzaludan posao: tenisice su već bile sasvim promočene. Osmjeh, bolje reći cerek, koji mu nije silazio s lica, odjednom se zamrzne: iza Vilka je nešto ružno prasnulo i uz glasan štropot nadglasalo oluju koja je bila biše nego glasna, a hladan vjetar preleti mu preko golih nogu. Potpuno mokar, drhtureći od napetosti, Vilko se zaustavio, okrenuo i zapanjeno gledao u "Viseći most" koji više nije bio most, još manje viseći. Pod snagom olujnog vjetra, čitavo se drvo još jednom prelomilo i poleglo na stazu, dok su žive grane i dalje podrhtavale na umirućem stablu.
Osjećajući kako ga ispunjava adrenalin, Vilko se prisjeti telefonskog poziva i ... da se nije vratio i tako "izgubio" nekoliko sekundi ... brzo je otjerao te misli i podigavši glavu prema gotovo crnom nebu ispod kojeg se šumeći savijalo drveće bolno stenjući pod naletima vjetra, radosno nastavi trčati dok ga je kiša bičevala po leđima, neprestano ponavljajući samom sebi, vjetru, kiši, šumi, Životu:
- Šuma me voli. Još mnogo kilometra! Šuma me voli. Još mnogo kilometara ...


Copyright © 2017. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: drvo trulo


- 18:12 - Budi (5) - Iskren - #

04.04.2017., utorak

Kiša u mojoj duši


Kiša u mojoj duši


Na sedmom se kilometru okrenuo preskočivši radosno veliku lokvu kišnice u kojoj se ogledalo tmurno nebo i sad su ga krupne kišne kapi udarale po leđima i listovima nogu. Iako je bio kraj listopada, dani su i dalje bili topli, kao da se ne žele rastati s ljetom i bio je obučen u plave i kratke hlače koje su mu se zalijepile za bedrene mišiće. Osjećajući sreću zbog snage u nogama i laganog daha, Vilko je trčao brzo, smijuljeći se, uživajući u trčanju, u kiši, u snazi koju je osjećao. Čitavog ga je preplavio val sreće i cerio se od uha do uha, ne mogavši zadržati osmjeh i znajući da ga nitko ne može vidjeti, jer nitko pametan ni ne izlazi iz kuće u ovakvo rano kišovito jesenje nedjeljno jutro.
Stigavši do blage nizbrdice, Vilko se uspravio u čitavoj svojoj visini, dopuštajući snažnim naletima kiše, da mu miluju lice i upravo u trenutku kad je obilazio još jednu lokvu kišnice na pločniku, bol ga u desnom listu čitavog prože. Učinilo mu se, da je neko nevidljivo i oštro svrdlo snažno zabolo se u njegov tvrdi list i sadistički ga okretao u bolnom i zgrčenom mišiću.
Usprkos kiši, oblio ga je znoj, Vilko je to sasvim lijepo osjetio. Lice mu se zažarilo i više ga ni krupne kišne kapi koje su neumorno bubnjale po njemu, nisu mogle rashladiti. A kad se sjetio da do kuće ima još otprilike šest kilometara, umalo nije jauknuo, a misao mu pobjegne potraživši utjehu u lijepoj uspomeni iz nedavne prošlosti.
Prije samo petnaest dana istrčao je svoje najbolje vrijeme učestvujući u trčanju polumaratona i osjećao se neuništivo, moćno, ni ne pomišljajući na mogućnost ozljede koja je u kišovitoj nedjelji vrebala na njega. I ujela ga za desni list poput oštrozubog ljutitog psa. Da stvar bude još gora, za tri je tjedna namjeravao trčati na još jednom polumaratonu, silno se tome radujući. A sad ...
Prekinuo je te misli: ne smije misliti tako, mora se boriti, mora nastojati osposobiti se za trku. Ali se list desne noge grčio sve jače i jače, stvarajući mu sve jaču i jaču bol. U jednom se trenutku uplašio, kako neće imati snage dovući se do kuće i kad je kroz sivu zavjese kiše konačno ugledao poznati obris zgrade u kojoj je stanovao, preplavi ga osjećaj zahvalnosti. Bogovima hvala, mukama je kraj!

Prevario se! Mukama nije došao kraj, samo su postale nešto drugačije. Ali ne zato i manje bolne.
- Oblozi i masaža će pomoći - savjetovali su ga prijatelji trkači, preporučujući ovo i ono, ali dani su prolazili, bol je uporno pritiskala list, kiša je svaki dan neumorno padala i Vilko se tjedan dana prije nego li je trebao trčati polumaraton, u mislima počeo opraštati od trke. Koga on zavarava?
Neće trčati, sad je znao, ne može trčati. Proći će još mnogo vremena, možda čak i tri mjeseca, prije nego li list ozdravi, riješi se bola i počne ponovo normalno funkcionirati. Prihvativši neugodnu neminovnost, Vilko je osjetio olakšanje: neizvjesnost ga je razdirala. Sad bar zna na čemu je.

Na dan trke, dogodilo se čudo: kiša je prestala pljuštati s olovnog neba, ali Vilku to više ništa nije značilo. Zatvorio se u svoju sobu, omotavši se samoćom, a misli mu bludjele prema trci, osjećajući kišu tuge u svojoj duši, dok je u mislima trčao trku.


Copyright © 2017. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: kišica


- 18:55 - Budi (7) - Iskren - #

10.01.2017., utorak

Zov


Zov

Stajao sam u kutu ogromne sobe visokog stropa namjerno podalje od gužve, plesača i onih koji su međusobno glasno razgovarali, nastojeći nadvikati glazbu koja je treštala, kad je odjeknuo veselo-razuzdani smijeh, preletjevši preko glava uzvanika, poništavajući glazbu, odbijajući se od zidova i stropa, ranjavajući moju usplahirenu nutrinu. Protrnuo sam. I istog sam časa znao da moram otkriti izvor tog uzbudljivog smijeha, naslućujući već tad ... ne, nego osjećajući, mogao bih čak reći, znajući, da će noć biti uzbudljiva ... Znao sam da ne smijem misliti o tome i brzo sam ispio čašu žestokog pića koju sam do tada netaknutu držao u ruci. Žestoko mi je piće opalilo od uzbuđenja stisnuto grlo, ali nije potisnulo sjećanje na uzbudljiv zov smijeha.
- Još jednom isto, molim! - rekao sam mladoj djevojci koja je posluživala za dugačkim stolom koji je stenjao pod raznobojnim bocama. - Nek' ovaj put bude dupli.
Djevojka, kose boje žita uredno podvezane i koja se sjajila pod oskudnim osvjetljenjem, klimne i natoči mi punu veliku čašu. Prsti su nam se dotakli dok mi ju je pružala, jer nisam mogao dočekati trenutak kad ću moći istresti žesticu u sebe, pa sam posegnuo rukom prema čaši, prema njenoj šaci, prije nego što je položila čašu na stol. Zadrhtala je zbog tog dodira, dodira s mojim prstima i ja sam se zapitao, dok sam požudno ispijao piće nadušak, je li osjetila? Bio sam gotovo siguran da je osjetila, jer trgnula je ruku i povukla se korak unazad, a pogled, koji joj je do tada počivao na mom licu, kliznuo je nadolje, prema vršcima njenih cipela. Nije me bilo briga.
- Još jednom! - zapovjedio sam, pružajući joj već praznu čašu.
Izvršila je moje naređenje brzo i stručno, a da me nijednom nije pogledala u lice. Izbjegavala je moj pogled, a ja sam znao i zašto. Mora da su mi se oči vatreno žarile, mora da je iz njih zračila luda želja, želja da udovoljim svom nagonu.
S čašom u ruci, polako sam krenuo u obilazak ogromne sobe, napeto osluškujući, nadajući se čuti još jednom onaj lepršavi smijeh, zamišljajući kako je djevojčino grlo bijelo i zategnuto, dok zabacuje glavu i smije se, smije ... zovući me! Drhtavica mi je zahvatila tijelo, koljena su mi klecala i opet sam dobro potegao iz čaše i u tom sam je trenutku ugledao.
Stajala je okružena nekolicinom udvarača pored visokog i poluotvorenog prozora i nije se smijala, ali sam ja znao da je to ona, niti jedna druga nije mogla biti, nije smjela biti. Primijetila je moj užaren pogled na njoj, ili ga je osjetila i pogledi su nam se sreli, ukrstili. Oči su joj bile krupne i crne i naglašene plavim sjenilom, dok joj je veseli čuperak crne kose padao posred čela, podrhtavajući dok je ona klimala glavom, odgovarajući na pažnju svojih udvarača. Gledali smo se nekoliko trenutaka, a onda je ona skrenula pogled. Uvijek je tako bilo: nisu mogle izdržati plamen mojih očiju.
"Ne smijem više piti", pomislio sam, dok sam pogledom tražio mjesto na kojemu ću se smjestiti i promatrati crnokosu ljepoticu, dok se nešto ne dogodi. Jer uvijek bi se nešto dogodilo, to sam naučio u onih nekoliko prošlih epizoda: točnije, četrnaest epizoda.
Mirisao sam piće u čaši ne pijući ga, kad je i opet odjeknuo njen smijeh, a ja opet zadrhtao i kad se ona iznenada okrenula, oprostila od svojih obožavatelja i uputila prema meni. Tako je moralo biti. Ne možeš pobjeći putu koji ti je zacrtan. Neki to zovu sudbinom, ali to je mnogo više od puke sudbine. Više i dublje i očaravajuće i nadasve nadahnjujući osjećaj. Osjetila su mi se napela, izoštrila, postala savršena: osjećao sam nevidljive niti Života i Budućnosti kako se isprepliću u zraku ispunjenom glazbom, dok mi se ona približavala. I duboki me mir obuzeo.
- Pozvao si me k sebi, a da riječ izgovorio nisi - reče mi ona kad je prišla i stala tik ispred mene.
Njen mi parfem udari u nosnice, a ja sam ga mislima odmah odstranio, neutralizirao i sad sam osjetio miris njene kože, njenog gipkog tijela koje mi je slalo izazovnu poruku.
- Kod mene ili kod tebe? - upitao sam je uranjajući pogledom u dubinu njenih širom otvorenih crnih očiju.
- Svejedno mi je - rekla je, a njen dah me opalio jače nego žestica koju sam popio te noći.
- Pođimo! - rekao sam hvatajući je za malu i bijelu ruku i nisam mogao, a da ne pomislim kako je istinu rekla, jer zbilja je svejedno gdje smo se uputili, ka njenom ili mom stanu.

Vani je noć postala pomalo svježom i primijetio sam da je zadrhtala, pa sam skinuo svoj sako i prebacio ga preko njenih golih ramena. Zahvalno me pogledala, a ja sam joj se nasmiješio.
- Potrebno je samo proći kroz ovaj park - rekao sam joj uz trzaj glave - i već smo kod mog stana.
- Fino – odgovorila je i mi smo krenuli u noć, kroz park, dok nas je pun Mjesec pratio, a šljunak škripao pod našim koracima. Žurili smo.
"Kod onog hrasta", pomislio sam, kad sam ugledao stablo osvijetljeno mjesečinom, osjećajući silno uzbuđenje. Crne grane stabla požudno su se pružale prema žutom Mjesecu.
Kad smo stigli do, u mojim mislima označenog mjesta, okrenuo sam djevojku prema sebi, zagledao joj se u oči i rekao:
- Nismo se ni poljubili ... još.
- Ispravimo propust - rekla je privivši se uz mene.
Usne su nam se spojile, jezici milovali, ruke sam joj položio na stražnjicu i polako njima klizio preko čvrstog tijela prema gore, dok je ona drhtala u mom naručju, osjećajući uzbuđenje i želeći što prije zadovoljiti usplamtjelu požudu. Stigavši rukama do djevojčinih ramena, spustio sam dlanove na njen vrat, onaj vrat iz kojeg se izvio odzvanjajući smijeh i kojim me je zvala. Lagano sam joj počeo stiskati vrat gledajući je, dok je ona i dalje držala oči zatvorene, prepuštajući se slasti poljupca.
Zatim joj se tijelo ukočilo, zateglo, trgnulo i širom je otvorila oči i pogledi su nam se sreli: njen uplašen i pitajući, a moj plameni i odlučujući. I nemilosrdan! U crnim sam joj očima, koje su se polako gasile čitao paniku, vidio odraz Mjeseca i nijemu vrišteću bol i onda joj je tijelo još jednom zadrhtalo i opustilo se u mojim rukama. Sasvim opustilo.
Pažljivo sam je podigao u naručje, ne dozvoljavajući joj pad i tijelo odnio dublje u šumarak.

Nekoliko minuta kasnije, mirno sam napustio veliki park, pušeći i osjećajući duboki mir koji me čitavog obuzeo i u kojemu sam neopisivo uživao i koji će trajati do slijedećeg zova. A onda ...


Copyright © 2017. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: susret


- 19:01 - Budi (13) - Iskren - #

24.11.2016., četvrtak

Entuzijasti


Entuzijasti

Nebo se otvorilo točno u trenutku kad sam stigao na mjesto okupljanja, sa kojeg je trebala krenuti prva trka nove sezone. Moral mi se znatno popravio, kad sam ugledao hrpicu trkača i trkačica koji veselo razgovaraju, glasno nadvikujući dobovanje krupnih kišnih kapi po razapetim kišobranima iznad njihovih glava.
- Nisam vjerovao da će nas se ovoliko sakupiti - rekao sam.
- Nitko nije - reče organizator utrke. - Ali eto, čini se da nas ima poprilično onih koji volimo trčanje.
- Entuzijasta - promrmljao sam.
- Točno! - potvrdo organizator. - Pravih entuzijasta. I još dolaze ...
Pogledao sam u smjeru njegove ruke i ugledao još nekoliko automobila koji su se približavala mjestu okupljanja, ujedno i mjestu starta.
Neki među nama već su laganim trkom zagrijavali se, držeći kišobrane iznad glave i to mi je izmamilo osmjeh. Kiša je padala sve jače i jače i kao da nije namjeravala predahnuti. Baš kao i jučer dok je poslijepodne...


... polako odmicalo, a ja sam postajao sve više nemiran, razdražljiv. Nisam mogao dugo vremena zadržati se na jednom mjestu, pa sam još jednom ustao i prišao prozoru. Zagledao sam se u tmurno sivo nebo prepuno kišom bremenitih oblaka. Kiša je padala lagano, ujednačeno, uporno: prva prava jesenska kiša. Gledao sam u sivi, gotovo neprobojni zastor kišnih kapi i ljutio se na vrijeme koje postaje nevrijeme, iako sam znao da je to glupo i uzaludno. Još uvijek nemamo znanja ni moći da bi upravljali vremenom, ali možda je tako i bolje. Kakva je već ljudska priroda, vrlo brzo bi ...
Mobitel, koji je do sad zaboravljen ležao na stolu, glasno zazveči i prekine mi misao. "Ona", pisalo je na zaslonu i nasmiješio sam se njenom pozivu. Nije bila poput mnogih drugih žena, koje bi zivkale svakog časa i remetile moj ustaljeni ritam života. Znala je kad treba nazvati, a kad šutjeti.
- Gledaš u kišu? - upita me, kad sam se javio.
- Gledam.
- Neraspoložen si?
- Jesam.
- Hoćeš li da dođem?
- Neću.
- Oh! - Kratka stanka. - Ovo je bilo surovo.
- Izvini. Nisam namjeravao da tako zvuči.
- Sve je u redu - reče ona smijuljeći se, a ja sam u mislima vidio kako joj se skupljaju bore oko očiju i u kutu usana, koje sam volio gledati. - Nedostaje ti kretanje, znam.
- Znam da znaš.
- Misliš li, da će se sutra održati trka?
- Hoće!
- Usprkos kiši?
- Usprkos prokletoj kišurini - zarežao sam. - Imali smo dugu pauzu i siguran sam, da su i ostali željni trkačkog druženja, baš kao i ja.
- Sumnjam, da će vas se mnogo okupiti po ovakvom vremenu - reče ona potiho, nastojeći me smiriti: osjećao sam tu njenu želju.
- Ne brini zbog toga - odgovorio sam samouvjereno, iako ni izdaleka nisam bio uvjeren u vlastite riječi, jer kiša je udarala sve jače i jače, potkopavajući mi moral.
- Brinem zbog tebe - reče ona. - Ne bih željela da budeš razočaran, kad dođeš na mjesto sastanka i uvjeriš se da nitko drugi nije došao.
- Neću tako biti!
- Misliš da su i ostali entuzijasti, kao što si ti?
- Ne mislim, znam to.
Nasmijala se. Tiho i lepršavo i ja sam znao da je zabacila glavu i da joj se vrat napeo, dok joj iz grla izlazi smijeh radosti.
- Neću ti više smetati - reče kad se prestala smijati. - Opusti se, čitaj nešto. Ili pogledaj neki film.
Sutradan ujutro, dok sam se polako spremao za trku, s nadom sam gledao u oblake koji su lijeno prolazili iznad grada, ne istresajući svoj vlažni teret. Možda ipak neće padati. Možda ćemo imati sreće i otrčati prvo kolo bez da pokisnemo do kože.
A onda je istovremeno prasnuo grom i zazvonio mobitel, a sekundu kasnije kiša se lagano i potiho spustila na grad. Znao sam da na zaslonu mobitela piše "Ona", očekivao sam njen poziv.
- Ideš? - upitala je bez uvoda, bez pozdrava.
- Idem.
- Lijep ti mokar trkački provod želim, entuzijaste - kroz smijeh reče i prekine vezu.

- Idemo na startnu crtu! - poviče organizator i prekine moje prisjećanje. - Kiša neće stati i nema se smisla tome nadati. Vrijeme je strašno, ali što se tu može. Prije starta, moram vam reći, da sam ponosan i sretan zbog broja okupljenih trkača i trkačica koji ste, usprkos ovome došli danas trčati - rukom je široko zamahnuo iznad glave, obuhvaćajući sivo-crno nebo koje je istresalo vlažan teret na nas.
- Koliko nas je? - poviče netko među nama.
- Sedamdeset i tri! - odgovori organizator i počne odbrojavati za start utrke: - Još deset sekundi!
I nikog od nas više nije bilo briga što kiša lije, sve je prestalo postojati, dok su mišići na nogama nervozno podrhtavali, željni brzine.
"Entuzijasti", pomislio sam još jednom, gledajući u mokro i razdragano društvo oko sebe, kojemu sam i sam pripadao.


Copyright © 2016. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: kiša


- 07:55 - Budi (3) - Iskren - #

<< Arhiva >>

< siječanj, 2018  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        
Opis bloga:
Priče iz života o životu...

Photobucket


photo gallery

A R H I V A
2005
3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2006
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2007
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2008
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2009
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2010
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2011
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2012
1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12
2013
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2014
1 2 3 4 5 6 9 10
2015
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2016
1 3 4 5 - 7 8 9 10 11
2017
1 4 7 8 10 12






Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se