< ožujak, 2008 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (6)
Ožujak 2008 (7)
Veljača 2008 (7)
Siječanj 2008 (7)
Prosinac 2007 (7)
Studeni 2007 (6)
Listopad 2007 (7)
Rujan 2007 (7)
Kolovoz 2007 (7)
Srpanj 2007 (11)
Lipanj 2007 (6)
Svibanj 2007 (8)
Travanj 2007 (10)
Ožujak 2007 (10)
Veljača 2007 (13)
Siječanj 2007 (17)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


 RSS | Komentari da/ne?





Vizionar

VIZIONAR - magazin na rubu znanosti.
Za one koje zanimaju pouzdane informacije o fenomenu NLO-a, free energyju i održivom razvoju. U svijetu čuda nema ih potrebe izmišljati. Stoga je VIZIONAR neprekidno u potrazi za znanstvenim potvrdama naizgled nepostojećih pojava, holističkim pogledom na svijet i tragovima davno zaboravljenih civilizacija.
Na svim kioscima (ili na broj 01/6683630)
Raniji brojevi

Linkovi

TELEFONIRANJE S DUHOVIMA

26.03.2008., srijeda 

 
Prije stanovitog vremena do mene i Giuliana je doprla kazeta s predavanjem Georgea Meeka, slavnog istraživača paranormalnih pojava, a pogorovo komunikacije s duhovima. Bio je to skoro devedeset minuta zapanjujućeg materijala, primjera iz dugogodišnjeg Meekovog istraživanja transkomunikacije.

Doista je fascinantno čuti glasove snimljene u praznoj sobi. Glasove koje se nije moglo čuti, ali su se ubilježili u bijeli šum. Dječji glas, glas muškarca, žene. Zvuče pomalo nerazgovijetno na prvi pogled, zbog šuma, ali nakon par slušanja rečenice koje izgovaraju (uvijek je bila riječ tek o izoliranim rečenicama koje je Meek izabrao za predavanje) jasno se mogu razaznati. Ta je kazeta pomalo ekskluzivni materijal, sudeći prema reakcijama Arta Bella, slavnog voditelja još slavnije radio-emisije From Coast to Cost, koja se svakoga dana bavi svakojakim „na rubu“-temama, a koji se zahvalio u eteru Giulianu na fenomenalnom materijalu kojega je dobio iz Hrvatske.

U svakom slučaju, zanimljiva tema. Poput NLO-a, bogato je dokumentirana i istraživana. Poput NLO-a, i dalje spada u sferu tema tipa „vjeruješ li u ....?“. Osim za one koji su potrošili desetljeća na istraživanje nje. Jer duhovi, naravno, ne postoje. Kao niti nikakav oblik kontinuiteta svijesti nakon što umremo.

Ako skupim volje, možda taj Meekov materijal (koji imam preveden) puknem na blog. U međuvremenu, evo nekoliko riječi o transkomunikaciji.

Riječ je o tome da su strujni krugovi elektronskih sklopova podložni vanjskim utjecajima koji se smatraju smetnjama, a postoje i utjecaji koji nastaju zbog materijala od kojih su sklopovi izrađeni - tranzistori generiraju toplinski šum, koji je posljedica poluvodiča od kojih su sačinjeni. Sve te smetnje se nastoji svesti na najmanju moguću mjeru. No, kod istraživačke discipline zvane transkomunikacija od uređaja se očekuje da rade sa što naglašenijim smetnjama i šumovima. One se koriste kao komunikacijski kanal s nepoznatim bićima iz drugog svijeta, vremena ili dimenzije postojanja koje nazivamo duhovima.

POČETAK TRANSKOMUNIKACIJE

Prvi slučajevi transkomunikacije pripadali su u područje „Elektronskih glasovnih fenomena“. 1920. je Thomas Alva Edison u intervjuu za Scientific American izjavio je kako vjeruje u mogućnost konstrukcije toliko osjetljivog uređaja, koji će, ukoliko postoji svijet mrtvih, biti bolji komunikacijski kanal sa svijetom mrtvih od svih spiritističkih tehnika. Iste je godine Amerikanac Hereward Carrington u radijskom studiju prilikom snimanja začuo glasove iz uređaja koji su rekli: „Čujete li me?“. Mikrofon je bio smješten u potpuno izoliranoj sobi i nikoga nije bilo u zgradi. Oko 1930. više je istraživača, poput Talijana Centurionea Scottoa i Amerikanca Attile von Szalaya, zapazilo glasove koji su se pojavljivali na snimkama fonografa. Szalay je 1956. prvi puta zabilježio glasove upotrebljavajući magnetofonsku vrpcu.


GLASOVI U CVRKUTU PTICA

Značajnija istraživanja glasova u šumu elektronskih uređaja započela su 1959. kada je Šveđanin Friedrich Jürgenson preslušavao svoje snimke cvrkuta ptica. Na snimci je čuo glasove koji nisu postojali u vanjskom svijetu već samo na snimljenom materijalu, kao da se tijekom snimanja nešto uplelo u elektronske krugove uređaja za snimanje zvuka. Švedska tvrtka za radio-difuziju poslala je svoje ljude da provjere što se događa. Koristeći posebne zapečaćene trake i oni su snimili čujne glasove koji nisu postojali za vrijeme samog snimanja. Poznati njemački parapsiholog Hans Bender pozvao je Jürgensona u institut u Freiburg te proveo istraživanja koja su ne samo potvrdila postojanje glasova na snimkama, već su rezultati bili još bolji nego u ranijim eksperimentima.

Mnogi su se zainteresirali, a među njima i latvijski filozof dr. Konstantin Raudive po kojemu su kasnije ti glasovi i dobili ime «Raudiveovi glasovi». Raudive je u Engleskoj - u razdoblju od 1969. do 1971. - izveo strogo kontrolirane eksperimente, upotrebljavajući oklopljenu prostoriju i faradayeve kaveze koji su onemogućavali bilo kakve elektromagnetske smetnje iz okoline. I ovoga su se puta pojavili tajanstveni glasovi koji su se, kao i kod svih eksperimentatora, predstavili kao osobe koje su umrle.

No, britansko Društvo za psihička istraživanja nije prihvatilo tvrdnju da su to glasovi umrlih osoba, odbacilo je rezultate i odbilo potvrditi postojanje Raudiveovih glasova. Rekli su kako su poruke glasova prešture i besmislene te su prekinuli sponzoriranje. No, pojavili su se drugi istraživači poput Hanne Buschbeck, Franza Seidla, Alexa Schneidera, Fidelia Köberlea te čak katoličkog svećenika Lea Schmidta, koji je napisao knjigu pod naslovom „Kad mrtvi govore“. Transkomunikacija je stekla medijsku pozornosti nakon objave rezultata u televizijskom showu „9 i tri minute“ (III nach Neun) 25. siječnja 1980. S pojavom kompjutera, s digitalnom obradom zvučnog zapisa, glasovi su se mogli bolje isfiltrirati, a pionir na tom polju bio je njemački televizijski tehničar Theo Bleitgen.

OD PSIHOFONA DO SPIRICOMA

Austrijski istraživač Franz Seidl konstruirao je psihofon, uređaj za dvosmjernu transkomunikaciju. To je elektronski sklop koji sadrži visokofrekventni oscilator, generator šuma i antenu poput radio odašiljača i prijemnika, te mikrofon i pojačalo i još neke dijelove. Signal bićima s onu stranu šalje se tako što ga se miješa sa šumom, modulira te odašilje. Bio je to prvi u nizu sofosticiranih uređaja za komunikaciju sa svijetom duhova.

U Franklinu u Sjevernoj Karolini zaklada „Metascience» je sredinom 1960-tih započela istraživanje na području fenomena elektroničkih glasova, koje je trajalo sve do ranih 1980-ih. Tamo su George W. Meek i William J. O'Neal razvili Spiricom, prvi dvosmjerni transkomunikacijski uređaj koji je radio u realnom vremenu. Umjesto trake na koju se snimaju glasovi, uređaj je imao posebno dizajnirane elektronske sklopove koji su omogućavali trenutno slušanje glasova bez potrebe za snimanjem i naknadnom reprodukcijom, te prijenos pitanja eksperimentatora u „onostrani“ svijet. Uspješna i razgovijetna komunikacija uspostavljena je tek 1977. godine, kada je upotrijebljena inačica Spiricoma pod kodnim imenom Mark IV. Tada su se javila tri entiteta od kojih je jedan tvrdio da je umro 1830. godine, opisujući „drugi svijet“ kao još jedan nivo ljudske svijesti.



VIDICOM

Švicarski inženjer Klaus Schreiber 1986. je uspio uspostaviti prvu video- komunikaciju uređajem zvanim Vidicom. To je bio televizor bez antene čiju je sliku na ekranu snimala kamera. Kao što su ranije snimani šumovi u zvučnim elektronskim uređajima, tako je on snimao snimao „snijeg“ koji se pojavljivao na ekranu. Prilikom reprodukcije snimke u „snijegu“ su se pojavili obrisi onostranih bića. 1996. Hans Otto König izradio je tzv. generator polja koji koristi frekventni pojas širine 5 kiloherca za komunikaciju s onostranim bićima. On je još 1982, pomoću ultrazvuka, u suradnji s inženjerima Radio-Luxemburga, uspio uspostaviti dvosmjernu transkomunikaciju.
U današnje vrijeme, digitalna tehnologija omogućava lakšu obradu signala nastalih u klasičnim analognim elektronskim sklopovima. No, izvor tajanstvenih glasova koje usred prazne prostorije bilježe uređaji za snimanje, mada ih se ljudsko uho ne čuje – ostaju nerazjašnjen misterij.

- 23:10 - Komentari (39) - Isprintaj - #

NISMO BILI NA MJESECU? MA, BILI SMO...

23.03.2008., nedjelja 

 
Bok!

U zadnjih mjesec dana barem u tri do četiri navrata oko mene je opet oživjela priča koje je bila jako popularna prije nekoliko godina – teza da se slijetanje na Mjesec nikad nije dogodilo već da je izrežirano u studiju. Uz priču ide i pripadajući niz fotki i argumenata koji govore o kutovima upada sjena, radijaciji u Van Allenovom pojasu, odustvu zvijezda na fotkama s Mjeseca, zastavi koja leprša....Priča je svakako zanimljiva i neko vrijeme svi su si pržili taj film, a onda je lagano potonula u zaborav. Ali očito ne potpuno, o čemu svjedoče neki komentari na ovom blogu. No, da parafraziram i jednog sudionika diskusije: istina ima jakog pomagača – činjenice.


Većina nas nema vremena da se dublje zabodemo baš u sve teme koje nas s vremena na vrijeme okružuju, ali zato postoje oni koji su to učinili umjesto nas. Po pitanju ove teme najdetaljnije i konciznije je to učinio Giuliano Marinković u jednom od ranih brojeva Vizionara. Evo kako je prema njmeu počela, nastavila se i završila ta priča:


Nakon povijesnog spuštanja astronauta Neila Armstronga na Mjesec 1969. godine u NASA-inoj misiji 'Apollo 11' desetljećima su se širila nagađanja kako taj događaj nije autentičan. Godine 2001. američki TV kanal 'Fox' emitirao je dokumentarac koji je označio vrhunac javnog predstavljanja male skupine teoretičara zavjere. Dokumentarni film 'Jesmo li se spustili na Mjesec?' počeo je ovim tekstualnim uvodom: 'Sljedeći program bavi se kontroverznom temom. Iznesene teorije nisu jedino objašnjenje.'. Međutim, uvodna napomena nije puno pomogla u pokušaju da se osigura novinarska objektivnost. Bilo je to samo formalno ograđivanje autora od teme s kojom su se prije odlučili poigrati, nego je dokumentarno obraditi.

CAPRICORN ONE

Godine 1978. u režiji Petera Hyamsa snimljen je igrani film 'Capricorn One'. Radnja filma prati pripreme NASA-ine svemirske misije koja treba otpremiti prva tri astronauta na Mars. Međutim, nekoliko minuta prije lansiranja vladini agenti prebacuju astronaute u skriveni hangar u pustinji. Raketa je lansirana prazna, bez posade. Astronautima je objašnjeno da je prije samo nekoliko tjedana pronađena pogreška u sustavu za održavanje života u letjelici. Zbog straha od javnog poniženja, odlučeno je da se misija lažira. Astronauti su prisiljeni na suradnju te se pripremaju za lažno iskrcavanje na Mars u filmskom studiju na Zemlji. Cijeli se plan naizgled razvija uspješno, no kada prazna kapsula započne povratak na Zemlju fatalno sagori u atmosferi za vrijeme TV prijenosa. Astronauti na tajnoj lokaciji shvaćaju da su odsada javno mrtvi. Novinari kreću tragom priče kako bi razotkrili najveću podvalu u povijesti čovječanstva.

'Capricorn One' snimljen je devet godina nakon prvog spuštanja astronauta na Mjesec. Tijekom priprema za film pregledan je velik broj filmskih snimaka i fotografija programa Apollo. Producenti filma htjeli su da lažno spuštanje na Mars izgleda što bliže autentičnom spuštanju na Mjesec. No, 'Capricorn One' pobudio je maštu i mnogih koji su film pokušali stavili u kontekst NASA-inih spuštanja na Mjesec i prikazati ih lažnim.

Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us



Scene iz igranog filma 'Capricorn One' koji obrađuje temu lažnog spuštanja astronauta na Mars. Film ima sličnosti sa trenutnim teorijama o lažnom spuštanju čovjeka na Mjesec.




SKEPTIČNA TROJKA

Dokumentarni film televizije Fox o lažnim spuštanjima na Mjesec svakako ima zasluge u stvaranju standarda svih budućih dokumentaraca na ovu temu. Također, zahvaljujući njemu, medijsku pozornost osvojila su tri teoretičara kojima se otvorio put za daljnje nastupe. Famoznu trojku čine Bill Kaysing (bivši voditelj tehničke publikacije 'Rocketdyne'), Ralph Rene (autor knjige 'NASA Mooned America') te Bart Sibrel.

Bill Kaysing prvi je objavio knjigu 'We Never Went to the Moon' (Nikada nismo otišli na Mjesec) 1975. godine. U njoj je iznio neke od klasičnih argumenata koji danas tvore tu teoriju. Tvrdio je da je i Hyamsov film 'Capricorn One' baziran na njegovoj knjizi, no međutim generalije filma nigdje ne navode njegove zasluge. Naime, Hayms je svoj projekt nudio holivudskim studijima još 1972. godine, a ideju za film dobio je godinama ranije dok je radio za medijsku kuću CBS. Tada je pomislio kako bi zabavno bilo snimiti film koji bi se bavio obmanjivanjem javnosti.



Image Hosted by ImageShack.us



Bill Kaysing, otac teorije o lažiranju svemirskih misija Apollo.




Kaysingove teorije zavjere imaju beskompromisnu kvalitetu. On smatra da su nesreće Apolla 1 (tri astronauta poginula prilikom testiranja misije u simulatoru 1967. godine) i space shuttlea Challenger (pogibija sedam astronauta prilikom lansiranja 1986. godine) bile namjerno planirane. Astronauti su 'uklonjeni' jer su navodno htjeli javno progovoriti o NASA-inim obmanama. Teoriju globalne zavjere NASA-e i CIA-e možete poslušati u Kaysingovom intervjuu na Internetu: http://www.nardwuar.com/vs/bill_kaysing/


SJENE, ZVIJEZDE, ZASTAVA I RADIJACIJA

Neke od najpoznatijih 'anomalija' koje teoretičari zavjere iznose odnose se na fotografije i filmove sa Mjeseca. Teoretičari naglašavaju kako na mnogim fotografijama NASA-e sjene nisu paralelne. Obzirom da je na Mjesecu Sunce jedini izvor svjetla, po njima to jedino može značiti da je na mjestima snimanja bilo više umjetnih izvora svjetala, a to bi podržavalo teoriju da je cijelo slijetanje aranžirano u filmskom studiju.
U mnogim scenama, kada se Sunce nalazi iza astronauta, njegov skafander se u svim detaljima može vidjeti frontalno, umjesto da je silueta. Na snimkama se može vidjeti i vijorenje američke zastave, što bi opet trebalo biti nemoguće budući da na Mjesecu nema atmosfere. Ukazuje se i na to da na fotografijama nisu prisutne zvijezde.
Najjači argument usmjeren je na Val Allenove pojaseve radijacije koji okružuju Zemlju. Pojas ima dva sloja. Unutarnji sloj nalazi se na 3000 km, a vanjski na 20.000 km iznad Zemlje. Zastupnici teorije o zavjeri smatraju da astronauti ne bi preživjeli put na Mjesec zbog prolaska kroz ove pojaseve.


MOON STRIKES BACK

Teorija o lažnom spuštanju na Mjesec ušla je u kolektivnu svijest javnosti. Nakon dokumentarca televizije Fox na scenu je stupio znanstvenik koji je imao dovoljno strpljenja da se obračuna sa svim optužbama o zavjeri. Jay Windley bivši je inženjer i priznati povjesničar svemirskih misija Apollo. U suradnji s TV-kanalom Discovery Science 2003. godine realizirao je dokumentarac 'The Truth Behind The Moon Landings' (Istina iza spuštanja na Mjesec). Windley i njegova TV ekipa kreirali su filmski set u kalifornijskoj pustinji Trona Pinnacles. Tijekom noći postavljen je jedan studijski reflektor koji je bio dovoljno snažan da simulira Sunce na mjesečevoj površini. U kadar su postavljeni glumci sa skafanderima i autentičnim kamerama kakve su koristili i astronauti NASA-e. Cijela postava snimila je čitav niz fotografija i filmova kako bi iskušali tvrdnje o sjenama, zastavi i zvijezdama.

Ono što je odmah bilo lako pobiti bile su tvrdnje o paralelnim sjenama. Naravno da sjene nisu uvijek paralelne kod jednog izvora svjetla. Smjerovi sjena umnogome ovise o terenu ispod objekta koji se promatra, kao i o izgledu samoga objekta koji baca sjenu. Kod NASA-inih fotografija kod kojih se detalji skafandera vide i frontalno, iako je izvor svjetla iza njih, zaključeno je da se svjetlost reflektira od tla na kojem stoje astronauti pa ih tako obasjava.

Zastava na Mjesecu ne vijori se zbog vjetra već zbog okomitog i vodoravnog nosača koji drži zastavu i sastavljen je od aluminijskih cijevi. Zbog podrhtavanja cijevi i njene dužine, kada ju astronauti pomiču, to utječe na podrhtavanje tkanine, što tada stvara dojam da zastava vijori. Na NASA-inim snimkama zastava se 'vijori' samo kada astronauti pomiču njen aluminijski nosač. Kada prolaze pokraj zastave, ona stoji mirno.


Image Hosted by ImageShack.us



Vijorenje zastave na Mjesecu, uzrok je puhanja vjetra u filmskom studiju gdje su se lažirale svemirske misije, smatraju teoretičari zavjere.






Nakon razvijenih fotografija snimljenih u pustinji Trona Pinnacles, Windley također dokazuje da i na njima nema zvijezda. Razlog se jednostavno krije u ekstremnim kontrastima. Naime, cijelu scenu obasjava snažno studijsko svjetlo koje zasjenjuje noćno nebo. Kao i ljudsko oko, kamera se ne može u kratkim intervalima prilagoditi takvim uvjetima. Sličnu situaciju možete i sami iskusiti pokušate li gledati u noćno nebo ispod ulične svjetiljke, ili ako se nalazite na jarko osvijetljenom stadionu.

Opasnost od Van Allenovih radioaktivnih pojaseva također je racionalno objašnjiva. Ona ovisi o vremenu izloženosti. Po samome James Van Allenu, izloženost od minimalno mjesec dana unutar pojaseva postala bi opasna. Astronautima je trebao otprilike jedan sat da prođu kroz njih.
Jay Windley toliko je strastven u suprotstavljanju tvrdnji zavjere da je kreirao Internet stranicu gdje strpljivo odgovara na svaku fotografiju i primjere zavjere: http://www.clavius.org/

Suprotstavljanje tvrdnjama iz dokumentarca televizije Fox možete pogledati na stranici: http://www.badastronomy.com/bad/tv/foxapollo.html

LASERSKI REFLEKTORI

Za one kojima sva ta objašnjenja nisu dovoljna postoji još jedan - konačni – argument. Odnosi se na činjenicu da su tijekom misija programa Apollo astronauti na Mjesečevoj površini postavili reflektne ploče koje služe za izračunavanje udaljenosti između Zemlje i Mjeseca. Zvjezdarnica MacDonald pokraj Fort Davisa u Teksasu i danas koristi laserske reflektore u svojim eksperimentima. Zvjezdarnica usmjerava laserske pulsove prema Mjesecu i do 240 puta godišnje. Zbog geometrije ploča, pulsovi se odmah odbijaju natrag na Zemlju gdje ih zvjezdarnica bilježi. Jerry Wiant, voditelj zvjezdarnice, naglašava da će pozdraviti svaki posjet za vrijeme ovih eksperimenata.

Paul Renne, ravnatelj geološkog centra u Berkeleyu, zadnjih desetak godina proučava mjesečevo kamenje te kaže da je nedvojbeno da ono potiče sa Mjeseca. Posebnu pažnju pri geološkim analizama privlače male kuglice stakla. Kroz laboratorijske pokuse dokazano je da su mjesečevi materijali stari 3,5 milijardi godina. Na Zemlji, isti se materijali mogu pronaći najveće starosti do 160 milijuna godina. Zemlja ne može očuvati takve staklene objekte zbog svoje konstantne geološke dinamike.
Tijekom misije Apollo, NASA je imala 400 000 djelatnika koji su radili na programu. Teoretičari zavjere tvrde da je za lažiranje znala svega nekolicina ljudi. Uzmemo li u obzir da su u filmskom studiju zaista snimljene sve Apollo misije, kolika bi logistika bila potrebna da takva podvala uspije? Gdje su svi ti silni koordinatori scenografije, operatori na reflektorima, kamerama, maketari lunarnog modula, supervizori vizualnih efekata? U svakom visokobudžetnom filmu jasno je da je za realizaciju iluzije potrebna vojska ljudi.

NOKAUT ZBOG MJESECA

Najagresivniji zastupnik teze o lažnom spuštanju na Mjesec je Bart Sibrel, autor dokumentarnog filma ''A Funny Thing Happened On the Way to the Moon“. Postao je poznat po nezgodnom običaju da u zasjedi presreće astronaute maltretirajući ih da se zakunu na Bibliju da su bili na Mjesecu. Najpoznatiji incident vezan uz njega odnosi se na susret s astronautom Buzzom Aldrinom. Godine 2002. Sibrel ga je zaskočio ispred hotela u Beverly Hillsu, optužujući ga da je lažljivac i lopov, nakon čega ga je Aldrin nokautirao. Sibrel je kasnije pokušao pokrenuti sudsku tužbu protiv Aldrina, no ona je bila odbačena.





Kada uzmemo sve u obzir, Apollo 11 zaista je bio mali korak za čovjeka, a veliki za čovječanstvo. Uostalom, jednoga ćemo se dana vratiti gore. Ondje čekaju odgovori i za najupornije skeptike - na onih nekoliko kvadratnih metara, na kojima još uvijek stoje postolja lunarnih modula.

- 13:53 - Komentari (45) - Isprintaj - #

REZULTATI IGRE

19.03.2008., srijeda 

 

Bok drugari!


Osjećam se kao na pravom punk-koncertu - nije prava stvar ak' ti se ne nakon nastupa ne cijedi hračak niz lice. :- )


Osim natjecatelja, bilo je još zanimljivih postova, od nekih starih znanaca, ali od nekih novih, budite svi pozdravljeni. Bila je tu i mala zbirka netočnih teza, očita posljedica neinformiranosti ili odsustva želje da se svijet pogleda bez naočala koje je netko davno nataknuo. Recimo:


SKLODOWSKA piše: „Dozvoli također da je evolucija činjenica. Znanstveno dokaziva. I da nikada nijedan normalan znanstvenika biolog nije naišao na nešto što bi bilo u suprotnosti s istom.“
Ma daj?! A zašto je onda zovu TEORIJOM evolucije? A ovo da nijedan znanstvenik nije našao ništa što je u suprotnosti s njom je također potpuno netočno. Svakom znanstveniku je dobro poznato da život kao takav pliva uzvodno, kršeći zakon entropije. A upravo iz redova stručnjaka za materiju evolucije nastaju iz njeni kritičari, što je i logično, kad su ti dečki informirani.


LUDLUD piše: „Stanovite skupine tekstova koji se zovu "Sveti tekstovi" obično dolaze iz dubina prošlosti i njihova svetost nije proizvoljna, tj. stvar dogovora među ljudima.“
Ma daj?! Nije stvar dogovora među ljudima? Pa sveti su ljudima. Znači da su se ljudi na neki način oko toga složili. Ili ne?


DARKO piše: „Krugovi u žitu su jedini znanstveni dokaz o prisutnosti izvanzemaljskih inteligentnih bića na našoj planeti.“
Uz pojave NLO-a teško da to može biti istina.

RATIONAL RESPONSE piše: „Ljudima je nešto sumnjivo i oni idu sada to dokazati. Cilj je unaprijed definiran - dok u znanosti teorija proizlazi iz dokaza, a ne obrnuto.“
Ajde? Kaj god! Dokazi ne postoje sami po sei nego su stvar interpretacije. Isti dokaz moguće je interpretirati svakojako. Pa još je Thomas Kuhn pisao da se većina radnih sati znanosti troši na nalaženje dokaza koji će potvrditi postojeću paradigmu,a ne unaprijediti spoznaje. Knjiga Michaela Cremoa i Richarda Thompsona „Forbidden Archeology“ to svakom svojom stranicom demantira, a sličnih je primjera bilo i na ovom blogu. Ništa ne može biti netočnije od ove RATIONALOVE tvrdnje.



Idem još malo kroz komentare.

RATIONAL RESPONSE me pita „da li sa čitao o protuargumentima ili si sam zaključio da to ne može biti istina.“ Odgovor se, naravno, podrazumijeva, pročitao sam nekoliko knjiga o toj temi. Još me pita: „...a nigdje vjerodostojnih dokaza Nema dokaza? Ja o dokazima evolucije u ovom komentaru neću pisati, ali budući da si ti taj koji govoriš da ih nema, onda molim te napiši zašto su dokazi koje evolucija nudi (za koje sigurno znaš ako već sumnjaš u nju) pogrešni.“ Bih rado, ali kad se pipne ta tema, odmah se pale lomače, a nemam u ovaj sitni sat želju uvlačit se u sve to. Dokazi su, ponovit ću opet, stvar interpretacije. Ne mogu biti jasniji ovako u jednoj rečenici. Kaj se tu može – najstarija otrkivena žaba je bila – žaba. Nije bila ni polovica ni četvrtina žabe. Zašto se smatra tako sigurnim da su vodozemci prelazni oblik stvorenja koje žive u vodi i onih koje žive na kopnu? Zašto ne bi bili vrsta za sebe. Osim toga, neka evlucija se sigurno zbivala, ali ne na darvinistički način. U priči o razvoju života na zemlji fale neke važne varijable, ali ja ne znam koje su. Sve to piše u brojnim knjigama.

Pa još piše: „Darvinizam se dakako nije štitio preko svojih neprijatelja, nego kao i sve u znanosti štiti se sa ogromnom bazom dokaza“. I opet ću ponoviti- „dokazi“ su stvar interpretacije. Kad postoji model, onda se interpretiraju u skladu s prevladavajućim modelom. I to na najširoj mogućoj skali i od malih noguI to je sve. Drugačiji pogledi se ne uče. RATIONAL kaže o blizancima da „ako ima rupa u službenoj teoriji to ne znači da je neka alternativa točna. Teorija da je CIA srušila blizance mora imati neke dokaze - a ja nisam čuo puno dokaza“. Na to mogu samo reći – informiraj se. Postoji bar pet-šest filmova (uključujući o onaj od Michaela Moorea, kao Loose Change, i drugi) gdje je to sve vrlo jasno opisano.

RATIONAL me pita „što je po meni mjerilo istinitosti?“. Pa jednostavno – da poznate činjenice odgovaraju priči. Tu nema neke velike filozofije. Ako ne odgovaraju, onda se ne radi o istini. Moram se složit s njegovom zadnjom tvrdnjom da je „u pravu je onaj tko ima valjan dokaz.“. Ostaje još samo pitanje da li postoje dokazi za koje netko ne zna. Nisu skriveni ni tajni, samo pitanje informiranosti. Piše još da „ tisuće ljudi završe fakultet, bave se znanstvenim istraživanjem, sakupljaju dokaze, jedni druge ispravljaju, jedni drugome argumentirano objašnjavaju“. To je točno, ali se to zbiva s pozicije određene platforme na kojoj svi skupa stoje. I još piše da ću ja „ i dalje pisati o neistinitosti evolucije, a on će je i dalje braniti.“ Samo naprijed, ako se osjećaš napadnut. Ali to je suvišno. Ljudi se prečesto poistovjećuju sa svojim stavovima.




TOMY piše da mu se „ nekak čini da ja povjerujem u sve s čim se većina ne slaže.“ I još piše: „Da većina odbacuje evoluciju, ti bi u nju vjerovao, da većina ne vjeruje u Isusa, ti bi vjerovao itd.“ Gluposti! Zašto bih to radio? Kad bi postojali dokazi o Isusu, zašto bih se pravio da ne postoje? A što se tiče te većine – pa većina najčešće i jest u krivu. Većina ljudi koji čine „većinu“ su papagajski ponavljači. Puno više vrijedi mišljenje manjine, jer je veća vjerojatnost da je to zaista mišljenje. Još me pita da li ja „vjerujem da postoji nešto iza čega se ne krije teorija urote?“ Ne radi se tu o teoriji urote. Sve su to samo ljudi. Niti znanost niti religija se ne zbivaju izvan ljudi, već ih čine ljudi. Što znači da imaju sve iste mane i osobine kao i ljudi. Zato sve to i niej tako čudno, niti je riječ o teoriji urote.


Netko je napisao:„Ok, dakle, globalno zatopljenje je istinito. iako smatram da je to više prirodni proces nego nešto što su ljudi izazvali, opet moramo snositi dio odgovornosti.“ Eto opet ignoriranja činjenica. Ako je izmjereno da se zatopljavanje ne zbiva već niz godina, kako je onda istinito? Taj isti još piše da je „evolucija trenutačno najrazvijenija, najlogičnija i najprihvaćenija teorija koja se bavi postankom vrsta. dok ne otkrijemo bolju, moramo prihvatiti evoluciju.“ Zašto? Znači moramo prihvatiti i nešto što je krivo samo zato jer nemamo bolje? Bezveze.


STUPI mi piše: „Ti krešo zašto kad si faca ne postaviš pitanje "dali je postojao Muhamed????. Stalno nas provociraš pitanjima o krščanstvu i Isusu, i miran si ,a nemaš muda tako nešto provocirati o drugim vjerama. budi faca i u sljedečem komentaru postavi kakovo pitanje.......ma ti si kukavica i znam da to nečeš uraditi“ . Ako ignoriramo par tvrdih „č“ na krivim mjestima i jedan „da li“ napisan zajedno, odgovor na STUPIjevo pitanje jest – pa tako mi se čini pristojnije, da čovjek prvo počisti pred svojim pragom. Pitanjima Muhameda neka se bave oni kojih se on tiče.


I konačno evo i nagrađenih:

KYZO je jedan od njih, zbog ideje za koju nikad nisam čuo:

„Rasprave o zavjerama , globalnom zatopljenju, slijetanju na Mjesec su intrigantne teme kod kojih ne manjka entuzijasta.Slažem se sa većinom zavjera ali postavljam pitanje za milion ne kuna nego godina-ŠTO JE SVJETLOST??
Svi će se manje više složiti da sav živi i neživi svijet REZONIRA u vremenu i prostoru.Svjetlost putuje kroz taj dvostruki medij po nekom pravilu.Moj je zaključak da je svjetlo samo vibracija te se NE sastoji od fotona jer su to male , jako male čestice koje putuju a kad stignu do prepreke one daju svijetlost.Kako svi znamo da neki prostor možemo osvjetliti ali ga ne možemo napuniti fotonima- čudno jer bi se po tome nakon nekog vremena čestice trebale nataložiti a to se ne događa.Mislim da je SUNCE rezonator koji daje vibraciju u prostor a svjetlost je nusprodukt koji se pojavljuje na materijalnim česticama.Možda se čini nevjerojatnim ali je moguće kad uzmete u obzir da je vidljiva svjetlost samo dio zračenja ili vibracija neke zvijezde.Isto je i sa zvukom , kad ima medij po kojem se širi možemo ga čuti i zabilježiti.
Eto nadam se da sam bio dosta jasan jer tema zatjeva nekoliko stotina stranica teksta da bi je i malo obijasnio.“



Drugi je MKERIC, jer je dao vrlo duhovito razmišljanje:

„Pretpostavimo da postoji Bog.
Pretpostavimo da postoji Vrag.
Koliko moraš biti glup da vjeruješ da će Vrag, koji voli zlo, kažnjavati one koji čine to zlo. Dakle, kažnjavati one koji se protive Bogu. Dakako da će ih nagrađivati. Uglavnom, ukoliko svemogući bog ne može uništiti vraga i ukloniti zlo, onda nije svemogući.“

Treći je MULAC jer se uhvatio još jednohg velikog mita:

„Ja kritiziram jednu veliku općeprihvaćenu 'istinu' (koja za sobom povlači niz moralnih, filozofskih a u konačnici i zdravstvenih pitanja), njeno je pravo značenje puno lakše prihvatiti srcem nego razumom, a radi se o - jedenju mesa! 'Ljudi su građeni kao svejedi, i naš probavni sustav je sličniji mesojedima nego biljojedima'... Znanstveno je dokazano da je meso biljojeda čistije i hranjivije od mesa mesojeda, što uostalom i pokazuju najčešće konzumirane vrste... Znači da što duži put energija i hranjive tvari moraju prjeći od prirode do naših organizama, to je nekvalitetnije stanje u kojem ih primamo... Možda bi trebali otvoriti oči i shvatiti da se trujemo, hranimo agresivnost, i izbacujemo se još više iz ravnoteže spram prirode! Ako je kod životinja borba za ostanak prirodna, i izjedanje lešina način preživljavanja, moramo li se i mi srozavati na tu razinu? Ili možda težiti nečemu boljemu? Zašto ne jedemo ljudsko meso? Kažu da je ukusno, a ljudski organizam bi ga sigurno bez problema preradio.. To se (opravdano) smatra ludim, a zajednice koje su to prakticirale davno je osudila i odbacila većina.. Ali je li jedenje životinjskog mesa toliko bolje? Sve je stvar navike i običaja (ljudi se zgražaju jedenja mačaka i pasa, dok je jedna svinja duplo pametnija od potonjih)... Puno mudriji ljudi od mene su uostalom to mnogo bolje rekli:
“Vjerujem da je mesna hrana neprimjerena našoj vrsti. Ako smo superiorniji od životinjskog svijeta, onda smo time što ga oponašamo skrenuli s pravoga puta.”
~Mahatma Ghandi~
“Vjerujem da je cijeli život sveta stvar. Na vegetarijanstvo gledam kao na prirodnu prehranu koja može spasiti čovječanstvo od nasilničkih tendencija, te nam pomoći vratiti se u davno izgubljeni raj.”
~Richard Wagner~
“Zastrašujuća je ne patnja i smrt životinja, već to što čovjek u sebi zatomljuje najviše duhovne osjećaje samilosti i sažaljenja prema sebi sličnim živim bićima te gazeći vlastita osjećanja postaje okrutan.”
~Lav Nikolajević Tolstoj~“


I konačno i jedna dodatna nagrada u vidu sf-romana.

Dobiva je B.ESSA jer je uzela velike istine da Isus i darvinizam ne postoje i potom ih razrušila objasnivši da ipak postoje :- ):

„Ja čitam OVAJ post i ne vjerujem.
Nisam nešto pretjerano religiozna, ali činjenica je da je Isus bio povjesna osoba. Šta ne bi bila potrebna malo prevelika logistika da bi ga se izmislilo. Ipak je on ostavio ogroman trag u europskoj povijesti i čisto sumnjam da ga je netko izmislio prije 2000 godina, dok se poslijepodne lagano odmarao i probavljao ručak, iz čiste dosade.
Darwinova teorija evolucije spada u pet najvažnijih otkrića 20. st (iako ju je on objavio u 19.st). Postoji cijeli niz dokaza njegove teorije, a ljudi koji navode da ima bezbroj rupa u njoj zaboravljaju činjenicu da je od svih životinja koje su ikad živjele na Zemlji pronađeno jedva 1% fosila. Dakle 99% posto fosila je izgubljeno. A jedan od možda zanimljivijih dokaza su fosilni nalazi konja u sj. Americi. Njegova teorija spada u isti rang sa Plate Tectonics Theory. Sad neka mi netko molim vas kaže da je i to teorija zavjere i da se kontinenti ne miču.“


Dobitnici, pošaljite mi na mejl podatke da vam pošaljem stripove i knjige


Bok!




- 00:54 - Komentari (44) - Isprintaj - #

JA TO NIŠ' NE VJERUJEM

15.03.2008., subota 

 

Sve je manje stvari u koje vjerujem, a sve je više onih u koje ne vjerujem.

Zanimljivo je da se ove potonje regrutiraju upravo među onima koje sam bez ikakvog razmišljana potpuno prihvaćao, potpuno automatski, jer su to svi oduvijek radili. Takav je bio ( i jest još uvijek) sveopći konzensus o njima, drugačije poglede nisam nigdje mogao čuti, pa se činilo da je riječ o temma koje jednstavno uopće nisu za raspravu. Nitko ih nije dovodio u pitanje. A kad čovjek malo bolje razmisli – zapravo su vrlo malo vjerojatne baš u tom obliku.


Kad točno određeni zaključci ne bi bili već prihvaćeni kao potvrđena istina, bilo bi zanimljivo staviti ih na test. Pronaći nekoga tko nikada nije čuo z njih, pa tako ni ne zna kakvi su odgovori, i upitati ga čini li mu se logičnim da su se stvari baš tako događale ili je ipak vrlo mala vjerjatnost da uopće imamo dovoljno spoznaja o svijetu da možemo s bilo kakvom sigurnošću reći da su se vjerojatno tako dogodile.


Svašta se gura na tom mom popisu, uključujući i bar nekoliko stvari koje potpuno određuju naše razmišljanja o svijetu. A kad u njih vjerujem ili ne vjerujem, to nije zato jer sam tako odlučio, nego su se s vremenom ispred mene odmotali svakojaki podaci, dubinske analize problema rasprostranjene na stotinama stranica, spoznaje koje su potvrđene, ali jednostavno nema mjesta za sve te detalje tijekom obrazovnog procesa, u kojem od svega naučimo tek osnovno, zapravo tek par temeljnih pojmova (mada se i toga skupi, o čemu svjedoči težina školskih torbi i školskih programa).


Ispred mene se odmotalo ono što se zove - argumentima. Kad im čovjek pristupi slobodno i neopterećeno, bez straha da će nekog uvrijediti ili prekršiti nepisano (ili napisano) pravilo, i kad se usudi proturječiti i samome sebi tj. vlastitim konceptima, uglavnom će naići na gomile, gomile rupa u svemu što misli da zna o tim stvarima.


O takvim je temama na ovom blogu već bilo riječi, i obično su okupile najveći broj zapjenjenih pojedinaca koji su bez razmišljanja bili spremni napraviti harakiri jer se neki glupan i neznalica udostojio dirnuti u očigledne istine. Doduše, nikada mi nije bilo jasno zašto su im tako važne te istine i što imaju od njih, osim čira na dvanaestercu ako netko misli drugačije. Ali svi mi imamo svoj hobije koji nas vesele.


Evo nekih od tih 'istina' za koje ne znam kako zapravo izgledaju, ali postoji dovoljno argmenata (za one kojima ih se da pošteno proučiti) da se može reći kako ne izgledaju.


ICEK,.......


Recimo, ako ljude upitate misle li da je ikada postojala osoba imenom Isus Krist, većina će reći (tako sam i ja prije) da misli da vjerojatno u nekom obliku je, jer se ne bi tolika gungula zbivala oko njega, gdje im dima ima i vatre i slično (ali sjetite se suzavca – tamo nema vatre, a ima dima. Znači, ni ova poslovica nije točna). Neki će smatrati da je bio bogočovjek, drugi da je bio tek čovjek (na tragu knjige Sveta krv, svet Gral), neki da je bio čovjek sa sidhijima to jest nekom vrsti parapsiholoških sposobnosti, neki će spomenuti svitke s Crnog mora pa reći da je možda Isus pogrešno datiran, ali da svici ipak dokazuju da je postojao neki takav tip. No, osobno smatram potpuno nevjerojatnim da je Isus Krist uopće postojao kao bilo kakva osoba. Jednostavno – nije ga bilo već su ga izmislili. O tome sam već ukratko pisao na nekom od postova.


......CHARLIE,......

Potom, čini mi se izvjesno da se evolucija kako je opisuje darvinizam nikad nije dogodila. Slično kao s Isusom: puno priča, a nigdje vjerodostojnih dokaza. Pojma nemam što se zapravo zbilo i kako to da smo ovdje, ali one pričice o postupnom mijenjanju organizama u razne vrste, prirodnom odabiru kao pokretaču i slčno....forget about it. No, darvinizam se odlično zaštitio na način na koji to dogme oduvijek rade – tako da si nađu odličnog neprijatelja. Kad god netko ukaže na sve te ogromne rupe vidljive iz orbite, propuste i pogrešne interpretacije koje sačinjavaju današnju teoriju evolucije, odmah ga progrlase – kreacionistom! Probajte. Ne može se dogodii da kažete nešto u tom smjeru, a da netko malo upućeniji sa sažaljenjem ne zavrti glvom jer i on zna tu smiješnu krecaionističku priču. No, istina je: kritike stoje sa ili bez kreacionizma, a to što su ih neki drugi brijači preuzeli kako bi pak dokazivali svoju još čudnovatiju priču o tome da je Bog napravio Zemlju prije 6000 godina, odlično dođe bojovnicima teorije evolucije da, ismijavajući njih, skrenu pažnju s pravih problema koje ta tako šarmantna evolucijska pričica ima. Našli su svoje 'fundamentaliste' koji im služe kao alibi da su oni ti koji su napredni.


....PRIČE IZ PUSTINJE,...

Zatim, moguće je da je potpuno netočno da su zalihe nafte toliko ograničene koliko nas plaše. Bilo je stručnjaka iz Saudijske Arabije koji su pokušali pričati drugačije, ali nitko na njih nije obraćao pažnju. Neki od njih su s čuđenjem slušali bauk- priče o skorom nestanku nafte i pokušali reći da to nije tako, da nafte ima k'o dreka, ali njihovi usamljeni glasovi su se utopili u općoj buci i širenju straha od vremena nakon što nestane nafte – to je usput i malo pripomoglo da se cijena nafte za par desetljeća poveća za nekoliko stotina posto. Još je zanimljive čuti glas ljudi poput Siegfrieda Tischlera koji su otišli još korak dalje, ukazavši na brojne problme koji postoje po pitanju teorije o fosilnim gorivima (koje je također nemoguće provjeriti kao i prethodne teze, jer ne postoji vremeplov). Naftu se, međutim, može napraviti na različite načine. Možda o tome u nekom od narednih postova, ako nađem taj intervju koji sam snimao prije koju godinu, ali sad samo ukratko – Tischler smatra da se nafta i u ovom tenutku proizvodi duboko dolje ispod nas.


...BILLY THE LADEN

Ima i ganc-novih pričica poput ove smiješne storije da postoji neka alkaida koje je srušila njujorške nebodere blizance putničkim avionima. Priča je toliko puna rupa da mi je potpuno nejasno kako to da je još u životu. Recimo, CIA i MOSAD i ko zna koja još američka oligarhija su puno vjerojatniji kandidati za tu akciju. Pretpostavljam da je logičnije postaviti čak i klasično detektivsko pitanje: tko se najviše okoristio rušenjem Blizanaca?




Isus, evolucija, nafta, 9/11 – što ako su to sve samo suvremeni mitovi, pričer smišljene jučer, u 19. (evolucija), 18. (nastanak nafte) ili 4. stoljeću (stari Ico). Kako znate da nisu? Jeste li ih dobro proučili iz svih kutova? Provjerili sve podatke? I one koji ne pišu u enciklopediji?


Mitovi sami po sebi uopće nisu loši. Zapravo, znaju biti baš zabavni. Šteta je samo kad dominiraju mitovi koji nas sputavaju, ograničavaju ili plaše.


LEDENJACI BU OSTALI

Jedan takav mit novijeg datuma, ali sličnih osobina, je i onaj o globalnom zatopljenju. Novost je, usprkos nobelovoj nagradi Ala Gorea – da toga nema.

Evo izvatka iz vijesti i tekstova koje možete naći na netu, napravljenih na temelju Izvještaja američkog senatskog odbora za okoliš i javne radove od 20. prosinca 2007.


„Sve više znanstvenika osporava teoriju o ljudskim uzrocima globalnog zagrijavanja

Preko 400 uglednih znanstvenika iz više od 24 zemlje nedavno je podnijelo značajne prigovore na glavne aspekte takozvanog «konsenzusa» o ljudskim uzrocima globalnog zagrijavanja. Ti znanstvenici, od kojih su mnogi trenutačni i bivši sudionici u UN-ovom IPCC-u (Međuvladinom odboru za klimatske promjene), kritizirali su tvrdnje o klimatskim promjenama koje su iznijeli UN-ov IPCC i bivši američki potpredsjednik Al Gore.
Čini se da čak i u medijima establišmenta neki počinju primjećivati rastući broj skeptičnih znanstvenika. U listopadu 2007. je stalna suradnica Washington Posta očigledno priznala, napisavši da broj klimatskih skeptika «čini se, raste umjesto da se smanjuje». Taj popularan članak navodi znanstvenike po imenu, zemlji u kojoj žive i akademskoj/institucijskoj pripadnosti. Također navodi njihove vlastite riječi, biografije, internetske adrese njihovih stručno recenziranih studija i izvorne materijale prikupljene 2007. iz javnih izjava, raznih medija i s web-lokacija. Mnogi od znanstvenika obuhvaćenih ovim izvještajem dosljedno su tvrdili da brojni kolege dijele njihovo mišljenje, ali ne žele javno govoriti zbog straha od osvete.
Stručnjak za atmosferu, dr. Nathan Paldor, profesor dinamičke meteorologije i fizikalne oceanografije na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, autor 70-ak stručno recenziranih studija, objašnjava da su mnogi od njegovih kolega znanstvenika bili zastrašeni: «Mnogi od kolega s kojima sam razgovarao dijele ova gledišta i kažu da nisu bili u stanju objaviti svoj skepticizam u znanstvenim ili javnim medijima», napisao je Paldor.Ugledni znanstvenici o kojima govori izvještaj Washington Posta stručnjaci su s raznih područja, uključujući klimatologiju, geologiju, biologiju, fiziku, kemiju, matematiku, glaciologiju, biogeografiju, meteorologiju, oceanografiju, ekonomiju, strojarstvo, znanosti o okolišu i paleoklimatologiju.
Neki od njih dobili su Nobelovu nagradu za izvanredan doprinos u svojoj struci, a mnogi dijele Nobelovu nagradu za mir UN-ovog IPCC-a s Alom Goreom.“


Detaljnije se možete infprmirati na adresi:

http://tinyurl.com/2hmrer


s koje sam skinuo još par zanimljivih linkova. Detaljniji prikaz na :

http://epw.senate.gov/public/index.cfm?FuseAction=Minority.SenateReport


A kako možete proći ako ne svirate s orkestrom pogledajte ovdje.


Naravno, sjećate se:

Iz dana u dan prosječna temperatura našeg planeta raste i vrlo skoro suočit ćemo se s nizom globalnih katastrofa proisteklih iz tog zagrijavanja;
riječ je o ozbiljnom problemu koji uključuje čitavo čovječanstvo;
tijekom ljeta novine nas upozoravaju na iznimno visoke temperature, a tijekom zima stižu priče o definitivno najtoplijim zimama u teško je reći koliko desetljeća.
Znanstvenici dodatno upozoravaju kako su njihove spoznaje o globalnom zatopljenju utemeljene na neopozivim činjenicama i ukoliko se odmah nešto ne poduzme povišene temperature uništit će većinu nenaseljene zemljine površine. Postoje prognoze o drastičnom podizanju površine mora već za nekoliko godina.


ALI......

.... eto, pri samom kraju 2007. godine, evo podatka koji u svemu protuslovi onome u što su nas svi uvjeravali. Znanstvenici Američke administracije za oceanologiju i atmosferske prilike ustvrdili kako su tijekom 2007. godine pokazatelji globalne temperature bili isti kao i prethodne. Pridodali su i to kako je taj trend prisutan još od 2001. godine. Sve to neumitno dovodi do tvrdnje da je globalno zatopljenje privremeno ili stalno prestalo. Temperature su se širom svijeta prestale povećavati, što je u potpunoj suprotnosti s postojećom teorijom efekta staklenika. O tome što se možda događa, vezano uz sunčevu aktivnost koja je možda zaslužna na niz promjena koje se zbivaju i na drugim planetima našeg sustava, već je bilo riječi u nekom od starih postova.

Globalno zatopljenje je postalo hit početkom osamdesetih godina. Od 1980. do 1998. godine prosječne temperature vrtoglavo su rasle. No, u sljedeće tri godine došlo je do postupnog stabiliziranja, tako da od 2001. godine nije bilo nikakvog daljnjeg primjetljivog rasta. Jednostavno, svijet se u posljednjem desetljeću nije zagrijao. Globalno zatopljenje je stalo, to nije ‘skepticizam’ , nečije mišljenje ili nečija želja već - opažanje. Svijet je zaista u posljednjih 30 godina topliji nego što je bio prije i postoje opširni podaci (bar na sjevernoj hemisferi) da svijet odgovara na te povišene temperature. Ali podaci kazuju dobre vijesti - globalno zatopljavanje je prestalo, mada nikome nije jasno kako. Podataka je bilo više isto u nekom od starih postova.

Predloženo je nekoliko objašnjenja za prekida zatopljavanja. Recimo, pripisan je aerosolima u atmosferi, nastalim kao nusproizvod emisije stakleničkih plinova i vulkanske aktivnosti. One bi djelovale tako da reflektiraju dio Sunčevog svjetla u svemir i na taj način smanjuju efekt staklenika. No, takvo je objašnjenje predloženo za procjenu globalnog zahlađenja, promatranog za razdoblje između 1940. i 1978. Stvari nisu tako jednostavne. Činjenica što je globalna temperatura ostala nepromijenjena čitavo desetljeće zahtijevala bi objašnjenje u nužnom godišnjem povećanju količine reflektirajućih aerosoli odbačenih u našu atmosferu, i to u točno određenoj količini kako bi se izravnalo nakupljanje ugljikovog dioksida, koji pojačava temperaturu. Takva je preciznost gotovo posve nevjerojatna. Zato su predložena i druga objašnjenja, poput efekta hlađenja oceana.


Ukratko, nije jasno što se ustvari događa, ali to nimalo ne smeta medije, političare i znanstvenike (ne sve, što se vidi iz spomenutog) da već godinama ponavljaju mračna predviđanja budućnosti. Ja sam se par put stvarno u'sro. Al' opet, cijeli život sam živio na osmom ili šesnaestom katu, pa sam si mislio kako uopće ne bilo bilo loše kad bih direktno s balkona mogao uskočiti u čamac.


Za globalno zatopljenje danas se dijele Nobelove nagradu za mir.

Za vijest o mjerenjima koja negiraju teoriju o globalnom zatopljenju nema mjesta čak niti u dnevnim novinama.



..ZATO LET'S PLAY!

Još uvijek imam gomilu stripova, a volim se i igrati. Tri stripa idu autorima tri vaša naj-komentara na temu iz ovog posta. Zadatak je natjecatelja da nam skrenu pažnju i bezdušno iskritiziraju još koju veliku istinu oko nas koja to možda nije, od piramida do Velikog praska. Kriterije će žiri stvarati u hodu, ali budite inspirativni ili ispunjeni inspiracijom - to pomaže u osvajanju stripova!

Čitamo se

- 20:38 - Komentari (49) - Isprintaj - #

EKSPERIMENT NAMJERE

08.03.2008., subota 

 
Nakon što je Lynne McTaggart napisala knjigu Polje - koja je na vrlo detaljan način opisala znanstvena otkrića nekoliko znanstvanika iz raznih polja znanosti, čija su otkrića ukazala na postojanje sveprožimajućeg polja koje nas sve povezuje i koje se možda nalazi u temelju svijeta, ili bolje rečeno, projekcije svijeta kakvu vidimo – nametnulo se logično pitanje: što s tim otkrićima? Kako nam spoznaje o postojanju polja mogu pomoći? Kako ih možemo iskoristiti za svoj dobrobit? To je ono čime se bavi u svojoj novoj knjizi: „Eksperiment namjere“.

Zapravo, polje neprekidno radi, htjeli mi to ili ne. Ono nije izvan, ispod ili iznad nas, ono je jednostavno sveprožimajući i svepovezujući medij iza okvira i koncepata prostora i vemena. Bezprostorni i bezvremenski medij koji sve čini mogućim. Ako vas opis podsjeća na Boga – da, istina je, mada je Lynne McTggart vrlo uspješno u svojoj knjizi izbjegla bilo kakvu naznaku toga pojma. To mi se posebno dopalo. Uostalo, tko voli da se zaključuje umjesto njega? I još uostalom – bog je pojam ili koncept koji ne mogu shvatiti ili pojmiti niti oni koji imaju najveće kapacitete za intuitivno, filozofsko il logičko shvaćanje svijeta. Bog je iza spoznaje – ako ga ne vidite svugdje, nećete ga vidjeti nigdje. Da ne pričamo o tome da se uz pojam boga automatski asocijativno vezuju svakojaki iskrivljeni pojmovi, od kojih je teško pobjeći.

Zato – polje! Polje nulte točke, kvantni vakuum ....možete ga zvati i punim imenom. Fizičari ga znaju kao moguć izvor nevjerojarno goleme količine energije, tolike da bi energijom pohranjenom u jednom kubičnog centmetra prostora moglo uzavrijeti sve oceane svijeta. Mistici ga poznaju kao polje svijesti.

Polje ima čudesne karakteristike, koje kvantna fizika pripisuje isključivo kvantnim razinama svijeta, smatrajući da se kvantni fenomeni - efekt promatrača ili nelokalnost - odnose samo na kvantni svijet. No, istraživanja izvan srednje struje znanosti, dakle istraživanja remote wievinga, mikropsihokineze, iscjeljenja na daljinu, iskustava bliskih smrti i drugih pokazala su da se i nelokalnost i efekt promatrača mogu prepoznati i na ovoj našoj makrorazini.

Kad smo to konstatirali, vratimo se opet na mikrorazinu svijeta i na slavni efekt promatrača. Pojednostavljeno i slikovito rečeno, nešto je u isto vrijeme čestica i val. A česticom postaje u trenutku kad netko promatra, kao da tada ta 'čestica' nekako zna da je promatrana. Kao da ima svijest o tome. Ili kao da ju je sam čin promatranja doveo u život. Ili sam čin obraćanja pažnje. Izaberite koje god objašnjenje hoćete, ne može biti više u pravu ili u krivu od bilo koga drugog. No, bitna je poruka. A on glasi:

Stvarnost je nedovršena.

Ormar, stol, zrak, automobil – sve što vidimo oko sebe na temeljnoj je razini sastavljeno od mnoštva subatomskih estica koje cijelo vrijeme nastaju i nestaju ni iz čega – iz polja. Isto vrijedi za naša tijela, mozak, oči. A ipak – tim očima i mozgom koje na okupu drži tako sumnjiv mehanizam kao što je stvaranje i nestajanje milijardi čestica, vidimo predmete koje na okupu također drži taj isti mehanizam. To je već jedna druga priča, priča o holografskom svemiru ili još neka treća ili četvrta priča. Mnoštvo je interpretacija svijeta oko nas i svaka smatra da je pretplaćena na to da bude u pravu.

Ono što ima veze s knjigom „Eksperiment namjere“, jest odgovor na pitanje koje proizlazi iz gornje rečenice. Ako je stvarnost stalno nedovršena – tko ili što je dovršava?

Odgovor koji nudi ova knjiga jest: namjera.

Da je misao energija – koju najčešće puštamo nekontroliranu – danas nije nova misao. Isto vrijedi i za namjeru. Pritom se misli na pravu, dubinsku, istinsku namjeru izraženu s vjerom i uvjerenjem u ishod. Nikako na neku površinsku „think-pink“ filozofiju, koja nalikuje tankom pokrovu leda iznad kilometara divljeg oceana.

Ljudima sklonim mističnom ili intuitivnom promišljanju svijeta, to je oduvijek bila lako prihvatljiva činjenica. Njihova namjera je ta koja oblikuje svijet. Svijet je onakav kakvim ga sami vide. I slično. No, to je bilo skoro nemoguće znanstveno dokazati, jer je skoro nemoguće postići ponovljivost ili objektivnost promatranja kod takvih složenih i suptilnih pojava kao što je svakodnevni život.

I tako stižemo na još jedno pitanje: Je li moć namjere danas moguće znanstveno dokazati?

Odgovor je: da.

A kako – to naširoko i detaljno piše na stranicama spomenute knjige . Ona nije priručnik za sretniji život već znanstveni putokaz za zapadne racionalistički uzgojene umove, da razmisle o onome što im možda intuicija već govori. Zašto bismo, uostalom, ikome i vjerovali bez dokaza? Ionako nam svakoga dana sa svih strana i previše lažu.

Spoznaja da je naša namjera alat i shvaćanje načina na koji se taj alat koristi i kako radi, oslobađajuća je. Spominjao sam boga negdje u sredini teksta? Namjera svakoga od nas stavlja u tu ulogu, jer od gline stvarnosti možemo napraviti proizvod kakav god želimo. Ali moramo zadovoljiti samo jedan uvjet; da budemi svjesni, da znamo da to možemo.

Nova knjiga Lynne McTaggart zove se „Eksperiment namjere“, jer ona to uistinu jest – pokušaj da se na jednom mjestu skupe razna neovisno napravljna znanstvena istraživanja koja su došla na trag sličnim pojavama ili prepoznali neke njihove karakteristike. Neke od likova knjige imao sam prilike osobno slušati i razgovarati s njima na konferenciji održanoj u Lononu u ožujku 2007, pod nazivom „Eksperiment namjere“.

Ne znam kakva im je bila namjera, ali mene su uvjerili da je namjera doista ona spona koja povezuje „ono izvan nas“ i „ono unutar nas“ u jedan spregnuti sustav. Zapravo, mi stalno i jesmo taj spregnuti sustva, jedno veliko „jedno“, ali zaboravivši to i puštajući naše namjere da nekontrolirano divljaju, možemo napraviti puno – i lošeg i dobrog. Prema ovom konceptu - svemir nas uvijek sluša i djeluje, bili mi toga svjesni ili ne.

Zašto taj omjer ne bismo promijenili u smjeru dobrog, korisnog i životno podržavajućeg?

Alat je: namjera.

Možda je prvi korak namjera da saznamo što je to uopće - namjera?




- 23:27 - Komentari (34) - Isprintaj - #

NAGRADNJAČA

03.03.2008., ponedjeljak 

 


Bok, svima!


Evo kako je stručni žiri procijenio vaše odgovore. Izabarana su tri ravnopravna dobitnika, svaki iz drugog razloga.


ZOLE0521 je napisao:

„ pa, naravno, zivotinje su bile vece jer je gravitacija bila manja pa im tjelesna konstrukcija ne bi patila kada bi narasli.... e sada, kako se zemljina gravitacija povecala to nisi pito:) „

Stripove dobiva jer se jedini osvrnuo na pitanje težine životinja i njihova nošenja vlastite mase.






NEMO je najbolje zabrijao, a to je važno, možda najvažnije u životu, važnije čak i od toga treba li ući u NATO. Fakat, maštovito, super:

„Postoje dvije ozbiljnije teorije.
Prva, tzv. Homocentrična teorija, javila se već u doba starih, također izumrlih Grka. Nastala je kao nadogradnja da je čovjek mjerilo svih vrijednosti, pa tako i veličina. S pojavom čovjeka, koji se, naravno pojavio mnogo prije onih školskih podataka, sve ostale životinje u tili su čas postale preglomazne, nepodobne, predimenzionirane. Ne prođe dugo, te životinje počeše smanjivati svoj volumen, masu i ostale relevantne mjere. I tad je, naime, moda značila mnogo, a pošto je s pojavom čovjeka malo postalo moderno, i sav ostali živi i manje živi svijet odlučiše se smanjiti. Najpoznatiji primjer pretjeranog slijeđenja te mode su Liliputanci.
Druga, manje tašta teorija, tzv. Tipfeler teorija, govori o nesretnoj osobini sv. Jeronima. On je, prevodeći Bibliju (Vulgatu) na latinski u svojoj mračnoj, vlažnoj, asketskoj sobi zanemario važnost većine mjernih jedinica iz vrenema stare ere, već je, vođen Duhom Svetim i vinom, nasumično mjenjao vrijednosti mjerama. Tako je došlo do iskrivljenog uvjerenja da su nekadašnje životinje bile veće. One nisu bile ništa veće, već su se današnje mjerne jedinice, baš poput ljudskog duha i razuma, smanjile. Možda i nepovratno.
Naravno, postoje i mnoge druge teorije, sve u maniri zaigranih arheologa, ali one ionako tek čekaju da ih se otkrije.
To su saznanja kojima baratam, odluku o njihovim vjerodostojnostima prepuštam štovanom sudu i njegovoj kapi.“






PRIRODOSLOVAC se našao u krugu veličanstvenih zbog angažmana da ponudi što kompetentniji odgovor:

„Ako bismo mogli zamisliti klimatske prilike prije više milijuna godina tj. nagib i udaljenost Zemlje od Sunca, klima bi bila mnogo toplija i vlažnija. Na primjeru današnjih tropskih klima možemo vidjeti da brzina kruženja tvari u jednoj tropskoj šumi iznosi nekoliko dana, što nas dovodi do zaključka da tropske šume postižu natprosječnu visinu baš zbog vrlo brzog razlaganja organske tvari. Šume mamutovaca u Kaliforniji, još jedan primjer utjecaja vlage i topline na organizme u sadašnje vrijeme. Milijuni godina evolucije pod utjecajem vlage i topline dovele su do razvoja MEGA organizama. Ti organizmi su rasli bez utjecaja faktora koji bi mi sprječavao rast a pod tim mislim na hladnoću i glad. Normalan slijed događaja je da su se razvijali do neslučenih veličina koji nam u današnje vrijeme nisu lako pojmljivi.“



Bravisimus svima!

Dečki, dajte mi na mejl pošaljite adrese da vam pošaljem stripove (čim, teška srca, odlučim od kojih ću se odvojiti).


Do slijedeće prilike, bok


- 22:47 - Komentari (19) - Isprintaj - #

MEGA-ŽIVOTINJE – 2. DIO

02.03.2008., nedjelja 

 



Bok svima!

Evo nas opet kod velikih, stvarno velikih životinja, nešto detaljnije nego u prošlom postu. Kakvih ih je sve bilo? Zbirka je oveća. Recimo, možemo početi australskih divova.


Aboridžini su oduvijek znali da su postojale divovske životinje, a ubrzo su njihove ostatke otkrili i prvi europski naseljenici. Bojnik Thomas Mitchell je 1831. uglednom znanstveniku Sir Richardu Owenu u Englesku poslao veliku zbirku fosila iz pećina Wellington, zapadno od Sydneya. Sir Owenu su ubzo i druge ostatke izumrlih australskih vrsta poslali istraživači Leichardt, Strzelecki i Goyder. Owen je ubrzo identificirao velik broj velikih iščezlih tobolčara i ptica, a u narednim desetljećima su novo-organizirani australski muzeji poduzeli mnoga iskopavanja tih fosila.


Diprotodontidi su možda najpoznatiji primjer australske megafaune. Tih velikih biljojednih tobolčara bilo je nekoliko vrsta, a najveća od njih bila je ona nazvana Diprotodon optatum. Taj gigant bio je veličine nosoroga - dug 3 metra i 2 metra visok do ramena - te je najveći tobolčar koji je ikada živio. Krajem 20. stoljeća Južnoaustralski muzej pribavio je veliku zbirku fosila diprotodona iz jezera Callabonna na sjeveru te države. Osim diprotodona, tu se pronađeni i ostatci drugih velikih australskih životinja. Zygomaturus trilobus, rođak diprotodona, bio je veličine bika, a možda je imao rogove poput nosoroga ili kratku surlu. Palorchestes azael bio je veličine bika, dugih pandži i izdužene surle. Procoptodon goliah bio je najveći klokan u povijesti jer je dosezao 3,3 metra, imao je plosnato lice i oči usmjerene prema naprijed. Zaglossus hacketti, australski krezubi glodavac (danas veličine ježa), također je imao ogromne pretke.


Divovske ptice, najveće svih vremena, lutale su središnjom Australijom od prije 15 milijuna godina pa sve do prije 30 000 godina. Pretpostavlja se da je okoliš u toj regiji tada bio bitno različit od današnjeg pustinjskog reljefa, s gustim šumama, livadama i puno vode. Pronađene lubanje tih velikih ptica pokazuju da su imale velike kljunove i kandže, ali ne mesožderske, pa se još točno ne zna čime su se hranile. Bile su visoke najmanje tri metra, a težile su preko pola tone, te su tako bile i najteže poznate ptice. Megalania prisca bio je ogromni mesožder nalik goani (australski gušter), dug najmanje 7 metara i težak preko 600 kilograma.


Velik je misterij zašto su te životinje dosezale takve veličine. Danas se najveći slonovi nalaze blizu ruba težine tijela koju mišići mogu nositi dok je bezrogi nosorog, vjerojatno najveći sisavac uopće, bio visok skoro 5,40 metara i dug skoro osam metara. Kako su mu noge podnosile težinu i koliko je morao biti jak da uspio ustati kad je legnuo? To je samo jedno u nizu pitanja koja nameću fosilni ostatci divova koji su u prošlosti koračali zemljom.


PRETEŠKI I PREVELIKI

Postojanje divovskih životinja je misterij jer čim su veće, tim su teže, a čim su teže, tim trebaju veću snagu da bi nosile vlastitu težinu. Galileo Galilei se u 17. stoljeću prvi bavio tim «efekt razmjera» tj. jednostavnim odnosom dužine prema koži, volumenu i težini. Kosti neke životinje koja je tri puta duža nego njen današnji primjerak, zbog gravitacije bi morale po gustoći narasti daleko više od tri puta kako bi podupirale teret životinje. Galileo je zapisao je kako bi bilo nemoguće preoblikovati kosture ljudi, konja ili drugih životinja koje bi mogle odgovarajuće raditi svoju funkciju kad bi takve životinje bile goleme – osim ako kosti ne bi bile od puno tvrđeg i otpornijeg materijala nego što je uobičajeno ili ako ne bi bile deformirane nerazmjernim debljanjem. U tom bi slučaju te životinje bile strahovito zdepaste.

Pronađene divovske kosti potvrđuju Galieleova zapažanja. Zbog njihove ekstremne masivnosti, ne prepoznaje se uvijek da pripadaju istim vrstama životinja koje danas postoje. Prirodoslovci će prilikom otkrića takvih fosila često reći da su pronašli, primjerice, ostatke «divovskih životinja nalik psima», a ne ostatke «divovskih pasa».


DIVOVSKI SISAVCI


Za dinosaure znamo da bili divovski makar se nikad ne pitamo kako je to zapravo moguće i da li bi danas mogli postojati baš takvi, kako nam to implicira film Jurski park.

Ali dabar dug dva i pol metra? Nemoguće! Ili se samo tako čini, samo zato jer divovski sisavci nemaju slavu divovskih guštera. Na temelju lubanje izumrlog divovskog dabra izložene u St. Louis Science Centeru procijenjeno je da je divovski dabar bio dug 2 m i 40 cm, poput današnjeg crnog medvjeda. Živio je u jezerima i brzacima, ali za sad nema dokaza da je gradio brane poput modernih dabrova.

Arheolozi su otkrili i fosilne ostatke divovskog pingvina, velikog skoro kao čovjek. Prema otkrivenim kostima procjenjeno je da je ptica bila velika oko 1,5 metara i teška 5 kilograma. Fosil je iskopan u kamenolomu pokraj Oamarua na novozelandskom Južnom otoku.


DIVOVSKE GUSKE

Ostatci divovskih gusaka, nekih teških preko 500 kilograma, otkrivene su u središnjoj australijskoj pustinji. Paleontolog Peter Murray, iz Museum of Central Australia, za CNN je rekao kako se isprva smatralo da su te divovske ptice neletačice povezane s nojevima ili emuima, ali kako se sve više kosti okopavalo postalo je jasno da je definitivno riječ o nekoj vrsti gusaka. Fosili su iskopani u Alcooti, oko 150 km sjevero-istočno od grada Alice Springsa u središnjoj Australiji. Murray je rekao da su na tom mjesto otkrivene tri vrste divovskih gusaka; dva manja tipa težine 150 i 200 kg i najveći (Dromornis Stirtoni) koje je vjerojatno težio 500 kg.

DIVOVSKE OSTRIGE NA 3900 METARA

Divovske fosilizirane ostrige, njih preko 500, nađene su skoro 4 kilometra iznad morske površine u Andama, u Peruu. Fosile je otrkio kubanski paleontolog Arturo Vildozola pokraj grada Acostambo u siječnju 2001. Kamenice (Plagiostoma giganteum) su dosizale veličinu od širine 3,5 metara i težile 320 kg. Vildozola je starost tih fosila procijenio na 200 milijuna godina.

DIVOVSKI ALIGATOR

Gmazovi imaju mogućnost da rastu tijekom cijelog života jer nemaju mehanizam koji određuje gdje moraju stati s rastom. Možda ta činjenica objašnjava to da su 1991.na obali Amazone pronađene kosti aligatora čija je lubanja bila duga skoro metar i pol. Na temelju toga znanstvenici su procijenili da je njegova visina (kad je hodao) bila 2,40 metara, a dužina 12 metara. Professor Carl Frailey, iz Overland Parka u Kansasu rekao je da je to stvorenje vjerojatno bilo teško 12 tona.


Palo mi je na pamet da je vrijeme za NAGRADNU IGRU. Nagrade su, kao i obično, u stripovima. A biraju se dva ili tri najbolja odgovora na pitanje kako je bilo moguće postojanje tako divovskih životinja u prošlosti. Možda je zagonetka i riješena, a da ja to ne znam. Tim bolje za stripoljupce!


I to je bilo to za ovu priliku.

Bok, minijaturni ljudi!

- 12:12 - Komentari (23) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se