|
|
FOTO-PRIČA
29.10.2007., ponedjeljak
Kaže se da jedna slika govori više od tisuću riječi. Ako je to točno, onda će ovaj post govoriti bar dvadesetak tisuća riječi.
A to je priča sa Panasonic World Solar Challengea najrespektabilnijeg i najstarijeg od natjecanja solarnih automobila. World Sollar Challenge su u Australiji održava već točno dva desetljeća.
Koncept je jednostavan, samo tri pravila – bilo je potrebno izgraditi solarni automobil koji će od Darwina na sjeveru kontinenta u najkraćem mogućem roku stići do Adelaida na jugu (oko tri tisuće kilometara), poštujući tri zakona: vozilo se smije pokretati samo direktnom sunčevom svjetlošću; cijelo mora stati u kutije dužine pet metara, širine 1,8 metara i maksimalne visine 1,6 metara, to jest ne smiju imati površinu veću od šest kvadratnih metara; vozi se samo točno od osam sati ujutro do pet popodne, a potom vozila moraju zastati tamo gdje su se našla, a timovi (vozač i pratnja) moraju napraviti logor u pustinji, na mjestu gdje su se našli u tom trenutku.
Ukupno trideset i šest vozila krenulo je iz Darwina 21. listopada, a u Adelaide su stizali od petka 26. listopada do nedjelje, a tijekom ta tri dana sva u vozila bila izložena na Victoria Squareu u centru grada.
Brzine koje suvremeni solarni automobili postižu davno su prestale biti skromne. Bez problema će pojuriti i do 130 kilometara na sat, no tijekom utrke moraju se, kao i sva konvencionalna vozila na cestama, pridržavati propisanih ograničenja brzine. A i pokazalo se nije uvijek najmudrija taktika juriti što je brže moguće. Ključ uspjeha je ostvariti najoptimalniju dnevnu prosječnu brzinu - ako pola puta vozite brzinom od 50 km/h, a pola put brzinom od 100 km/h, prosječna brzina biti će 75 km/h, ali će potrošnja struje, zbog otpora zraka koji se progresivni povećava s brzinom, biti znatno veća.
Koliko momčadi paze na svaki djelić energije vidjeli smo dok smo snimali jednu posadu koja je u pet sati popodne stala uz cestu oko dvjesto kilometara od Adelaida. Skinuli su gornju plohu automobila s kolektorima i okrenuli je okomito prema zalazećem suncu kako bi uhvatili što je više energije moguće za sutrašnji dan. Snimatelj Dragan je, kružeći s kamerom oko vozila, na trenutak svojom sjenom zaklonio jedan mali kut solarne ploče, na što je svih sedam-osam prisutnih članova tima skočilo kao da ih je netko ubo, s povicima da se pomakne. Nema što, štedljivi momci!
Ali isplatilo im se. Bila je to veteranska domaća momčad „Aurora Vehicle Association“ iz Melbourna, koja je osvojla treće mjesto. Prvo mjesto pripalo je „Nuon Solar Teamu“ iz Nizozemske čije je vozilo Nuna4 rutu od 2999 km prešlo za točno 33 sata, prosječnom bzinom od 90,87 km. U tišini i bez kapi goriva.
U svakom slučaju, bilo je zanimljivo snimati Solar Challenge. Zanimljivo često podrazumijeva i šokove. Tako smo nas četiri u četvrtak ujutro ( u Adelaide smo stigli u srijedu popodne) otišli na informativnu šetnjicu do media-centra Solar Challengea. I odjednom se ispostavilo da moramo istočasno negdje unajmiti rent-a-car i krenuti prema Port Augusti, 300 km, od Adelaidea, jer se jedino tamo pruža prilika da snimimo automobile u prirodi, sve ostalo su predgrađa.
Tako se zbio moj prvi susret s volanom na desnoj strani i vožnjom po lijevoj strani. Bilo je zanimljivo – prvo sam stalno mahao po zraku desnom rukom tražeći mjenjač, a svi su znali kad mislim skrenuti lijevo po tome što bi odjednom, po jarkom australskom suncu, brisači počeli raditi – naime, žmigavci su s desne strane volana.
No, imao sam malo vremena za učenje jer sam već nakon dva sata vožnje na dvosmjernoj australskoj cesti vozio reli u nastojanju da vozim paralelno sa solarnim automobilima kako bi ih Dragec snimio iz auta. Kao što sam već dva puta rekao bilo je uzbudljivo, o čemu su svjedočili i povremeni prestrašeni krici mojih suputnika – u onim trenucima kad sam usred gradskog prometa na tri trake (uspješno) pokušavao isto – paralelnu vožnju sa solarnim automobilom.
A evo i u slikama kako je to bilo. Neke govore sam za sebe, a neke će me nečeg sjetiti
Dragan na unajmljenoj Toyoti u očekivanju dolaska solarnog vozila. Prvo ga čekaš sat i pol na suncu i onda projuri brzinom od sto na sat, da ga jedva možeš snimit. A razmak između vozila je od pola sata do tri sata.
Jedno od mnogobrojnih kršenja pravila: naime, prema propisima, na australskim cestama se mora namigivati desnim okom, a ne lijevim
Čekajući automobile u zasjedi toliko smo se stopili s okolišem, da nam je jedan noj bez straha prišao. Čak se usput i posrao, toliko mu je bilo svejedno.
Nakon svih tih iscrpljujućih dana snimanja, bilo je vrijeme za lokalnu faunu. Čiji je san pomalo zarazan...
.... koale se bude samo kad su gladni, kao ovaj mališan od sedam mjeseci
Upoznajte klokana Sokrata (ne znam mu klokansko ime, tamo smo ga mi imenovali, jer je odisao mudrošću). Sokrat ima dobar smisao za humor, pomalo engleski, priča viceve ozbiljnoga lica
Sa zanimanjem je saslušao Draganovu tezu o povezanosti kretanja na australskoj burzi i količine oblaka kumulusa...
...dok ih neki neodgojeni kinac nije omeo.
Naravno, svaka priča ima kraj, a svaki grad ima svoj ZET. A tipični zagrebački tupi izraz lica iz javnog prijevoza treba uvijek imati sa sobom i po potrebi koristiti.
Čitamo se!
|
- 09:11 -
Komentari (24) -
Isprintaj -
#
|
|
RSS
| Komentari da/ne?
