11.08.2017., petak

Gorka pobjeda


Gorka pobjeda


Na osmom je kilometru osjetio prvu neugodnost: taban i inače Vilkovog problematičnog lijevog stopala kao da se zažario, a ona mala, ali silno bolna točka koja je označavala sam centar bola, počela je pulsirati lagano, upozoravajuće i Vilko je znao, da će sa svakim kilometrom kojeg pretrči u laganom ritmu, bol rasti i postajati sve jačom. Nije bilo prvi put da osjeća tu bol, na neki se čudan način čak i sprijateljio s njom, znao je da može otrpjeti i znatno jaču bol, ali ...

Taj "ali" visio mu je nad glavom poput Damoklovog mača i malo pomalo, Vilko je počeo zazirati od njega. Potajna sumnja, koju je nastojao odagnati od sebe, uvukla se u njega: može li on to? Znao je da želi, silno želi, samo to želi, ali može li? Može li, s tako problematičnim stopalom istrčati maraton? Istrčati velikih četrdeset i dva kilometra i tako okruniti vlastito trčanje koje je godinama znalo biti više nego teško, jer bolesti su nagrizale Vilkovo tijelo, ali želju u njemu nisu mogle ubiti. Nekoliko je puta "napuštao" trčanje, ali uvijek se vraćao na stazu, osjećajući jednostavno da to nije on, nije Vilko, ako ne trči. Pa bi nakon pauze od mjesec-dva, ponovo navlačio tenisice na noge i sretan, pun nade u dobro i bezbolno trčanje ponovo, po tko zna koji put istrčavao na ulicu.

- Ne možeš ti bez trčanja - dobacivali bi mu poznanici uz odmahivanje glavom.
- Nemoj biti lud! - upozoravala ga je rodbina - Možeš postati invalid. Čuvaj se!
Ali je Vilku na vrh glave popelo se to njihovo "čuvaj se". Nije želio, nije mogao živjeti "čuvajući se", morao je živjeti punom snagom. A živjeti punom snagom, za Vilka je to značilo trčati. Pa je trčao potiskujući snagom uma bol koji je ponekad znao biti zbilja opak.

Na desetom kilometru, dok se sivi asfalt odmatao ujednačeno ispod Vilkovih tenisica, bol kao da je sasvim nestala. Vilko se nije obradovao, sumnjao je, da se bol, kao i mnogo puta prije ovog trčanja, samo podmuklo pritajila i da će napasti još većom snagom u trenutku kad bude gotovo sasvim zaboravio na nju.
Sunce je sad već žarilo, ljeto i toplinski udari bili su u punom zamahu i Vilko se smiješio samom sebi: evo ga, trči uz more, a ne kupa se, osim što se kupa u vlastitom znoju. Ovog je jutra krenuo istrčati osamnaest kilometarsku dužinu već u šest ujutro, ali je paklena vrućina zavladala već u sedam sati i Vilko se počeo pitati, hoće li izdržati do samog kraja? Ili će zastati, hodati, nastojeći se oporaviti? A vražje stopalo se ponovo javilo, prsti su mu se stezali i neki su čudni trnci miljeli njime i oslikavajući na Vilkovom licu bolan grč kojeg nije bio svjestan. Shvatio je to, uhvativši pogled postarijeg para ( pa to su moji vršnjaci ... ha ha ha ) kojeg su mu začuđeno uputili, dok s ručnicima i torbama prolazili pored njega hodajući polako, starački oprezno, prema plaži, moru, osvježenju.
Progutao je bol, kao i mnogo puta do tog trenutka i učinio nešto neobično: ubrzao je! Znao je da mora što prije dotrčati do kuće, jer stopalo se bunilo, bunilo ... a Vilko je u sebi plakao, osjećajući silnu žalost shvaćajući, iako ne još sasvim i prihvaćajući ( jer to bi bio poraz, zar ne? ), da njegov san o maratonu polako umire, sve više umire kako se bol pojačava. Koga on to zavarava? Nikad neće istrčati maraton, stopalo mu neće dozvoliti i zašto već jednom ne prestane mučiti samog sebe i prizna poraz i preda se i posluša liječnika specijalistu koji mu je rekao prije više od godinu dana:
- Samo četiri do pet kilometara. I polako, oprezno. Ne više. Ovdje operacija ništa ne bi pomogla. Naprotiv, stanje bi se stopala samo pogoršalo.

To mu se sjećanje odvijalo u umu dok je bolno stopalo divljalo, a Vilko ljutito i bijesno trčao uzbrdicom odjednom shvativši kako je to posljednja uzbrdica: još samo kilometar i kući je. Pobijedio je, istrčao je dužinu, istrčao je svaki vražji milimetar od osamnaest kilometara, dok mu se sasvim promočena majica zalijepila za grudi, a niz lice slijevao znoj u potocima. Pobijedio je paklenu vrućinu i isto takav bol.
Pobijedio je i ovog puta, ali nije bilo radosti u ovoj pobjedi, samo ponosa i mnogo gorčine. Može li se zadovoljiti time? Mora li se zadovoljiti time?




Copyright © 2017. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: sprint


- 13:56 - Budi (2) - Iskren - #

27.07.2017., četvrtak

Prva pomoć


Prva pomoć


Na desetom kilometru zapištao je njegov sportski sat, kratko i jednostavno zvan "garmin" i Vilko automatski baci brz pogled na njega: vrijeme je bilo, uzevši u obzir Vilkovu dob, više nego dobro i Vilko osjeti radost zbog toga. Ali i iznenađenje. Nije to očekivao, naprotiv, mislio je, kako će ovo biti njegovo najlošije, najsporije trčanje polumaratona.
Priroda kroz koju je trčao bila je više nego lijepa i Vilko je uživao u pogledu, ali nešto je smetalo, nešto nije bilo kako treba i Vilko je osjećao blagu razdražljivost zbog toga. Koju je uzalud čitavog jutra pokušavao odgurnuti, odbaciti, zaboraviti. Neugodnost ga je žuljala i pritiskala mu um, pa se koncentracija gubila, misli lutale i uvijek se iznova vraćale na ono zbog čega je i bio pod stresom: preseljenje.

Prije samo nekoliko dana konačno je izašao iz stana u kojemu je proveo ogromni dio svog života, i uselio se u novi, manji, ali koji je Vilkove potrebe sasvim zadovoljio. Kako su se dani lijeno odmatali, Vilko je konačno bez pritiska trenirao i osjećao kako stres, koji ga je pratio puna tri mjeseca, koliko je trajala saga oko kupoprodaje stana, polako napušta, gubi se u magli uspomena. Vratio mu se apetit, a i spavao je mnogo bolje, pa je ranim jutrom orno ustajao i polazio radosno i osjećajući se lako, bezbrižno, na svakodnevni trening. Čitava ona napetost i sakupljanje beskrajnih i potrebnih (možda i suvišnih) dokumenata bez kojih se kupoprodaja stana nije mogla obaviti, oduzimalo mu je snagu i činilo ga razdražljivim. Ponekad se osjećao iscrpljenim, baš kao da je istrčao maraton.
Konačno je bilo sve gotovo, sve je te nedaće ostavio iza sebe, u prošlosti, gdje i spadaju i mislima se usredotočio na idući polumaraton. A onda, grom iz vedra neba.
- Nismo se tako dogovorili - rekao je kupac Vilkovog, sad već bivšeg stana, nazvavši ga mobitelom samo pet dana prije polumaratona za kojeg se pripremao.
- Na što mislite? - upitao je Vilko, već razdražen, osjećajući nepriliku u zraku.
- Dogovorili smo se da sasvim ispraznite stan.
- Pa to sam i učinio.
- Niste, ostao je sudoper i ...
... i bla bla se sasvim nepotrebno nastavilo, dok se u Vilkovoj nutrini podizao uragan nezadovoljstva i odnosio mir u nepovrat. Mislio je, nadao se, da mu budući dani donose smirenost, mir, bez nepotrebnih stresova. I sad ovo. Zašto baš sad, kad mu je potreban mir i dobra koncentracija? Prokleti stan, prokleti kupac, prokleto sve ...

Raspoloženje mu se malo popravilo, dok se počeo uspinjati dugom, ali baš dugom uzbrdicom.
- Na dvanaestom te kilometru očekuje dugačka uzbrdica - opomenuo ga je iskusniji trkač-prijatelj. - Nemoj da te iznenadi.
Nije ga iznenadila i osjećao je sreću prestižući poprilično mlađe trkače i trkačice koji su njega pretjecali na ravnim dijelovima staze. Oko pedeset metara ispred sebe ugledao je mladu trkačicu koja je trčala s laganim ruksakom na leđima i iz kojeg je povremeno vadila mobitel i nekom se javljala. Polako ju je sustizao i prolazeći pored nje, na djevojčinom licu pročita umor, beznađe. Osmjehnuo joj se.
- Još malo - reče joj. - Poslije je lakše.
- Pri kraju sam snaga - priznala je, što je Vilko već i sam primijetio.
- Niste - odgovorio joj je uz ohrabrujući osmjeh. - Daleko ste od toga.
- Pomišljam na odustajanje.
- Nikad ne smijete odustati! Baš nikad. - Vilko joj se ohrabrujuće smiješio, trčeći pored mlade djevojke i prilagodivši se njenom ritmu koraka. - Ako nikako drugačije, onda barem prohodati do cilja, bez obzira na vrijeme, ali nikad ne odustati. Nikad!
Djevojka mu se osmjehnula zahvalno, ali ništa nije rekla.
- Prvi polumaraton? - upitao ju je.
- Prvi.
- I najteži!
- Bogme da! - rekla je zadihano.
- Zajedno ćemo - rekao je on. - Malo trčati, malo hodati. Izgurati ćemo još ovih nekoliko kilometra.
Trčali su, lagano i ujednačeno, ubacujući hodajuće jednominutne dionice i polako napredovali kilometar za kilometrom. A onda je djevojka klonula.
- Ne mogu - rekla je klonuvši na zemljanu stazu. - Strašan grč u stopalu mi ne da. Vi samo nastavite.
- Proći će - utješi je Vilko kleknuvši na jedno koljeno i počevši masirati djevojčino stopalo, s kojeg je izula tenisicu.
- Malo je bolje - reče ona, pokuša ustati, ali odmah sjedne. - Ne mogu, boli, grči se jako.
Tog trenutka pridruži im se žena na bicikli, iznenadna i dobrodošla pomoć, zakoči i dobaci Vilku:
- Nastavite slobodno. Ja ću joj pomoći.
- Još je samo malo do cilja - reče Vilko djevojci. - Izdržite!
- Idite vi, samo idite - odgovori ona.
Vilko odjuri. Sad je trčao brže nego dok je trčao s djevojkom, nadoknađujući "izgubljeno" vrijeme, koje nije bilo izgubljeno, osjećao je to u sebi. Možda je pružio djevojci "prvu pomoć", ali mu je i ona uzvratila na svoj način, odagnavši mu misli koje su ga progonile, zagorčavajući mu užitak trčanja. Uzajamna pomoć, baš onako kako treba biti. Zatim se odjednom sjeti da je djevojka i događaji oko nje izbrisala svu neugodnost zbog "incidenta" oko stana i sve je više ubrzavao, uživajući u kretanju, u snazi koju je još osjećao u mišićima, dok nije sretno projurio kroz cilj.
S medaljom oko vrata i čašom vode u ruci, čekao je nestrpljivo, očekujući djevojku i u sebi mantrao: "Izdrži još ovo malo. Izdrži" misleći na djevojku i ugledavši je kako se približava s sretnim osmjehom na licu, jer sad je znala da je uspjela: istrčala je svoj prvi polumaraton u zadanom vremenu.
- Bravo! Čestitam! - reče joj Vilko, uživajući u djevojčinom presretnom osmjehu, kojim je izbrisala sve nedaće koje su je pratile kroz velikih i dugačkih dvadeset i jedan kilometar.
- Zahvaljujući vama - odgovorila je smijući se.
- Neeee - reče Vilko otežući i uzvraćajući osmjeh, dok su zauzimali pozu za zajedničku fotku. – Vi ste trčali!


Copyright © 2017. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: trka


- 16:16 - Budi (3) - Iskren - #

01.07.2017., subota

Viseći most


Viseći most


Prve kapi kiše pale su mu na lice točno u trenutku kad je Vilko projurio ispod "Visećeg mosta" i nastavio se lagano spuštati mokrom i klizavom šumskom stazom prema podnožju brda. "Viseći most" ustvari i nije bio nikakav most, naravno, već se tako zvao samo u Vilkovoj mašti.
Vilko je često trčao ovom šumskom stazom: bila je uska i s mnogo uspona, isprana kišama i tvrda pod nogama, dok se zmijoliko probijala do podnožja brda, da bi zatim vodila na sam vrh brda, sad vijugajući strmo i visoko i zahtijevajući veliku koncentraciju trkača, jer bio je dovoljan samo jedan neoprezan korak, pa da se ono što treba biti uživanje, pretvori u bol. Staza je zahtijevala pažnju i Vilko je to poštovao i uvijek je na istom mjestu, koje je postalo "kod Visećeg mosta", usporavao i pažljivo, koliko mu je to trk dozvoljavao, planirao slijedeći korak.
I dalje u njemu, Vilku, ležalo sjećanje na onaj dan, kad je prvi put ugledao "Viseći most".
Bilo je zimsko doba i protekle se noći iznenada diglo veliko i bučno nevrijeme. Kiša je pljuštala nošena snažnim zapusima vjetra, gromovi su pucali, munje sijevale, a čak je i snijeg zalepršao, ostavivši svoj bijeli djevičanski trag u šumi još i sutradan ujutro, kad je Vilko grabio šumom brzim koracima i radosno udišući čist i hladan zrak koji ga je čitavog ispunjavao, pjevajući u njemu o radosti života.
I onda je ugledao čudan prizor: visoki se bor prelomio gotovo napola u svojoj impozantnoj visini i polegao nad šumskom stazom i u Vilku istog časa probudio sjećanje na viseći most ispod kojeg je često prolazio ploveći Bosporom, a koji je spajao dva kontinenta: Evropu i Aziju.
"Šumski viseći most", pomislio je Vilko i osmjehnuo se na radosna i daleka sjećanja svoje burne, neki bi rekli i lude, mladosti. Zastao je nakratko i smiješio se prema "visećem mostu", baš kao da je oboreno vitko stablo živo biće koje mu se raduje. Pogledom je pažljivo prešao preko granja, naročito preko onog slomljenog dijela, zbog kojeg je drvo i palo, iako još nije umrlo. Osjećajući laganu nelagodu, Vilko je potrčao i prošao ispod novostvorenog šumskog "Visećeg mosta", napola očekujući da začuje prasak i šum granja pri padanju stabla. Ali ništa se nije dogodilo i on je odjurio dalje, laganim i ujednačenim korakom.

Više od dvije godine je već prošlo, od onog dana kad je "njegovoj" šumi osvanuo "Viseći most" i Vilko je za to vrijeme bezbroj puta protrčao ispod njega, sad već gotovo ga i ne zapažajući. Most, koji i nije bio most, srodio se okolinom i više se nije činio neuobičajenim.
Vilko se tog jutra užurbano spremao na uobičajeno trčanje, nezadovoljan sobom, jer uspavao se, a planirao do sad već biti gotov s trčanjem, da bi mogao se posvetiti nekim drugim stvarima. Nervozno je izašao iz stana i počeo zaključavati vrata, kad je začuo glasan pijuk mobitela kojeg je kao i gotovo uvijek odlazeći trčati, ostavio na pisaćem stolu. Trenutak je oklijevao, a onda otvorio širom vrata i ponovo ušao u stan kojeg je napustio samo dvije sekunde ranije, zgrabio mobitel i neuljudno zalajao:
- Da?
- Oh! - zajaukala je Ona. - Zovem u krivo vrijeme?
- Upravo krećem trčati - odgovorio je sad već mnogo blažim glasom.
- Idi - brzo je rekla i on ju je volio zbog toga. - Javi mi se pri povratku.
Veza se prekinula i Vilko je izašao iz stana u toplo jutro i polako, ujednačenim korakom krenuo prema brdu kojeg je već mnogo puta posjetio i kojeg je svakog dana sve više volio. Topli je vjetar prilično snažno puhao Vilku u prsa, pa je oborio glavu i malo se pognuo prema naprijed, ne mijenjajući korak. Učinilo mu se, kao da je postalo tamnije, pa je usporio i podigao pogled: iz daljine su se valjali veliki i tamno-sivi oblaci, donoseći kišu.
"Proljetna oluja", pomislio je Vilko i pojurio brže. Zbog svoje glupe uspavanosti, sad će najvjerojatnije pokisnuti. A mogao je već ...
Kiša se uz glasan prasak groma i sijevanje munje sručila na toplu i žednu zemlju i nastavila padati svake sekunde sve jače i jače. Vilko je za samo nekoliko sekundi bio potpuno mokar. Jurio je klizavom stazom znajući da mu to nije pametno, ali oluja koja je divljala iznad njegove pognute glave, kao da je dobar dio elektriciteta usadila u njega, pa je Vilko osjećao golemo uzbuđenje i silno uživao u njemu.
Stigavši do "Visećeg mosta", shvati da se ceri, smije prema kiši i oluji koja je šumjela kroz drveće, istresajući vodeni tepih na šumu. U tri je skoka protrčao ispod "Visećeg mosta", nagonski izbjegavajući lokve kišnice, iako je znao da je to uzaludan posao: tenisice su već bile sasvim promočene. Osmjeh, bolje reći cerek, koji mu nije silazio s lica, odjednom se zamrzne: iza Vilka je nešto ružno prasnulo i uz glasan štropot nadglasalo oluju koja je bila biše nego glasna, a hladan vjetar preleti mu preko golih nogu. Potpuno mokar, drhtureći od napetosti, Vilko se zaustavio, okrenuo i zapanjeno gledao u "Viseći most" koji više nije bio most, još manje viseći. Pod snagom olujnog vjetra, čitavo se drvo još jednom prelomilo i poleglo na stazu, dok su žive grane i dalje podrhtavale na umirućem stablu.
Osjećajući kako ga ispunjava adrenalin, Vilko se prisjeti telefonskog poziva i ... da se nije vratio i tako "izgubio" nekoliko sekundi ... brzo je otjerao te misli i podigavši glavu prema gotovo crnom nebu ispod kojeg se šumeći savijalo drveće bolno stenjući pod naletima vjetra, radosno nastavi trčati dok ga je kiša bičevala po leđima, neprestano ponavljajući samom sebi, vjetru, kiši, šumi, Životu:
- Šuma me voli. Još mnogo kilometra! Šuma me voli. Još mnogo kilometara ...


Copyright © 2017. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: drvo trulo


- 18:12 - Budi (5) - Iskren - #

04.04.2017., utorak

Kiša u mojoj duši


Kiša u mojoj duši


Na sedmom se kilometru okrenuo preskočivši radosno veliku lokvu kišnice u kojoj se ogledalo tmurno nebo i sad su ga krupne kišne kapi udarale po leđima i listovima nogu. Iako je bio kraj listopada, dani su i dalje bili topli, kao da se ne žele rastati s ljetom i bio je obučen u plave i kratke hlače koje su mu se zalijepile za bedrene mišiće. Osjećajući sreću zbog snage u nogama i laganog daha, Vilko je trčao brzo, smijuljeći se, uživajući u trčanju, u kiši, u snazi koju je osjećao. Čitavog ga je preplavio val sreće i cerio se od uha do uha, ne mogavši zadržati osmjeh i znajući da ga nitko ne može vidjeti, jer nitko pametan ni ne izlazi iz kuće u ovakvo rano kišovito jesenje nedjeljno jutro.
Stigavši do blage nizbrdice, Vilko se uspravio u čitavoj svojoj visini, dopuštajući snažnim naletima kiše, da mu miluju lice i upravo u trenutku kad je obilazio još jednu lokvu kišnice na pločniku, bol ga u desnom listu čitavog prože. Učinilo mu se, da je neko nevidljivo i oštro svrdlo snažno zabolo se u njegov tvrdi list i sadistički ga okretao u bolnom i zgrčenom mišiću.
Usprkos kiši, oblio ga je znoj, Vilko je to sasvim lijepo osjetio. Lice mu se zažarilo i više ga ni krupne kišne kapi koje su neumorno bubnjale po njemu, nisu mogle rashladiti. A kad se sjetio da do kuće ima još otprilike šest kilometara, umalo nije jauknuo, a misao mu pobjegne potraživši utjehu u lijepoj uspomeni iz nedavne prošlosti.
Prije samo petnaest dana istrčao je svoje najbolje vrijeme učestvujući u trčanju polumaratona i osjećao se neuništivo, moćno, ni ne pomišljajući na mogućnost ozljede koja je u kišovitoj nedjelji vrebala na njega. I ujela ga za desni list poput oštrozubog ljutitog psa. Da stvar bude još gora, za tri je tjedna namjeravao trčati na još jednom polumaratonu, silno se tome radujući. A sad ...
Prekinuo je te misli: ne smije misliti tako, mora se boriti, mora nastojati osposobiti se za trku. Ali se list desne noge grčio sve jače i jače, stvarajući mu sve jaču i jaču bol. U jednom se trenutku uplašio, kako neće imati snage dovući se do kuće i kad je kroz sivu zavjese kiše konačno ugledao poznati obris zgrade u kojoj je stanovao, preplavi ga osjećaj zahvalnosti. Bogovima hvala, mukama je kraj!

Prevario se! Mukama nije došao kraj, samo su postale nešto drugačije. Ali ne zato i manje bolne.
- Oblozi i masaža će pomoći - savjetovali su ga prijatelji trkači, preporučujući ovo i ono, ali dani su prolazili, bol je uporno pritiskala list, kiša je svaki dan neumorno padala i Vilko se tjedan dana prije nego li je trebao trčati polumaraton, u mislima počeo opraštati od trke. Koga on zavarava?
Neće trčati, sad je znao, ne može trčati. Proći će još mnogo vremena, možda čak i tri mjeseca, prije nego li list ozdravi, riješi se bola i počne ponovo normalno funkcionirati. Prihvativši neugodnu neminovnost, Vilko je osjetio olakšanje: neizvjesnost ga je razdirala. Sad bar zna na čemu je.

Na dan trke, dogodilo se čudo: kiša je prestala pljuštati s olovnog neba, ali Vilku to više ništa nije značilo. Zatvorio se u svoju sobu, omotavši se samoćom, a misli mu bludjele prema trci, osjećajući kišu tuge u svojoj duši, dok je u mislima trčao trku.


Copyright © 2017. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: kišica


- 18:55 - Budi (7) - Iskren - #

10.01.2017., utorak

Zov


Zov

Stajao sam u kutu ogromne sobe visokog stropa namjerno podalje od gužve, plesača i onih koji su međusobno glasno razgovarali, nastojeći nadvikati glazbu koja je treštala, kad je odjeknuo veselo-razuzdani smijeh, preletjevši preko glava uzvanika, poništavajući glazbu, odbijajući se od zidova i stropa, ranjavajući moju usplahirenu nutrinu. Protrnuo sam. I istog sam časa znao da moram otkriti izvor tog uzbudljivog smijeha, naslućujući već tad ... ne, nego osjećajući, mogao bih čak reći, znajući, da će noć biti uzbudljiva ... Znao sam da ne smijem misliti o tome i brzo sam ispio čašu žestokog pića koju sam do tada netaknutu držao u ruci. Žestoko mi je piće opalilo od uzbuđenja stisnuto grlo, ali nije potisnulo sjećanje na uzbudljiv zov smijeha.
- Još jednom isto, molim! - rekao sam mladoj djevojci koja je posluživala za dugačkim stolom koji je stenjao pod raznobojnim bocama. - Nek' ovaj put bude dupli.
Djevojka, kose boje žita uredno podvezane i koja se sjajila pod oskudnim osvjetljenjem, klimne i natoči mi punu veliku čašu. Prsti su nam se dotakli dok mi ju je pružala, jer nisam mogao dočekati trenutak kad ću moći istresti žesticu u sebe, pa sam posegnuo rukom prema čaši, prema njenoj šaci, prije nego što je položila čašu na stol. Zadrhtala je zbog tog dodira, dodira s mojim prstima i ja sam se zapitao, dok sam požudno ispijao piće nadušak, je li osjetila? Bio sam gotovo siguran da je osjetila, jer trgnula je ruku i povukla se korak unazad, a pogled, koji joj je do tada počivao na mom licu, kliznuo je nadolje, prema vršcima njenih cipela. Nije me bilo briga.
- Još jednom! - zapovjedio sam, pružajući joj već praznu čašu.
Izvršila je moje naređenje brzo i stručno, a da me nijednom nije pogledala u lice. Izbjegavala je moj pogled, a ja sam znao i zašto. Mora da su mi se oči vatreno žarile, mora da je iz njih zračila luda želja, želja da udovoljim svom nagonu.
S čašom u ruci, polako sam krenuo u obilazak ogromne sobe, napeto osluškujući, nadajući se čuti još jednom onaj lepršavi smijeh, zamišljajući kako je djevojčino grlo bijelo i zategnuto, dok zabacuje glavu i smije se, smije ... zovući me! Drhtavica mi je zahvatila tijelo, koljena su mi klecala i opet sam dobro potegao iz čaše i u tom sam je trenutku ugledao.
Stajala je okružena nekolicinom udvarača pored visokog i poluotvorenog prozora i nije se smijala, ali sam ja znao da je to ona, niti jedna druga nije mogla biti, nije smjela biti. Primijetila je moj užaren pogled na njoj, ili ga je osjetila i pogledi su nam se sreli, ukrstili. Oči su joj bile krupne i crne i naglašene plavim sjenilom, dok joj je veseli čuperak crne kose padao posred čela, podrhtavajući dok je ona klimala glavom, odgovarajući na pažnju svojih udvarača. Gledali smo se nekoliko trenutaka, a onda je ona skrenula pogled. Uvijek je tako bilo: nisu mogle izdržati plamen mojih očiju.
"Ne smijem više piti", pomislio sam, dok sam pogledom tražio mjesto na kojemu ću se smjestiti i promatrati crnokosu ljepoticu, dok se nešto ne dogodi. Jer uvijek bi se nešto dogodilo, to sam naučio u onih nekoliko prošlih epizoda: točnije, četrnaest epizoda.
Mirisao sam piće u čaši ne pijući ga, kad je i opet odjeknuo njen smijeh, a ja opet zadrhtao i kad se ona iznenada okrenula, oprostila od svojih obožavatelja i uputila prema meni. Tako je moralo biti. Ne možeš pobjeći putu koji ti je zacrtan. Neki to zovu sudbinom, ali to je mnogo više od puke sudbine. Više i dublje i očaravajuće i nadasve nadahnjujući osjećaj. Osjetila su mi se napela, izoštrila, postala savršena: osjećao sam nevidljive niti Života i Budućnosti kako se isprepliću u zraku ispunjenom glazbom, dok mi se ona približavala. I duboki me mir obuzeo.
- Pozvao si me k sebi, a da riječ izgovorio nisi - reče mi ona kad je prišla i stala tik ispred mene.
Njen mi parfem udari u nosnice, a ja sam ga mislima odmah odstranio, neutralizirao i sad sam osjetio miris njene kože, njenog gipkog tijela koje mi je slalo izazovnu poruku.
- Kod mene ili kod tebe? - upitao sam je uranjajući pogledom u dubinu njenih širom otvorenih crnih očiju.
- Svejedno mi je - rekla je, a njen dah me opalio jače nego žestica koju sam popio te noći.
- Pođimo! - rekao sam hvatajući je za malu i bijelu ruku i nisam mogao, a da ne pomislim kako je istinu rekla, jer zbilja je svejedno gdje smo se uputili, ka njenom ili mom stanu.

Vani je noć postala pomalo svježom i primijetio sam da je zadrhtala, pa sam skinuo svoj sako i prebacio ga preko njenih golih ramena. Zahvalno me pogledala, a ja sam joj se nasmiješio.
- Potrebno je samo proći kroz ovaj park - rekao sam joj uz trzaj glave - i već smo kod mog stana.
- Fino – odgovorila je i mi smo krenuli u noć, kroz park, dok nas je pun Mjesec pratio, a šljunak škripao pod našim koracima. Žurili smo.
"Kod onog hrasta", pomislio sam, kad sam ugledao stablo osvijetljeno mjesečinom, osjećajući silno uzbuđenje. Crne grane stabla požudno su se pružale prema žutom Mjesecu.
Kad smo stigli do, u mojim mislima označenog mjesta, okrenuo sam djevojku prema sebi, zagledao joj se u oči i rekao:
- Nismo se ni poljubili ... još.
- Ispravimo propust - rekla je privivši se uz mene.
Usne su nam se spojile, jezici milovali, ruke sam joj položio na stražnjicu i polako njima klizio preko čvrstog tijela prema gore, dok je ona drhtala u mom naručju, osjećajući uzbuđenje i želeći što prije zadovoljiti usplamtjelu požudu. Stigavši rukama do djevojčinih ramena, spustio sam dlanove na njen vrat, onaj vrat iz kojeg se izvio odzvanjajući smijeh i kojim me je zvala. Lagano sam joj počeo stiskati vrat gledajući je, dok je ona i dalje držala oči zatvorene, prepuštajući se slasti poljupca.
Zatim joj se tijelo ukočilo, zateglo, trgnulo i širom je otvorila oči i pogledi su nam se sreli: njen uplašen i pitajući, a moj plameni i odlučujući. I nemilosrdan! U crnim sam joj očima, koje su se polako gasile čitao paniku, vidio odraz Mjeseca i nijemu vrišteću bol i onda joj je tijelo još jednom zadrhtalo i opustilo se u mojim rukama. Sasvim opustilo.
Pažljivo sam je podigao u naručje, ne dozvoljavajući joj pad i tijelo odnio dublje u šumarak.

Nekoliko minuta kasnije, mirno sam napustio veliki park, pušeći i osjećajući duboki mir koji me čitavog obuzeo i u kojemu sam neopisivo uživao i koji će trajati do slijedećeg zova. A onda ...


Copyright © 2017. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: susret


- 19:01 - Budi (13) - Iskren - #

24.11.2016., četvrtak

Entuzijasti


Entuzijasti

Nebo se otvorilo točno u trenutku kad sam stigao na mjesto okupljanja, sa kojeg je trebala krenuti prva trka nove sezone. Moral mi se znatno popravio, kad sam ugledao hrpicu trkača i trkačica koji veselo razgovaraju, glasno nadvikujući dobovanje krupnih kišnih kapi po razapetim kišobranima iznad njihovih glava.
- Nisam vjerovao da će nas se ovoliko sakupiti - rekao sam.
- Nitko nije - reče organizator utrke. - Ali eto, čini se da nas ima poprilično onih koji volimo trčanje.
- Entuzijasta - promrmljao sam.
- Točno! - potvrdo organizator. - Pravih entuzijasta. I još dolaze ...
Pogledao sam u smjeru njegove ruke i ugledao još nekoliko automobila koji su se približavala mjestu okupljanja, ujedno i mjestu starta.
Neki među nama već su laganim trkom zagrijavali se, držeći kišobrane iznad glave i to mi je izmamilo osmjeh. Kiša je padala sve jače i jače i kao da nije namjeravala predahnuti. Baš kao i jučer dok je poslijepodne...


... polako odmicalo, a ja sam postajao sve više nemiran, razdražljiv. Nisam mogao dugo vremena zadržati se na jednom mjestu, pa sam još jednom ustao i prišao prozoru. Zagledao sam se u tmurno sivo nebo prepuno kišom bremenitih oblaka. Kiša je padala lagano, ujednačeno, uporno: prva prava jesenska kiša. Gledao sam u sivi, gotovo neprobojni zastor kišnih kapi i ljutio se na vrijeme koje postaje nevrijeme, iako sam znao da je to glupo i uzaludno. Još uvijek nemamo znanja ni moći da bi upravljali vremenom, ali možda je tako i bolje. Kakva je već ljudska priroda, vrlo brzo bi ...
Mobitel, koji je do sad zaboravljen ležao na stolu, glasno zazveči i prekine mi misao. "Ona", pisalo je na zaslonu i nasmiješio sam se njenom pozivu. Nije bila poput mnogih drugih žena, koje bi zivkale svakog časa i remetile moj ustaljeni ritam života. Znala je kad treba nazvati, a kad šutjeti.
- Gledaš u kišu? - upita me, kad sam se javio.
- Gledam.
- Neraspoložen si?
- Jesam.
- Hoćeš li da dođem?
- Neću.
- Oh! - Kratka stanka. - Ovo je bilo surovo.
- Izvini. Nisam namjeravao da tako zvuči.
- Sve je u redu - reče ona smijuljeći se, a ja sam u mislima vidio kako joj se skupljaju bore oko očiju i u kutu usana, koje sam volio gledati. - Nedostaje ti kretanje, znam.
- Znam da znaš.
- Misliš li, da će se sutra održati trka?
- Hoće!
- Usprkos kiši?
- Usprkos prokletoj kišurini - zarežao sam. - Imali smo dugu pauzu i siguran sam, da su i ostali željni trkačkog druženja, baš kao i ja.
- Sumnjam, da će vas se mnogo okupiti po ovakvom vremenu - reče ona potiho, nastojeći me smiriti: osjećao sam tu njenu želju.
- Ne brini zbog toga - odgovorio sam samouvjereno, iako ni izdaleka nisam bio uvjeren u vlastite riječi, jer kiša je udarala sve jače i jače, potkopavajući mi moral.
- Brinem zbog tebe - reče ona. - Ne bih željela da budeš razočaran, kad dođeš na mjesto sastanka i uvjeriš se da nitko drugi nije došao.
- Neću tako biti!
- Misliš da su i ostali entuzijasti, kao što si ti?
- Ne mislim, znam to.
Nasmijala se. Tiho i lepršavo i ja sam znao da je zabacila glavu i da joj se vrat napeo, dok joj iz grla izlazi smijeh radosti.
- Neću ti više smetati - reče kad se prestala smijati. - Opusti se, čitaj nešto. Ili pogledaj neki film.
Sutradan ujutro, dok sam se polako spremao za trku, s nadom sam gledao u oblake koji su lijeno prolazili iznad grada, ne istresajući svoj vlažni teret. Možda ipak neće padati. Možda ćemo imati sreće i otrčati prvo kolo bez da pokisnemo do kože.
A onda je istovremeno prasnuo grom i zazvonio mobitel, a sekundu kasnije kiša se lagano i potiho spustila na grad. Znao sam da na zaslonu mobitela piše "Ona", očekivao sam njen poziv.
- Ideš? - upitala je bez uvoda, bez pozdrava.
- Idem.
- Lijep ti mokar trkački provod želim, entuzijaste - kroz smijeh reče i prekine vezu.

- Idemo na startnu crtu! - poviče organizator i prekine moje prisjećanje. - Kiša neće stati i nema se smisla tome nadati. Vrijeme je strašno, ali što se tu može. Prije starta, moram vam reći, da sam ponosan i sretan zbog broja okupljenih trkača i trkačica koji ste, usprkos ovome došli danas trčati - rukom je široko zamahnuo iznad glave, obuhvaćajući sivo-crno nebo koje je istresalo vlažan teret na nas.
- Koliko nas je? - poviče netko među nama.
- Sedamdeset i tri! - odgovori organizator i počne odbrojavati za start utrke: - Još deset sekundi!
I nikog od nas više nije bilo briga što kiša lije, sve je prestalo postojati, dok su mišići na nogama nervozno podrhtavali, željni brzine.
"Entuzijasti", pomislio sam još jednom, gledajući u mokro i razdragano društvo oko sebe, kojemu sam i sam pripadao.


Copyright © 2016. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: kiša


- 07:55 - Budi (3) - Iskren - #

23.10.2016., nedjelja

Stres


Stres

Radoznalo pogledavajući na elitne trkače maratonce koji su se nestrpljivo meškoljili u prvom redu iza kojeg se pružalo more raznobojno obučenih učesnika trke, Vilko prođe pored njih, pogledom tražeći balon kojeg je odlučio pratiti, u namjeri da poboljša svoje polumaratonsko istrčano vrijeme. Osjećajući olakšanje, jer usprkos popriličnom redu koji se pružao ispred tri toaletne kabine, zvane "toi toi", uspio je isprazniti mjehur i sad je njegov sportski sat, jednostavno zvan "garmin", pokazivao kako je još samo pet minuta preostalo do početka zagrebačkog jubilarnog 25 - og maratona. Hoće li biti dovoljno vremena, da prokleta sprava uhvati signal satelita? Na sve stiže u posljednji čas, mislio je Vilko probijajući se kroz mnoštvo nestrpljiv i glasnih trkača. Ništa ovog puta ne ide po planu. Onako kako on, Vilko, to voli: polako i smireno.

Prvi je stres doživio, kad mu je bio otkazan prijevoz. Poznaniku, prijatelju, također trkaču, zakazao je automobil s kojim su namjeravali putovati od Rijeke do Zagreba. I nazad, naravno.
A onda poruka, koja ga je uzdrmala: "Ne idemo mojim kolima, na popravku su i ne znam kad će biti gotova".
Što sad? Želeći se družiti s trkačima, Vilko, koji nikad nije imao automobil i koji nikad nije polagao vozački ispit, je već bio odbio jedan siguran auto-prijevoz, a sad ovo! Nepredviđeno i nelagodno iznenađenje. Nije dobar početak.
Nervozan i uzbuđen, ne mogavši se ni na što koncentrirati, odšetao je do glavnog autobusnog kolodvora. Ali ga i ovdje čekalo iznenađenje.
- Molim? - s nevjericom je upitao.
- Taj autobus više ne vozi - strpljivo mu je ponovila mlada smeđokosa žena iza pulta, prodavačica karata.
- Ali na internetu sam pročitao ...
- Da, znam - prekinula ga je i Vilko je pomislio, kako je sigurno sličan razgovor vodila već mnogo puta. - Još nismo ažurirali podatke.
- A u koliko stiže u Zagreb autobus koji polazi u šest sati? - nestrpljivo je upitao Vilko.
- Osam i dvadeset!
- Uh, majku mu! - zastenjao je Vilko. - To mi je prekasno. Moram startni broj podignuti najkasnije do osam i trideset.
Još dok je to govorio, znao je da govori uzalud. Briga nju za njegove neprilike. Vidio je miran i sasvim nezainteresiran pogled mlade žene i to ga je razljutilo još i više. Brzo se povukao iz reda i krenuo van, na ulicu, na zrak, osjećajući kako nagomilani bijes raste u njemu i prijeti eksplozijom.
Koje sranje! Umjesto da je dva dana pred trku miran i opušten, njega nervira ono na što nikad ne bi pomislio da će ga nervirati. Da barem nije vožnju otkazao svom prijatelju, uvjeren kako mu je ona sasvim sigurna s prijateljima trkačima. Što sad? Da ponovo moljaka prijatelja?
"Idem kući", pomisli Vilko čekajući na zeleno svijetlo za pješake. "To mi je najpametnije što mogu učiniti. Pokušati ću hladno razmisliti o svemu, pronaći izlaz ... a možda se auto na vrijeme popravi, možda ... "
Previše je tih "možda" bilo u igri, a Vilko nikad nije volio taj prokleti "možda". Čovjek mora kontrolirati vlastiti život. Ako on sam to neće ili ne može ili ne zna činiti, onda ... uhhhhhh ...!
Trenirao je kao nikad u životu, pripremajući se za ovaj polumaraton, osjećao se spremnim i željan dobrog trčanja i propusti li sad trku ... nije smio ni pomisliti na to! Zar su svi oni treninzi uzaludni? Svi oni potoci znoja koje je njegovo tijelo iznojilo, uzalud su proliveni? Pa to je strašno!

Aktivirajući "garmin" i nestrpljivo čekajući da sportski sat uhvati satelitski signal, Vilko pomisli kako eto, još jedan mali stres drma i trese njegovu već ionako uzdrhtalu unutrašnjost. Jednom mu se dogodilo, da "garmin" nije uhvatio signal i trčao je "naslijepo" čitav riječki polumaraton. Nije želio ponoviti to iskustvo i bijesno je gledao u sportski sat, pogledom ga prisiljavajući da se aktivira. Napetost ...

... ga je držala gotovo do posljednjeg trenutka. Sutradan ujutro bi morao krenuti, a o prijevozu ništa još ne zna. A onda, spas u posljednji čas: javljeno mu je da putuju kombijem, sve je sređeno, bit će sve O.K.
Osjećajući silno olakšanje i veliku sreću, izašao je iz stana, i na ulici se gotovo sudario s prijateljem Boškom.
- Kud si zapeo? - prigušeno ga je Boško upitao.
Vilko se nagnuo prema prijatelju s kojim je nekad davno trčao, jer od kad je pregrmio operaciju grla, Boškov je glas silno oslabio i bio si prisiljen pažljivo ga slušati, ne bi li shvatio njegove škriputave riječi.
- Moram se kretati - rekao je Vilko. - Nervozan sam k'o vrag.
- Zbog čega?
- Sutra trčim polumaraton.
- Gdje?
- U Zagrebu.
- Trči i za mene - rekao je Boško, a tužna sjena sjećanja preletjela je njegovim licem i zatamnila mu oči.
Vilko se osjetio posramljenim: misli samo na trku, na svoj doživljaj, svoje uživanje, a njegov stari prijatelj, Boško, s kojim je u neka daleka i sretnija vremena istrčavao mnoge kilometre, možda ima poteškoća, problema.
Kao da Vilku čita misli, Boško se osmjehnuo i nemarno dodao:
- Možda iduću Novu godinu dočekaš bez mene.
- Pogoršalo se? - upitao je Vilko, prisiljavajući se gledati prijatelja pravo u oči.
- Proširilo se na pluća - odgovorio je Boško. - Šalju me na još jedan pregled.
- Uh! - zastenje Vilko, a u mislima je vidio Boška na Omladinskom igralištu kako obučen u crveno niže krug za krugom, dugo, dugo i ujednačeno, baš kao da to misli činiti vječno. - Ne znam što reći. Žao mi je.
- Nema se što reći.
- Žao mi je - ponovio je Vilko, ljuteći se na sebe što ne pronalazi neke druge riječi, ali misli su mu se kovitlale u besmislenom klupku. - Bori se, prijatelju! Nemoj se samo tako predati. Bori se!
- Kao na igralištu? - upitao je Boško osmjehnuvši se.
- Baš tako! - rekao je Vilko. - I sto mu bogova, žao mi je i žao mi je što ne mogu ništa drugo reći, već ovo jedno te isto ponavljam k'o papagaj.

Gomila se oko Vilka odjednom zatalasala, glasan žamor pretvorio se u glasan urlik: trka je krenula. Pokrenuo se i sportski sat: „garmin“ je „uhvatio“ satelitski signal. U posljednji čas.
Vilko polako krene, brže se zbog mnogobrojnosti učesnika trke nije moglo, a misli mu i dalje bile uz Boška, uz njihovo nekadašnje zajedničko trčanje. Plutao je u sjećanju, sve dok nije zbilja počeo trčati, brzo trčati, a onda se svaka misao rasplinula u uzbuđenju i eksploziji snage i brzine na čemu je radio posljednja dva mjeseca, vrijedno trenirajući.

"Trči i za mene", rekao mu je Boško. ""


Copyright © 2016. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: prijatelji


- 18:35 - Budi (7) - Iskren - #

26.09.2016., ponedjeljak

Između

Između


Mislim da sam znao da je to ona i prije nego li sam toga postao svjestan. Koračala je dugim korakom ispred mene, dok je vrlo lagana plava i prozračna haljinica plesala radosni ples oko njenih dugih nogu. Nešto je zadrhtalo u mojoj nutrini: niti jedna žena na svijetu ne hoda, kao što hoda Stela.
Da bih potvrdio ono što sam već duboko u sebi znao (i priželjkivao), pružio sam korak, mada je sunce tuklo s plavog neba i svaki napor činio teškim i tjerao rijeke znoja izvirati iz pregrijanog tijela.
Sustigao sam je: lice joj je bilo sakriveno velikim naočalama, a i kosa joj nije bila crna, kako sam se sjećao, već žarko crvena. Sad sam znao: Stela je to, ona Stela koja je prije više od 20 godina bila moja Stela. Sjetio sam se, kako mi je uvijek govorila da će kosu obojiti u crveno, a ja je molio da to ne čini, sviđala mi se njena crna i gusta kosa s plavim odsjajima.
- Stela! - zazvao sam tiho, ali dovoljno glasno, tako da samo ona čuje, ali ne i ostali rijetki prolaznici koji su žurili pored nas nastojeći se maknuti se s sunca.
Korak joj se nije promijenio, pa sam i ja nastavio koračati uz nju. Samo je okrenula crvenokosu glavu prema meni i širok joj se osmijeh prepoznavanja razlio lijepim duguljastim licem.
- Oh! - uzdahnula je i zastala. - Tko bi to rekao? Koliko je prošlo?
- Mnogo - odgovorio sam: nisam htio spominjati brojke. - I previše. Gdje si se izgubila?
- Nisam živjela ovdje.
- Nego?
- Ah! - Odmahnula je rukom. - Na više mjesta.
- Udata?
- Dva puta - odgovorila je i skinula naočale smijući se i gledajući me pravo u oči svojim tamnim pogledom. - I dva puta razvedena.
Sad sam ja rekao ono iznenađujuće:
- Ah! Nemiran duh.
- Ne bih rekla - protestirala je. - Jednostavno nije išlo. A što ne ide ...
Ostavila je rečenicu visjeti između nas u vrućem i podrhtavajućem zraku, dok smo stajali i gledali se u oči, a sunce peklo sve jače i jače.
- Kao ni s nama - promrmljao sam.
- Nešto slično - rekla je i dotakla mi ruku: znao sam, da mi tim dodirom daje do znanja kako u njoj više ne stanuje ljutnja.
- Da se sklonimo sa sunca - ohrabrio sam se i predložio. - Idemo nešto hladnog popiti, bar na trenutak osvježiti se.

- Sjetiš li se ... - započeo sam pitanje.
- Naravno! - Topli je i suhi dlan spustila na moju nadlanicu. - Ponekad. Ne prečesto, ali sjetim se. Ne zaboravljam. Ali niti ne podgrijavam uspomene.
- Što je bilo, bilo je, je li? - upitao sam s osmjehom.
- Upravo tako!
- I ne žališ ni za čim?
- Žaljenje je gubitak vremena.
Sjedili smo u kafiću, na trećem katu velike robne kuće i uživali u kavi: tiha je glazba dopirala iz prikrivenih zvučnika. Znao sam da je besmisleno, ali morao sam je upitati.
- Imam jedno pitanje - obazrivo sam počeo.
- Samo jedno? - Odvratila je uz osmijeh.
Često se smijala i mnoštvo bora oko očiju gradile su zanimljivu šaru i ja sam odjednom ulovio samog sebe u neobuzdanoj želji da se nagnem prema Steli, duguljasto joj lice prekrijem dlanovima, privučem ga svom licu i poljubim te sitne bore, a zatim ...
- Pitaj! - rekla je i raspršila moju sanju.
- Da onog jutra nisam ...
- Znala sam da ćeš to pitati! - slavodobitno je rekla. - Još te uvijek to muči?
- Ne muči me - oštro sam odgovorio: probudio se glupi muški ponos, nisam želio da Stela misli o meni kao mekušcu. - To je samo radoznalost. Ništa drugo.
Nije odgovorila. Samo me gledala tamnim i prodornim pogledom preko ruba šalice kave, baš kao i onog dalekog jutra, samoj joj je pogled sad bio miran, strpljiv, a onda, onog dalekog ljetnog jutra ...

... kad sam iskrao iz zajedničkog kreveta i tiho, nastojeći biti nečujan, bilo je tek nešto iza šest sati, a mi smo, Stela i ja, zaspali oko tri. Nisam znao što me probudilo tako brzo, ali uopće nisam osjećao želju za daljnjim spavanjem. Druga je želja ovladala mnome: želja za trčanjem. Volio sam ranojutarnja trčanja, dok još gotovo nikog nema ulicama, a promet je sasvim rijedak, zanemariv, zrak čist, nezatrovan prometom i svjež.
Kavu sam popio u kuhinji, kao i tri čaše vode, pa već obučen za trčanje i u duhu već trčeći, vratio se u sobu, noseći kavu za Stelu. Kad se probudi ...
Ali Stela je već bila budna i upitno me gledala.
- Evo kava - promrmljao sam ulovljen na djelu, jer nadao sam se nestati prije nego li se Stela probudi.
- Što to činiš? – upitala je, a pogled joj bio uperen u moje tenisice.
- Znaš da trčim ...
- Znam - prekinula me je. - Ali zar i sad? Kad sam ja ovdje?
- Brzo se vraćam.
Iskrice ljutnje i nerazumijevanja prskale su iz Stelinih crnih očiju. Srknula je jedan gutljaj vrele kave, ne skidajući pogleda s mene: točno sam osjetio kako pažljivo bira riječi.
- Zar ti je trčanje toliko važno?
- Znaš da jest!
- Važnije od mene? Od nas?
- Nemoj tako - branio sam se. - Drugačije je važno.
- Ali jest važno.
- Da, važno je - odgovorio sam i odjednom sam bio ljut i nije mi više stalo nastojati biti miroljubiv: sad sam je želio povrijediti.
- Ako odeš - rekla je, a siguran sam da je osjetila buru u mojoj nutrini - kad se budeš vratio, ja neću biti više ovdje.
- Ako tako hoćeš ... - mirno sam rekao i izašao iz sobe.

- Što si pomislio onog dalekog jutra - upita me Stela i vrati u sadašnjost - kad si se vratio s trčanja i shvatio da sam otišla?
- Ne sjećam se baš - slagao sam, na što se ona nasmijala, znajući da lažem, jer točno se sjećam žaljenja i nadanja Stelinom povratku, ali Stela kao da je istinski nestala, kao da nikad nije ni postojala. Prvi sam je put nakon onog jutra sreo čak tri mjeseca nakon onog kobnog jutra i samo mi je hladno klimnula, ja sam isto tako hladno uzvratio i shvatio kako ne želi da joj priđem i produžio sam svojim putem. Bez Stele.
- Moram ići - rekla je iznenada ustajući. - Imam jedan sastanak ...
- Već ...?
Vani, na suncu ponovo, okrenula se prema meni i pogladila mi lice, blago me gledajući.
- Trčiš li još? - upitala je.
- Trčim.
- I ja.
- Molim??? - zapanjeno sam upitao. – Je li ti to ozbiljno?
- Htjela sam doznati - rekla je već udaljujući se od mene - zašto si toliko bio okupiran trčanjem.
- I? - poviknuo sam za Stelinim leđima, dugim nogama, lepršavom haljinom, plamtećoj kosi, prošlosti, dalekom ljetu, strasti ...
Okrenula se, skinula velike i tamne naočale koje su sakrivale njeno lijepo i drago lice, široko se osmjehnula, klimnula, mahnula rukom u kojoj je držala naočale i dugim se koracima počela udaljavati.
Gledao sam za njom i nisam osjećao vrućinu, val tihe sreće razlio se u meni i više ništa nisam trebao od života.


Copyright © 2016. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: razgovori


- 14:59 - Budi (9) - Iskren - #

29.08.2016., ponedjeljak

Šapat


Šapat


Miris ruma dozove ga u sadašnjost, iščupavši ga iz neshvatljivog mu vremena u kojeg je mislima uplovio. Čašica je ruma stajala na blistavo čistom šanku, gotovo zaboravljen miris mu je golicao nozdrve, dok je pažljivo i upitno gledao u zlaćanu boju koja se presijavala u polutami lokala.
- Nešto nije u redu? - upita ga mlada i zgodna šankerica, neumorno brišući već ionako blistave čaše.
- Oh, ne! - smeteno reče Vilko. - Sve je da bolje biti ne može.
- Drago mi je - odgovori ona uz blistav osmijeh.
- A opet, kad bolje razmislim - nadoveže se Vilko - moram vas zamoliti da rum zamijenite čašom piva. Naravno, oboje ću platiti.
Šankerica samo klimne, osmjeh joj nije silazio s privlačnog joj lica i taj je osmjeh počeo smirivati Vilkove uzdrhtale živce. Uopće se nije mogao sjetiti kako je i kad je ušao u lokal sklonivši se sa osunčane i vruće ulice i naručio rum. Rum je bio zagonetka. Decenije su već prošle, a da nije okusio žestoko piće, a sad ga naručuje. Što se to događa sa njim? Odakle naviru ti porivi?
- Izvolite - reče šankerica polažući visoku čašu piva ispred Vilka, tik uz onu čašicu ruma, čiji se miris i dalje širio zrakom i u Vilku prizivao burne i vrlo daleke uspomene kojih se već odavno nije prisjetio.
- Hvala! - reče Vilko i otpije malo, vrlo polako puštajući da mu hladna i osvježavajuća gorka tekućina hladi nepce, grlo, spuštajući mu se u uzdrhtali stomak. Smirujući ga.
Još je osjećao drhtaj uzbuđenja, iako je od Događaja (da, velikim slovom) prošlo već neko vrijeme. Nije znao točno koliko vremena, ali morao je napustiti tržnicu, u čijoj se neposrednoj okolini Događaj zbio, morao je prijeći ulicu na putu u osvježavajuću polutamu lokala.
Prije samo nekoliko minuta bezbrižno je hodao znojeći se pod ljetnim suncem, ruksak na leđima mu izazivao potoke znoja, a mirisi i šarenilo tržnice titrali su mu u umu, dok se približavao mjestu na gdje će morati prijeći cestu. Nije na tom mjestu bilo pješačkog prijelaza, ali svi su prelazili cestu upravo na tom mjestu, iskorištavajući semafore koji su se nalazili u blizini i zaustavljali neprekidan promet. Ljeto je u punom zamahu i svi putuju, sve je zakrčeno automobilima i ljudima, žamor i buka na sve strane, a sve to pritišće vrućina, sunce nemilosrdno grije, asfalt se topi, sve se isijava.
Vilko se osmjehujući zagledao u dvije žene koje su se zajapurenih lica, što zbog nesnosne vrućine, a ponešto i zbog strasti koje su ih obuzele, unosile jedna drugoj u lice i dovikivale pogrdne riječi koje su mu se smiješne činile izgovorene ženskim tankim i povišenim glasovima. Kao iz daljine čuo je kotrljajući zvuk, ali nije toga uopće bio svjestan, nije registrirao zvuk, a zvuk je bio bučan i prijetio je i govorio o opasnosti.
Plivajući u balonu nestvarnosti, Vilko ništa nije vidio, ali sve je čuo i sve mu se činilo običnim, svakidašnjim, normalnim. Onaj vrlo glasni i štropotavi zvuk ništa mu nije značio, ništa signalizirao.
A onda je balon pukao!
- Čuvaaaaajjjj! - zaorilo se kroz vrućinu.
Vilko je opet bio tu, balon je nestao, nije više bio u njemu i sve se odjednom vratilo, čitava stvarnost iz koje je izašao i plutao u nekoj samo njemu znanoj, ali isto tako nerazumljivoj, nestvarnosti. Vidio je štropotavu dugačku kompoziciju teretnih vagona, a onaj upozoravajući uzvik koji je Vilku spasio život, izvio se iz grla muškarca koji je stajao na prvom vagonu duge kompozicije upravo zbog ovakvih slučajeva, shvatio je Vilko u hipu, munjevito se povlačeći korak unazad. Čovjek, koji je uzvikom spasio Vilkov život, prijekorno je vrtio glavom, ali se i opraštajući smiješio. Jer koliko luđaka ima koji hodaju kroz život k'o bez glave!? I kad bi se na svakog ljutio …Vilko mu se smiješeći zahvaljivao očima ga moleći za oprost zbog njegove, Vilkove, nesmotrenosti, dok se dugačka kompozicija kotrljala neumoljivo dalje.
Čaša piva bila je gotovo prazna, ali odgovor kojeg je Vilko nastojao shvatiti, nije se pojavio: zbog čega je postupio kako je postupio? Zašto je sasvim jasno čuo željeznu buku kompozicije teretnog vlaka, a nije reagirao na nju???
- Hvala vam lijepa - reče Vilko polažući novčanicu pored prazne čaše piva i pune ruma, pa napusti lokal: možda mu se njegovo ponašanje objasni šećući obalom, na putu kući. Nadao se tome. Ali nije.

Mjesec dana kasnije, Vilko je trčao cestom spuštajući se blagom nizbrdicom, koju je prije toga istrčao uzbrdo, osjećao se jakim, moćnim i s veseljem je grabio sve brže osjećajući se besmrtnim. Vozači, koji su mu jurili u susret, obzirno su se pomicali prema sredini, ostavljajući mu prostora za slobodno trčanje. Još otprilike dvije hiljade metara i bit će gotov s treningom. Za danas.
Približavao se mjestu na kojem bi uvijek napuštao glavnu cestu i preskočivši četiri stepenice uspeo bi se na sporednu, koja je vodila na vrh brda i bila jednosmjerna: smjelo se samo voziti niz cestu. Promet na ovom mjestu nikad nije bio velik, tu se spuštao autobus koji je vozio putnike na vrh brda, do posljednje stanice i još po koje lokalno vozilo. Promet rijedak i spor. Zanemariv.
Ali ne ovog jutra!
Vilko prestane pjevati približavajući se onim stepenicama koje će odjednom svojim dugim nogama preskočiti i popeti se na gornju cestu, kao što je mnogo puta do sad to isto činio. Prometa nije bilo, nikakav se zvuk automobila nije čuo i Vilko se snažno odrazi i preskoči one stepenice, ni ne pogledavši nalijevo, odakle je moglo naići vozilo, jer tišina je bila posvemašnja, čak je čuo i pjev ptica, pa se u još dva skoka brzo svrsta na lijevu stranu ceste.
I upravo u tom trenutku, ni pola metra dalje od Vilkovog desnog ramena, projuri autobus uzvitlavši topli zrak opasnosti oko jurećeg Vilka i glasno zabrujavši, jer vozač je tek sad upalio motor. S vrha brda, s posljednje stanice, nizbrdo se spustio nečujno, bez pomoći motora, koristeći se samo nizbrdicom i inercijom koju mu je dala masivna težina autobusa.
Vilko osjeti kako mu se dlačice na zatiljku podižu i gle čuda, straha nije bilo, samo neobuzdana sreća i još neobuzdanija snaga. Ali je pitanje titralo u njemu dok je trčao i još ga danima nije napuštalo:
Što mu šapat svemira poručuje?


Copyright © 2016. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: kaos


- 16:10 - Budi (5) - Iskren - #

Relativnost


Relativnost


Tri su kruga igrališta bila iza njega i upravo je počinjao nagrizati četvrti, kad ga je ugledao. Krupan muškarac, ispupčenog stomaka, sporim je korakom ušao u igralište i sjeo na kameno stepenište. Nešto u njegovoj kretnji podsjeti Vilka na daleku i davno prohujalu mladost, i dok je i dalje trčao uporno, pokušavajući potisnuti iz svijesti bol u stopalu, nastojao je dozvati mutno sjećanje koje kao da se željelo rasvijetliti. Poznavao je muškarca, Vilko je u to bio siguran, ali ime debelog (nazovimo to pravim imenom, pomalo podrugljivo, ali bez zlobe, pomislio je Vilko), nije htjelo isplivati na površinu sjećanja.
Nastojanje prizvati sjećanje, ipak je dalo neke rezultate: zaboravio je na bol u desnom stopalu, iznenada je Vilko primijetio i pažljivo počeo osluškivati reakciju tijela. Bol se u povrijeđenom mu stopalu povukla, zamijenila je tupa i topla neugodnost. Sad je mogao i jače zagrabiti mekim i zelenim prostiračem ispod svojih nogu i naravno da je to i učinio i naravno da se bol ponovo istog časa vratila i naravno da se zbog toga naljutio na samog sebe. Koliko puta mora učiniti jednu te istu grešku, dok konačno ne izvuče pouku iz nje?
Smanjio je brzinu, ali ne i bol, pa je sad polako, sasvim polako, odmicao igralištem, osjećajući pogled krupnog muškarca na sebi i nezadovoljstvo samim sobom zbog onog besmislenog trka kojemu se prepustio. Debeli je zapalio cigaretu i pratio Vilkove krugove kojima je optrčavao stadion. Bilo je to sasvim vidljivo iz držanja muškarčevog tijela i Vilko se zapitao, ne kopa li i on po dalekom sjećanju, sakrivenom i zatomljenom, baš kao što i on sam, Vilko čini, nastojeći ga istjerati na čistac?
Trčanje mu nije popravilo raspoloženje, i dalje je bio ljut na samog sebe zbog one greške. Zbog nepotrebnog ubrzanja. I što mu je uopće trebalo da ide na trail utrku, prvu i posljednju u kojoj je učestvovao, bio je siguran Vilko, kad zna da mu je stopalo problematično?

Trka se održavala u Vilkovoj blizini i neke je od staza poznavao, pretrčavao ih je mnogo puta, ali nikad nizbrdo, uvijek samo uzbrdo, a upravo trail-trčanje nizbrdo razaralo mu je osjetljivo stopalo. Jedanaest kilometara, koliko je trka dužinski iznosila, nikad mu se nisu činili dužim. Svakim je korakom osjećao bol, a bol je postajala sve jačom i sve je više nepravilno gazio stopalom, dok odjednom nije zapeo upravo bolnim stopalom o prikrivenu lišćem granu i ... TRAS!!! evo ga prostrtog na zemlji, bol mu užareno vrišti u umu, dah ga je sasvim napustio, uzalud otvara usta i nastoji grabiti zrak: zrak mu ne ulazi u bolne grudi iako Vilko zijeva poput ribe na suhom.
- Pomoći ćemo vam - rekla je djevojka koju je prije samo nekoliko minuta, dok su trčali uskom stazom uzbrdo, prestigao. - Možete li ustati?
Dotrčala je i druga djevojka i pridružila se prijateljici u nastojanju podići Vilka, a Vilko nije želio ustati: želio je još malo sjediti na toploj zemlji i požudno udisati zrak u bolna pluća, dok su mu prepone pucale zbog bolnih valova koji su nadirali brzo jedan za drugim.
- Mogu sam, hvala - jedva je reko.
- Ne, nikako! - protestirala je druga djevojka, hvatajući Vilka ispod pazuha. - Nećemo vas ostaviti ovdje.
Vilko je stisnuo zube, a valovi bola udarali su mu u preponama i grudima, uporno i bolno, bolno i uporno. Prikupivši svu preostalu snagu, odgurnuo se rukama o zemlju i uspravio.
- Sve je u redu - rekao je. - Hvala vam.
- Sigurno možete nastaviti? - sumnjičavo je pitala prva djevojka.
- Sigurno! - potvrdio je Vilko. - Samo vi nastavite, nemojte gubiti vrijeme zbog mene.
Tog časa se približio i organizator utrke trčeći lagano iza posljednjih takmičara i Vilku sine, da Darko upravo zbog ovakvih slučajeva trči posljednji. Nadgleda učesnike trke, kao što pas ovčar nadgleda stado.
- Sve u redu? - upitao je Darko. - Hoćeš li da pozovem pomoć? Ne moraš nastaviti.
- Sve je u redu! - odgovorio je Vilko i usprkos bolu koji ga nije napuštao, počeo trčati. - Nastaviti ću, naravno. Još nikad nisam odustao, pa neću ni sad.
- Nisi povrijeđen?
- Samo natučen, ništa mi drugo nije - odgovorio je Vilko i lagano, jer brzo se na takvom terenu nije ni moglo, počeo sa spuštanjem u podnožje brda, ali je bol u preponama "govorila" drugačije.
Bilo je to čudno: trčao je uzbrdo usprkos neprekidnoj boli koja se, srećom počela povlačiti, postajala manjom, slabijeg intenziteta, ali je i dalje bila tu i Vilko je znao, kad trka završi i kad mu se mišići ohlade, bolovi će se vratiti. Ali to nije bilo važno: jedino što je važno bilo je ne odustati, završiti trku.
Pred ciljem začuje gromki glas preko zvučnika koji objavljuje:"Upravo na cilj dolazi najstariji učesnik trke!" i Vilko se osmjehne, uspravi i u brzom finišu, jer zahvaljujući čestom trčanju uzbrdo imao je još poprilično snage u nogama, pa završi trku u pravom trkačkom stilu i sve je bilo zaboravljeno, osim osjećaja sreće, jer eto, još jednom pobijedio bol, slabost, teren, pobjedivo je samog sebe, a to mu je oduvijek bila najdraža pobjeda.

Sad je već osam kilometra, sasvim dovoljno za bolno mu stopalo, bilo iza njega i Vilko je polako hodao prema ogradi pomoću koje će se dobro istegnuti. Vidio je krupnog muškarca kako gasi cigaretu i ustaje i kreće prema njemu i ponovo je bio siguran da ga zna, nekad davno dobro ga je poznavao. Promatrao ga je kako mu se približava i ujedno proučavao brojke na sportskom satu i nezadovoljno vrtio glavom.
Slabo. Sve je to slabo, sporo, suviše sporo. Skupo ga košta izlet na trail-trku. Možda preskupo? A onda se naljuti na samog sebe zbog naleta pesimizma: nekad je i gore stvari uspio pobijediti, pobijediti će i ovog puta.
- Zdravo! - nasmijano mu reče krupni muškarac. - Sjećaš li me se?
Istog časa kad mu je čuo glas, u Vilku eksplodira sjećanje na silno daleke izviđačke dječačke dane i njegovog prijatelja Filipa.
- Filip! - radosno Vilko uzvikne. - Čovječe, koliko se stoljeća nismo vidjeli!
- Mnogo - reče Filip. - Suviše mnogo. Sramotno je to, kako se prijatelji gube iz vida.
- Život. I njegove okolnosti.
- Vidim - s blagim prizvukom zavisti u glasu reče Filip - da ti još uvijek uživaš u životu. Trčiš k'o mladić.
- Eh, trčim ... - u neprilici se Vilim nasmiješi.
- Trčiš, nego što! - reče Filip. - A vidi mene. Jedva i hodam.
- Hajde, ne pretjeruj.
- Ne pretjerujem. Gledao sam te više od pola sata kako đipaš ovim igralištem, a ja se uopće ne mogu ni sjetiti kad sam posljednji put potrčao.

Nakon tuša, a prije toga popivši zajednički bocu piva u obližnjem kafiću s Filipom, pažljivo sušeći i dalje osjetljive prepone, Vilko pomisli uz osmjeh, kako je jutros shvatio što znači trkačka relativnost. On, Vilko, mislio je jutros kako je čitav njegov jutrošnji oprezni trening bio ni za što, dok mu se Filip zbog tog istog treninga divio.
Relativnost. Sve je relativno. Pa i samo trčanje. Vilkova najomiljenija aktivnost.


Copyright © 2016. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: SPORT, trčanje


- 14:29 - Budi (1) - Iskren - #

<< Arhiva >>

< kolovoz, 2017  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      
Opis bloga:
Priče iz života o životu...

Photobucket


photo gallery

A R H I V A
2005
3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2006
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2007
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2008
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2009
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2010
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2011
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2012
1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12
2013
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2014
1 2 3 4 5 6 9 10
2015
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2016
1 3 4 5 - 7 8 9 10 11
2017
1 4 7 8





Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se