< siječanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (6)
Ožujak 2008 (7)
Veljača 2008 (7)
Siječanj 2008 (7)
Prosinac 2007 (7)
Studeni 2007 (6)
Listopad 2007 (7)
Rujan 2007 (7)
Kolovoz 2007 (7)
Srpanj 2007 (11)
Lipanj 2007 (6)
Svibanj 2007 (8)
Travanj 2007 (10)
Ožujak 2007 (10)
Veljača 2007 (13)
Siječanj 2007 (17)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


 RSS | Komentari da/ne?





Vizionar

VIZIONAR - magazin na rubu znanosti.
Za one koje zanimaju pouzdane informacije o fenomenu NLO-a, free energyju i održivom razvoju. U svijetu čuda nema ih potrebe izmišljati. Stoga je VIZIONAR neprekidno u potrazi za znanstvenim potvrdama naizgled nepostojećih pojava, holističkim pogledom na svijet i tragovima davno zaboravljenih civilizacija.
Na svim kioscima (ili na broj 01/6683630)
Raniji brojevi

Linkovi

„TO JE JOŠ JEDNA OD ONIH KNJIGA O TEORIJAMA ZAVJERE“

29.01.2008., utorak 

 

Prije par godina jedan moj prijatelj, izdavač, izdao je knjigu „Cenzurirano 2004“. Riječ je o «Projektu Cenzurirano» Državnog sveučilišta Sonoma u Kaliforniji koje svake godine odabire i procjenjuje na tisuće objavljenih novinskih priča iz pera novinara koji rade za nacionalne i međunarodne mainstream te alternativne tiskovine. Studenti, članovi fakulteta i stručnjaci iz zajednice sudjeluju u tom procesu koji naposljetku odabire dvadeset i pet priča o kojima su američki korporacijski mediji najslabije izvješćivali.

Knjiga je bila odlična, ali nije baš najbolje išla, pa sam se sjetio jednog drugog prijatelja koji je u to vrijeme bio tajnik onog Soroševog Otvorenog društva koje je tijekom devedesetih potpomagalo mnoge takozvane i netakozvane slobodne medije u Hrvatskoj. 2005. godine, kad sam se našao s njim, to je društvo već smanjivalo svoje aktivnosti u Hrvatskoj, ali on me ipak uputio na koji način da apliciram za sufinanciranje, pa sam to i učinio.

Koji tjedan kasnije mejlom mi je stigla odbijenica. No, u mejlu su bili vidljivi i prethodni mejlovi koje su izmjenjivali 'soroševci' u vezi knjige.

U jednom od njih netko je pisao (ženska osoba) nekom drugom da neka pogleda knjigu i našu molbu, ali da joj se čini da je to „još jedna od onih knjiga o teorijama zavjere“.

Baš zanimljivo, pomislio sam. Prvi put sam tada skužio kako su etikete korisna stvar. Samo je nalijepiš i to je to. Ona radi posao sama. U narednim godinama sam na puno primjera primjetio kako se etiketu „teorije zavjere“ lijepi na svaku činjenicu koja nije u skladu sa službenom verzijom priče o nekom događaju. Zapravo, moj je konačni zaključak bio neminovan:


Svijet se uopće ne može interpretirati bez teorija zavjere.


Ili urote, kako se to kod nas u zadnje vrijeme udomaćilo. Kako god da bilo, „Projekt Cenzurirano“ i dalje neumorno radi. Svake godine bira dvadesetpet novinskih priča i ponovno ukazuje na mnoge važne nacionalne (američke) i globalne novinske priče koje su malo ili nikako popraćene od strane svjetskih korporacijskih medija tijekom 2006. i 2007. godine. Kako je riječ o američkom sveučilištu, većina vijesti se tiče SAD-a. Neke su unutarnjopolitičke, ali one koje su vanjskopolitičke, s obzirom da je riječ o SAD-u, tiče se raznih dijelova svijeta. Ja sam (iz Nexusa, koji ih je objavio u ponešto skraćenom obliku) izabrao baš takve. Veljača, kako sam i rekao, na ovom blogu pripada upravo takvim temama. Cjelovito izvješće, zajedno s referencama i nadopunama pogledajte na web-stranici http://www.projectcensored.org/censored_2008/index.htm.-Editor




U tekstu koji slijedi sami ćete imati priliku procijeniti koliko su one tek „teorija urote“, a koliko prave novinske priče. Onakve kakve ćete rijetko ili nikad čitati u novinama ili gledati televiziji. Za to postoji razlog.

Riječ je, naime, o pravoj istini. Hoću reći, teoriji urote.


1. AMERIČKA VOJNA KONTROLA AFRIČKIH RESURSA

U veljači 2007. Bijela kuća je objavila osnivanje Američke afričke komande (US African Command - AFRICOM), novog objedinjenog komandnog središta Pentagona u Africi koji će se ustanoviti do rujna 2008. godine. To vojno prodiranje u Afriku predstavljeno je kao humanitarna obrana u globalnom Ratu protiv terorizma (War on Terror). Međutim, stvarni je cilj očuvanje i kontrola afričke nafte i globalnih sustava njezine isporuke. AFRICOM će zamijeniti američke vojne baze u Africi koje su osnovane pod nadzorom Američke europske komande (US European Command – EUCOM) i Američke središnje komande (US Central Command – CENTCOM) s centraliziranijim i intenziviranijim američkim vojnim prisustvom.
U zapadnoj i subsaharskoj Africi rapidno se povećava broj američkih vojnih snaga. U toj regiji izazov američkoj dominaciji i ekspolataciji dolazi od afričkog naroda – preciznije u Nigeriji gdje se nalazi 70 posto afričke nafte. Aktivisti za ljudska prava i zaštitu okoliša godinama su dokumentirali zlodjela naftnih kompanija i vojske u toj regiji. Naftne kompanije i Pentagon pokušavaju povezati te skupine otpora s međunarodnim terorističkim mrežama kako bi opravdali upotrebu američke vojske za «stabiliziranje» tih područja i osiguravanje protoka energije. No nisu pronađeni dokazi koji bi povezali skupine otpora iz delte Nigera s međunarodnim terorističkim mrežama ili pripadnicima džihada. Umjesto toga, situacija u delti Nigera pokazuje da je riječ o etničkim-nacionalističkim skupinama koje se svim potrebnim sredstvima bore za politički cilj samoodređenja.
Nestalnost koja okružuje naftna postrojenja u Nigeriji i u drugim mjestima koristi američki sigurnosni establishment da bi opravdao vojnu «podršku» afričkim državama koje proizvode naftu pod krinkom pomaganja Afrikancima da se obrane od onih koji svoj angažman prikrivaju «slobodnom trgovinom».
(Izvor: Bryant Hunt, «Understanding AFRICOM» (Razumijevanje AFRICOMA), MoonofAlabama.org, 21. veljače 2007., http://www.moonofalabama.org/2007/02/understanding_a_1.html)

2. GUŽVA ZBOG SVE DESTRUKTIVNIJIH TRGOVAČKIH SPORAZUMA

Sjedinjene Države i Europska unija (EU) sve žustrije zagovaraju sve destruktivnije regionalne i bilateralne trgovačke i investicijske sporazume pod okriljem Svjetske trgovačke organizacije (WTO). Ti sporazumi zahtijevaju goleme ireverzibilne koncesije zemalja u razvoju, a zauzvrat ne nude gotovo ništa.
SAD i EU zahtijevaju dosad neviđena smanjenja tarifa dok nerazvijenim državama istovaruju svoja subvencionirana poljoprivredna dobra (vidi priču 21), gurajući lokalne poljoprivrednike u strahovito siromaštvo. U međuvremenu, koriste visoke tarife i tijesne uvozne kvote da bi zaštitili svoje proizvode. Rezultat su dosad nepoznat gubitak stoke, gubitak plasmana, robovski rad zajedno sa spiralnom degradacijom ljudskih prava i okoliša dok se ekonomsko vodstvo otima vladama zemalja u razvoju, a preuzimaju ga nebrojene međunarodne tvrtke.
Ta nova generacija sporazuma ide mnogo dalje od tradicionalnog područja trgovinske politike te nameće opasan skup obvezujućih pravila o intelektualnom vlasništvu, području usluga i investicija s mnogo dubljim posljedicama za razvoj i učincima na siromašne. Američki i EU sporazumi o slobodnoj trgovini (FTA-ovi) također uklanjaju pravo dijeljenja sjemena među domaćim farmerima, dok margine profita najvećih poljoprivrednih tvrtki i dalje rastu. Nova pravila ujedno predstavljaju prijetnju esencijalnim uslugama jer FTA-ovi dopuštaju stranim ulagačima da preuzmu vlasništvo nad zdravstvenom skrbi, obrazovanjem, vodoprivredom i komunalijama. Ulagačka poglavlja novih FTA-ova i bilateralni sporazumi o ulaganju (BIT-ovi) dopuštaju stranim ulagačima da podignu tužbu zbog izgubljene dobiti, uključujući predviđenu buduću dobit, ako vlade promijene propise, čak i ukoliko su reforme u interesu javnosti. Ta pravila potkopavaju suverenitet nacija u razvoju, prebacujući moć na uvelike neodgovorne multinacionalne tvrtke.
(Izvori: Oxfam International, izvješće «Signing Away the Future» (Otpisivanje budućnosti), ožujak 2007., http://www.oxfam.org/en/policy/briefingpapers/bp101_regional_trade_agreements_0703; Sanjay Suri, «Free Trade Enslaving Poor Countries» (Slobodna trgovina porobljava siromašne države), 20. ožujka 2007., http://ipsnews.org/news.asp?idnews=37008)




3. U POZADINI BLACKWATER INC.


Tvrtka koja ponajviše utjelovljuje privatizaciju vojno-industrijskog kompleksa – primarni dio Projekta za novo američko stoljeće i neokonzervativnu revoluciju – nova je privatna zaštitarska tvrtka Blackwater. Blackwater je najmoćnija plaćenička tvrtka na svijetu s više od 20.000 vojnika, najvećom svjetskom privatnom vojnom bazom, flotom od 20 letjelica uključujući naoružane helikoptere te s privatnim obavještajnim odjelom.
Blackwater predvodi krajnje desničarski kršćanski supremacist i bivši marinac imena Erik Prince čija obitelj ima snažne neokonzervativne veze. Bushev posljednji poziv dobrovoljnim civilnim vojnim snagama dovest će do više od pola milijarde dolara vrijednosti federalnih ugovora s Blackwaterom, što će Princeu omogućiti stvaranje privatne vojske za obranu kršćanskog svijeta diljem svijeta od muslimana i drugih.
Kako ukazuje Jeremy Scahill, privatni ugovorni djelatnici čine drugu najveću «snagu» u Iraku. Posljednje brojke govore da se oko 100.000 takvih vojnika nalazi u Iraku, od čega 48.000 njih rade kao privatni vojnici, navodi izvješće Government Accountability Office (Ured za odgovornost vlade). Ti vojnici djeluju bez ikakva nadzora ili učinkovitih pravnih ograda i politički su potrošni jer smrt takvih vojnika ne ulazi u ukupan zbroj. Uz Princea koji poziva na stvaranje «plaćeničke brigade» pred vojnom publikom, Busheva administracija pronašla je pokrajnji ulaz za pokretanje neobjavljene ekspanzije okupacije.
(Izvor: Jeremy Scahill, «Our Mercenaries in Iraq» (Naši plaćenici u Iraku), Democracy Now!, 26. siječnja 2007., http://democracynow.org/article.pl?sid=07/01/26/1559232)

4. KIA: AMERIČKA NEOLIBERALNA INVAZIJA NA INDIJU


Farmerski kooperanti u Indiji brane sigurnost nacionalne hrane i budućnost indijskih poljoprivrednika protiv neoliberalne invazije genetski modificiranog (GM) sjemena. Čak je 28.000 indijskih farmera počinilo samoubojstvo u proteklom desetljeću kao rezultat duga nastalog zbog propalih GM usjeva te natjecanja sa subvencioniranim američkim usjevima, pa ipak kada se indijski premijer Singh susreo s američkim predsjednikom Bushem u ožujku 2006. radi finalizacije nuklearnih sporazuma, tom su prilikom također potpisali Indo-američku inicijativu znanja o poljoprivredi (KIA) koju su podržali Mosanto, Archer Daniels Midland (ADM) i Wal-Mart. KIA dopušta Mosantu otimanje indijskog sektora sjemena, golemoj poljoprivrednoj tvrtki ADM-u otimanje trgovačkog sektora, a Wal-Martu otimanje prodajnog sektora.
U jednoj od iznimno rijetkih javnih izjava američke vlade koje se odnose na KIA-u, Nicholas Burns, državni podtajnik za politička pitanja kazao je: «Iako je civilna nuklearna inicijativa privukla najviše pozornosti, naš glavni prioritet jest nastaviti pružati vladinu potporu golemom rastu u poslovanju između indijskih i američkih privatnih sektora. Singh je također pozvao SAD da pomognu potaknuti drugu zelenu revoluciju u indijskom golemom agrikulturnom središtu, uključujući u taj zadatak američke institucije za zemlju i zajmove.»
Vandana Shiva prevodi: «To su blizanački programi o otimanju tržišta i sigurnosnoj ravnopravnosti.»
Putem KIA-e Mosanto i SAD su zatražile neometan pristup indijskim bankama gena, zajedno s promjenom u indijskim zakonima o intelektualnom vlasništvu da bi se pristupilo patentima na sjeme i gene te da bi se uklonile odredbe koje štite prava proizvođača. To bi bio ozbiljan udarac indijskoj sigurnosti hrane i samodostatnosti.
U isto vrijeme, KIA je utrla put Wal-Martovim planovima za otvaranje 500 trgovina u Indiji, počevši od kolovoza 2007., koje će koristiti usluge vanjskih dobavljača, a 14 milijuna malih obiteljskih trgovaca suočit će se s prijetnjom gubitka egzistencije.
No, farmeri se organiziraju ne bi li se zaštitili od te ekonomske invazije održavanjem tradicionalnih banki sjemena i postavljanjem primjernih sustava poljoprivredne podrške zajednice.
(Izvori: Nicholas Burns, «Heady Times' For India And the US» (Zanimljivo razdoblje za Indiju i SAD), Washington Post, 29. travnja 2007.; Vandana Shiva s Amy Goodman, «Vandana Shiva on Farmer Suicides, the US-India Nuclear Deal, Wal-Mart in India» (Vandana Shiva o samoubojstvima farmera, američko-indijskom nuklearnom sporazumu i Wal-Martu u Indiji), DemocracyNow!, 13. prosinca 2006., http://www.democracynow.org/article.pl?sid=06/12/13/1451229)



5. STRVINARSKI FONDOVI PRIJETE SMANJENJU DUGA SIROMAŠNIH NACIJA


Strvinarski fondovi, inače poznati i kao «ulagači u olakšanje duga» potkopavaju napore UN-a i drugih globalnih akcija da se siromašnim nacijama Trećeg svijeta olakša dug koji im predstavlja teret već desetljećima. Ti fondovi su financijske organizacije koje otkupljuju dugove koji su gotovo isplaćeni ili pred bankrotom. Strvinarski fondovi plaćaju izvornim ulagačima penije za dolar duga, a potom dužniku prilaze s idejom sklapanja povoljnijeg sporazuma otplate zajma ili dužnika odvode na sud. Problem se pojavio posljednjih godina kada su se strvinarski fondovi počeli uključivati u sve veće globalno «slobodno tržište» u kojem ne postoji razlika između neodgovorne tvrtke pred bankrotom te siromašne i zadužene nacije.
Mnogi od tih strvinarskih fondova imaju čvrste veze s moćnim svjetskim vođama i Bushevom administracijom. Rizik s kojim se ulagači u olakšanje duga normalno suočavaju doslovno je eliminiran kada imaju politički utjecaj koji je veći od onog siromašne nacije koju tuže. Većinu novca pribavljaju tužbama na američkim sudovima na kojima lobiraju i gdje njihovi politički suradnici imaju utjecaja.
(Izvori: Greg Palast s Meirion Jones, «Vulture Fund Threat to Third World» (Strvinarski fondovi prijete Trećem Svijetu), BBC Newsnight, 14. veljače 2007., http://www.informationclearinghouse.info/article17070.htm)


6. PRIJEVARA S «OBNOVOM» U AFGANISTANU

Izvješće Action Aida iz lipnja 2005. otkriva da je većina američkog poreznog novca namijenjenog ponovnoj izgradnji Afganistana u stvari završila u džepovima bogatih američkih korporacija. Osim toga, 70 posto pomoći koja uistinu dospije do te zemlje pažljivo je «povezana» s nacijom-darovateljem, a od primatelja se traži da primljeni novac iskoristi za kupnju proizvoda i usluga od zemlje davatelja, često po iznimno napuhanim cijenama. SAD uvelike nadmašuje sve ostale države u tim muljažama: Action Aid je izračunao da je 86 centi svakog dolara američke pomoći «fantomsko».
Autori Ann Jones i Fariba Nawa sugeriraju da je, da bi se shvatili neuspjeh i prijevare u obnovi Afganistana, potrebno pogledati sustav američke pomoći za međunarodnu izgradnju. Međunarodne i nacionalne agencije – uključujući Svjetsku banku, MMF i USAID koji tradicionalno distribuiraju novac siromašnim državama – osmislile su sustav koji je učinkovit u vraćanju novca natrag bogatim državama donatorima, istovremeno podrivajući održiv razvoj u siromašnim državama.
Sve frustriraniije i ljuće afganistanske zajednice tvrde da se otvoreni ugovori bez natječaja dodjeljuju tvrtkama kao što su Kellogg, Brown & Root/Halliburton, DynCorp, Blackwater i Louis Berger Group te da su jednake licenciranom mitu, korupciji, krađi i pranju novca.
(Izvori: Ann Jones, «Why It's Not Working in Afganistan» (Zašto nije uspjelo u Afganistanu?), Tomdispatch,com, 27. kolovoza 2006., http://www.tomdispatch.com/index.mhtml?pid=116512; Fariba Nawa, «Afganistan Inc.», CorpWatch, 6. listopada 2006., http://www.corpwatch.org/article.php?id=13518)

7. JOŠ JEDAN MASAKR NA HAITIJU OD STRANE UN-OVIH TRUPA

Svjedočanstva očevidaca potvrđuju nediskriminacijska ubijanja od strane UN-ovih trupa u haićanskoj zajednici Cité Soleil 22. prosinca 2006., navodno kao kolektivnu kaznu zbog masovnih demonstracija pristaša Lavalasa u kojima je oko 10.000 ljudi tražilo povratak predsjednika Aristidea, jasno osuđujući stranu vojnu okupaciju svoje zemlje.
Prema stanovnicima, UN-ove su snage napale njihovo susjedstvo rano ujutro, ubivši više od 30 ljudi, uključujući žene i djecu.
Snimke koje je načinio Haićanski informacijski pokret (HIP) pokazuju kako nenaoružani civili umiru dok govore o silnoj vatri koju su na njih otvorile UN-ove mirovne snage (MINUSTAH).
Iako je MINUSTAH zanijekao pucnjavu iz naoružanih helikoptera, HIP je snimio više od tri sata videozapisa te nabavio veliku kolekciju digitalnih fotografija koje ilustriraju UN-ovo ponašanje na Haitiju.
Studija u časopisu Lancet iz kolovoza 2006. godine procjenjuje da je oko 8.000 ljudi ubijeno, a 35.000 seksualno zlostavljano u području Port au Princea tijekom razdoblja privremene vlade (2004. – 2006.). Studija je kršenja ljudskih prava pripisala «kriminalcima», policiji, bandama protivnicima Lavalasa i UN-ovim mirovnim snagama.
(Izvori: Haićanski informacijski pokret, «UN in Haiti: Accused of Second Massacre» (UN na Haitiju: Optuženi za drugi masakr), HaitiAction.net, 21. siječnja 2007., http://www.haitiaction.net/News/HIP/1_21_7/1_21_7.html)



8. HAPŠENJA IMIGRANATA DOVODE DO JEFTINE AMERIČKE RADNE SNAGE


Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini (North American Free Trade Agreement – NAFTA) preplavio je Meksiko jeftinim, subvencioniranim američkim poljoprivrednim proizvodima koji su raselili milijune meksičkih farmera. Između 2000. i 2005. Meksiko je izgubio 900.000 ruralnih i 700.000 industrijskih poslova što je rezultiralo golemom nezaposlenošću. Strahovito siromaštvo natjeralo je milijune meksičkih radnika na sjever ne bi li prehranili svoje obitelji.
National Campesino Front procjenjuje da je dva milijuna farmera raseljeno zbog NAFTA-e, što je u velikom broju slučajeva povezano s povećanjem uvoza iz Amerike.
Potražnja za neregistriranom radnom snagom u američkoj ekonomiji je strukturna. Migranti rade u gotovo svim slabo plaćenim zanimanjima i postali su ključni za američku ekonomiju u doba globalne konkurencije. Dio kolača bila je zamjena sindikaliziranih američkih radnika migrantima.
U zoru 11. rujna služba Immigration Customs Enforcement (ICE) provela je upade na radna mjesta i u domove po čitavoj zemlji u pokušaju da sakupi sve «ilegalne» imigrante. ICE te racije opravdava čuvanjem sigurnosti domovine i sprječavanjem terorizma. No pravi cilj tih djela jest omesti ilegalnu radnu snagu u SAD-u i zamijeniti je čvrsto reguliranim nesindikalnim programom radnika-gostiju. I snage reda i plan koji se krije u pozadini tog loma brinu mnoge sindikate.
(Izvori: David Bacon, «Which Side Are You On?» (Na kojoj ste vi strani?), Truthout, 27. siječnja 2007., http://www.truthout.org/docs_2006/012907L.shtml i «Workers, Not Guests» (Radnici, a ne gosti), The Nation, 6. veljače 2007., http://www.truthout.org/issues_06/020607LB.shtml; Laura Carlsen, «Migrants: Globalization's Junk Mail?» (Migranti: neželjena pošta globalizacije?), Foreign Policy in Focus, 26. veljače 2007., http://www. fpif.org/fpiftxt/4022)




9. NEMA ČVRSTIH DOKAZA KOJI POVEZUJU BIN LADENA S 11. RUJNA


Uloga Osame bin Ladena u događajima 11. rujna uopće se ne spominje na FBI-jevu popisu «Deset najtraženijih». Dana 5. lipnja 2006. autor Ed Haas obratio se sjedištu FBI-ja s pitanjem zašto tjeralica koja navodi da je bin Laden tražen u vezi s bombardiranjima američkih ambasada u Tanzaniji i Keniji iz kolovoza 1998., ne navodi da je tražen u vezi s događajima 11. rujna.
Rex Tomb, ravnatelj odjela za odnose s javnošću FBI-a na to je odgovorio: «Razlog zašto se 11. rujna ne spominje na stranici «Deset najtraženijih» koja se odnosi na Osamu bin Ladena jest taj što FBI nema čvrstih dokaza koji povezuju bin Ladena s 11. rujna. Bin Laden službeno nije optužen za povezanost s 11. rujna… U slučaju bombardiranja američkih veleposlanstava iz 1998., bin Laden je formalno osumnjičen i optužen putem istražne porote. Nije formalno optužen i osumnjičen u vezi s 11. rujna jer FBI nema čvrstih dokaza koji bin Ladena povezuju s 11. rujna.»
Haas postavlja pitanje: «Ako američka vlada nema dovoljno čvrstih dokaza koji povezuju bin Ladena s 11. rujna, kako je moguće da je imala dovoljno dokaza za napad na Afganistan ne bi li ga «istjerala iz njegove pećine»?»
Iako je objavljivanje bin Ladenova «ispovjednog videa» iz prosinca 2001. trebalo uvjeriti svijet, Ministarstvo obrane objavilo je priopćenje za javnost koje je taj videozapis pratilo, a u kojem ministar obrane Donald Rumsfeld kaže: «Nije bilo sumnje u bin Ladenovu odgovornost za napade 11. rujna čak i prije otkrića vrpce.»
Haas dalje postavlja niz pitanja: «Zašto su američki mediji slijepo pročitali scenarije za 11. rujna koje im je pripremila vlada, umjesto da događaje od 11. rujna 2001. istražuju nepristrano, bez predrasuda ili unaprijed određenih stavova? Zašto su američki mediji na crnu listu stavili sve goste koji bi mogli govoriti o zataškavanju 11. rujna kojemu je pokrovitelj vlada, umjesto da potraže te ljude koji imaju što za reći o 11. rujna, a što je suprotno vladinim tvrdnjama? Tko kontrolira poruke medija i kako to da FBI nema «čvrstih dokaza» koji povezuju Osamu bin Ladena s događajima 11. rujna, a američki mediji već šest godina sviraju istu pjesmu o povezanosti bin Ladena i 11. rujna kao da postoje nedvosmisleni dokazi da je bin Laden odgovoran za rušenje tornjeva, napad na Pentagon i nestanak Leta 93?»
(Izvor: Ed Haas, «FBI Says, 'No Hard Evidence Connecting Bin Laden to 9/11» (FBI kaže da nema čvrstih dokaza koji povezuju bin Ladena s 11. rujna), The Muckraker Report, 6. lipnja 2006., http://www.teamliberty.net/id267.html)


10. UKRADENI IZBORI U MEKSIKU


Sve brojniji dokazi otkrivaju golemu prijevaru u meksičkim predsjedničkim izborima iz 2006. godine, između Felipea Calderóna iz konzervativne stranke PAN i Andrésa Manuela Lópeza Obradora iz liberalnije stranke PRD. Izbori su vrvjeli «aritmetičkim pogreškama», a djelomična rekonstrukcija otkriva dokaze o značajnom napumpavanju i krađi glasova koji su išli u prilog PAN-u.
U međuvremenu, američki interesi značajno su se vezali uz izbore u Meksiku. Iako niti jedan od kandidata nije imao izbora osim sudjelovati u američkom planu, najvažnije razlike postojale su u energetskoj politici, posebice u odnosu na stranu privatizaciju meksičkih rezervi nafte i plina. Calderón je zagovarao pravo stranaca na iskorištavanje meksičke nafte, zahtijevajući da Meksiko ukloni granice za javno/strano investiranje (koje se trenutno uvodi u meksički Ustav). Obrador je inzistirao na očuvanju nacionalnog vlasništva i kontrole nad energetskim sektorom kako bi se stvorila socijalna i ekonomska stabilnost u Meksiku.
U lipnju 2005. Meksiko je potpisao sporazum – Savez za sigurnost i napredak Sjeverne Amerike (ASPAN) – s Kanadom i SAD-om. Tvrdilo se da će taj sporazum biti obvezujući za onoga tko postane predsjednikom Meksika u nadolazećim izborima. U ASPAN je uključeno jamstvo ispunjavanja energetskih potreba američkog tržišta te sporazumi da se osnuje «zajednička teorija o sigurnosti», što bi omogućilo implementaciju američkih mjera domovinske zaštite u Meksiko.
Kada se ispostavilo da Obrador vodi, PAN se udružio sa saveznicima u SAD-u kako bi protiv njega pokrenuo snažnu kampanju. Iako američki zakoni zabranjuju američki utjecaj u izborima drugih država, oglase protiv Obradora koji su se emitirali na meksičkim televizijskim postajama osmislile su američke tvrtke, a ilegalno su ih financirala poslovna vijeća koja su uključivala takve transnacionalne tvrtke kao što su Wal-Mart i Halliburton. Medijska je kampanja pokrenula strah da bi Obrador, zbog snažnih veza s Chavezom i Castrom, predstavljao opasnu socijalističku prijetnju Meksiku.
Trenutni predsjednik Vicente Fox prekršio je zakon kampanje s nekoliko desetaka protu-obradorskih govora tijekom kampanje, dok je PAN ilegalno zagušio radio-valove zgodnim i agresivnim oglasima protiv Obradora. Prema meksičkim zakonima uplitanje vladajuće stranke ozbiljno je kriminalno djelo i razlog je za poništenje izbora.
Dok su Obradorovi pristaše i stotine neovisnih promatrača izbora dokumentirali nekoliko stotina slučajeva izbornih prijevara želeći stvoriti uvjete za ponovno prebrojavanje glasova, većina meksičkih televizijskih postaja nije izvijestila o nepravilnostima koje su se dogodile. Nekoliko dana nakon izbora New York Times je neodgovorno Calderóna proglasio pobjednikom, a Bush je nazvao ne bi li osobno čestitao Calderónu na «pobjedi», iako prema meksičkom zakonu pobjednik još nije proglašen.
Meksiku je uskraćena mogućnost demokratskog izbora predsjednika koji bi se mogao pridružiti Latinskoj Americi u otporu agresivnoj američkoj neoliberalnoj politici.
(Izvori: Chuck Collins i Joshua Holland, «Evidence od Election Fraud Grows in Mexico» (Sve više dokaza o izbornoj prijevari u Meksiku), AlterNet, 2. kolovoza 2006., http://www.alternet.org/story/39763; «Mexico: The Political Vulcano Rumbles» (Meksiko: buđenje političkog vulkana), Revolution, 10. rujna 2006., http://revcom.us/a/060/mexico-vulcano-en.html)

11. NARODNI POKRET PREDSTAVLJA IZAZOV NEOLIBERALNIM PLANOVIMA


Američki model slobodne trgovine susreće se sa sve uspješnijim otporom jer narodni pokreti stvaraju snažne alternative neoliberalnom iskorištavanju. To je posebno vidljivo u Latinskoj Americi gdje je silna opozicija američkoj ekonomskoj dominaciji zatražila da populističke vođe i stranke preuzmu nadzor nad nacionalnim vladama u Venezueli, Boliviji, Ekvadoru, Argentini, Brazilu, Nikaragvi i Urugvaju.
Dana 30. travnja 2007. Hugo Chavez je objavio da će Venezuela, otplativši dugove Svjetskoj banci i MMF-u, prekinuti veze s obje navedene institucije.
U travnju 2006. bolivijski vođa Evo Morales objavio je svoje odbacivanje MMF-a te svih budućih trgovačkih saveza sa SAD-om. Deseci milijuna dolara prihoda od prava koja su platile strane naftne kompanije omogućili su Boliviji da otplati svoj dug MMF-u i počne graditi socijalne programe i nacionalne rezerve.
U prosincu 2006. Rafael Correa - koji je pobijedio na predsjedničkim izborima u Ekvadoru na pitanjima protivljenja privatizaciji i na platformi protivljenja američkim vojnim bazama - objavio je planove restrukturiranja ekvadorskog vanjskog duga da bi se povećala izdavanja za ključne socijalne programe. Ekvador je od tada vratio svoj dug MMF-u i objavio namjeru za ukidanjem veza s tom institucijom.
Nikaragvanski predsjednik Daniel Ortega također je objavio pregovore usmjerene ka izlasku iz MMF-a.
Argentinska ekonomija, u zadivljujućoj ekspanziji koja se nikada nije trebala dogoditi prema predviđanjima MMF-a, narasla je za 47 posto u proteklih nekoliko godina. Argentina se za svoj raskid s MMF-om odlučila u siječnju 2006., otplativši svojih 9,9 milijardi dolara duga.
Od prosinca 2005. Brazil je slobodan donositi vlastite odluke, slobodan je od uplitanja MMF-a, sve to nakon otplate duga dvije godine ranije.
Iako je sve očitija realnost da mnogi snažni i rastući narodni pokreti nisu bili te sreće da imaju reprezentativne vlade, sve veći broj izabranih vođa u Latinskoj Americi pruža modele stvarnog demokratskog vodstva, to jest od naroda i za narod.
(Izvori: Jorge Rueda, «Venezuela Pulling Out of IMF» (Venezuela se povlači iz MMF-a), AP, 1. svibnja 2007., Jessica Walker Beaumont, «Is US Trade Model Losing Steam?» (Posustaje li američki trgovinski model?); Trade Matters, American Friends Service Committee, 3. svibnja 2006., http://afsc.org/trade-matters/trade-agreements/LosingSteam.htm; Mark Weisbrot, «Economic Policy Changes With The New Latin American Leaders» (Ekonomska politika se mijenja s novim latinoameričkim vođama), International Herald Tribune, 28. prosinca 2006., http://www.cepr.net/index.php?option=com_content&task=view&id=773&Itemid=45)
, http://www.vjel.org/editorials/2007S/Hoch.Wilkens.Editorial.htm)






....pa još jednom, od Joe Strummera i Mescalerosa




- 17:44 - Komentari (45) - Isprintaj - #

EKONOMSKI PLAĆENI UBOJICE I GLOBALNA KORPOROKRACIJA, 2. DIO

21.01.2008., ponedjeljak 

 
Bok!

Znam, znam, nestrpljivo ste čekali rasplet događaja vezanih uz ispovijed ekonomskog 'hitmana'. Pa, stigao je taj trenutak - evo nas kod drugog dijela intervjua koji je Amy Goodman vodila s Johnom Perkinsom za radio i televiziju Democracy Now! (Prije nekih pola godine intervju je objavio i Nexus.) Pustit ćemo Amy da pređe na stvar....



AG: Dakle, o čemu ste u to vrijeme razgovarali s drugim takozvanim ekonomskim plaćenim ubojicama? Hoću reći, postali ste glavni [ekonomist] u Charlesu Mainu.

JP: Točno. Pa, znate, kad sam bio s drugim ljudima – mogli smo sjediti za stolom, recimo, u Hotelu Panama, znajući da smo obojica tu kako bismo pridobili te ljude, ali smo također imali naše službene poslove, a to je bilo izrada ekonomskih studija da bismo pokazali kako će se, bude li zemlja uzela kredit, bruto nacionalni proizvod poboljšati...
Tako smo stvarali te ekonomske izvještaje koji su Svjetskoj banci i Omaru Torrijosu trebali dokazati da ako prihvati te ogromne zajmove, njegov će bruto nacionalni proizvod naglo porasti i izvući njegov narod iz siromaštva. I mi smo izradili te izvještaje koji su imali smisla s gledišta matematičke ekonometrije. U biti, često se događalo da uz te zajmove BDP, bruto društveni proizvod, zaista poraste.
Ali ono što je također bilo istina – i što je Omar znao, i što je Jaime Roldós znao i u što sam ja postajao vrlo čvrsto uvjeren – bilo je da, iako bi ekonomija općenito porasla, uz te zajmove bi siromašni ljudi postali još siromašniji. Bogati bi zaradili sav novac, jer većina siromašnih ljudi nije uopće bila uračunata u bruto društveni proizvod. Mnogi od njih uopće nisu imali prihode. Živjeli su od primitivne zemljoradnje. Ne bi imali nikakve koristi od bilo čega, ali bi na njima ostao dug, a zbog tih ogromnih dugova njihova zemlja im dugoročno ne bi bila u stanju pružati zdravstvenu skrb, obrazovanje i druge socijalne službe.


JEFTINI KOLTAN I SMRT U KONGU

AG: Recite nam nešto o Kongu.

JB: O, Bože. Cijela priča o Africi i Kongu tako je potresna i tužna. A to je skrivena priča, u stvari. Mi u Sjedinjenim Državama uopće i ne govorimo o Africi; ne mislimo o Africi. Kongo ima nešto što se zove koltan, za što većina vaših slušatelja možda nikada nije ni čula, ali svaki mobilni telefon i prijenosno računalo sadrže koltan.
A u Kongu je u posljednjih par godina zbog koltana ubijeno nekoliko milijuna ljudi, zato što vi, ja i svi mi u G8 zemljama želimo da naša računala i mobilni telefoni budu jeftini. I naravno, kompanije koje ih proizvode prodaju ih tako što mogu reći, «Izvolite, naš je 200 dolara jeftiniji od modela drugih kompanija». Ali da bi to mogli učiniti, ti ljudi u Kongu postaju robovi. Rudare, ljude koji vade koltan – njih ubijaju. Tamo se vode veliki ratovi kako bismo mi bili opskrbljeni jeftinim koltanom.
Moram reći, znate, želimo li živjeti u sigurnom svijetu, trebamo, moramo biti spremni, i u stvari moramo zahtijevati da plaćamo više cijene za stvari kao što su prijenosna računala i mobilni telefoni, i da se dobar dio tog novca vraća ljudima koji vade koltan. A to vrijedi i za naftu. To vrijedi za tako mnogo resursa za koje ne plaćamo pravu cijenu, zbog čega pate milijuni ljudi širom svijeta. Oko 50.000 ljudi umre svakog dana od gladi ili bolesti povezanih s glađu i izlječivih bolesti za koje ne dobivaju lijekove, samo zato što su dio sustava koji zahtijeva da rade po cijeli dan i dobivaju vrlo, vrlo malu plaću, kako bismo mi u ovoj zemlji mogli imati jeftinije stvari. Kongo je nevjerojatno dojmljiv primjer toga.

RATOVI I KORPOROKRACIJA

AG: Govorite o takozvanim porazima u Vijetnamu i Iraku, i što oni znače za korporacije.

JP: Da, pa... mi, ja i vi, shvaćamo ih kao poraze, možda, a svakako da netko tko je izgubio dijete, brata ili supruga u tim zemljama to shvaća kao katastrofe, kao poraze, ali korporacije su na Vijetnamu zaradile ogromne količine novca – vojna industrija, goleme korporacije, građevinske kompanije. I, naravno, to rade u vrlo, vrlo velikom stilu u Iraku. Tako korporokracija, ljudi koji zapravo inzistiraju da naši mladići i djevojke nastave odlaziti u Irak i boriti se, oni zarađuju strahovite količine novca. To za njih nisu neuspjesi; to su uspjesi s vrlo čvrstog ekonomskog stajališta. Znam da to zvuči cinično. Ja sam ciničan u vezi s tim stvarima. Bio sam tamo. Vidio sam to. I, znate, moramo naučiti da to više ne trpimo. Svi mi.

AG: Četrdeseta je godišnjica izraelsko-arapskog rata iz 1967. Govorite o tome da je Izrael «američka tvrđava» na Bliskom istoku.

JP: Mislim da je vrlo tužno i vrlo znakovito, još jednom, što je izrelski narod, uglavnom, naveden da povjeruje da su tu zemlju dobili kao neku vrstu naknade za Holokaust, jer zaslužuju dobiti odštetu. I, naravno, Holokaust je bio grozan, i oni zaslužuju biti zbrinuti i obeštećeni i imati stabilnost. Ali zašto bismo to mjesto smjestili usred arapskog svijeta, njihovih tradicionalnih neprijatelja? Zašto bismo to mjesto smjestili u tako nestabilno područje? To je zato što nam služi kao ogromna tvrđava među najvećim danas poznatim naftnim poljima u svijetu, i to smo znali u vrijeme kad smo tamo smjestili Izrael...
Tako smo, u stvari, sagradili tu ogromnu vojnu bazu, oružani kamp, usred bliskoistočnih naftnih polja okruženih arapskim zemljama, i u tom procesu smo očigledno stvorili ogromnu količinu ogorčenosti i bijesa, i situaciju u kojoj je vrlo teško vidjeti neko pozitivno rješenje za to područje. Ali činjenica je: to što imamo tu vojnu bazu u Izraelu bilo je izvanredna obrana za nas. To je bilo mjesto iz kojeg smo mogli pokretati napade, na koje smo se mogli osloniti. To je bio naš ekvivalent križarskih dvoraca na Bliskom istoku. I to je vrlo, vrlo tužno. Mislim da je izuzetno tužno za izraelski narod što su se našli uhvaćeni u svemu tome. Mislim da je to izuzetno tužno za američki narod. Izuzetno je tužno za svijet što se to događa.

AG: Dok tako obilazimo svijet, g. Perkins, a to je upravo ono što ste radili u godinama dok ste bili međunarodni konzultant, nakon što vas je obučila Agencija za nacionalnu sigurnost, ali ste onda postali glavni ekonomist u jednoj međunarodnoj konzultativnoj tvrtki, također ste pisali knjige o šamanizmu. Također pišete i o Tibetu. Kako se Tibet uklapa u ovu sliku?

JP: Pa, znate, bio sam u Tibetu prije par godina, i bilo je zanimljivo jer sam poveo sa sobom grupu od tridesetak ljudi u sastavu jedne neprofitne organizacije... Naravno, Tibet je u ovom trenutku vrlo deprimantan jer je prisutnost Kineza vrlo jaka i može se vidjeti kako se guši tibetanska kultura. I uvijek ste svjesni da su posvuda oko vas kineski vojnici i špijuni. Mnogi ljudi na tom putu shvatili su da je to užasno. «Sloboda Tibetu» - svi znamo za to; ali oni koji su bili sa mnom na putu u Amazonu, gdje naftne kompanije i naša vojska rade iste stvari, rekli su: «Ali ne podsjeća li nas to na ono što mi radimo u tako velikom dijelu svijeta?» To je nešto što lako zaboravljamo.
Svi mi možemo mahati transparentima «Sloboda Tibetu», što bismo i trebali, ali kako bi bilo da također oslobodimo zemlje koje sami držimo pod čizmom? Mrzim što to moram ovako reći, jer se neki ljudi možda neće složiti sa mnom, ali mislim da je Irak danas u gorem stanju nego Tibet, iako su obje zemlje u prilično lošem stanju. Ali ono što smo vidjeli u Tibetu je ista vrsta modela koju mi provodimo širom svijeta. Pa ipak, većina Amerikanaca nije svjesna da mi to radimo. Svjesni su da Kinezi to rade, ali nisu svjesni da mi to radimo i to zapravo na puno višoj razini od Kineza.

VIĐENJE SVJETLA


AG: Johne, pričajte nam o svojoj preobrazbi. Zarađivali ste mnogo novca. Putovali ste svijetom. Bili ste na položaju na kojem ste se sastajali s predsjednicima i premijerima zemalja, i obarali ih na koljena. Što vas je potaknulo da se promijenite i da, na kraju, donesete odluku da pišete o tome?

JP: Znate, Amy, kad sam tek počinjao, odrastao sam uz 300, 400 godina jenkijevskog kalvinizma u New Hampshireu i Vermontu, s vrlo čvrstim moralnim principima; potječem iz prilično konzervativne republikanske obitelji. I tijekom svih 10 godina dok sam bio ekonomski plaćeni ubojica, od '71. do '81, bio sam prilično mlad, ali to je smetalo mojoj savjesti. Pa ipak, svi su mi govorili da radim pravu stvar. Kao što ste rekli, predsjednici zemalja, predsjednik Svjetske banke, Robert McNamara, tapšali su me po leđima. Molili su me da držim predavanja na Harvardu i mnogim drugim mjestima o tome što radim. I to što sam radio nije bilo protuzakonito – trebalo bi biti, ali nije. Pa ipak, u srcu, to je uvijek mučilo moju savjest. Bio sam dobrovoljac Mirovnog korpusa. Vidio sam. Kako je vrijeme prolazilo i ja sam shvaćao sve više i više, postajalo mi je sve teže da to i dalje radim. Imao sam osoblje od pedesetak ljudi koji je radilo za mene. Stvari su se razvijale.

A onda, jednog dana bio sam na odmoru, plovio sam po Djevičanskim otocima, i usidrio sam svoj brodić blizu otoka St. John i odvezao sam se [do obale] pomoćnim čamcem i popeo se na tu planinu... do te stare plantaže šećerne trske u ruševinama. Bilo je divno. Bugenvileje. Sunce je zalazilo. Sjedio sam tamo i osjećao sam se vrlo spokojno. Onda sam iznenada shvatio da je ta plantaža bila sagrađena na kostima tisuća robova. I onda sam shvatio da je cijela hemisfera bila sagrađena na kostima milijuna robova. Postao sam vrlo bijesan i tužan. A onda me iznenada pogodila spoznaja da ja nastavljam taj isti proces i da sam ja trgovac robljem, da sam omogućavao istu stvar na blago... na drugačiji način, suptilniji način, ali jednako loš u pogledu ishoda. I u tom trenutku, donio sam odluku da to više nikada neću učiniti. I otišao sam u Boston nekoliko dana kasnije i dao sam otkaz.

AG: Dakle, dali ste otkaz, ali to je bio jedan korak. Pisanje o tome bilo je drugi. Pričajte nam o vašim pokušajima tijekom vremena.

JP: O, da. Nakon što sam dao otkaz nekoliko puta sam pokušao napisati knjigu koja je postala Ispovijedi ekonomskog plaćenog ubojice, i svaki put kad bih kontaktirao druge ekonomske plaćene ubojice s kojima sam radio ili šakale kako bih pokušao doći do njihovih priča, to bi se pročulo i počeo bih dobivati prijetnje. U to vrijeme imao sam mladu kćer. Sad joj je dvadeset pet. Također su mi nudili mito. U stvari, prihvatio sam mito od oko pola milijuna dolara. To je ono što se zove «legalni mito», ali je mito, i dan mi je uz uvjet da ne napišem knjigu. U to nije bilo sumnje. Detaljno sam to opisao.

Ublažio sam svoju krivnju uloživši velik dio tog novca u neprofitne organizacije koje sam osnovao – Dream Change i Pachamama Alliance – koje pomažu narodima Amazone u borbi protiv naftnih kompanija. Ali nisam napisao knjigu. To se dogodilo više puta, i pronašao bih ovaj ili onaj izgovor, i pisao sam druge knjige o domorocima. Radio sam s tim ljudima. Napisao sam knjige o šamanizmu koje ste ranije spomenuli i tako dalje...

A onda, 11. rujna, bio sam u Amazoni s narodom Shuar. Doveo sam grupu ljudi iz neprofitne organizacije da uče od urođenika u Amazoni. Ali nedugo nakon toga otišao sam u New York na mjesto katastrofe, i stajao sam tamo gledajući dolje u tu stravičnu zadimljenu rupu, još uvijek je smrdjela na izgoreno meso, i shvatio sam da moram napisati knjigu – nisam to više mogao odgađati; narod Amerike uopće nije razumio zašto su toliki ljudi širom svijeta bijesni, frustrirani i užasnuti – i da moram preuzeti odgovornost za to što se dogodilo 11. rujna. U stvari, svi mi moramo preuzeti određenu odgovornost, čime ni na koji način ne želim opravdati bilo čije masovno ubijanje, bilo kada – ni na koji način to ne opravdavam – ali sam shvatio da američki narod treba shvatiti zašto širom svijeta postoji toliko bijesa. Morao sam napisati knjigu.

Zato ovaj put nikome nisam rekao da ju pišem, i čak su i moja žena i kći znale da nešto pišem, ali nisu znale što. Nisam kontaktirao druge ljude. To je malo otežalo pisanje knjige. Ali konačno sam ju predao u ruke jednog jako dobrog njujorškog agenta i on ju je poslao izdavačima. U tom trenutku, taj je rukopis postao moja najbolja polica osiguranja, jer ako mi se dogodi nešto čudno, uključujući i sad, knjiga će se iznenada razgrabiti. Iako je dugo bila bestseler, prodat će se u još puno više primjeraka, ako... Ljudi se ponekad smiju i kažu, «Brineš li se da te tvoj izdavač možda pokušava ubiti, jer bi to sigurno pomoglo prodaji knjige?» Ne brinem se o tome. Tako u tom trenutku, kad sam tamo odnio rukopis, on je postao moja polica osiguranja.


UBOJICE I DRŽAVNI UDARI


AG: Za Jacka Corbina ste napisali «šakal je rođen». Tko je on?

JP: Pa, Jack Corbin – a to nije njegovo pravo ime, ali on je stvarna osoba – danas je živ i zdrav, radi za nas u Iraku. Ali on je šakal, on je ubojica. I jedna od najfascinantnijih priča, po mom mišljenju, uključuje Sejšele, koji su mala država, otočna država, blizu Afričke obale. I slučajno se nalaze blizu baze Diego Garcia, jedne od strateški najvažnijih zrakoplovnih baza Sjedinjenih Država.
Duga je priča iza baze Diego Garcia. Ali kasnih '70-ih Sejšeli su imali predsjednika koji je bio vrlo prijateljski raspoložen prema nama, Jamesa Manchama, i on je svrgnut bez prolijevanja krvi u državnom udaru koji je predvodio [France-Albert] René, socijalist. I René je prijetio da će nas izbaciti sa Diega Garcie, da će razotkriti grozne stvari koje su se dogodile kako bismo došli na Diega Garciu. Ima puno detalja u koje sada neću ulaziti...

AG: Također, Diego Garcia je vrlo važan kao vojna baza.

JP: Izuzetno važan. I koristio se – i sad se koristi – u Afganistanu i Iraku, i za borbene letove u Afriku ili bilo koji dio tog svijeta. U svakom slučaju, povukli su me s tog slučaja, i nešto kasnije poslan je tim ubojica iz Južnoafričke Republike – njih četrdeset pet, četrdeset šest, ne sjećam se točnog broja, poslani su kao ragbi momčad da podijele božićne poklone djeci Sejšela, ali njihov pravi posao bio je da svrgnu vladu i likvidiraju Renéa. U to vrijeme nisam poznavao te osobe. Danas poznajem Jacka Corbina. Poznajem ga vrlo dobro, osobno. Upoznao sam ga nakon toga. Naši putevi su se i onda ukrstili, ali se nismo poznavali.

AG: Što je on točno učinio?

JP: Pa, tim je ušao u zemlju, i uhitili su ih na aerodromu. Jedan pripadnik osiguranja pronašao je skriveno oružje na jednom od njih. Na aerodromu Mahi izbila je velika oružana borba, i te je plaćenike opkolilo možda tisuću vojnika izvana. Jack mi je rekao da je to bila jedna od malobrojnih situacija u njegovom životu kad je mislio da će umrijeti i imao vremena da razmisli o tome. Mogao je umrijeti mnogo puta, ali je samo brzo reagirao. I nisu znali što bi učinili, ali na kraju se pojavio avion Air India 707 i zatražio dozvolu za slijetanje, i [dobio je] dozvolu da sleti. Čim je sletio oteli su ga i odletjeli natrag u Durban u Južnoafričkoj Republici.
To je objavljeno na američkim nacionalnim vijestima, i... nisam znao što će se dogoditi kad su me maknuli sa slučaja, ali sad sam vidio kako se to razvijalo. A svijet je mogao vidjeti kako je taj avion sletio u Durban, u Južnoafričkoj Republici, okružen južnoafričkim snagama osiguranja. Ljudi iz aviona su se predali. Odmarširali su s aerodroma. Poslani su na sud i osuđeni na zatvorske kazne, a neki, mislim, i na smrtnu kaznu, i to je kraj priče koliko mi znamo.
Sada kad znam Jacka, ono što se stvarno dogodilo je da su avion okružili, snage osiguranja stupile su u telefonsku vezu s avionom i otkrile da su u avionu njihovi dobri prijatelji – njihovi učitelji, u stvari. Postigli su dogovor. Ljudi su se predali. Stvarno su proveli tri mjeseca u zatvoru. Imali su vlastito krilo s televizijom, itd., a onda su tiho oslobođeni nakon tri mjeseca. Mnogi od tih istih ljudi, iz tog tima, danas su u Iraku i rade za nas tamo, rade stvari koje, znate, naši vojnici ne smiju raditi. I jako dobro zarađuju radeći to.

AG: Za koga taj čovjek, Jack Corbin, danas radi u Iraku?

JP: Pa, on radi za jednu privatnu kompaniju u Iraku koja ima ugovor, znate, koja dolazi preko Pentagona, CIA-e, jednu od tih organizacija. Tako, kao i velik dio tog posla, tamo ima strahovito mnogo tih plaćenika, kao što ste izvijestili na ovom programu. Jack Corbin i njegovi ljudi na samom su vrhu te razine. Oni su izuzetno vješti plaćenici koji rade stvarno delikatne poslove. Također imamo mnogo ljudi koji rade za Blackwater i druge koji, znate, nisu toliko obučeni i koji tamo rade obične poslove. Ali na toj razini ima ih svih vrsta.

STVARANJE KORPORACIJSKIH GRAĐANA


AG: Gospodine Perkins, kakva rješenja vidite u ovom trenutku?

JP: Pa, Amy, to carstvo koje smo stvorili stvarno ima cara, a to nije predsjednik ove zemlje. Predsjednik obavlja svoj posao kraće vrijeme, ali zapravo nije važno imamo li demokrata ili republikanca u Bijeloj kući ili u Kongresu: carstvo ide dalje zato što ga zapravo vodi ono što ja zovem korporokracijom, a to je grupa ljudi koji upravljaju našim najvećim korporacijama. To nije teorija zavjere. Oni ne moraju kovati zavjere. Svi oni znaju što najbolje služi njihovim interesima. Ali oni su zaista ekvivalent cara jer ne vladaju po želji naroda, nisu demokratski izabrani, ne vladaju na neko ograničeno vrijeme. Oni u biti ne odgovaraju nikome osim vlastitim upravnim odborima, a većina korporacijskih generalnih direktora zapravo vodi svoje odbore, umjesto obrnuto. I oni su sila koja stoji iza toga. I zato, ako želimo to promijeniti, moramo ih vrlo snažno pogoditi, što znači da moramo promijeniti korporacije, koje su osnova njihove moći. Danas korporacije postoje s primarnim ciljem da stvaraju goleme profite, da nekolicinu vrlo bogatih ljudi čine još bogatijima u svakom kvartalu, svakodnevno, u vrlo kratkom razdoblju... Nema razloga da to bude tako.

Korporacije se definiraju kao osobe. Osobe moraju biti dobri građani. Korporacije trebaju biti dobri građani. Njihov primarni cilj mora biti vođenje računa o njihovim zaposlenicima, njihovim potrošačima i svim ljudima širom svijeta koji pružaju resurse koji služe za pokretanje ovog svijeta, i vođenje računa o okolišu i zajednicama u kojima ti ljudi žive.
Moramo natjerati korporacije da se redefiniraju, i mislim da je vrlo realistično vjerovati da to možemo učiniti. Svaki direktor kompanija u svijetu dovoljno je pametan da shvati da upravlja jednim vrlo promašenim sustavom... To se mora promijeniti. Direktori korporacija to znaju... Vjerujem da žele vidjeti promjenu... Moramo ih uvjeriti da njihove korporacije moraju biti institucije na dobrobit ovog svijeta, a ne institucije koje služe vrlo malom broju bogatih ljudi i čiji je cilj učiniti te ljude još bogatijima.
Trebamo to promijeniti. Moramo.

POVRATAK U EKVADOR


AG: Htjela bih vam postaviti još jedno zadnje brzo pitanje o Ekvadoru. Ekvadorski ministar obrane Guadalupe Larriva poginuo je u padu helikoptera blizu američke zrakoplovne baze Manta [24. siječnja]. Znate li što o tome?

JP: Pa, da. Upravo sam došao iz Ekvadora i svi govore o tome jer se ista stvar dogodila ministru obrane Jaimea Roldósa prije nego što je on [Roldós] ubijen. Činjenica je da se to dogodilo blizu američke zrakoplovne baze u Manti i da se radilo o vrlo neobičnoj nesreći, sudaru dvaju helikoptera, koja je imala sličnosti s onim što se dogodilo Jaimeu Roldósu – ljudi širom Ekvadora pričaju da je to bilo upozorenje Rafaelu Correi, novom ekvadorskom predsjedniku.

AG: Tu ćemo morati stati. Gospodine Perkins, hvala vam što ste bili s nama. Nova knjiga Johna Perkinsa zove se Tajna povijest Američkog carstva: Ekonomski plaćeni ubojice, šakali i istina o globalnoj korupciji.



- 21:32 - Komentari (27) - Isprintaj - #

EKONOMSKI PLAĆENI UBOJICE I GLOBALNA KORPOROKRACIJA, 1. DIO

20.01.2008., nedjelja 

 
Bok svima!

Evo nas opet u istom katastrofičnom tonu. :- ). Kod tema kakvima ćemo se baviti desetak narednih dana.

Ali ne promatram materijale poput ovog koji slijedi kao širitelje pesimizma, već tek širiteljem informiranosti. Dobro je biti informiran kad smo svi, bar ponekad, uglavnom bombardirani poluistinama – u biti potpunim lažima i obrnutim interpretacijama. Danas sam, recimo, u kafiću u dnevnim novinama pročitao kolumnu uglednog kolumnista koji je nabrajao zbog čega je sve prethodni tjedan bio loš za hrvatskog premijera. I usput napomenuo da ima samo jedna dobra stvar – što uskoro sigurno stiže pozivnica za NATO.

Tko je odlučio da je to dobra stvar?

Je l se ikoga uopće pitalo?

Katastrofa.

I to napisano onako usput, kao nešto što se podrazumijeva, tako da čitatelj valjda pomisli da su argumenti za ulazak u NATO toliko jaki i poznati, samo da ih on ne zna. (Sad sam se sjetio da je isti kolumnist prije nekih godinu dana imao i kolumnu u kojoj je objašnjavao sve razloge zbog kojih trebamo ući u NATO. Fakat sam si dao truda da ih shvatim, ali svi su mi zvučali šuplje, zapravo nije bilo ni jednog. (Hrvati su za NATO zbog straha od Srbije, pisalo je kao jedan od argumenata, sad sam se sjetio. Bah! Koja glupost i laž. Znate li vi možda nekog našeg sunarodnjaka koji danas, 2008. godine, strahuje od nekakve vojne invazije ili napada s istoka? Ja ne znam nijednog. A ne družim se samo s hrabrima, stvarno). A nitko se nije niti osvrnuo na izjavu jednog dužnosnika NATO-a koju sam čuo na Radiju 101, a koji je rekao nešto u stilu da oni rade istraživanja koliko je NATO popularan u Hrvatskoj, ali samo informativno, to ih baš ne zanima. Jer kad jednom zemlja uđe u taj pakt, onda su ušli svi njeni građani, pa je ionako svejedno.


Najbolju definiciju NATO-a u jednoj je staroj kolumni dao Ante Tomić: Servis za zbrinjavanje američkog vojnog otpada. Čovjek se mora s njim složiti, to je to, kaj ne? Il' sam ja nešto krivo skužio?

Kako sam se uopće našao u spiki o NATO-u? Bah, zaboravimo to.


Ono što slijedi je skraćena, uređena verzija intervjua Amy Goodman s Johnom Perkinsom za radio i televiziju Democracy Now!, koju je prije nekih pola godie objavio i Nexus. Intervju je napravljen 5. lipnja 2007. Cijeli transkript nalazi se na http://www.democracynow.org/article.pl?sid=07/06/05/149254. Esej Johna Perkinsa o tamnoj strani globalizacije objavljen je u knjizi 'A Game As Old As Empire.'

I u ovako skraćenoj verziji, intervju je dug, pa ću ga postaviti u dva dijela, drugi dio ide sutra ili prekosutra.

Tko je uopće John Perkins?

Čovjek koji je nekada pomagao u svrgavanju vođa Trećeg svijeta radi korporacijskih profita, a danas vodi kampanju kojom nastoji uvjeriti korporacije da postanu ekonomski, socijalno i ekološki odgovorne. John Perkins je od 1971. do 1981. radio za međunarodnu konzultantsku tvrtku Chas T. Main, gdje je po vlastitom priznanju bio «ekonomski plaćeni ubojica».


Slijedi intervju. Enjoy! - k'o što sam i ja, vrlo je uzbudljivo saznati kako svijet funkcionira!



INTERVJU


Amy Goodman:
Stotine tisuća prosvjednika okupljaju se u Njemačkoj pred sutrašnjim [6. lipnja] sastankom G8, grupe najbogatijih zemalja svijeta. Trodnevni samit održava se u obalnom ljetovalištu Heiligendamm. Njemačka policija potrošila je 18 milijuna dolara na podizanje 12 kilometara duge, dva metra visoke ograde oko mjesta sastanka. Globalno zagrijavanje bit će važna tema. Odlazeći na sastanak, predsjednik Bush predložio je ostavljanje po strani sporazuma iz Kyota koji ima podršku UN-a i određivanje dobrovoljnih ciljeva za smanjenje emisija stakleničkih plinova. Među ostalim važnim pitanjima bit će pomoć nerazvijenim zemljama i novi trgovinski sporazumi.
Danas ćemo provesti sat vremena s čovjekom koji tvrdi da je radio duboko unutar sila koje pokreću korporacijsku globalizaciju. U svojoj prvoj knjizi, Ispovijedi ekonomskog plaćenog ubojice (Confessions of an Economic Hit Man), John Perkins opisao je kako je radio kao skupo plaćeni konzultant unajmljen da navodi vođe na stvaranje politike povoljne za američku vladu i korporacije, ono što on zove «korporokracija». John Perkins kaže da je pomagao Sjedinjenim Državama da prevare siromašne zemlje širom svijeta za milijarde dolara tako što bi im posudile više novca nego što su bile u stanju vratiti i nakon toga preuzele njihove ekonomije. John Perkins je upravo objavio svoju drugu knjigu na ovu temu. Njen naslov je Tajna povijest Američkog carstva: Ekonomski plaćeni ubojice, šakali i istina o globalnoj korupciji (The Secret History of the American Empire: Economic Hit Men, Jackals, and the Truth about Global Corruption ). John Perkins će nam se sad pridružiti u Firehouse studiju. Dobrodošli u Democracy Now!

John Perkins (JP): Hvala vam, Amy. Divno je biti ovdje.

AG: Pa, prije nego krenemo dalje, «ekonomski plaćeni ubojica»: za one koji nisu čuli vaš opis toga, a kamoli da sebe opisujete kao takvog, što pod time mislite?

JP: Pa, zapravo, mislim da bi bilo pošteno reći da smo od Drugog svjetskog rata naovamo mi ekonomski plaćeni ubojice uspjeli stvoriti prvo zaista globalno carstvo u svijetu, i to smo ostvarili prvenstveno bez vojske, za razliku od drugih carstava u povijesti. To smo na vrlo suptilan način ostvarili kroz ekonomiju.
Mi djelujemo na mnogo raznih načina, ali možda je najčešći taj da identificiramo zemlju Trećeg svijeta koja ima resurse koje naše kompanije žele prigrabiti, npr. naftu, a onda dogovorimo ogroman zajam toj zemlji od Svjetske banke ili neke od njenih sestrinskih organizacija. Novac zapravo nikada i ne ode u tu zemlju. Umjesto toga ode američkim korporacijama, koje grade velike infrastrukturne projekte – dalekovodne mreže, industrijske parkove, luke, autoceste – stvari od kojih ima koristi šačica vrlo bogatih ljudi, ali uopće ne dopiru do siromašnih. Sirotinja nije spojena na električnu mrežu. Nemaju potrebne vještine da se zaposle u industrijskim parkovima. Ali oni i cijela zemlja ostaju zaduženi tim ogromnim dugom, i to je tako velik dug da ga zemlja nikako ne može otplatiti. Zato se nakon nekog vremena mi ekonomski plaćeni ubojice vratimo u zemlju i kažemo: «Gledajte, znate da ste nam dužni mnogo novca. Ne možete otplatiti svoj dug, i zato nam morate dati funtu svog mesa.»

AG: Objasnite nam vašu prošlost. Što vas je učinilo ekonomskim plaćenim ubojicom?

JP: Pa, kad sam diplomirao na Ekonomskom fakultetu Bostonskog sveučilišta, unovačila me Agencija za nacionalnu sigurnost (NSA), najveća i možda najtajnovitija špijunska organizacija u zemlji.

NSA UNOVAČUJE

AG: Ljudi ponekad misle da je to CIA, ali NSA je višestruko veća.

JP: Da, veća je. Puno je veća. Barem je bila u to vrijeme. I vrlo je, vrlo tajnovita. Ima puno glasina. Znamo prilično mnogo o CIA-i, čini mi se, ali znamo vrlo, vrlo malo o NSA. Tvrde da rade samo na kriptografiji, šifriranju i dešifriranju poruka, ali svi zapravo znamo da su oni ljudi koji prisluškuju naše telefonske razgovore. To se nedavno otkrilo. I oni su vrlo, vrlo tajnovita organizacija.
Tijekom moje zadnje godine koledža podvrgli su me nizu testova, vrlo dugih testova, testova s detektorom laži, psiholoških testova. I mislim da je pošteno reći da su utvrdili da sam dobar potencijalan ekonomski plaćeni ubojica. Također su utvrdili određen broj slabosti u mom karakteru zahvaljujući kojima će im biti relativno lako da me upecaju, da me uvuku. I mislim da bi se za te slabosti koje sam [nečujno] moglo reći da su tri velike droge naše kulture: novac, moć i seks. Tko među nama nema neku od njih? Ja sam u to vrijeme imao sve tri.
A onda sam se pridružio Mirovnom korpusu. Agencija za nacionalnu sigurnost me poticala na to. Proveo sam tri godine u Ekvadoru živeći s urođenicima u Amazoni i na Andama, ljudima koji se danas bore i koji su se u to vrijeme počinjali boriti protiv naftnih kompanija. U stvari, ti su ljudi upravo bili pokrenuli najveću ekološku tužbu u povijesti svijeta protiv Texaca, Chevrona. A to je bio nevjerojatno dobar trening za ono što sam ja trebao raditi.
Zatim, dok sam još bio u Mirovnom korpusu, doveden sam i unovačen u američku privatnu korporaciju Charles T. Main, konzultativnu tvrtku iz Bostona s oko 2.000 zaposlenika, vrlo slabo poznatu tvrtku koja je obavljala ogromnu količinu posla za koji sam shvatio da je posao ekonomskih plaćenih ubojica, kako sam ga ranije opisao. To je bio posao koji sam počeo raditi, i s vremenom sam se nekako uspeo do vrha te organizacije kao njen glavni ekonomist.

AG: I kako je to bilo povezano s NSA? Je li bilo neke veze?

JP: Znate, ono što je vrlo zanimljivo u vezi s cijelim tim sustavom, Amy, je to što nema izravne veze. NSA je obavila razgovor sa mnom, identificirala me i onda me u biti predala toj privatnoj korporaciji. To je vrlo suptilan i vrlo pametan sustav, po kojem je privatna industrija ta koja izlazi van i obavlja taj posao. Tako, ako nas uhvate kako nešto radimo, ako nas uhvate kako podmićujemo ili korumpiramo lokalne službenike u nekoj zemlji, krivnja se svaljuje na privatnu industriju, a ne na američku vladu.
A zanimljivo je da u rijetkim slučajevima kada ekonomski plaćeni ubojice ne uspiju, oni koje zovemo «šakali», a to su ljudi koji odlaze rušiti vlade ili izvoditi atentate na njihove vođe, također dolaze iz privatne industrije. To nisu zaposlenici CIA-e. Svi mi imamo tu sliku vladinog agenta 007 unajmljenog da ubija, znate, s dozvolom za ubijanje, ali u današnje vrijeme, prema mom iskustvu, vladini agenti to ne rade. To rade privatni kozultanti koje dovode da obave taj posao. A ja sam osobno poznavao neke od tih osoba, i još uvijek ih poznajem.

AG: U vašoj knjizi Tajna povijest Američkog carstva govorite o borbi protiv globalne moći na svim razinama. U ovom trenutku vidimo te masovne prosvjede koji se odvijaju u Njemačkoj pred sastanak G8. Recite nam nešto o važnosti toga.

JP: Pa, mislim da je to izuzetno važno. Danas se u svijetu događa nešto što je vrlo, vrlo važno. Da, dok smo jutros gledali naslove... ono što apsolutno možemo reći je da živimo u vrlo opasnom svijetu. To je također vrlo mali svijet, u kojem smo u stanju odmah saznati što se događa u Njemačkoj, ili usred Amazone, ili bilo gdje drugdje. I konačno, čini mi se, širom svijeta počinjemo shvaćati da je jedini način na koji će moja djeca ili unuci, ili bilo koje dijete ili unuk bilo gdje na ovom planetu moći imati miran, stabilan i održiv svijet, taj da ga ima svako dijete. G8 to još nije shvatio.

G8- IGRA BROJKI I SLOVA

AG: Objasnite nam što je to Grupa osam.
JP: Pa, Grupa osam su najbogatije zemlje svijeta, i one praktično upravljaju svijetom. Vođa su Sjedinjene Države, a u stvari su korporacije unutar tih kompanija – zemalja, oprostite – te koje njima upravljaju. Ne upravljaju vlade jer, naposljetku, vlade plešu kako korporacije sviraju. U našoj zemlji, znamo da će sljedeća dva finalna predsjednička kandidata, i republikanac i demokrat, svaki morati prikupiti negdje oko pola milijarde dolara. A taj novac neće doći od mene i vas. To će u prvom redu doći od ljudi koji posjeduju i upravljaju velikim korporacijama. Oni osjećaju veliku zahvalnost prema vladi. Tako je G8, u stvari, ta grupa zemalja koje predstavljaju najveće multinacionalne korporacije na svijetu i zapravo rade po njihovoj zapovijedi.
A ono što sada vidimo u Europi – a vidimo da je to jako prisutno i u Latinskoj Americi, na Bliskom istoku – to je jaka skrivena struja otpora, prosvjeda, protiv tog carstva koje je podignuto na tome. A to je tako suptilno carstvo da ga ljudi nisu bili ni svjesni, jer nije stvoreno pomoću vojske. Stvoreno je pomoću ekonomskih plaćenih ubojica. Većina nas nije ga svjesna.
Većina Amerikanaca nema pojma da ti nevjerojatni načini života koje svi vodimo mogu postojati zato što smo dio vrlo podmuklog carstva koje doslovno porobljava ljude širom svijeta, zlostavlja ljude. Ali, počinjemo to shvaćati. A Europljani i Latinoamerikanci su na čelu shvaćanja toga.


EKONOMSKI PLAĆENI UBOJICE U LATINSKOJ AMERICI


AG: Kad govorimo o Latinskoj Americi, vratimo se na onu tužbu protiv Chevron–Texaca.

JP: Pa, to je izuzetno značajno. Kad su me 1968. poslali u Ekvador kao dobrovoljca Mirovnog korpusa, Texaco je upravo bio ušao u Ekvador, i Texaco, sami ekvadorski političari i Svjetska banka u to su vrijeme ekvadorskom narodu obećavali «Nafta će ovu zemlju izvući iz siromaštva». I ljudi su u to povjerovali. I ja sam tada u to vjerovao. Dogodilo se upravo suprotno. Nafta je zemlju još daleko više osiromašila, dok je Texaco na tome zgrnuo bogatstvo. Također su uništili ogromna područja amazonske prašume.
Tako danas njujorški odvjetnik – Steve Donziger, ovdje u New Yorku – i neki ekvadorski odvjetnici podižu tužbu tražeći odštetu od 6 milijardi dolara, najveću ekološku tužbu u povijesti svijeta, u ime 30.000 građana Ekvadora protiv Texaca, koji je sad u vlasništvu Chevrona, zbog ispuštanja preko 18 milijardi galona (680 milijuna hektolitara) toksičnog otpada u ekvadorsku kišnu prašumu. To je 30 puta više od tankera Exxon Valdez [katastrofa s izlijevanjem nafte]. Deseci ljudi umrli su i nastavljaju umirati od raka i drugih bolesti uzrokovanih zagađenjem na tom području Amazone. Dakle, sva ta nafta došla je iz tog područja, a to je najsiromašnije područje jedne od najsiromašnijih zemalja u hemisferi. To je tako zapanjujuće ironično.
Ali ono što ja smatram da je vrlo važno u vezi s tim, Amy, je to što je ova odvjetnička tvrtka prihvatila slučaj, ne pro bono, nego očekuju da će ako dobiju slučaj, u što vjeruju, na tome zaraditi mnogo novca, što je filozofska odluka. To nije zato što su se htjeli obogatiti na tome. To je zato što žele potaknuti druge odvjetničke tvrtke da rade slične stvari u Nigeriji, i Indoneziji, i Boliviji, u Venezueli i mnogim drugim zemljama. Oni žele vidjeti kako to postaje unosan posao, kako se pravne tvrtke uključuju i zastupaju siromašne ljude, znajući da mogu izvući odštetu od velikih kompanija koje su postupale tako strašno, strašno neodgovorno u prošlosti.
A Steve Donziger, odvjetnik, američki odvjetnik s vrlo dobrom reputacijom... Bio sam s njim u Ekvadoru prije samo dva tjedna, i jedna od vrlo dirljivih stvari koje je rekao bila je: «Vidio sam mnogo kompanija koje su počinile greške i onda se pokušale obraniti u sudnici.»
I rekao je: «To je jedna stvar. Ali u ovom slučaju, Texaco nije radio greške. To su radili smišljeno. Znali su što rade. Kako bi uštedjeli par dolara pobili su mnogo ljudi.»
A sad će biti prisiljeni da plate za to, da preuzmu odgovornost za to, i nadajmo se, otvore put prema prisiljavanju mnogih drugih kompanija da preuzmu odgovornost za okrutna i nepotrebna uništavanja koja su se dogodila.

AG: Porazgovarajmo o Latinskoj Americi i njenim vođama, kao što je Jaime Roldós. Recite nam nešto o njemu i njegovoj važnosti. Pisali ste o njemu u vašoj prvoj knjizi, Ispovijedi ekonomskog plaćenog ubojice.

JP: Da, Jaime Roldós je bio izvanredan čovjek. Nakon mnogo godina vladavine vojnih diktatora u Ekvadoru – američkih marioneta – došlo je do demokratskih izbora i jedan čovjek, Jaime Roldós, imao je program koji je govorio da se ekvadorski resursi moraju koristiti tako da budu od koristi ekvadorskom narodu – a posebno nafta, koju su u to vrijeme tek počeli otkrivati. To je bilo kasnih 1970-ih. Poslali su me u Ekvador, a u isto vrijeme su me poslali u Panamu da radim s Omarom Torrijosom, da pridobijem te ljude, da ih potkupim... izmijenim njihove stavove.
Znate, u slučaju Jaimea Roldósa, on je uvjerljivo pobijedio na izborima, i sad je počeo provoditi u djelo svoju politiku, svoja obećanja, i namjeravao je oporezivati naftne kompanije. Zaprijetio je da će ih nacionalizirati ako ne budu spremne dati velik dio svojih profita natrag ekvadorskom narodu. Zato su mene poslali dolje, zajedno s drugim ekonomskim plaćenim ubojicama – ja sam imao prilično malu ulogu u tom slučaju i važnu ulogu u Panami s Torrijosom – ali nas su poslali u te zemlje da uvjerimo te ljude da izmijene svoje politike, da pogaze vlastita predizborna obećanja.
I u biti ono što radimo je da im kažemo: «Gledajte, znate, ako igrate našu igru, mogu učiniti vas i vašu obitelj vrlo bogatima. Mogu se pobrinuti da postanete vrlo bogati. Ako ne budete igrali našu igru, budete li slijedili obećanja iz vaše kampanje, mogli biste završiti kao Allende iz Čilea, ili Arbenz iz Guatemale ili Lumumba iz Konga.» I tako dalje – možemo nabrojati sve one predsjednike koje smo svrgnuli ili likvidirali zato što nisu igrali našu igru. Ali Jaime se nije dao pridobiti, Jaime Roldós.
Ostao je nepotkupljiv, kao i Omar Torrijos. Iz perspektive ekonomskog plaćenog ubojice, to je bilo vrlo uznemirujuće, jer ne samo što sam znao da vjerojatno neću uspjeti obaviti svoj posao, nego sam znao i da će se, ako ne uspijem, dogoditi nešto strašno: doći će šakali i oni će te ljude ili svrgnuti ili likvidirati. I u oba slučaja, ti ljudi bili su likvidirani, ne sumnjam u to. Poginuli su u avionskim nesrećama u razmaku od samo dva mjeseca 1981: srušili su se njihovi vlastiti privatni avioni.

OMAR TORRIJOS

AG: Recite nam više o tome što se dogodilo s Omarom Torrijosom.

JP: Pa, Omar je, opet, bio vrlo nepokolebljiv u suprotstavljanju Sjedinjenim Državama, zahtijevajući da Panamski kanal pripada Panamcima. Proveo sam mnogo vremena s Torrijosom, i jako, jako mi se svidio kao osoba. Bio je izuzetno karizmatičan, izuzetno hrabar i vrlo nacionalističan u pogledu nastojanja da postigne najviše što može za svoj narod. I nisam ga mogao podmititi. Pokušao sam sve što je bilo u mojoj moći da ga pridobijem. I dok sam doživljavao neuspjehe, bio sam također vrlo zabrinut da će mu se nešto dogoditi. I zaista – zanimljivo je da kad se avion Jaimea Roldósa srušio u svibnju, Torrijos je okupio svoju obitelj i rekao: «Ja sam vjerojatno sljedeći, ali spreman sam otići. Sad je Kanal predan u naše ruke.» Bio je potpisao sporazum s Jimmyem Carterom o predaji Kanala u ruke Panamaca. Rekao je: «Obavio sam svoj posao, i sad sam spreman otići.» I usnio je san o tome kako leti avionom koji je udario u planinu. I dva mjeseca nakon nakon što se to dogodilo Roldósu, dogodilo se i Torrijosu.

AG: I vi ste upoznali oba ta čovjeka.

JP: Da, obojicu sam ih upoznao.

AG: Kakvi su bili vaši razgovori?

JP: Pa, posebno s Torrijosom, s njim sam provodio puno vremena na nekakvim formalnim sastancima, a također i na koktel-zabavama i uz roštilj – on je obožavao takve stvari – i neprestano sam ga pokušavao nagovoriti da prijeđe na našu stranu i davao sam mu do znanja da ako to učini, on i njegova obitelj dobit će neke vrlo unosne ugovore, postat će vrlo bogati, i, znate, upozoravao sam ga. A nije ga zapravo trebalo puno upozoravati, jer je znao što će se vjerojatno dogoditi ako ne pristane. I njegov stav je bio: «Želim obaviti koliko stignem u svom životu, a onda neka bude što mora biti.»
A zanimljivo je, Amy, da je nakon što sam napisao knjigu Ispovijedi... Marta Roldós, Jaimeova kći, došla u Sjedinjene Države kako bi se sastala sa mnom, i ja sam nedavno bio s njom u Ekvadoru. Ona je danas članica ekvadorskog parlamenta, upravo izabranog, i udala se za nećaka Omara Torrijosa. Stvarno je zanimljivo čuti njihove priče o onome što se događalo – njoj je bilo sedamnaest godina u vrijeme kad su joj poginuli roditelji; njena majka je također bila u avionu, i njih dvoje je poginulo u tom avionu – i onda ju čuti kako govori o tome kako je njen suprug, Omarov nećak, bio na tom skupu kad je sazvana obitelj i kad je Omar rekao: «Ja sam vjerojatno sljedeći, ali spreman sam otići. Obavio sam svoj posao. Učinio sam što sam mogao učiniti za svoj narod. Zato sam spreman otići, ako se to mora dogoditi.»
...........

NASTAVAK SLIJEDI.....






- 00:06 - Komentari (26) - Isprintaj - #

TKO JE UBIO MORE

15.01.2008., utorak 

 



Bok!

I dalje mi se ovih dana pažnja usmjeruje na svakojake ekološke, ali i ekonomske teme. One nisu na rubu – uglavnom su preko ruba svega što sam mogao zamisliti o tim temama. Ono što je sigurno jest da su sve one emotivno vrlo angažirajuće. I ogromne – mada o njima uglavnom ne znamo puno. Stoga će u narednih desetak dana pažnje tekstova na blogu biti usmjerena u tom smjeru.

Danas je riječ o Aralskom moru.

Aralsko more ili jezero unutrašnje je more u Centralnoj Aziji, smješteno između Kazahstana na sjeveru i Karakalpakstana, autonomne regije Uzbekistana. Šezdesetih godina 20. stoljeća počelo se naglo smanjivati nakon što su sovjetske vlasti, radi projekta navodnjavanja, preusmjerile tok rijeka Amu Darje i Sir Darje. Tako je započela jedna od najvećih ekoloških katastrofa svih vremena.



Aralsko more ipak nije bilo dovoljno veliko da bez posljedica podnese odvođenje velikih količina vode u jedno od najsuših područja bivšeg SSSR-a u središnjoj Aziji. Osim iz tog jezera, od 1960. godine, ogromne količine vode crpile su se i iz dviju rijeka koje ga opskrbljuju vodom. Kao i buduća katastrofa, cilj je bio megalomanski: napraviti najveće navodnjavano zemljište na svijetu. Najduži kanal za navodnjavanje na svijetu proteže se kroz više od 1300 km suhih, vrućih područja i pustinje. Isparavanje vode na tom putu bilo je neizbježno, pa debakl mega-projekta nije toliko neočekivan bilo komu tko bi zastao i dva puta razmislio. Polja pamuka se i danas navodnjavaju aralskom vodom, ali u cjelini se pamučni projekt pokazao lošim, neučinkovitim i nerentabilnim zbog velike količine vode potrebne za njegov uzgoj. Cijena je bila ogromnna - Aralsko jezero i okolica postala su poprište jedne od najvećih svjetskih ekoloških, zdravstvenih i ekonomskih tragedija. Nepovratno je narušena uravnotežen i ugodan eko-sustav mora.

Image Hosted by ImageShack.us




KOLAPS EKONOMIJE

Zbog projekta navodnjavanja kojim se proizvodI pamuk u pustinji udaljenoj oko 1500 km od Aralskog mora, lokalno je stanovništvo ostalo bez ikakvih mogućnosti zarađivanja za život. Lokalna ribarska industrija u kojoj je radilo više od šezdeset tisuća ljudi propala je zbog porast koncentracije soli u vodi i smanjenja mora. Ribe je gotovo nestalo, a naselja i luke su se, zbog povlačenja obalne crte, odjednom našli daleko od mora. Nekad živopisna ribarska sela danas su napuštena i sablasno strše usred slane i otrovne pustinje.


Image Hosted by ImageShack.us



Image Hosted by ImageShack.us





Aralsko područje drastičan je primjer procesa salinizacije. Taloženje soli u tlu dugoročno ga mijenja i osiromašuje, smanjujući mu kapacitet podržavanja ekosustava i poljoprivrede, stvarajući nepopravljivu štetu. Vjetar podiže slanu prašinu s suhog bivšeg dna mora i raspršuje ju po poljima. Zbog toga je u pojasu od 300 km oko mora onemogućeno poljodjelstvo. Osim što zaslanjivanje uništava usjeve, vegetaciju i divljač, ono i onečišćuje podzemne i površinske vode.

Kamo sreće da popis katastrofalnih posljedica ovdje prestaje. No, slana prašina diže se visoko u zrak. Zračne struje nose je tisućama kilometara. Sol Aralskog mora dopire sve do Himalaja i uzrokuje brže otapanje ledenjaka. Sa solima putuju i pesticidi s Arala. Nađeni su na grenlandskim ledenjacima, norveškim šumama kao i u pingvinima na Antarktiku. Aralski „projekt“ globalno se potpisa.

Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us



ŠIRENJE BOLESTI

Zdravlje 58 milijuna stanovnika Aralskog mora pogodio je porast zdravstvenih problema uzrokovan solju, otrovnom prašinom i zagađenjem vode, a najviše su pogođena nerođena i mala djeca, žene i siromašni. U širem području Aralskog jezera zabilježen je najveći postotak smrtnosti novorođenčadi u bivšem Sovjetskom Savezu: od 1000 novorođenčadi umire ih 75. Bilanca uključuje visoki postotak tuberkuloze, anemije, bolesti respiratornog trakta (najviši u svijetu), bolesti očiju (zbog slane prašine), raka grla, bolesti bubrega i jetra (osobito rak), artritisa, trbušnog tifusa i hepatitisa. Međunarodna organizacija Liječnici bez granica opisala je situaciju Aralskog područja kao “vjerojatno najveću ekološku katastrofu i ljudsku tragediju” te pokrenula hitni program pomoći za stanovnike Centralne Azije.


Image Hosted by ImageShack.us



Image Hosted by ImageShack.us





ANTRAKS USRED MORA

Moguće je da se dijelu zdravstvenih poremećaja uzrok ne mora tražiti u narušenju ekološke ravnoteže Aralskog jezera. Nakon raspada SSSR-a, jedan bivši visoko pozicionirani znanstvenik zadužen za biokemijsko ratovanje prebjegao je u SAD i objavio da se na otoku Vozrozhdenije, posred Aralskog mora, nalazi najveće odlagalište antraksa na svijetu. Tamo je sagrađen tajni vojni objekta za proizvodnju, skladištenje i testiranje biokemijskog naoružanja koji je bio u funkciji od 1936. do 1991. godine. Testiranje se odvijalo na otvorenom, u pokusima su korištene životinje, a testirani su svi mogući načini upotrebe biokemijskog oružja– zračne bombe, zaprašivanje, balističke i krstareće rakete, razna artiljerijska oruđa, itd. Osim antraksa, pronađeni su tragovi koji upućuju na proizvodnju kuge, boginja, bruceloze, tularaemije (zečje groznica), konjskih boginja, queenslandske groznica i VEE –e («Venezuelan equine encephalitis» – «venezuelski konjski encefalitis»). Zbog tajnosti čvrstih dokaza o incidentima nema, ali vjerojatno je 1972. oblak kuge nošen vjetrom ubio dva ribara na njihovom brodu; 1976. godine od nečega je uginulo abnormalno veliko jato ribe; 1970-tih i 1980-tih redovito su se pojavljivali slučajevi kuge kod glodavaca; 1988. u roku od sat vremena uginulo je otprilike pola milijuna antilopa; 1999. zabilježeno je devet slučajeva ljudske kuge zapadno od Aralskog mora. Zbog projekta navodnjavanja, danas je taj otok postao sastavnim dijelom kopna. Dostupan je i slabo čuvan od strane kazahstanskih i uzbekistanskih vlasti. Koliko je opasnih tvari pobjeglo u prirodu nemoguće je reći, ali zna se da područje nikad nije u potpunosti dekontaminirano.

Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us



Image Hosted by ImageShack.us


SPASITI ARALSKO MORE

Proces revitalizacije trajat će desetljećima s neizvjesnim ishodom i najvjerojatnije neće spriječiti pretvaranje Aralskog mora u tek nekoliko usoljenih jezera. Od 1999. godine Ujedinjeni narodi i Svjetska banka uložili su otprilike 600 milijuna dolara kako bi pročistili pitku vodu, unaprijedili sistem navodnjavanja i odvodnje vode te poboljšali njegovu efikasnost, isprali sol s obradivih površina i povećali poljoprivrednu proizvodnju, zamočvarili zemljište i napravili umjetna jezera te na taj način pridonijeli obnovi vodene vegetacije, faune i ribarstva. Tko su izvođači radova i konzultanti koji zarađuju najveći dio tog novca nećemo se u ovom trenutku pitati jer je poznato da jao-si-ga-onom tko je izložen zapadnoj ekonomskoj i humanitarnoj pomoć koja je vrlo je rijetko altruistične naravi.

A koliko je čovjek dio ekološkog sustava najbolje se vidi na primjeru budućnosti ljudi u Aralu koja je najvjerojatnije identična budućnosti njegova ekosustava. Da citiram svog prijatelja i kolegu ekologa Hrvoja Carića - na temelju čijih sam materijala i predstavio ovu temu - „ljudska nepromišljenost, kroz igru megalomanskih projekata i u kombinaciji s oholim sagledavanjem sebe izvan konteksta prirode, stvorila je vjerojatno najbližu sliku pakla na Zemlji.“



POST SCRIPTUM 1

„Ljutu travu na ljutu ranu“ koncept je kojim su se ljudi, kao i mnogo puta do sad, pokušali othrvati problemima koje su sami stvorili. Protiv otrova u Aralskom području počelo se boriti još toksičnijim materijalima. Poljoprivrednici su povećali upotrebu herbicida, insekticida i umjetnih gnojiva za uzgoj nekih kultura. Štetni sastojci prodrli su u podzemne vode gdje se ne razgrađuju već akumuliraju do opasnih razina. Te podzemne vode nekad su bile glavni izvor vode za piće. Rijeke niskog vodostaja također su neprikladne za piće jer se u njima nakupljaju soli, pesticidi i ostale otrovne kemikalije do razina čak i smrtonosnih po zdravlje.



POST SCRIPTUM 2
KLIMATSKE PROMJENE ARALSKE REGIJE

Velika površina Aralskog mora činila je klimu umjerenom ublažujući ljetne vrućine i zimsku hladnoću. Danas u tom području ima drastično manje padalina, ljeta su suša i toplija, a zime hladnije, pa je sezona rasta vegetacije kraća. Uz već spomenuti porast saliniteta na poljoprivrednim površinama (za čak jednu trećinu), rezultat je bio da su se prihodi od usjeva smanjili za 20-50%. Ponuđeno je rješenje - ispiranje viška soli vodom iz mora. No, prema ruskim znanstvenici, u tom bi slučaju nedostajalo pola količine vode kojom se i danas navodnjavaju udaljena pamučna polja u pustinji. To bi kompliciralo ionako strašnu situaciju. Prijedlog je odbačen kao politički neprihvatljiv.




POST SCRIPTUM 3

ARALSKA KATASTROFA U BROJKAMA:
-utrostručenje saliniteta mora
-smanjenje površine mora za 54%
-smanjenje volumena za 75%
-pretvaranje 36 000 kvadratnih kilometara bivšeg dna mora u pustinju prekrivenu blistavom, bijelom soli
-smanjenje protoka dviju opskrbnih rijeka, Amu Darje i Sir Darje
-nestanak 85% lokalnih močvara
-uništenje gotovo sve populacije ptica močvarica
-nestanak polovice lokalnih vrsta ptica i sisavaca
-nestanaka 20 vrsta riba (od 24)


Pozdrav od mene i Dead Kennedysa!




- 02:04 - Komentari (47) - Isprintaj - #

POSTOJE.....

10.01.2008., četvrtak 

 

...neke teme za koje sam oduvijek osjećao da pripadaju emisiji Na rubu znanosti, mada u njima nema neke mistične ili tajanstvene strane kako kod NLO-a, parapsihologije i sl. To su teme vezane uz održivi razvoj, antikorporativne pokrete, kontroverze oko GMO-a i slično.

...neke priče uzbudljive na neki čudan način, u kojima ima nešto što čovjeka tjera da ih podijeli s drugima, jer su zbog nečeg jako važne, mada nije uvijek jasno zbog čega.

......jedne novine, koje se zovu Nexus, u kojima sam naletio na nekoliko tema za „otpuhivanje mozga“ ( mindblowing teme :- ). To nije neka masovna tiskovina, pa sam odlučio da ću se u nekim blogovima prihvatiti misije prenošenja nekih od tih priča (u staroj maniri stila: „prenosimo iz stranog i inozemnog tiska“ ), onih koje bih najrađe prepričao ljudima koje sretnem na ulici ili prijateljima, jer su upravo nevjerojatne ili nešto srodno tome. Ovo je prvi od takvih postova.

........netočnosti u «Neugodnoj istini» Ala Gorea. Zašto je to važno? Zapravo pojma nemam, ali mislim da važnost ima neke veze s činjenicom da se dobar biznis, politički probitak i slično uvijek ostvaruje tamo gdje ima straha. Pa se strah i plasira na razne načine, najčešće lažima i konstrukcijama u medijima, a poslije se beru plodovi. Naravno, bere ih vrlo mala manjina, ostali puše. Slavna knjiga uglednog nobelovca Gorea izgleda mi upravo kao dobar primjer opisanog stila ponašanja. Izvorni izvor vijesti je The New Party News od 3. listopada 2007. (http://www.newparty.co.uk):



Odluka vlade Ujedinjenog Kraljevstva da film Ala Gorea Neugodna istina distribuira školama postala je predmet tužbe člana Nove stranke Stewarta Dimmocka. Sud je utvrdio da film navodi na zabludu u devet elemenata i da prijedlog Smjernica koji su pripremili savjetnici ministra obrazovanja služi samo pojačavanju političke propagande filma.

Da bi se film mogao prikazivati, vlada Ujedinjenog Kraljevstva najprije mora izmijeniti svoje Smjernice za učitelje kako bi bilo jasno slijedeće:

1) Film je politički materijal i promiče argumente samo jedne strane;
2) Ako učitelji prikazuju ovaj film bez da to jasno istaknu, moguće je da krše članak 406 Zakona o obrazovanju iz 1996. i da su krivi za političku indoktrinaciju;
3) Školskoj djeci posebno treba skrenuti pozornost na devet netočnosti.

Netočnosti su u tome što film:

• tvrdi da je otapanje snijega na Kilimandžaru dokaz globalnog zatopljenja. Vladin stručnjak bio je prisiljen priznati da to nije točno.

• sugerira da dokazi iz ledenjaka pokazuju da je porast CO2 uzrokovao povišenja temperature tijekom 650.000 godina. Sud je utvrdio da
film navodi na zabludu: u tom razdoblju porasti CO2 kasnili su 800 do 2.000 godina za porastima temperature.

• koristi potresne slike uragana Katrina i sugerira da je tomu bilo uzrok globalno zatopljenje. Vladin stručnjak morao je priznati da pojedinačne događaje «nije moguće» pripisati globalnom zatopljivanju.

• prikazuje presušivanje jezera Čad i tvrdi da je to izazvano globalnim zatopljivanjem. Vladin stručnjak morao je priznati da to nije slučaj.

• tvrdi da je jedna studija pokazala da su se polarni medvjedi utopili zbog nestanka arktičkog leda. Pokazalo se da je g. Gore krivo razumio studiju: četiri polarna medvjeda zapravo su se utopila zbog posebno žestoke oluje.

• prijeti da bi globalno zatopljivanje moglo zaustaviti Golfsku struju i gurnuti Europu u ledeno doba. Tužiteljev dokaz pokazuje da je to znanstveno nemoguće.

• optužuje globalno zatopljenje za nestanak vrsta, uključujući bijeljenje koraljnih grebena. Vlada nije mogla naći nijedan dokaz koji bi potkrijepio tu tvrdnju.

• sugerira da bi razine mora mogle porasti sedam metara, uzrokujući raseljavanje milijuna ljudi. U stvari, dokazi pokazuju da se očekuje povišenje razine mora od 40 centimetara tijekom sljedećih 100 godina i da ne postoji takva opasnost od masovnih migracija.

• tvrdi da su rastuće razine mora uzrokovale evakuaciju stanovnika nekih pacifičkih otoka na Novi Zeland. Vlada nije u stanju to potkrijepiti dokazima, a sud je primijetio da se čini kako je to lažna tvrdnja.



Čitamo se!
- 18:52 - Komentari (52) - Isprintaj - #

HALUCINACIJE I KOZMIČKE ZMIJE-jeremy narby 2

05.01.2008., subota 

 
Bok svima!

Evo nas opet – mene i Jeremyja. Točno tamo gdje smo stali s ovom skraćenom verzijom intervjua, a za tjedan dana i koji dan više, nastavit ćemo i s televizora. Na redu su halucinacije, pa svašta još..... Čitamo se!




Postoje li ustvari ikakva istraživanja pravih halucinacija u znanosti?

JEREMY:
Vjerujem da ste svjesni koliko je to osjetljiva tema. Takvo istraživanje u većini je zemalja protuzakonito. U Švicarskoj se radi na tome, a začudo i u SAD-u. Među znanstvenicima je došlo do velikog pomaka. Sredstva koja su bila u skladu sa zakonom i na temelju kojih su se u 1950.-ima i '60-ima objavljivale tisuće znanstvenih studija, 1967. su zabranjene. Nekako su prebrzo svrstane među ilegalne droge poput heroina i cracka. Uzmete li u obzir da je znanstveni način proučavanja modificiranje – primjerice kod omamljenog miša – što znači da se odstranjuje jedan gen iz miša i potom se na mišu promatraju posljedice. Kao da želite vidjeti kako funkcionira motor – izvadite jedan njegov dio i vidite što se događa. To je znanstveni pristup proučavanju. Modificirate kako biste nešto shvatili. Kad je riječ o svijesti… svi je imaju. Zanimljivo je da prilikom promjene stanja svijesti, prvo postanete svjesni parametara svog uobičajenog stanja svijesti. To je vrlo zanimljiva činjenica kod sredstava koja izazivaju halucinacije. Kada se nalazite u promijenjenom stanju svijesti, odjednom postajete svjesni da je vaše uobičajeno stanje svijesti poput naočala. Pri uobičajenom trezvenom stanju svijesti promatrate svijet s jednog stajališta. Većinu vremena niste svjesni tih naočala jer gledate kroz njih. Uzimanjem sredstava kao da skidate svoje naočale. Sve i da je to jedini razlog, promjena stanja svijesti previše je zanimljiva da je znanost ne bi proučavala. Znanost je za proučavanje podsvijesti počela pokazivati zanimanje početkom 1990.-ih, dakle ima samo dvadesetak godina otkako je ta tema dobila status zakonitog i općeprihvaćenog predmeta istraživanja. Znanstvenici se polako, ali sigurno vraćaju proučavanju halucinogenih sredstava pa čak i šamana. Nakon što su prošla stoljeća predrasuda i nakon što smo izašli iz dvadesetoga stoljeća, napokon uviđamo kako šamani znaju iskoristiti promijenjeno stanje svijesti u mozgu čovjeka. Rekao bih da smo tek na početku.


Ispričajte nam što ste doznali o tome da je motiv šamanskih vizija po cijelu svijetu zmija, čak i tamo gdje ih nema?

JEREMY:
Kada ste u promijenjenom stanju svijesti, shvatite li riječi šamana ozbiljno, ispod površine različitosti vidjet ćete jedinstvo. Vidjet ćete ljude, travu, žirafe i bakterije – i sve je to različito. Ali kada uđete u dubinu, vidite da je sve jednako. Ispod površine različitosti krije se temeljna jedinstvenost. U središtu jedinstva, ono sa čime su povezani duhovna bića života, jest oblik – oblik dvostruke zavojnice (DNK) poput spiralnih ljestava axis mundi. Dvostruki oblik zmije, srž je srži života. Šamani na pet kontinenata tijekom tisuća godina došli su do tog zaključka i zato je taj oblik simbol šamana širom svijeta. Zanimljivo je da su do sličnog zaključka u drugoj polovini dvadesetog stoljeća došli i molekularni biolozi. I to ne upotrebom promijenjenog stanja svijesti, već mikroskopima za elektrone. Kada uđete ispod površine i uđete u bakteriju, mrkvu ili ljudsko biće, ondje se nalaze stanice. U središtu stanice pohranjene su informacije, a imaju oblik poput dviju isprepletenih zmija. Taj oblik omogućuje umnožavanje. Creek i Watson 1953. otkrili su da struktura molekule DNK objašnjava njezinu funkciju. Sastoji se od dviju zavijenih komplementarne niti, zbog čega se može odmotati i umnožiti. Taj joj oblik omogućuje pohranjivanje podataka i način umnožavanja. To je svojstvo koje omogućuje stvaranje dviju stanica od jedne. To je pametan način udvostručavanja informacija. To je ključ života. Šamani su do tog zaključka došli pomoću intuicije i vizije prije zapadnjačke znanosti.



Možete li nam dati neke primjere rasprostranjenosti zmija u mitovima?

JEREMY:
Pogledajte samo mitove postanka naroda širom svijeta, Aboridžina u Australiji, starih Egipćana, Asteka ili naroda Amazone, naroda koji žive u zabačenim predjelima. Aboridžini su od ostatka čovječanstva bili odvojeni 60 tisuća godina. Otišli su u Australiju, a njihovi crteži na stijenama su izrazito dugi zmijoliki oblici. Oblici kozmičke zmije. S oblicima kromosoma oko njih. Željeli su reći da je tako nastao život.
U međuvremenu odlazite u najdublju prašumu. Pretpostavka je da ljudi koji žive duboko na području Amazone nisu s Aboridžinima u Australiji mogli komunicirati putem telefona u posljednjem tisućljeću, a pričaju jednaku priču i dolaze do jednakoga zaključka. Na ovom je planetu teško pronaći mit o postanku koji nema kozmičku zmiju. Postoji doslovce u stotinu kultura. Možete je također pronaći i u drugom poglavlju Knjige Postanka, koju povjesničari religije poput Josepha Campbella i Mircea Eliade prepričavaju kao ranu verziju priče. To je priča koja se događa u vrtu u čijem je središtu stablo, oko čega se vrti čitava radnja, zatim zmija i blizanci – priča je koja je ispričana na mnogo mjesta tisućama godina prije no što je napisana Knjiga Postanka.


Što znanost govori o nastanku života? Vjerujete li u objašnjenje da je riječ o slučajnom događaju ili vam pak vaša istraživanja šamanizma i kozmičkih zmija govore nešto drugo?

JEREMY:
Postavili ste zanimljivo pitanje i ono sadrži nekoliko elemenata s kojima imam teškoće. Ne zanima me vjerovanje i mislim je svaka sigurnost o postanku života vjerovanje. Vjerujete li da je život nastao slučajno, bez pravog razloga, u nekom nizu pradavnih događaja prije 4 milijarde godina, tada ste zapravo u domeni vjerovanja i to nije znanost. Ima stotinu tisuća mogućnosti postanka i niti jednu nije moguće potvrditi. Ima pitanja koja nas zanimaju jer se odnose na nas, ali u ovom trenutku na njih nije moguće odgovoriti. Ja sam agnostik i želio bih razumjeti složenost svijeta. Mislim kako bismo svi željeli saznati odakle je potekao život, ali za sada to ne možemo odrediti. Želite li vjerovati da je to učinio bog s dugom sijedom bradom ili kozmička zmija iz svemira ili pak da je sve slučajnost – samo izvolite. Ja to ne mogu učiniti. Zanimljivo je razmotriti, ali trebalo bi biti jasno da su to nagađanja i teologija. Znanstvenici koji proučavaju postanak života zapravo su teološki naivni. To je odgovor na vaše pitanje. Bitno je razumjeti kako život funkcionira danas, ne prije 4 milijarde godina, a opet na umu imati i evoluciju – kako se život razvijao od početka. To možemo proučavati i sagledati racionalno. Možemo proučavati fosile i promjene DNK, rekonstruirati evoluciju na planetu. Da, sasvim je jasno da je došlo do evolucije. Ne, ne vjerujem da je to bila slučajnost. Biti siguran da je postojanje biosfernog života 4 milijarde godina posljedica puke slučajnosti smatram vjerovanjem. Moje je mišljenje da u prirodi postoji inteligencija, pritom ne mislim na onu iz svemira, već na inteligenciju u stanicama. Čini se da svaka stanica ima sposobnost donošenja ispravnih odluka, slanja signala i obavljanja svoje funkcije na inteligentan način. Čini se da je čitava «građevina» života na zemlji građena ciglama inteligencije. Sama biosfera posjeduje neku vrstu inteligencije. Ne čini mi se da je biosfera posljedica puke slučajnosti, ali ne znam podrijetlo inteligencije. Sada postaje sve jasnije da postoji neka vrsta stvaralačke inteligencije koja je prirođena. Ljudi svakako mogu hladnokrvno promatrati svijet i komunikaciju među stanicama i reći da je to samo kemijska tvar koja se kreće među stanicama. Tako to stanice rade, nije posrijedi inteligencija. Možete i dalje promatrati mehanički, ravnodušno i materijalistički. Sve, čak i ljudska bića možete smatrati strojevima. Ako želite, možete. Rekao bih da je to kratkovidno gledište. To je jednako kao da kažete da je DNK tek neki kemijski spoj ili da su Shakespearova djela tek tinta na papiru. Istina je da su njegova djela tinta na papiru, ali nisu zbog toga zanimljiva. Slično je i s DNK – reći da su to samo spojevi, ne govori nam mnogo. Zanimljivo je njihovo značenje. Jednako je i s ostalim bićima, primjerice ameba. Ona nije samo mehanizam koji se bavi svojim poslom, već biće koje osjeća. Percipira svijet oko sebe, uzima tu informaciju, pretvara je u elektro-kemijski signal – upravo ono što se događa i u nama. Jednako vrijedi i za vlat trave. To je jedno od znanstvenih otkrića koje smatram zanimljivim. Nema fizičko-kemijske razlike u načinu na koji funkcionira vlat trave i moj mozak. Većina signala koje odašilju stanice vlati trave jedna drugoj, kako bi trava obavljala svoju funkciju, jednaki su signalima koje jedni drugima šalju moji neuroni. Cijela mreža života u biosferi takve je prirode i njen smo sastavni dio.


Možete li nam objasniti u kojem smislu i na koji način neki znanstvenici danas interpretiraju DNK kao prijamnike i odašiljače? Znači li to da postoji mogućnost da sva DNK na svijetu međusobno komunicira? Sluti li se kako se to radi?

JEREMY:
To je već pitanje za milijun dolara. Mislim da nitko u ovom trenutku ne zna kako sve to funkcionira. Što više znamo, više razumijemo što još zapravo ne znamo. Na svijetu ima predivnih i nevjerojatnih zagonetki. Ne mogu govoriti o tome što o DNK misle znanstvenici koji je proučavaju. Upoznao sam neke koji se time bave. Dvojica jasno ističu da je riječ o magičnoj molekuli. Neki znanstvenici DNK smatraju tek inertnim kemijskim spojem. Ima i takvih ljudi.
Međutim, zanimljiva je složena informacija koju DNK sadrži. Molekula DNK je tekst, ogroman tekst, a mi smo tek zagrebli u površinu njezina značenja. Spomenuli ste i elektro-magnetska svojstva DNK koju su podrobnije proučavali znanstvenici na margini poput Fritza Alberta Popa. To je također složena tema. Zašto središnja struja molekularne biologije teško prihvaća elektro-magnetska svojstva molekule DNK? Zašto molekularna biologija u cjelini osjeća nelagodu vezano uz elektro-magnetske valove? Činjenica je da se biologija bavi životom i električnom strujom. Naš mozak stvara golemu količinu električne struje. Mi smo mokri električno-biološki organizmi. Mislim da molekularna biologija trenutačno nije još dovoljno zrela. To je mlada znanost. Za sada je to neizvjestan pothvat i usredotočuju se na molekule, ulaze u stanicu sve do srži biomolekula – proteina i nukleinske kiseline. Usredotočit će se na događanja u stanici na materijalnoj razini. Istina da su otkrili temeljnu razinu stvarnosti i da im zbog toga treba odati počast. No nisu u pitanju samo atomi i molekule, nego i elektro-magnetski valovi. Nije ih lako mjeriti. Na primjer, DNA molekule nosioci su biofotona i moguće ih je mjeriti samo indirektno. U stanici nije moguće izravno promatrati biofotone koji se raspoređuju u molekuli DNK. Da biste došli do DNK, trebali biste razbiti stanicu i jezgru, a u tom slučaju stanica umire i prestaje odašiljati život. Mjerenje fotona koje DNK prima i odašilje provodi se indirektno i pomoću strojeva. Isplati se otići u Neuss, u blizini Duesseldorfa gdje se nalazi laboratorij Fritza Alberta Popa u kojem se provode mjerenja. Imam još jedan komentar vezan uz istraživanje biofotona. Zanimljiva je nacionalna pripadnost znanstvenika koji se bave proučavanjem biofotona. To su Nijemci, Švicarci, Rusi i Kinezi iz Singapura. To su najvažniji znanstvenici koji se bave biofotonima. Primjećujemo da nema anglosaksonskih naroda – Engleza i nacija Sjeverne Amerike. Znamo da u cijenjenim anglosaksonskim stručnim časopisima nećete pronaći članke o DNK koja emitira i odašilje biofotone. Takve članke pronaći ćete u časopisima objavljenim u Njemačkoj, Švicarskoj, Singapuru i Rusiji. Zašto pragmatični anglosaksonski narodi teže prihvaćaju elektromagnetska svojstva biomolekula od Rusa i Nijemaca – ne znam. Zacijelo je razlog kulturološke prirode. Anglosaksonski narodi izričito se bave materijalnim i osjećaju nelagodu čim nešto izađe iz tih okvira.


Što mislite o tome da se 97% DNK danas naziva junk DNK?

JEREMY:
Naravno, prije 12, 13 godina kada sam pisao ovu knjigu, morao sam mnogo učiti o DNK. Godine 1994. znalo se da se 97% niza DNK u ljudskom organizmu nema genetski kod. Informacija ne odgovara nizu aminokiselina od kojih se sastoje proteini – a to je gen. Nisu znali na što se odnosi 97% nekodirane DNK pa su je nazvali junk DNK, odnosno otpadna DNK. Budući da sam imao uvida u šamansko poimanje prirode, znao sam da nije istina. Znao sam da to nije djelo racionalne znanosti. Kada znanost nešto ne razumije, kaže da je to otpad. Učinili su to sa šamanizmom i znanjem starosjedilaca. Šamane su opisali mentalno bolesnima. Ako nešto ne razumiju, znanstvenici to nazivaju otpadom. Poput načela – prvo pucaj, potom postavljaj pitanja. Kaubojski pristup znanosti. Iz takve je znanosti nastala molekularna biologija. Središnja dogma molekularne biologije – jedan gen, jedan protein. To je postavio Francis Creek u 1950.-ima. I to je primjer kaubojskog pristupa znanosti. Pretpostavka se ispostavila potpuno pogrešnom. Na taj se način znanost razvija. Moglo bi se reći da je kaubojski pristup znanosti do određene mjere snažan. Ispali metak, zatim obznani ideju za koju se ispostavlja da je pogrešna. Ali znanje svejedno napreduje jer shvaćamo da su stvari malo složenije. To se dogodilo i s otpadnom DNK. Sada je apsolutno svima jasno da otpadna DNK nije otpad te da sadrži vrijedne informacije koje tek počinjemo shvaćati – kako se transkribiraju geni i slično. Moja zamisao da otpadna DNK nikako nije otpad, jedna je od čvrstih znanstvenih činjenica koja je otada potvrđena. Mislimo da je znanost neutralna. Da je tako, otpadnu DNK znanost bi nazvala - zagonetna DNK. U znanosti ima predrasuda. Znanosti ne odgovara tajanstvenost jer je njezin posao razotkriti tajnu. Znanstvenici se ne mogu mirno nositi s tajnom i reći da nešto ne razumiju. Znanost je takva da kritizira ono što ne razumije u svom putu prema napretku. S razvojem znanosti upoznao sam sve više znanstvenika koji razmišljaju o misteriju, skloni su priznati da nešto ne znaju i vide složenost. U tome je ljepota znanosti – demokratska je - smisao je u izlaganju ideja koje svi mogu potvrditi u bilo kakvim okolnostima. Rekao bih da je sve više znanstvenika koji su svjesni složenosti na području biologije koji su voljni reći kako je ono što se događa u nama samima uistinu tajanstveno.


Koja je veza između biljaka i šamanizma? Da li druge kulture-šamani koriste biljke kao medij za komuniciranje?

JEREMY:
stručnjak sam za starosjedilačku stvarnost na području Amazone. Nisam bio u Meksiku, Australiji, Maleziji, Africi niti mjestima gdje šamani rade na neke druge načine. Moje znanje o ostalim mjestima gdje se prakticiraju drukčiji oblici šamanizma dolazi iz knjiga i priča ljudi koju su bila na tim područjima. To nije izravno znanje. No istina je da sam se specijalizirao na mjestu koje je vjerojatno svjetsko središte za psihoaktivne biljke koje se upotrebljavaju u šamanizmu. Amazona je općenito svjetsko središte za biljke. Starosjedioci koji ondje žive tvrde da njihovo znanje o karakteristikama biljaka dolazi od rada s tim psihoaktivnim biljkama i oni ih smatraju učiteljima. Biljke poput ayahuasce i duhana povlašteni su načini uspostavljanje komunikacije s drugim bićima. Oni ayahuascu ne opisuju kao halucinogen već sredstvo za nadilaženje granice koja nas inče dijeli od drugih bića i u stanju transa nam dozvoljava komunikaciju s biljkama i životinjama kako bismo ih mogli razumjeti. Biljke su središtu amazonskog šamanizma. Možete ići i korak dalje u ovom shvaćanju i ozbiljno shvatiti što kažu i pitati: Radi čega biljke to rade? Pitate amazonske šamane zašto biljke ljudima daju sve te informacije o liječenju i ostalom. Šamani odgovaraju da su biljke starije od nas, ovdje su dulje. One su nam poput djeda i bake. Kada im se obratimo i pitamo za uslugu ili savjet, to je kao da unuci baku i djeda dolaze pitati za uslugu. Oni ne znaju reći ne. Biljke će nam rado pomoći. Šamani održavaju odnos s biljkama, jednako kao i osobama. Djedu i baki zahvaljujete – a kako zahvaljujete biljkama? Pjevate im. Tako kažu šamani. Duše biljaka, koje su i same povezane s melodijom, svaka vrsta biljke ima svoju melodiju i to je njezina bit. Da biste liječili nije vam čak potrebna biljka, ako znate njezinu melodiju. Melodija biljke dovoljna je kako bi izliječila. Takav pristup imaju šamani. Kada je znanje šamanu preneseno, on biljki zahvaljuje na način da joj otpjeva njezinu melodiju. Biljke nemaju glas kao mi, mogu emitirati melodiju, a mi je možemo primiti u promijenjenom stanju svijesti. Biljke vole čuti melodiju prenesenu glasom čovjeka u stvarnom vremenu. Vole čuti zvučne valove. Tako kažu šamani.


- 19:45 - Komentari (54) - Isprintaj - #

ŠUMSKA TELEVIZIJA

01.01.2008., utorak 

 

Bok svima!

Vi ste se raspisali, vrijeme je da to opet i ja učinim. Ovoga puta o jednoj posve drugačijoj temi.

O komunikaciji s biljkama. Što je zapravo priča o jednoj puno fantastičnijoj slici stvarnosti – ali stvarnosti. Priča o svijesti, o komunikaciji DNK, možda i o nastanku života.

Sve je počelo kad sam prije više od godinu dana donio knjigu Jeremyja Narbya „Kozmička zmija – DNK i podrijetlo znanja“. Naziv me nije privukao otprve pa se knjiga par mjeseci odmarala na polici – dok je ovog ljeta konačno nisam išao čitati.

Knjiga je rastur. Sigurno jedna od dvije-tri najbolje ikada.

U ovom trenutku priče na scenu stupaju sinkroniciteti. Nakon ljeta sam pomislio kako bi Narby bio perfektan gost za emisiju, a tema savršena. Čak sam pasivno razmišljao kako bismo ga mogli ići snimiti jer ne živi daleko – u Švicarskoj. Kako sam to pomislio, nakon dan-dva me nazvao jedan dečko, doktor sociologije ili tako nešto, da me pita i priopći – pogodite što? Da dotični Narby dolazi u Hrvatsku i postoji li kod mene interes za tu temu. Da postoji li! Naravno, odmah smo našli zajednički jezik jer je dečko bio prevoditelj te knjige. Koliko sam shvatio, toliko mu je bila dobra da ju je preveo iz entuzijazma i onda ponudio VBZ-da je objave. Na svu sreću – njegov je entuzijazam bio dovoljno zarazan.

I tako smo snimili punih 80 minuta intervjua (preko trideset kartica teksta) s Narbyjem, koje smo pretočili u dvije emisije „Na rubu znanosti“ koje su na rasporedu, ako se ne varam , 14. i 21. siječnja.

Tema mi je toliko zanimljiva da osjećam silan poriv da je podijelim. Stoga ću napraviti presedan – neku vrst pretpremijere, u kojoj ćete moći pročitati izabrane dijelove intervjua. „Štofa“ ima puno, pa ovim izborom neću narušiti ugođaj gledanja emisije.

Kad je već emisija u dva nastavka – i pretpremijera će također biti u dva nastavka :-).

Dakle......Jeremy Narby:






S kojim ste se ciljem kao mladi antropolog našli u Amazoni?


JEREMY:
Bio sam marksistički antropolog i zanimala me je politička ekonomija i razvoj trećega svijeta. Želio sam napisati kritiku kapitalističkog razvoja. Moj su projekt financirale međunarodne banke za razvoj, npr. Svjetska banka i Inter-američka banka za razvoj. Oni misle kako se za razvoj amazonske prašume potrebno riješiti Indijanaca koji ondje žive i financirati izgradnju cesta koje bi prodrijele u ta područja koja imaju goleme prirodne resurse i dala zemlju kolonizatorima koji na pameti imaju trgovanje. Oni bi posjekli drveće te tako dobili pašnjake za ispašu stoke. To je bio njihov model razvoja. Drugim riječima, razvijalo se krčenje šuma i zaposjedanje zemlje starosjedilaca, a to očito nije imalo smisla na nekoliko aspekata. Prije svega s ekološkog gledišta – sječom šuma ekosustav prašuma, sva vrijednost i hranjive tvari iz tog sustava nestaju. Dakle dolazi do propadanja na samome početku. Tu je i pitanje ljudskih prava starosjedilaca. Oni nisu ostaci iz kamenoga doba ili niža ljudska vrsta, već ljudska bića iz 20. stoljeća čija su prava međunarodno priznata. Imaju pravo na svoju zemlju. Politički sam se angažirao podupirući starosjedioce, pokušavajući pokazati kako znaju racionalno raspolagati svojim resursima te da imaju pravo na svoju zemlju.



Kada ste prvi puta od šamana čuli da je za ljekovita svojstva biljaka doznao pijući halucinogen napitak?

JEREMY:
Od njihova šamana po prvi puta sam čuo kako uče o svojstvima biljaka tako da piju halucinogene mješavine biljaka nakon što sam nekoliko mjeseci s njima živio i kada sam vidio kako uistinu posjeduju znanje o biljkama. Znali su reći primjerice: ova biljka ubrzava zacjeljivanje rana. Imate li posjekotinu stavite na nju biljni sok i on će ubrzati zacjeljivanje. Rekao sam, u redu imam jednu ranu – želio bih vidjeti kako djeluje. Vidio sam da je ono što kažu istina. Upotrijebite li sok te biljke, rana zacjeljuje dvostruko brže. Dakle, oni raspolažu stvarnim znanjem o svojstvima biljaka. Tada sam se počeo pitati odakle im to znanje? To je pitanje spoznaje. Odakle potječe to znanje. Starosjedioci su odgovorili kako njihovo znanje potječe iz halucinacija njihovih šamana.


Možete li mi objasniti što je ayahuasca?

JEREMY:
To je složena mješavina od biljaka koju starosjedioci s Amazone pripremaju već vrlo dugo i smatraju to najvažnijom stavkom svoga znanja. Smatraju to jednako važnim kao što su nama mikroskopi u biologiji. Kemijski sastav ayahuasce je zagonetka, budući da je potrebna kombinacija dviju biljaka. Jedna je grm psychotria viridis. Listovi toga grma sadrže molekule bogate halucinogenom tvari N, N-dimetil triptamin koji također proizvodi i ljudski mozak, odnosno središnji živčani sustav sisavca. No ta halucinogena molekula nije aktivna kada se uzima oralno. Drugim riječima, skuhate li čaj od toga lišća i popijete ga, neće se ništa dogoditi. To je zato što u probavnom traktu imate enzim monoaminooksidazu koja će zaustaviti djelovanje. Stoga listove te biljke miješaju s vinom koje sadrži nekoliko sastojaka koji onesposobljavaju monoaminooksidazu. To halucinogenim molekulama omogućava prolaz kroz probavni trakt i ulazak u krvotok sve do mozga. Kako su došli do tako sofisticirane kombinacije kada uzmemo u obzir da na području Amazone ima osamdeset tisuća biljaka ostaje zagonetka. To znači da je šansa 1 naprema 6,4 milijarde. Kada ih upitate kako su došli do recepta za ayahuascu, odgovaraju vam kako su njihovi šamani u prošlosti upotrebljavali neke druge biljke i u svojim su vizijama naučili što je potrebno za ayahuascu.


Možete li nam objasniti smisao da je ayahuasca 'šumska televizija'? Po čemu i kako?

JEREMY:
To sam pitanje stalno postavljao i samome sebi. Te sam ljude stalno ispitivao odakle im to znanje, a oni su mi stalno odgovarali kako šamani uzimaju ayahuascu. Jedan mi je čovjek za vrijeme razgovora jedne večeri konačno rekao: Ako želite saznati odgovor na to pitanje, brate Jeremy, morate popiti ayahuascu. Taj napitak je on nazvao 'šumskom televizijom'. Zvučalo mi je to pomalo smiješno, ali on se nije smijao. Tako možete gledati slike i naučiti neke stvari. Iznenađujuće je da prilikom podvrgavanja ovakvom iskustvu i konzumiranja ayahuasce s osobom koja je to navikla činiti, doživite nevjerojatno iskustvo. Kao da vam se u mozgu upali unutarnji televizijski ekran koji vam omogućava da vidite različite izrazito suvisle, jasne, intenzivne slike s mnogo informacija koje vam pokazuju svakojake stvari. Ja sam primjerice prilikom prve konzumacije ayahuasce, između ostalog, osjetio ljudsku ruku s venama i žile zelenoga lista. One su radile ovo (pokazuje na sebi: otvorenim dlanovima udara prema licu). Poruka je bila jasna, riječ je o 'poučnoj televiziji'. Što sam naučio? Da su ruka čovjeka i list biljke zapravo isto. Razmislite malo. Istog su oblika i građe. Mi smo poput biljke. Sljedećeg dana, kada je 'šumska televizija' bila ugašena, a ja bio u stvarnosti, otišao sam do rijeke kako bih se osvježio. Uzeo sam list i podigao prema suncu. To je doista istina. Ono što mi je 'šumska televizija' pokazala prethodne noći, doista je istina. Tijekom 25 godina života, tada mi je naime bilo 25 godina, na to nisam nikada pomislio. Takve stvari možete naučiti na 'šumskoj televiziji'. Kao antropolog bio sam antropocentričan, u središtu mi je bio čovjek. Upravo mi je redoslijed lista i ruke pomogao shvatiti kako je čovjek dio šire mreže i kako sam povezan s biljkom – vene na mojim dlanovima i građa poput biljkine - kao da sam hodajuća biljka. To sam naučio na 'šumskoj televiziji'.



Amazona je, kako kažete, velika ljekarna. Možete li nam obrazložiti tu tvrdnju?

JEREMY:
Prije svega, najveći broj biljaka nalazi se u prašumama Amazone. To je središte svijeta kad je riječ o bioraznolikosti. U samo jednom hektaru amazonske prašume ima više vrsta drveća nego u cijeloj Europi. Na jednom hektaru pronađeno je 314 vrsta drveća, dok u Europi ima ukupno 250 vrsta. Ta je prašuma nevjerojatno raznolika. Europske su šume stare samo 10 000 godina, Europa je prije 15 000 godina bila pokrivena ledom, a Amazonu led nije zahvatio desecima milijuna godina. Ovdje je riječ o ekosustavu koji je pet do deset tisuća puta stariji. Imao je toliko puta više vremena, topline i vlage za razvoj i raznolikost. Dakle, ondje postoji zapanjujuća količina biljaka, reptila, vodozemaca i sisavaca. Ondje je epicentar bioraznolikosti na svijetu. Većina nije znanstveno istražena, ali znanstvenici pokazuju zanimanje za amazonsku medicinu ili na primjer curare. Mnogi to ne znaju – prije 1940. su znanstvenici otkrili curare, amazonski otrov koji se upotrebljava za lov – djeluje tako da paralizira sve mišiće, uključujući i one za disanje. Lovci s Amazone njime se koriste. Recimo kada pucaju u majmuna, on često umre na stablu, omota rep oko grane i umre ondje. Ali ako se za pucanje koristite curarijem, on umre od asfiksijacije, mišići se opuste i majmun padne na tlo poput ploda voćke. Znanstvenici se tim sredstvom za paralizu mišića koriste za zaustavljanje mišića potrebnih za disanje. To znači da je moguće ući u torzo čovjeka i operirati vitalne organe. Prije no što je znanost otkrila curare, nije bilo modernih kirurških zahvata. Svi moderni kirurški zahvati temelje se na molekuli curare. Danas, dakako imamo sintetske spojeve, ali poteklo je od otrova za lov. Curare je svejedno zagonetka jer se sastoji od mješavine nekoliko biljaka. Trebali biste provesti tri dana pokraj lonca dok ta mješavina ključa. Njegove pare ugodno mirišu, ali su smrtonosne. Male su vjerojatnosti da ćete otkriti nešto što ne djeluje oralno nego potkožno sjedeći pokraj lonca i ubacujući biljke u njega. U amazonskoj prašumi moguće je naći nešto toliko botanički sofisticirano. Smatram da otvaranjem naše znanosti prema njihovoj, a ne uzimanjem njihovih ljekovitih sredstava i krađom znanja i primjenom u našem sustavu, već nalaženjem zajedničkih točki, možemo doći do rezultata. O tome je ovdje riječ.


Kako su stanovnici Amazone dolazili do svojih spoznaja, kakve teorije postoje?

JEREMY:
To je zagonetka. Načina na koji su znanstvenici do sada objašnjavali to sofisticirano znanje jest metoda pokušaja i pogreške. To je samo eufemizam jer zapravo ne razumijemo što se događa. Čini se matematički nevjerojatnim da imate tu mješavinu biljaka koju je potrebno kuhati satima. U slučaju ayahuasce potrebno je imati dvije morfološki različite vrste biljaka i kuhati ih zajedno 12 sati da bi se išta moglo dogoditi. Uzmete li u obzir da je vjerojatnost za pronalaženje te kombinacije 1 naprema 6,4 milijardi i da je potom potrebno sjediti 12 sati pokraj lonca dok se to kuha kao bi se išta dogodilo, znate da to nije rezultat metode pokušaja i pogrešaka. Potom počnete razmišljati njihovom logikom, što ne odgovara racionalnoj logici i pitate ih o nastanku ayahuasce i curarea ili o bilo kojem njihovom sofisticiranom receptu. Počet će vam govoriti u kontekstu mitologije ili šamanizma. Reći će: «Duhovi koji su stvorili život i prisutni su u svim oblicima života s kojima naši šamani i danas komuniciraju u svojim vizijama dali su nam recept. Dali su recept našim šamanima u vizijama. Naučili smo to putem 'šumske televizije'.» Naše razmišljanje je kako dobivanje provjerene informacije iz nečije halucinacije zapravo definicija psihoze. Tako je to našem sustavu logike. Odmah se nalazimo na granicama našega sustava znanja. Drugim riječima – njihova su načela znanja kontradiktorna pretpostavkama našega znanja. Zbog toga je većina ljudi iz našeg sustava odustala. Ono što nam oni kažu čini nam se nemoguće. To ne može biti istina. Zasigurno govore u metaforama. Njihove riječi ne možemo staviti na jednaku ontološku osnovu s tvrdnjama naših znanstvenika. Tvrdnje Indijanaca iz prašume koji haluciniraju samo nam zadaju glavobolju. Najbolje je da o tome niti ne razmišljamo. Uzmimo njihove molekule. Hvala im na tomu i kraj priče.


Možete li nam objasniti zagonetnu tvrdnju da je majka majke duhana zmija?

JEREMY:
Pokušat ću. Amazonski narodi misle da svaka biljka, poput duhana, ima svoju majku. To na neki način označava duhovna bića ili esenciju biljke. Te tri riječi su im sinonimi. To bi značilo kao da svaka biljka ima pečat vrste. Ako imate sreće, u stanju promijenjene svijesti možete susresti majku duhana. To je često prilično zastrašujući entitet. Ljudi koju su to iskusili, uključujući znanstvenike koje sam radi toga doveo na područje Amazone, kažu kako je razgovor s majkom duhana zastrašujuće iskustvo. Ta nadnaravna bića koja percipiramo u promijenjenom stanju svijesti imaju određeno svojstvo, tako kažu ljudi koji su ih vidjeli – a to je da se transformiraju. Majku duhana često doživljavaju kao zmiju. Nisam siguran postoji li u znanosti trenutačno ikakav pojam kojim bi to opisao. U ovoj fazi tek pokušavamo razumjeti sustav znanja starosjedilaca, odnosno koncept da je majka majke duhana ima oblik zmije. Kada amazonski sustav promotrite u okviru njihove logike dolazite do zaključka da inteligentno biće, koje je nematerijalno i doživljava se u promijenjenom stanju svijesti, a podudara se s biljkom duhana, ima obilježja zmije.


Kakva je uloga duhana u amazonskom šamanizmu?

JEREMY:
Smiješno je, no narod Amazone i sami šamani izvan tog područja kažu da je duhan najvažnija biljka kojom se šamani koriste. Važniji od ayahuasce i bilo koje druge biljke. Kažu kako duhovna bića vole duhan. Uvijek sam to smatrao neobičnim. Uzmite u obzir da uopće nisam vjerovao u takav koncept duhovnih bića, jedino sam znao za duhove. Zamislite samo duha koji puši cigaru. To jednostavno nema smisla. Što bi moglo značiti da duhovna bića vole duhan? Radio sam se nekoj vrsti prevođenja šamanizma u intermolekularnu biologiju, pronalazeći sličnosti između biti ili duhovnih bića koje su zajedničke svim oblicima života i molekula DNA. Pomislio sam, ako domorodački narodi imaju pravo, ako duhovnim bićima duhan služi kao hrana, daje im vatru – tako oni to opisuju – zato ga ta bića i vole. Počeo sam tražiti vezu između molekula nikotina i DNA. Razmotrimo što se događa kada molekule nikotina dođu do mozga. One se povežu s receptorima nikotina s vanjske strane neurona te na taj način pokreću niz unutarnjih reakcija koje stimuliraju DNA u jezgri neurona kako bi stanice počele kodirati izgradnju novih receptora za nikotin. Što više nikotina neuroni dobiju, oni će više reagirati kako bi izgradili receptore za nikotin. Drugim riječima, to uistinu potiče DNA i čini se da DNA ima potrebu za nikotinom. To je hrana za duhovna bića.

Kako šamani upotrebljavaju duhan?

JEREMY:
Postoje različiti načini. Omiljeni način naroda Ashaninca s kojima sam živio, jest napraviti džem od duhana. Duhan se polagano kuha i zgušnjava dok ne postane crni sirup. Vrlo je intenzivan. Stavite ga na štapić, poližete i (pokazuje rukama… kao da se prelazi u neku drugo stanje?). To je halucinogeno sredstvo. Da biste mogli liječiti, prvo morate prijeći u promijenjeno stanje svijesti. Tada je moguće postaviti dijagnozu. Drugim riječima, vidite je. To je jedan način rada. Drugi način je pomoću dima. Oni se koriste dimom kako bi ljude «očistili», nešto poput energetskog čišćenja. Kada je osoba bolesna, otpuhuju dim prema vrhu njezine glave. Osoba koju je šaman očistio dimom duhana to i osjeća. Ona osjeća energetsko čišćenje čitavoga tijela.
Pušenje je isto jedan od načina postavljanja dijagnoze. Pacijenta liječite na način da u njega otpuhujete dim i tako dobivate predodžbu o kakvoj je teškoći riječ.


Koja je razlika između prave halucinacije od pseudo halucinacije izazvane LSD-om?

JEREMY:
Halucinacije izazvane LSD-om osjetljiva su tema. Kod većine ljudi koji uzimaju LSD u količinama koje se uzimaju u diskoteci, 100 mikrograma, percepcija je vizualno iskrivljena. Zvuk doživljavaju drukčije, osjećaju se drukčije i ljudi će im možda početi nalikovati na gmazove. Mijenjaju se boje. Ali u suštini će znati da su pod utjecajem droge. Neće imati halucinacije u kojima se ljudi pretvaraju u nešto potpuno drukčije. Riječ je samo u iskrivljenju, a opet razumiju da stvari izgledaju neobično jer su pod utjecajem droge. Stručni pojam je pseudo halucinogeno sredstvo. Prave halucinacije su kada ih doista doživljavate, a vjerujete da je ono što vidite stvarnost i uvjereni ste u to; ne mislite da ste pod utjecajem nekog sredstva. Neki ljudi koji konzumiraju veliku dozu LSD-a mogu imati prave halucinacije. Nevjerojatno je da ayahuasca baca u svijet intenzivne vizualne halucinacije gdje stvari doživljavate deset do stotinu puta intenzivnije i uvjerljivije nego u stvarnosti. Djeluje suvislo. Sve vidite jasno. Iako ste u zapanjujućem svijetu, ostajete trijezni i lucidni te sve možete promatrati. Vrlo je uvjerljivo. Slike su spektakularne, a ne djeluje na lucidnost. Promatrate slike i nemate vremena reći da ste pod utjecajem nekog sredstva. Promatrate taj film i pokušavate ga upamtiti. To je razlika između prave i pseudo halucinacije.



U SLIJEDEĆEM NASTAVKU : O zagonetnoj kozmičkoj zmiji i još svašta. Dakle, ....to be continued.

Čitamo se!

- 21:21 - Komentari (41) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se