< svibanj, 2007 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (6)
Ožujak 2008 (7)
Veljača 2008 (7)
Siječanj 2008 (7)
Prosinac 2007 (7)
Studeni 2007 (6)
Listopad 2007 (7)
Rujan 2007 (7)
Kolovoz 2007 (7)
Srpanj 2007 (11)
Lipanj 2007 (6)
Svibanj 2007 (8)
Travanj 2007 (10)
Ožujak 2007 (10)
Veljača 2007 (13)
Siječanj 2007 (17)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


 RSS | Komentari da/ne?





Vizionar

VIZIONAR - magazin na rubu znanosti.
Za one koje zanimaju pouzdane informacije o fenomenu NLO-a, free energyju i održivom razvoju. U svijetu čuda nema ih potrebe izmišljati. Stoga je VIZIONAR neprekidno u potrazi za znanstvenim potvrdama naizgled nepostojećih pojava, holističkim pogledom na svijet i tragovima davno zaboravljenih civilizacija.
Na svim kioscima (ili na broj 01/6683630)
Raniji brojevi

Linkovi

ELVIS I KINESKE PIRAMIDE

29.05.2007., utorak 

 

Bok!


Prvo mali piramido-kviz.

Na kojem se kontinentu nalazi najviše piramida?

Tko je rekao u Egiptu tj. u Africi?

Krivo! Idemo dalje..

Južna Amerika? To je netko rekao? Opet krivo!

Vrijedi treća sreća. Čujem li da netko spominje ....Kinu?

Tako je! Odgovor je točan!

Malo je potrajalo, ali evo me opet. Potrajalo je dok sam skupio sve ove slike i podatke. Jedno je pričati, a drugo pisati. Al' bilo je zanimljivo, ne mogu se požaliti.

Na to da se opet dotaknem piramida potaknuo me izvjesni Filip, koji mi je poslao mejl u kojem mi je «htio skrenuti pozornost na piramide u Xianu u Kini.». Također, Filipu bi «bilo bi fora da napišem nešto o njima jer se o tome baš i ne priča, a puno su zanimljivije od egipatskih (barem njemu).» I ne samo to! Filip je skrenuo pažnju na činjenicu da se dobro vide GoogleEarth-om, samo treba upisati Xian i tamo «malo odvući mapu na sjeverozapad i ne mreš ih fulat.» A «jedna od najvećih je na koordinatama 34 23 51 N 108 42 43 E.». Što lijenost, što nedostatak brzog interneta, ali zamolio sam Filipa da mi skine jednu kartu i pošalje. Fakat se vide. I fakat je guba što danas svatko od nas može iz svoje sobe pogledati Kinu, ili bilo koji drugi dio svijeta, odozgora.


Image Hosted by ImageShack.us

Slika koju je napravio Filip u suradnji s Googleom





Zašto uopće volim piramide?

Uglavnom zato jer su upaljač za maštu. Ali i zato jer imaju veze s neobičnom stvarnošću – ili je bar smatramo neobičnom. To je stvarnost postojanja civilizacija davno prije navodno najstarije, sumerske. Civilizacija koje nas vode u vrijeme prije velike kataklizme koju na Zapadu nazivamo Potopom, a potom možda još tisućama ili desecima tisuća godina dublje u zaboravljenu prošlost.

Nisu to tek puste priče, već dijelovi jedne velike priče od koje imamo tek segmente, a još smo pritom mnoge od tih segmenata vjerojatno potpuno pogrešno identificirali. Mnoge prastare gradove i građevine pripisali smo starim narodima koji su i sami tvrdili da su te građevine već odavno bile tu kad su oni stigli. Silnu količinu dokaza ignoriramo jer imaju lošu naviku kvarenja postojećih slika. Pa onda, evo baš sad pred sobom na polici vidim knjigu «Cataclysm! Compelling Evidence of a Cosmic Catastrophe in 9500 pne» koju su napisali D. S. Allan s Cambridgea i J. B. Delair s Oxforda. I tako dalje, i tako bliže. Da ne duljim – riječ je velikoj količini materijala koji danas neki ponekad nazivaju onim luckastim nazivom pseudoznanost. Pa dobro, svejedno. Vrijeme će ionako pokazati što je pseudo, a što ne.

Tko zna kakav je taj pretopotopni svijet bio? Nitko ne zna. Al' jedno je sigurno – obilato je koristio energiju piramidalnih struktura, koju mi danas čak niti ne poznajemo. (Nekoliko desetaka onih velikih egipatskih piramida nazivamo grobnicama, usprkos tome što niti u jednoj nije nađena mumija, a uglavnom su i bez ukrasa i tekstova koji obično prate sarkogafe. Tko zna, kad jedna buduća civilizacija otkrije, primjerice, one kilometarski duge tunele koji služe za ubrzavanje čestica i mjerenje raznih oku nevidljivih podražaja, možda ih isto proglase nekakvom vrstom hramova.)
Piramide i piramidalne strukture razbacane su diljem svijeta : u Egiptu, Peruu, središnjoj Americi, u dolini Mississippija, u Francuskoj, u Polineziji, Japanu...pa i u Bosni, ne?

Egipatske piramide su te koje impresioniraju starošću, grandioznošću, svrhom, brojem….svačime po malo. No, neki kažu da egipatske piramide nisu najstarije, niti najveće, niti su ikada bile “grobnice faraona”. A čak nisu niti najbrojnije.

Cilj ovog putovanje je, dakle, Kina.

U središnjoj kineskoj pokrajini Shensi nalazi se preko stotinu gigantskih piramida potpuno nepoznatih široj svjetskoj javnosti, smještenih u zabranjenoj zoni oko grada Xian.

Prva vijest o postojanju gigantskih piramida u Kini se pojavila u lokalnom američkom dnevnom listu "Rocky Mountain News" 31.ožujka 1947. Autor tog teksta je pukovnik američke vojske Maurice Shehan, u to vrijeme direktor dalekoistočnog sektora zrakoplovne tvrtke Trans-World Airlines. Uz tekst je priložio fotografiju iz zraka koju je u proljeće 1945 snimio američki vojni pilot James Gaussman, leteći iznad Kine radi dostave opskrbe iz Indije u Chunking Bilo je to doba dok su kineske vlasti još odobravale slobodni prelet američkim avionima.
Analiza fotografije pokazala je da je piramida visoka blizu 350 metara - čime je dvostruko nadmašila najvišu piramidu u Egiptu. Ova piramida kasnije će dobiti ime - “Bijela piramida”.


Image Hosted by ImageShack.us

350 visoka Bijela piramida, najviša piramida na Zemlji



Desetljećima je ta zrnata crno-bijela fotografija velike sjenovite piramidalne strukture bila jedina naznaka o postojanju piramida u Kini. Ova vijest je ubrzo zaboravljena. Deset godina kasnije, 1957., na kratko ju je u život vratio mali tekst u američkom časopisu Life. Pisalo je da je fotografiju napravio američki pilot-dobrovoljac koji je, dok je prevozio zalihe za kinesku armiju preko Himalaja, snimio ovu piramidu oko 100 km jugozapadno od grada Xian.

Trebalo je proći skoro pola stoljeća da bi kineske vlasti dozvolile pristup Europljaninu u njihovu zabranjenu zonu. Austrijanac Hartwig Hausdorf dva puta je posjetio Kinu 1994. Rezultat su dvije knjige na njemačkom: “Bijela piramida” i “Sateliti bogova”.

Dozvole je Hausdorf dobio dosta teško, zahvaljujući jednom poznaniku, partijskom dužnosniku imenom Chen Jianli koji je rođen u Xianu i kao mali je čuo da ljudi govore o piramidama, usprkos duhu službene partijske linije u kojoj o njima nije bilo riječi. Kroz svoje veze s kineskim vrhomn, Chen je nabavio posebnu dozvolu koja je Hausdorf omogućila da u ožujku i listopadu 1994. otputuje u zabranjenu zonu oko Xiana.
Kinezi ne vole pričati o svojim piramidama.
To je Hausdorf ubrzo naučio, razgovarajući u pekingškoj Akademiji znanosti s kineskim arheolozima visokog ranga. Kao što je primijetio i zapisao, reakcija na spomen piramida u tim je ljudima izazivala neku vrst panike. Jedino kad im je pokazao Gaussmanovu fotografija, protiv volje bi potvrdili postojanje tek nekoliko piramidalnih struktura pokraj Xiana. A tamo je Hausdorf otkrio ne nekoliko već devedeset do sto piramida.


Image Hosted by ImageShack.us





Image Hosted by ImageShack.us






Image Hosted by ImageShack.us

preko stotinu piramida u pokrajini Shensi


Postoje naznake da se takav rigidni stav mijenja. U listopadu 1996. je u China Today, službenoj periodici koja se objavljuje na kineskom, njemačkom, engleskom, arapskom i francuskom, osvanuo tekst o Hausdorfovoj drugoj ekspediciji do piramida u pokrajini Shensi.
Tamo je Hausdorf otkrio piramide od gline, ili prekrivene glinom, koja je tijekom stoljeća postala tvrda poput kamena. Neukrašene su i djelomično oštećene erozijom i poljoprivredom. Ispred nekoliko njih nalaze se stijene s gravurama. Postoje i piramide od kamena, poput one otkrivene u Shandongu. Nema stepenica, visoka je petnaest metara, sa malim hramom na vrhu, a dizajnirana je prema zlatnom rezu.

Koliko su stare te piramide? Prof. Wang Shiping iz Xiana procjenjuje da su stare 4500 godina. Hausdorf vjeruje da su starije i spominje dva dnevnika dvojice australskih trgovaca. Oni su tamo bili 1910. ili 1912 i prešli preko nekih piramida. Upitali su starog budističkog svećenika o starosti piramida, a on im je rekao da se piramide ne samo spominju u pet tisuća godina starim zapisima u njegovom samostanu, nego da još tamo piše da su vrlo stare.

Wang Shiping je jedan od kineskih arheologa koji traže odgovore i izvan standardnih objašnjenja. On je otkrio da je jedna od novootkrivenih piramida smještena vrlo blizu točne geografske središnje točke njihove zemlje, i zaključuje da su stari Kinezi morali posjedovati zapanjujuće metode mjerenja. Također je otkrio da su sve piramide orijentirane prema zvijezdama i precizno prema stranama svijeta.

Hausdorf piše i o tome kako je jedan astronaut prvi put spazio te piramide iz svemira. (Ono što danas radimo Google-Earthom :-). Tijekom jedne misije Apolla, tijekom leta u orbiti iznad Kine, astronaut je vidio devet neobičnih točaka na površini i snimio nekoliko fotografija. Kad ih je razvio i povećao, fotografije su pokazale devet vrlo visokih piramida ravnomjerno raspoređenih u obliku lepeze. Položaj bi trebao biti 170 stupnjeva, 39 minuta istočne dužine i 34 stupnja i 9 minuta sjevren širine, (nisam provjeravao), na planini Taibai Shan, na oko tri tisuće metara iznad razine mora. Ta planina trebala bi biti najviša točka planina Quin-Ling, daleko na jugozapadu od Xiana.

Vratimo se Hausdorfu.

Dakle, tijekom prve posjete, u travnju 1994, Hausdorf je imao priliku vidjeti šest piramida u blizini grada Xiana. Kad je opet došao u Kinu u kolovozu iste godine, snimao je to područje kamerom. Snimio je osamnaest minuta materijala na kojem je uspio prebrojati oko sto piramida.


Image Hosted by ImageShack.us


Satelitski snimak planinske oblasti Qin Chuan Plains pokazuje nekoliko dodatnih kineskih piramida te niz manjih piramida koje su nešto drugačije od onih koje je snimio Hausdorf



Neke od piramida su prilično oštećene. Kako su uglavnom građene od tvrde gline, lokalno je stanovništvo neke od njih oštetilo koristeći je kao građu za svoje kuće. U razgovoru sa kineskim arheologom imanom Xia Nai, Hausdorf je došao do službenog stava kineskih vlasti. Vlada ne dozvoljava nikakva istraživanja, službeni je stav da će tek buduće generacije vršiti proučavanja. Kineska vlada je čak naredila zasađivanje brzorastućih crnogoričnih stabala koja su već prekrila veći dio piramida. Za dvadesetak godina ovdje će biti guste šume. Na upit o piramidama budući će istraživači možda dobiti odgovor u vidu začuđenog dizanja obrva: “Piramide? Molim vas, nemojte fantazirati. Ta zar ne vidite da je riječ o šumovitim brežuljcima?”


Image Hosted by ImageShack.us



Image Hosted by ImageShack.us


kineske piramide s planski zasađenim drvećem




Hausdorf je jedva uspio doći u pokrajinu Shensi, ali nije mu bilo dozvoljeno arheološko iskopavanje. Nakon što je objavio snimke sa svog putovanja, kineske vlasti nisu više niti jednom strancu dozvolile posjet ovom području. Štoviše, u blizini Bijele piramide podigli su lansirnu rampu za svoj svemirski program i time službeno tu zonu učinili nedodirljivom i pod zaštitom vojske.

Doduše, Google-Earth im očito pomalo kvari planove.


Kakav je bio drevni svijet graditelja piramida? Realno gledano (ili možda tek ograničeno našim današnjim iskustvima), sigurno je i u njemu bilo ratobornih političkih vođa, pijanaca, nasilnih ljudi, loših nogometnih prvoligaša, ružnih crnih kronika i sve drugog bijednog što proizlazi iz jednog dijela ljudske prirode.

Al' opet – možda i ne? Možda je to bio svijet pravoga znanja, koji je živio u puno većem skladu s prirodom i samim sobom nego što smo to mi danas.

To je slika koju volim zamišljati.

To je i slika zbog koje volim piramide.

Konačno je vrijeme i za Elvisa koji je to u jednoj od svojih najboljih pjesama sažeo u tri minute i četiri riječi: If I Can Dream.

A to bi ovako nekako zvučalo......

Evo par verzija pa si izaberite najbolju.

Čitamo se!











- 22:33 - Komentari (34) - Isprintaj - #

PITANJA - ODGOVORI

25.05.2007., petak 

 
Bok!

U zadnjih par tjedana skupio sam nešto komentara i pitanja koja zahtijevaju odgovor pa evo ih sad.

ART je pisao da je «na kraju jedne emisije ugledao snimku čovjeka koji lebdi, sjećam se da je imao neku narančastu odjecu i da je snimka bila starija... jako ga zanima više o tome, možda ime čovjeka da traži po netu.» Nažalost, nema pomoći, druže! To je snimka koju sam dobio od Plečka, a on ju je mrknuo 'ko zna gdje i kad. Mislim da ju je napravila neka njemačka televizija (valjda, zato jer preko snimke vrača koji lebdi ide njemački spiker), ali možda su i oni koristili tuđi materijal, vrag će ga znat'. Ali snimka je fenomenalna. Evo i za ostale opis - taj vrač u narančastom napravi krug od vatre, padne u trans i počne se takav, sav u transu, dizati u vis. Snimaju ga dvije kamere – sprijeda i sa strane. On ide malo gore, malo dolje, sve sasvim polako, i na kraju se skljoka na zemlju slomljen od umora. Čak sam njegovu sličicu vidio na omotu nekog od onih DVD-a Slobodne Dalmacije «Peta dimenzija», ali na žalost samo na omotu – na DVD-u nije bilo snimke, pa je propala i ta šansa da saznam kad je i gdje snimka napravljena.


DEATH OF A PLANET se također zanimala za sakaćenje stoke, a ima i zanimljivog prijatelja koji se zove Derrel Sims, a koji u ufologiji nije nepoznat. Ako imaš joj kakvih slika, šalji! Zanima je što se to uzima iz stoke. Ja ne znam. Hormone? DNK? Mogu samo nagađati, kao i svi. DEATH piše da su «otmice ljudi i usadnja implantanata skroz druga priča» i da je «to s ljudima mnogo brutalnije, životinje barem ubiju...». Ne mogu se složiti s time, imajući u vidu knjigu harvardskog psihijatra dr. Johna Macka «Abduction: Human Encounters with Aliens» (koja će izaći i kod nas za koji mjesec. Za razliku od drugih istraživača otmica (o tome sam detaljnije pisao u nekom od prvih postova, pa kom' se da....), njegovu pažnju privukli su transformativni procesi (uglavnom nabolje) koji se događaju ljudima koji su imali iskustvima otmica. Nisu uvijek ugodni. Osim toga, transformativni procesi se ne mogu događati mrtvima, ne? :-)


BORGMAN'S CUBE smatra da je «sakaćenje stoke najbesmisleniji dio UFO-logije. Tehnološki napredni za poluditi, vanzemaljci koriste krave...za što?«. Pa ako se krene od činjenice da još nismo u laboratoriju stvoriti život, i da kad god trebamo nešto živo moramo posegnut u prirodu, onda to i nije tako čudno, ne?
BORGMAN je dao još jedan prijedlog koji se nadovezuje na prethodno pitanje, a to je da su izvanzemljani «svladali tehnologiju uzgoja u kravljim maternicama za hibride».

Ne znam jesam li INSANITYJU odgovorio, ali fotku s NLO-om mi možeš poslati na mail.


IMHOTEP je «neki dan pogledao emisiju Na rubu znansti o slobodnoj energiji» pa bi još jednu i to s istim gostima. I ja bi isto još jednu, pa možda jednog dana i bude. Isti gosti mogu, ali problem je s prilozima. Ma smislit ćemo nešto.Ako znate bilo koga tko se kuži u tu temu svakako mi javite, deficitarna je tematika.


SSAX je pogodio k'o prstom u drek. U jednoj rečenici je sažeo bit jedne sasvim drugačije paradigme. Naime, povodom posta o putovanju svijesti kroz vrijeme, zapitao se «što ako ne putuje svijest kroz vrijeme već vrijeme putuje kroz svijest. Odnosno, možda su vrijeme i prostor tvorevine svijesti, pa može biti da bez svijesti ne bi bilo niti vremena, a niti prostora.» To je to, majstore, glavna teza teorije o holografskom svemiru. Do istog zaključka kao ti došao je i slavni fizičar David Bohm. A slijedi još jedna krucijalna, metafizička misao, zapravo čak pomalo teološka teza: «Što ako ne bi bilo svijesti u svemiru, da li bi uopće imalo smisla da išta postoji? I da li bi uopće išta postojalo, naime mišljenja sam da je svijest uzrok svemu.» Pa tak' si nekak' i ja mislim...

Inače, bio je cijeli niz komentara vezanih uz temu pozdrava s neba, sve jedan bolji od drugog, zahvaljujući kojima sam postao pasionirani čitatelj vlastitog bloga. Čak nisam htio staviti novi post, da vidim kakva će još priča kapnuti.

XY je otkrio/la moju tajnu: spominjanje Elvisa budi dodatnu kreativnost kod ovog autora. Nema druge, morat ću vam pustit' još par stvari, meni je Elvis, pogotovo od 1969 do 1973, toliko dobar da postovi bez njega više uopće nemaju smisla.

ANGEL&WOLF niš' ne vjeruju. I «kao znanstveni umovi ne mogu jednostavno vjerovati, uvijek traže dokaz.» Pa naravno! Štos i je u tome što takvih dokaza ima, samo se moraš malo pomučiti da ih nađeš. Onda stvar postaje uzbudljiva. Oni još pišu : «Sugestije da svijest postoji i onda kad nema biološkog temelja je stvar osobne vjere». Kaj god, kakve osobne vjere! Pitajte kardiologa dr. Pima van Lommela, i druge. Ipak, sviđa mi se što nisu isključivi (kao ja :-) pa pišu da «ne možemo isključiti takvu činjenicu, ali zasada je svijest povezana s mozgom.» Svijest je svakako povezana s mozgom, tu nema sumnje. Pitanje glasi – može li se povući znak jednakosti između mozga i svijesti? Ima u njihovom komentaru i jedna meni nevjerojatna teza: «Materijalizam svijesti je isto tako jednostavan kao i CD (zvuk pjesme).» S time se nikako ne bi složile stotine znanstvenika koji su korak po korak u proteklih stotinu godinu postavljali i rušili vlastite teorije. Sve piše u enciklopedijama. Osim osgovora na pitanje što je to svijest i gdje se nalazi. A psihokinetički fenomeni, remote viewing, istraživanja kolektivne svijesti...toga ima tone i izvan mainstreama. Pa nadalje: «Kad je mozak mrtav, svijest je izgubljena.» Na to ne bih uložio sto kuna. Nažalost, ionako neću biti ovdje da pokupim oklade kad dođe taj trenutak.:-) Ima još: »Dobro je ići preko ruba znanosti, ali znanstvenim metodama.» Pa naravno, samo takva imamo na umu, inače nije zabavno, ne? :-). Onda pišu: «Ekstra senzorna percepcija dokazano postoji, ali ne postoji ni objašnjenje. No, za što postoji objašnjenje? Vrijeme, prostor, život, smrt? Vrtimo se oko toga cijeli život, a da i ne znamo o čemu se radi. Lijep pozdrav, kolega! :) « Na ovaj lijepi pozdrav mogu dodati samo – zašto bismo uopće trebali moći sve objasniti? Kome to treba? Neke stvari rade i kad su neobjašnjive. Evo jednog primjera – svakoga se dana vozim autom, a uopće mi nije jasno kaj se zbiva u motoru i kak' to da on sam ide. I baš me briga!

SVEMIRSKI PLESAČI me potaknuo da vam otkrijem neke od svojih najbolje čuvanih profesionalnih tajni. U pravu je da je ovaj blog dosta nalik rubrici «vjerovali ili ne» - a ta Ripleyeva rubrika skupljala je čudne, ali postojeće stvari :-)- ali nije u pravu kad kaže da sam «samo voditelj, nepristran i postavljam se ispitivački kak i spada.». Hvala na komplimentu, ali - samo se pravim. Imajte u vidu da sam izaberem temu, pa sam izaberem sugovornike, pa sam izaberem kaj će bit u prilozima – i kad sam sve to napravio, pravim se da sam kritičan. :-) Taj mali trik mi je baš zabavan. PLESAČI je napomenuo da se «ovdje ponašam skoro isto, sad je li to profesionalni stavak za uvod u emisiju, to ne zna.« E, baš si mi sad dao misliti. Ima još! PLESAČI veli da «od blogera očekujem njihova iskustva, a ja ostajem uvijek neutralan izvan svega.» Kaj god! Pa podrazumijeva se da sam daleko od neutralnosti, osim kad zaista ne znam dovoljno o temi ili se čini lažnom pričom, mada zabavnom. ( A tu smo i da se zabavljamo, ne?). I zanima ga kakav je moj stav prema svemu tome što svrstavam na rub i preko ruba znanosti. Pa evo odgovora: svaki put kad sam pristupio nekoj temi kao fenomenu o kojem će biti emisija, naišao bih na takvu količinu materijala, podataka, istraživanja i ljudskih života potrošenih na nju, da sam je prestao gledati kao neobični fenomen, već kao stvarnu, čak i važnu, mada slabije poznatu ili teško uhvatljivu pojavu. I uvijek bih, fasciniran, dobio silnu želju da svi saznaju isto što sam ja saznao i tad bih najrađe da si međusobno možemo upiknut' cijev u mozak i posrkati sve informacije u jednoj minuti. Dakle, moj stav je, po nekim točkama: fenomen NLO-a je autentičan, mada nije sigurno radi li se o ozvanzemaljskim posjetiteljima ili možda o inteligencijama iz nekih drugih dimenzija; svijest utječe na materiju i čak možda može postojati izvan nje – ako je to uopće pravi izraz jer materija koju znamo je tek vibracija. Tako da se možda svijest tek pomakne na neku drugu vibraciju. Pretpotopne civilizacije su postojale – za to postoji određeni broj indicija, ali jedan od fascinantnijih dokaza predstavljen je u knjizi «Zemljovidi drevnih kraljeva mora», koja je jedina knjiga koju sam u životu preveo (bilo je to prije dvije godine), i za koji mjesec vjerojatno će biti i objavljena. Duhovi? O njima najslabije znam, ali dovoljno da bih im također dao pravo postojanja. Namjera radi, iscjeljivanja na daljinu rade, levitacije su moguće, vudu je opasan, sinkornicitet šljaka...Kaj još? Ne mogu se sjetiti sad. Ali očito jest – od objektivnog i nepristranog tipa iz komentara SVEMIRSKOG PLESAČA nije ostalo ništa.


BENZEDRINEA muči gorak osjećaj praznine, tj. da nečega više nikad neće biti, a to proživljava ovih dana jer ovaj tjedan će završiti srednju školu i stalno razmišlja o tome «kako više nikad neću ovo,ono u vezi škole». Stari, fakat te kužim. Tak' je isto i meni bilo. I to ne jednom. Čista koma. Čovjeka uhvati nekakva mješavina straha i nostalgije i to je baš glup i neugodan osjećaj. Zapravo, toga sam se riješio tek prije nekoliko godina, i to onda kad sam prestao bilo što planirati jer sam već mogao pogledati unatrag i uočiti da mi se nijedan plan nikad nije ostvario, ili se bar nije ostvario na način na koji sam ja mislio da će se ostvariti. Ali zato su stvari imale svoju logiku i sve je bilo prepuno iznenađenja i neočekivanih obrata kojih se sam nikad ne bih sjetio. Al' znaš kaj ću ti reć'? Nijednom, ali baš nijednom, stvari se nisu promijenile na gore, uvijek samo na bolje. Uostalom, sigurno sam da niti ti sam ne bi opet prolazio kroz svu tlaku srednje škole. Za početak, čovječe, znaš kak' je genijalno kad ne moraš ić' u školu? Ne može bit' bolje, budeš vidio. Moraš dalje, odradit svoju vlastiti evoluciju. Kao što je rekao psihijatar John Mack – gdje piše da su transformativni procesi bezbolni? To je u biti sreća, prilika za rast i zajebanciju, a ne za bed. Al' naravno, to je puno vidljivije kad se gleda unatrag nego u tom trenutku. Don't worry, bit će ti super!

A i svima vama.

Čitamo se i bok do slijedeće prilike!


- 07:22 - Komentari (39) - Isprintaj - #

O SMRTI

21.05.2007., ponedjeljak 

 

Bok!

U ovom trenutku sam mrtav umoran, a već je i kasno, al' svako zlo za neko dobro – to me inspiriralo na temu smrti.

Ali i u smrti mi smo partizani....hoću reći, optimisti.

Naravno, ne bih se tako zajebavao da mi je netko zaista umro, kao što se u zadnje vrijeme dogodilo nekim mojim poznanicima. Tada su slaba utjeha svi oni podaci koji ukazuju da je smrt zapravo najmanje tragična za one koji su umrli, i to ne samo zato što ih više nema. (Sad sam se sjetio legendarnog dijaloga iz filma «Maratonci trče počasni krug», kad ona dvojica zgaze čovjeka. «Tata, šta mu je?», pita jedan naginjući se nad mrtvog čovjeka. «Sad mu nije ništa. Ubio si ga k'o zeca», odgovara Pavle Vujisić. Ali gdje sam ono stao..e, da..). Naime, kao što sugeriraju istraživanja iskustava tik do smrti (near death experience), svijest preživljava i nakon smrti. Što više, bude joj baš fino i sva je uronjena u neku veliku ljubav, uglavnom neopisivu riječima. Nitko se uopće ne želi vratiti u tijelo. Itd, itd, to su stare poznate priče, kojih – doduše - nikad dosta, ali o tome drugom prilikom.

Uostalom, o njima nadugo i naširoko možete čitati u novom broju VIZIONARA (čiju naslovnicu vidite s lijeve strane), u već trećem nastavku feljtona Božidara Kemića pod naslovom «Zagonetke svijesti». Iskustva tik do smrti zaista jesu jedna od najvećih zagonetki svijesti. Na neku čudnu foru, dok sam čitao taj feljton, počeo sam se po pitanju smrti osjećati optimistično. (Naime, shvatio sam da ću možda ipak imati priliku upoznati Elvisa.)

No, ovoga puta nešto novije. Nešto što doista možda može poslužiti kao utjeha tugujućima. A možda i ne može. Mnogima iz knjige o kojoj će kasnije biti riječi je pomoglo.

Činjenica jest da nas doista nitko ne uči kako se pripremiti na smrt – našu ili naših bližnjih. Smrt je u našem društvu tabu-tema. Kad netko kaže da umire ili da mu je netko umro, najčešće nam je vrlo neugodno, nemamo pravih riječi, promrmljamo neki izraz sućuti češući se po glavi, razmišljamo kojih putem bismo najbrže mogli pobjeći ili se sjetimo da baš iznenada negdje žurimo. To nije tako u svim kulturama, ali u našoj jest.

Ne znam zašto, ali ne volimo smrt.

Možda pomognu spoznaje iz najnovijih polja istraživanja smrti.

After Death Communication (ADC) ili komunikacija nakon smrti je naziv za događaj kad se preminula osoba neposredno i spontano javi bez uporabe bilo kakvih rituala. Jedan od pristupa tom novom području istraživanja jest onaj kliničkog psihologa Alana Botkina, iz Illinoisa u SAD-u.

On je došao do metode uspostavljanja kontakta s umrlima nakon što je puno radio sa ljudima koji su bili u dubokoj depresiji nakon što im je netko blizak umro. Vrijednost njegove metode se sastoji u tome što pozitivne rezultate postiže skoro sa svima. Potpuno je svejedno jeste li religiozni, vjerujete li u zagrobni život ili ste potpuni ateist. Riječ je o fizičkoj metodi micanja očima. Ukratko – pacijent, odnosno ožalošćeni, pokušava se fokusirati na lik ili događaj koji mu je najviše ostao u sjećanju vezan uz osobu koja je umrla i nakon toga slijedi pokrete očima koje mu sugerira liječnik. Također, pokušava uspostaviti telepatski kontakt s tom osobom. U tom trenutku negdje na rubnom području vidnog polja većina ljudi, njih čak 80% slučajeva, vide lik s kojim razgovaraju. Ovaj način uspostavljanja kontakta se stručno naziva «inducirana komunikacija s umrlima».

Ima još jedan novi pristup istraživanju komunikacije s preminulima, i to one kada do kontakta dolazi ili spontano ili je izazvana odlukom umrlog.

Bill i Judy Genheim o toj su temi napisali svjetski poznati bestseller «Pozdravi s neba». (Knjiga je izdana i kod nas). Intervjuirali su 3300 ljudi koji su imali različite oblike komunikacije s umrlima. Od tih 3300 svjedočanstava, za svoju knjigu izabrali su 335 najdojmljivijih.

Vrijednost njihovog rada jest u tome što su napravili kategorizaciju svih mogućih oblika slučajeva koji se vjerojatno događaju stotinama tisuća ljudi širom planete. Sveli su ih na dvanaest osnovnih kategorija. Primjerice, jedna od tih osnovnih kategorija je osjetilni kontakt. Znači, ljudi osjete da ih netko dodirne, okrenu se, ali nema nikoga. No, imaju dosta jasno predodžbu tko je to bio. Ili recimo - mirisni kontakt. To je miris koji se odjednom pojavi u prostoriji, miris koji samo vi prepoznajete i vežete ga uz umrlu osobu, a da nitko drugi u toj prostoriji ne osjeća nikakav miris. U jednoj kategoriji su već klasični primjeri vizualnih kontakata, djelomični ili cjeloviti. Zatim kontakti kroz simbole, gdje osoba prepoznaje određeni simbol koji se pojavljuje u njenoj okolini i nepogrešivo ga povezuje s osobom koja joj je bila draga. Ili pak začuje glas umrle osobe, koji joj najčešće kaže da je s njom (umrlom osobom) sve u redu.


Zajednički rezultat obje metode jest prestanak žalosti. Ljudi duboko osjećaju kao da im je umrla osoba došla reći da ne brinu (ponekad im to zaista kaže), da joj je dobro i da nema nikakvog razloga za tugu. Taj dojam, nastao kao posljedica uspostavljanja kontakta s umrlim osobama, djeluje ljekovito za tugu i osjećaj gubitka.

Vjerojatno zato jer se ponekad potrebno podsjetiti da život ne prestaje s nestankom fizičkog tijela.

Ne dogodilo vam se!

Umjesto pozdrava s neba, šaljem vam pozdrave sa šesnestog kata. To je dosta blizu neba.

Čitamo se!

(PS: Sad sam se sjetio jednog savjeta za kraj: Bolje je biti mrtav-pijan nego mrtav-trijezan. Šalu na stranu, i nastranu šalu na stranu: ako netko od vas slučajno ima iza sebe Near Death Experience iliti iskustvo tik do smrti, podijelite ga s nama. To je uvijek korisno i poučno).

- 01:45 - Komentari (33) - Isprintaj - #

MOMCI IZ BRAZILA I NLO

18.05.2007., petak 

 

NLO-e se viđa posvuda po našem planetu. No, čini se da nekako posebno vole Južnu Ameriku. Otuda stiže i slijedeća priča. Meni je bila zanimljiva, možda bude i vama!

Brazilski general koji se zainteresirao za NLO-e zbog filma američkog ratnog zrakoplovstva proveo je zadnjih trideset i šest godina života javno tvrdeći da NLO-i postoje zato što ih je vidio preko šezdeset, od kojih neke izbliza. «Ja ne VJERUJEM da su NLO-i stvarni. Ja ZNAM da jesu.», rekao je Alfredo Moacyr Uchoa, bivši zamjenik direktora brazilske Vojne akademije, brazilskog ekvivalenta West Pointa. «Vidio sam NLO-e i bio sam u kontaktu s njima. Kad ih milijuni ljudi viđaju, a svjetske vlade i znanstvenici kažu 'Ne, vi ih ne vidite', to je loše, vrlo loše.... Znanstvenici najradije ne bi razmišljali o NLO-ima, zato što bi to bila prava revolucija za njihovu znanost. To ugrožava strukturu znanosti. To je razlog zašto ih znanstvenici ne žele proučavati, pa čak ni priznati. Ali dugoročno će to učiniti.»

Tijekom intervjua koji je dao novinaru Bobu Prattu u svom domu u Braziliji rekao je da se živo sjeća kako se prvi put zainteresirao za NLO-e. U to vrijeme bile su mu pedeset i četiri godine. «1960-te, dok sam bio student na našoj Visokoj ratnoj školi, svi studenti pozvani su u Američku ambasadu da pogledaju film koji je snimilo američko ratno zrakoplovstvo. Na filmu smo vidjeli velik događaj - puno objekata iznad Washingtona 1950-ih - koji je bio zabilježen radarom. Vidio sam to i bio sam nadahnut, zainteresiralo me. Američko vojno zrakoplovstvo ne bi poslalo taj dokument da nije bio istinit. Zato sam bio impresioniran i odlučio proučiti to pitanje ako mi se ikada ukaže prilika.»

General Uchoa otišao je u mirovinu nakon više od četrdeset godina provedenih u vojsci. Zadnjih dvadeset i pet godina svoje karijere bio je profesor strojarske mehanike na Akademiji. Također je bio predstojnik Katedre za matematiku, a dvanaest godina bio je zamjenik direktora Akademije koja je smještena u blizini Ria de Janeira. Glasnogovornik Vojnog zrakoplovstva u Pentagonu priznao je da je rojno zrakoplovstvo snimilo film na temelju projekta Plava knjiga koji se bavio istraživanjem NLO-a nakon slavne «invazije» NLO-a nad Washingtonom D.C. 1950. Međutim, ni on ni bilo tko drugi iz Američkog veleposlanstva u Brazilu nije se sjećao da je film bio prikazan u Brazilu.

PRVA VIĐENJA 1968. GODINE

Za generala Uchou prilika da osobno prouči NLO-e pojavila se 1968. nakon što se preselio u Braziliju, glavni grad države:
«Kada sam stigao ovamo, moj sin, koji je vojni časnik, znao je da su se na farmi u blizini mjesta Alexania dogodile određene stvari. On na tom mjestu nikada nije vidio ništa, ali je znao da su drugi vidjeli. Upoznali su me s vlasnikom farme. Organizirali smo grupu i započeli s našim istraživanjima na tom području u ožujku 1968.

Alexania je daleko odavde, oko sto i dvadeset kilometara zapadno od Brazilije. Tako je to bilo dugo putovanje od dvjesto i četrdeset kilometara vožnje noću, tamo i natrag dva ili tri puta tjedno. Bilo nas je osam, uključujući mene i vlasnika farme. Imali smo tri pripadnika vojske - uključujući i mog sina koji je tada bio poručnik, a sada je bojnik - njegovog prijatelja, bojnika vojnog zrakoplovstva, profesora fizike, profesora prava i druge iz različitih struka.

Prvi kontakt dogodio se 22. srpnja 1968. Bio je izvanredan. Bilo nas je osam prijatelja, i jasno smo vidjeli objekt ispred nas koji je isijavao intenzivnu plavkasto-bjelkastu svjetlost. Zatim je objekt brzo nestao i smjesta se pojavio desno od nas na višoj točki u planinama. Kad smo se počeli koncentrirati na novi položaj, nestao je i vratio se na prvi položaj. Kasnije se objekt podigao prema nebu do visine od možda dvjesto metara i odande je osvijetlio cijelo područje na kojem smo bili. Od tog dana nadalje sljedećih deset mjeseci, svake noći kad smo tamo odlazili imali smo prilike vidjeti izvanredne fenomene. Vidjeli smo ga barem šezdeset, možda i stotinu puta. Napisao sam knjigu o tome.»

U knjizi, koja se zove «Parapsychology and Flying Saucers, The Alexania case» («Parapsihologija i leteći tanjuri, slučaj Alexania»), general Uchoa detaljno je opisao najspektakularnija viđenja. U svakom od opisanih slučajeva identificirao je sve osobe koje su bile prisutne s njim prilikom svakog viđenja. Među njima su bili pripadnici vojske i profesionalni poslovni ljudi. Jedan od njih bio je dr. Oswaldo Franca, profesor prava sa Sveučilišnog centra u Braziliji. «Sve što je napisao istina je.», rekao je Bobu Prattu dr. Franca. «General Uchoa, ja i ostali odlazili smo tamo više puta tjedno i bili smo u prilici vidjeti mnoge svjetleće pojave. Mogu potvrditi istinitost ovog fenomena. Mnogo puta sam ga vidio vlastitim očima.»

RAZMJENA SIGNALA S NLO-ima

General Uchoa umro je 5. ožujka 1996, šest tjedana prije svog devedesetog rođendana. Kad ga je Pratt intervjuirao 17. veljače 1979. rekao je da nikada ne bi bio pisao o onome što su on i ostali vidjeli kod Alexanie da je bio sam. Knjiga detaljno opisuje neke od bliskih susreta. «Vidio sam kako je jedan moj prijatelj došao na oko metar od bića iz tog objekta, a mi ostali promatrali smo s udaljenosti od otprilike 140 metara pomoću dalekozora. Nešto kasnije, osobno sam došao na deset do petnaest metara od objekta.»

General Uchoa rekao je da je htio prići bliže i ući u letjelicu, ali ga posada nije pustila. «Bio sam vrlo blizu. Siguran sam da me nisu pozvali da uđem i nisu napuštali objekt. Nisu otvorili vrata. Razgovarali su s nama pomoću svjetlosnih signala. Zatražio sam od njih da mi dopuste da uđem u NLO, ali nisu pristali. Na primjer, dali su mi tri signala koji su govorili da smijem prići bliže. Ali kad bih im poslao signal, dali bi mi dva do tri puta više signala nego što sam tražio. Primjerice, pomislio bih: 'Ako smijem prići, molim vas dajte mi tri signala i doći ću bliže i ući unutra', ali dali bi mi pet signala ili deset signala, ili nešto drugačije od onoga što sam tražio. Dakle, nisu me pristali pustiti unutra.»

Viđenja su bila česta tijekom deset mjeseci, ali nakon toga su polako prestala, rekao je Uchoa: «1973. godine sam počeo doživljavati drugu vrstu iskustava, telepatska iskustva, telepatski način stupanja u kontakt s njima. Postao sam sposoban razumjeti ih na telepatski način. Njihove misli dolazile su mi među mojim mislima.»

General Uchoa rekao je da je od tih bića naučio da postoji mnogo grupa koje posjećuju Zemlju, većinom iz drugih zvjezdanih sustava, ali su neke iz našeg Sunčevog sustava. Većina njih, ali ne i svi, ne želi nam nikakvo zlo, rekao je. «Postoji mnogo različitih vrsta, mnogo grupa različitog podrijetla s različitim interesima. Taj narod s kojim smo bili u kontaktu na visokoj je duhovnoj razini i vrlo su dobronamjerni. Oni nam ne žele nikakvo zlo. Ali druge nije briga za nas, druge posjetitelje iz otvorenog svemira. Ravnodušni su prema nama. Nije ih briga za nas. Žele proučavati naš planet, naše životne uvjete, naše životinje, naše biljke i tako dalje, ne obraćajući pažnju na nas kao odgovorne ljude. Zato ponekad mogu biti agresivni.»

General Uchoa, koji je kasnije objavio još nekoliko knjiga o NLO-ima, rekao je da je moguće da na svijetu ima mnogo ljudi koji imaju ili su imali kontakte s bićima iz svemira. «Prije ili kasnije svi na svijetu imat će čvrste dokaze da su NLO-i stvarni i da dolaze iz svemira. Oni mi kažu da pripremaju otvoreniji kontakt i traže od nas da budemo strpljivi, da pričekamo još malo.»

Što ljudi na Zemlji mogu učiniti?

«Ništa drugo nego čekati.», odgovorio je.

Pa i čekamo, ne?

Čitamo se!



- 01:02 - Komentari (16) - Isprintaj - #

KONFERENCIJA POSVEĆENA NAMJERI

12.05.2007., subota 

 

Kad je Lynne McTaggart napisala knjigu «Polje» bilo je samo pitanje vremena kad će se pojaviti pitanje – što s time? Kako krenuti putem koji je ta knjiga trasirala? Ona je pokazala umreženi svijet u kojem sve utječe jedno na drugo, a slične knjige su posljednjih godina napisali mnogi drugi autori koji se sa bavili dokazima da je svemir više nalik svjesnoj misli, a sve manje velikom stroju. Najnovija knjiga Lynne McTaggart «Eksperiment namjere» krenula je tamo gdje oni nisu – u potragu za odgovorom kako koristiti sveprisutno polje. E, postoji jedan način.

To je - namjera.

Kao dio logističke potpore izlasku knjige (knjiga će biti objavljena i u Hrvatskoj, negdje u rujnu), 10. i 11. ožujka u Imperial Collegeu u Londonu Lynne je organizirala konferenciju «Ekperiment namjere». Emisiju «Na rubu znanosti» koju smo snimali na konferenciji možete pogledati prekosutra. U međuvremenu, može koju minutu čitati o njoj.

Prema Lynne McTaggart, namjera je uistinu fizikalna energija koju se može mjeriti. Misao utječe na druge pojave i može se izmjeriti kao elektrostatička energija, ima utjecaja na električno pražnjenje u plinovima, uzrokuje povećanje napona električne energije. To je prava energija koja mijenja materiju, može mijenjati kisikove i vodikove veze i sl.

Pa, evo nekih misli koje smo čuli na konferenciji.

Doktorica Melinda Conner sa Sveučilištu u Arizoni dokazala je da postoje skupine iscjelitelja koje mogu namjerom izazvati promjene u tkivu. Također, i promjene u strukturi vode; dr. Rostom Roy na Penn Stateu istraživao je različite vrste vode pomoću spektrografa i ustanovio da je majstor ći-gonga djelovao na vodu s udaljenosti od sedam kilometara, a potom i sa udaljenosti od sedam tisuća kilometara.

Rollin McCraty sa instituta HeartMath u Kaliforniji predočio je znanstvene dokaze da istinska mudrost počiva u srcu – doslovno, ne metaforički. Baveći se inteligencijom srca, McCraty je smislio je način kako da, uz odeđenje vježbe disanja, razvija osjećaj vrednovanja, koji stvara mjerljivu rezonanciju između srca, mozga i elektromagnetskog polja. Stvaranjem osjećaja vrednovanja snižava se krvni tlak, hormonalna se ravnoteža popravlja, rastu kognitivne sposobnosti i dugoročno pamćenje, a učenici postižu bolje rezultate na ispitima. Ima još! McCraty je DNK iz stanice stavio su u epruvete i smjestio unutar srčanog polja ljudi te ih zamolio da namjerno prouzroče promjene u DNK strukturi, da naprave da se odvije ili uvije. Treba li nas iznenaditi da im je uspjelo?

Marlyn Schlitz s Instituta noetičkih znanosti bavila se istraživanjem ljubavi, opraštanja, zahvalnosti i suosjećanja. S epidemiologom Jeffom Levinom napravila je istraživanje s partnerima osoba oboljelih od raka, koje se temeljilo na onom što su nazvali sućutna privržena namjera - program obučavanja koji je proizašao iz mnoštva različitih tradicija. Formalni laboratorijski eksperiment pokazalo je da partner uzrokovati fiziološke promjene na voljenoj osobi s udaljenosti.

Još 1980. godine Schlitz je dokazala i to da iscjeljitelji mogu utjecati na drugo biće svojim umom i namjerom – prvo na miševima, a od 1992. godine počela je istraživati taj učinak na ljudima, pomoću iscjelitelja i zdravih dobrovoljaca koji nisu znali da ih se iscjeljuje. U preko četrnaest formalnih eksperimenata ustanovila je da postoje fiziološke aktivnosti osobe na koju je djelovao iscjelitelj u usporedbi s kontroliranim uvjetima kad iscjelitelj nije slao iscjeliteljske namjere. Čini se da je nesvjesna fiziologija dobrovoljaca znala i reagirala na slanje namjere.

Hm, sad kad sam vam bitne točke ukratko napisao, ne morate ni gledati emisiju. Već znate da je batler ubojica.

Ali ipak ostaje pitanje (ako je batler namjera), kako to on radi?

Pitanje ostaje, odgovor izostaje. Sretna je okolnost što, za razliku od krimića, u životu nisu važni odgovori, nego pitanja.

Čitamo se!







- 23:36 - Komentari (39) - Isprintaj - #

UTJECATI NA PROŠLOST 2. DIO

08.05.2007., utorak 

 
Pročitao sam niz vrlo zanimljivih komentara kojima ste komentirali prošli post. «Kralj Tomislav» je napisao da bi, u slučaju primjera kojega je spomenuo «naslov trebao biti 'mijenjanje sadašnjosti', odnosno mogu li saznanja iz budućnosti utjecati na naše djelovanje u sadašnjosti...». Slažem se! Isti vrag, ne? Budućnost je buduća sadašnjost, a sadašnjost je buduća prošlost. :-)

«Promatrač» je podsjetio na tvrdnje Michaela A. Cremoa da smo mi «svijest koja se spustila na niže razine postojanja i dobila um i fizički oblik, ali pri tom je ostala poveznica sa svijesti na višim razinama gdje vrijeme ne postoji u linearnom obliku već je sve dio jednog kontinuma. Stoga naš osjećaj uzajamnog djelovanja prošlosti i budućnosti nije ništa drugo nego svjesnost naše povezanosti s najvišim razinama.». Moguće, tko zna. U svakom slučaju, volim mentalnu gimnastiku takve vrste. Kakvu pruža razmišljanje o putovanju korz vrijeme.

AMATA se uplašila da će povjesničari morati nanovo studirati povijest kad ju počnemo mijenjati iz budućnosti. Dobra ideja za sf-priču! :-)

Za «Fakinax»: Ništa ne mislim o Johnu Titoru, ali će se ipak naći na stranicama moje knjige kao primjer jedne od više urbanih legendi o putovanjima kroz vrijeme (Projekt Montauk i još neki). Kaj ću s Titorom, kad ga može glumiti svatko tko ima pristup internetu?


NATHALIE pita slijedeće: «Ako je tako kao što tvrdiš,da li bi to značilo da možemo ružne događaje iz intimne prošlosti mijenjati sviješću,i utjecati nekim vibrama na drugu osobu da se i njoj izbriše u svijesti to neko nemilo događanje.Uopće te pitam,da li neke moje tople,lijepe vibracije,iako ni ne vidim tu osobu,mogu doći do nje.Da li osoba može iz daljine osjetiti treperenje moje duše iz koje se otopilo sve ono teško i ružno među nama.»

Naravno, nemam sigurnog odgovora, ali na temelju razno raznih spoznaja i istraživanja koja se mogu naći u raznim, nekim već spomenutim, knjigama vjerujem da je odgovor na tvoje pitanje pozitivan, bar do neke mjere.

Što se PUPE tiče, obećajem da neću zaboravit na arheologe i vidovnjake, to je i meni bilo turbo zanimljivo. A za remote viewing imaš hrpe linkova, malo zaguglaj. PUPA još piše da «ide na regreso-terapije i stvari koje je do sad vidjela su skroz fantastične, iz pradavnih vremena... I ne bi povjerovala u sve to da se nije vratila u život jedne povijesne ličnosti pa tako uspjela kroz dokumentaciju pronaći ono što sam vidjela.» Pa daj napiši priču detaljnije, zvuči super zanimljivo.


Za YABSTERA: Pročitao sam i ja članak o Brownovom plinu, ali premalo je to materijala da bi se napravila emisija

BUDNOST je pogodio/la u omiljenu točku. Prije dvije godine sam potego u Damanhur da vidim izbliza njihov stroj za putovanje kroz vrijeme. A knjigu «Anubisova vrata» pročitao sam davno, davno, morao bih ponovno, više se ničega ne sjećam, ali sam zapamtio da je to jedna od najboljih knjiga o putovanju korz vrijeme. Mada je konkurencija oštra s «Vremenskim brodovima», «Hodnicima vremena» i drugim poslasticama.

A sad još malo na dokaze o mogućnosti utjecaja na prošle događaje...


Parapsiholog Helmut Schmidt bavio se istraživanjem mikro-psihokineze. Pokušao je ući u trag sposobnosti uma da utječe na materiju, a to je, poput niza drugih istraživača, radio pomoću različitih vrsta REG-ova (Random Event Generator), tj. generatora nasumičnih događaja. Schmidta je zaokupilo pitanje može li um premostiti vrijeme i utjecati na materiju, a da se to može izmjeriti. Stoga je svoj REG spojio na audio uređaj tako da su slučajni događaji proizvodili klikove nasumično u lijevoj ili desnoj slušalici.
Obavio je prvo snimanje na vrpcu koju nitko nije smio čuti uključujući i njega, te je napravio i kopiju. Obje je pohranio na sigurno. Potom je snimao nove trake s nasumično generiranim klikovima, koje su pokazale da se oni, prepušteni slučaju i sami sebi, uglavnom jednako raspoređuju u lijevu i desnu slušalicu. Nakon toga je uzeo onaj prvi, kontrolni snimak i pustio ga ispitaniku koji je snimku poslušao pokušavajući snagom volje utjecati da se što više klikova nađe u desnom uhu.
U stotinama takvih pokusa provođenih na Princetonu i drugdje statistički je dokazano da pojedinac snagom volje može utjecati na izlazni rezultat velike količine malih, nasumičnih događaja. No, ovaj put riječ je bila o već snimljenoj traci. I rezultat je bio senzacionalan – kad je Schmidt konačno pomoću računala zbrojio desne i lijeve klikove na toj vrpci, ustanovio je da su oni promijenjeni u korist desnih na isti način kao što se događa prilikom eksperimenata u kojima se pojedinci trude utjecati na proces koji se upravo odvija. Upravo kao da je ispitanik bio nazočan prilikom snimanja trake.
Između 1971. i 1975. godine Schmidt je proveo dvadeset tisuća pokusa i dobio statistički značajan otklon od naumičnih rezultata. Zaključio je da ispitanici nisu mijenjali prošlost, već da je vjerojatnije nešto drugo; njihov je um u trenutku djelovanja na već snimljenu traku u biti dosezao u prošlost i tamo je mijenjao. Naime, stvar je radila samo kod ispitanika koji bi prvi dobio vrpcu sa snimljenim klikovima kako bi utjecao na nju. Oni kasniji ispitanici na istu vrpcu više nisu mogli značajno utjecati. Stroga je zaključio da usredotočena pozornost zamrzava sustav u konačno stanje, a u ovim slučajevima to je učinila posegnuti u prošlost, u trenutak kad se vrpca prvi put snimala. Kako god da bilo, od svih istraživanja o putovanju korz vrijeme, ona Schmidtova sigurno spadaju među najznanstvenija.

PA JOŠ MALO NA ISTU TEMU...

Na Godišnjoj konvenciji parapsihološkog društva još 1988. godine (Annual Convention of the Parapsychological Association), Helmut Schmidt i Marilyn Schlitz objavili su da je nekoliko pokusa koje su proveli pokazalo da um možda može mijenjati i prošlost. U jednoj su studiji Schmidt i Schlitzova za snimanje tisuću različitih zvučnih sekvenci upotrijebili kompjuterizirani proces randomizacije (randomizacija je proces preuređivanja ili preturbacije nekog uzorka kako bi bio nasumičan). Svaka sekvenca sastojala se od sto zvukova različitih trajanja – neki od njih bili su uhu ugodni, a neki su bili obična buka. Budući da je proces odabira bio slučajan, prema zakonima vjerojatnosti svaka je sekvenca trebala sadržavati otprilike pedeset postotaka ugodnih zvukova i pedeset posto buke.

Potom su kazete sa snimkama sekvenci poslane dobrovoljcima. Testnim je subjektima bilo rečeno da tijekom slušanja unaprijed snimljene kazete pokušaju psihokinetički povećati trajanje ugodnih zvukova, te smanjiti trajanje buke. Nakon što su obavili zadatak, ispitanici su o svojim pokušajima obavijestili laboratorij, a potom su Schmidt i Schlitzova ispitali izvorne sekvence. Otkrili su da su snimke koje su ispitanici slušali sadržavale značajno duže odlomke ugodnih zvukova nego buke. Drugim riječima, činilo se da su ispitanici psihokinetički posegnuli u prošlost i utjecali na nasumični proces kojim su bile napravljene njihove unaprijed snimljene kazete.


U jednom drugom pokusu Schmidt i Schlitzova programirali su računalo da proizvede sekvence nasumično sastavljene od četiri različita tona, a dobrovoljcima je naloženo da pokušaju psihokinetički utjecati na to da na trakama bude više visokih nego niskih tonova. I opet su otkrili retroaktivni psihokinetički učinak. Osim spomenutog, Schmidt i Schlitzova su otkrili da su dobrovoljci koji su meditirali redovito imali veće psihokinetičke učinke od dobrovoljaca koji nisu meditirali, što je ponovno sugeriralo da je ključ za pristupanje dijelovima naše psihe koji izgrađuju stvarnost kontakt s nesvjesnim.

Pretpostavka da možemo psihokinetički mijenjati događaje koji su se već dogodili uznemirujuća je – budući da smo tako duboko programirani da vjerujemo da je povijest zamrznuta kao da je leptir u staklu, teško nam je i zamisliti da je drukčije. No, u holografskom je svemiru – svemiru u kojem je vrijeme iluzija, a stvarnost ništa više od umom stvorene slike – to mogućnost na koju ćemo se možda morati priviknuti.



- 22:34 - Komentari (21) - Isprintaj - #

MIJENJANJE PROŠLOSTI

07.05.2007., ponedjeljak 

 
Nedavno sam od Lynne McTaggart dobio news-letter zanimljivog sadržaja. Riječ je o temi mog života – putovanju kroz vrijeme. Ne možda doslovno, ali ....ma, pročitat ćete i sami za koju minutu. (U nedostatku vremeplova putovanje kroz vrijeme za sad ostvarujem uzgajajući zulufe).

Podatak o kojem je riječ u news-letteru za mene zapravo nije nov. Pogotovo u svjetlu činjenice da sam prije nekoliko mjeseci počeo pisati knjigu o putovanju kroz vrijeme i zbog toga skupljati na hrpu sve do tad razabacane podatke i priče koje sam nabrao s raznih strana. Istina, knjiga o putovanju kroz vrijeme u zadnjih dvadesetak godina, od kad su fizičar Kip Thorne i Carl Sagan zajedničkim snagama opet popularizirali tu ideju, ima dosta. No, uglavnom su to popularno-znanstvene knjige koje su napisali fizičari i koje obrađuju fenomene rastezljivosti vremena u einsteinovskom svemiru i desetak koncepata «zatvorenih vremenskih petlji» (tako nekako fizičari zovu vremeplove) koje su osmislili fizičari i matematičari popt Gödela, trojca Newman-Unti-Tamburino, Tiplera, Gotta, Kerra, Thornea, Orija, Malleta....

Naravno, pregled svih tih matematičko-fizikalnih modela je neizostavan u bilo kojoj knjizi koja razmatra problematiku putovanja kroz vrijeme, ali ono čega u njima nema jest tematika prostiranja svijesti kroz vrijeme. Jer i to je neka vrst putovanja kroz vrijeme, ne? U jednom od slijedećih postova, ako ne zaboravim, možda ću vam ispričati kako su se arheolozi koristili vidovnjacima. Kroz vrijeme su ponekad putovali i psihički špijuni američkog programa remote viewinga i slično, ali ono što slijedi jest nešto još radikalnije - eksperimenti koji ukazuju na nešto na prvi pogled nezamislivo: da je mislima ili namjerom moguće – mijenjati prošlost.

Zaključak je spektakularan, mada opisi eksperimenata baš ne nalikuju akcijskim filmovima. Ali takva je priroda znanstvene metode, tu nema pomoći.

Jedna od naših najukorijenjenijih pretpostavki o našem svemiru je da on funkcionira prema općeprihvaćenom shvaćanju odnosa uzroka i posljedica prema vremenu: da uzrok uvijek mora prethoditi posljedici. Ako A uzrokuje B, onda se A moralo dogoditi prije. Međutim, barem stotinu znanstvenih radova ponudilo je uvjerljiva objašnjenja vremenskih pomaka koja su u skladu s trenutnim zakonima fizike, što znači da te ideje nisu tako nevjerojatne.

Ne tako davno, dr. Dean Radin proveo je fascinantno istraživanje kako bi testirao da li, pod određenim okolnostima, naši budući izbori mogu utjecati na one iz prošlosti. Domišljato je iskoristio neobičnu psihološku pojavu poznatu kao 'Stroopov' efekt, nazvan tako po njegovom otkrivaču, psihologu Johnu Ridleyu Stroopu, koji je izumio prekretnički test u kognitivnoj psihologiji. Stroopov test koristi popis imena boja (npr. 'zelena') ispisanih tintom različitih boja. Stroop je otkrio slijedeće: kada se od ljudi zatraži da što brže kažu koje je boje tinta, potrebno im je puno više da identificiraju boju ako se boja tinte ne slaže s imenom boje (tj. ako je riječ 'zelena' ispisana crvenom bojom), nego ako se ime i boja tinte slažu. Psiholozi vjeruju da je ta pojava povezana s razlikom između vremena koje je mozgu potrebno da obradi sliku (samu boju) i vremena koje je potrebno da obradi riječ (ime boje).

Švedski psiholog Holger Klintman izumio je varijaciju Stroopovog testa. Od dobrovoljaca je prvo zatraženo da identificiraju boju pravokutnika što brže mogu, a onda su ih pitali da li se ime boje slaže s uzorkom boje koji su im upravo pokazali. Dolazilo je do velikih razlika u vremenu koje je dobrovoljcima bilo potrebno da identificiraju boju pravokutnika. Klintman je otkrio da je identifikacija boje pravokutnika bila brža kada se ona slagala s kasnije pokazanim imenom boje. Klintman je shvatio da se iz njegovog eksperimenta može izvući samo jedan zaključak. Činilo se da je vrijeme koje je ljudima potrebno da identificiraju boju pravokutnika ovisilo o drugom zadatku, utvrđivanju da li se riječ slaže s bojom pravokutnika. Klintman je svoj efekt nazvao «vremenski obrnuta interferencija».

Drugim riječima, kasnija posljedica utjecala je na reakciju mozga na raniji podražaj. Kasnija misao utječe na raniju misao. U prijevodu - posljedica prethodi uzroku.

RADINOV EKSPERIMENT

Radin je stvorio modernu verziju Klintmanovog istraživanja. Njegovi sudionici bili su postavljeni pred ekran računala. Kad bi na ekranu bljesnuo obojeni pravokutnik, trebali su identificirati boju što je brže moguće tako da utipkaju njeno prvo slovo. Sliku na ekranu bi nakon toga zamijenilo ime boje, a dobrovoljac bi trebao utipkati bilo 'd' (da) kako bi potvrdili da se ime boje slaže s bojom pravokutnika, ili 'n' (ne) kako bi ukazali na neslaganje. Također je izmijenio drugi dio eksperimenta, tako da je sudionik, nakon što bi identificirao boju pravokutnika, trebao utipkati prvo slovo boje slova kojima je ispisano ime boje. Ako bi bljesnula riječ 'zelena', ali je boja bila žuta, trebao je utipkati 'ž'.

Radin je proveo četiri istraživanja s preko pet tisuća testiranja. Sva četiri istraživanja pokazala su retrouzročni efekt. Kod dva istraživanja opažena je značajna povezanost, dok je treće bilo marginalno značajno. Zaključaj jest:

Vrijeme potrebno za izvođenje drugog zadatka na neki je način utjecalo na vrijeme potrebno za izvođenje prvog zadatka.

Radin je zaključio da njegova istraživanja daju dokaze o vremenskom pomaku u živčanom sustavu, a implikacije su bile enormne. Naše misli o nečemu mogu utjecati na naše prošlo vrijeme reakcije.

Provedeni su deseci istraživanja o retronamjeri i ona pokazuju da ne postoji prava prošlost i prava budućnost. Život je jedno veliko rastegnuto 'ovdje' i 'sada'. Ali, znači li to da buduće misli mogu utjecati na one ranije? Kao što je netko jednom rekao, 'retronamjera' znači da bismo mogli putovati unatrag u vremenu i ubiti Hitlera. Ali naravno, stvari su puno kompliciranije od toga. Psiholog William Braud kaže da su područja najotvorenija za utjecaj obrtanja vremena oni trenuci koji su 'klice' – najranije faze događaja prije nego što procvatu i izrastu u nešto statično i nepromjenjivo. To su trenuci u kojima se priroda nije odlučila: početak bolesti, neka druga odluka s jednako vjerojatnim izborima ili neki slučajan događaj.

Na web-lokaciji http://www.fourmilab.ch/rpkp možete pogledati Retro-PK projekt. To je fascinantna lokacija koje razmatra sve dokaze vremenski obratnog utjecaja na daljinu.

Malo sam danas lijen pa zato ....to be continued – u slijedećem postu još malo o eksperimentima koji pokazuju da je moguće mijenjati prošlost.

Ili u prijevodu - da su prošlost, sadašnjost i budćnost tek konstrukti naše svijesti.

Čitamo se!

- 00:38 - Komentari (21) - Isprintaj - #

SVI SE ŽELE OSJEĆATI DOBRO

02.05.2007., srijeda 

 

Ima nešto u trendovima.

Ne vjerujem više u ljude koji navodno diktiraju trendove. Bar ne otkad sam primijetio da trendovi često nastaju spontano – tako da se razni «mi», neovisno jedni od drugih, u isto vrijeme sjete ideja ili nam iste stvari padnu na pamet. Uglavnom kao reakcija na one prethodne, a ponekad možda zato jer je vrijeme za nešto odjednom sazrelo. Pa svi odjednom shvatimo isto.

Recimo, prije tjedan dana sjedio sam na kavi na utrinskom placu i pio kavu čekajući da krenem na put, kad evo Gundre, mog starog frenda. Zujao je po placu jer je bio na godišnjem, zapravo je uživao i zapravo nije znao kako da ubije vrijeme. I veli, ne zna je l' bi možda kupio novine. Ja mu velim da to nikako ne napravi jer su u novinama sve samo loše vijesti. A on veli, pa da, šteta što nema goodies-novina. Malo me zaprepastio tim izrazom pa sam ga upitao je li to izmislio, što bi bila nevjerojatna koincidencija jer na Radiju 101 nedjeljom u pola sedam ide emisija «Goodies» koju čine isključivo dobre vijesti. Ali ispostavilo se da Gundra na radiju jedino sluša «Goodiese» i vremensku prognozu.

I sad, gdje je u svemu tome spontani nastanak trenda?

Pa, u tome da sam prije nekoliko mjeseci potpuno svjesno prestao čitati novine ili slušati vijesti (nisam to ni prije radio, ali ne namjerno, već zato je me nisu zanimale. A sad sam baš, ono, odlučio). A počelo je to jednog jutra dok smo Darko i ja u kafiću listali novine i skenirali naslove: ubio, ukrao, prevario, prisilio, izgorio, osudio, .....to su glagoli iz novinskih naslova. A to sve gutamo, ulazi u nas i zagađuje nas. Uz takve vijesti ne možemo postati bolji niti se osjećati bolje, baš kao niti od loše hrane. David Icke bi rekao – namjerno nas strukture drže u strahu. Ali nećemo sad u teorije zavjera.

Ovom prilikom meni je već dovoljno zanimljivo i to što je Gundra neovisno o meni došao do istog zaključka, baš kao i autorica emisije Goodies.

Ali daleko smo od kraja. Dva dana kasnije, u redakciji Obrazovnog programa Hrvatskog radija, čekao sam montažu koju imam petkom, kad me jedna mlada suradnica pomalo bojažljivo upitala mogu li joj dati savjet. Nedavno je čitala knjigu «Koji k...uopće znamo» i nevjerojatno otrkiće joj je predstavljalo to što nakon nje nekako super osjećala i svakako bi to htjela ponoviti pomoću drugih sličnih knjiga, pa ako bih joj ja mogao koju preporučiti. I jesam, Polje, Holografski svemir i još neke, ali nije to sad bitno.

Bitno je što je i ona sama došla do sličnog zaključka kao Gundra, Radio 101, Darko, moja nevrijednost...

Niti tu nije kraj.

Dva dana kasnije na telki je bila emisija Branimira Bilića, koja se inače bavi meni nerazumljivim temama, ali u njoj se odjednom našao neki simpatični profesor s Hrvatskih studija koji je objašnjavao kako mediji neprekidno šire samo loše vijesti. Naravno, suočen je sa prastarim argumentom da katastrofe prodaju novine, ali on je smatrao da to nije točno, da ljudi čitaju loše vijesti samo zato jer im se njih servira, ali da bi radije čitali dobre vijesti. Kojih zaista ne nedostaje, rekao je on, a tu tezu možete i sami provjeriti svake nedjelje u pola sedam navečer upalivši «Goodies» na stojedinici.

Nadam se da kod opisanih događaja nije tek riječ o nekom malom sinkronicitetu nego...o velikom sinkronicitetu. Nekom novom trendu, zapravo. I da će jednog jutra svima dopizditi loše vijesti i ružne priče te da će im prestati pridavati značaj koji im ne pripada.

Upravo sam se sjetio knjige «Cenzurirano 2004». To je godišnjak u kojem dvjestotinjak američkih profesora svake godine bira najvažnije cenzurirane vijesti te godine, kojima se nezasluženo nije pridala pažnja koja im je, prema njihovom mišljenju, pripadala. U spomenutom zborniku iz 2004, sjećam se, riječ je bila o zanimljivom istraživanju koje je govorilo kako djeca u nekim opasnim područjima Bliskog istoka žive u puno manjem strahu nego njihovi vršnjaci u američkim gradovima. Iz jednostavnog razloga - ne gledaju televiziju i ne čitaju novine.
Baš sam o tome razmišljao. Recimo, sjedim u Utrinama i pukne bomba u Črnomercu. Nisam čak niti čuo eksploziju, a ako o njoj nisam niti čitao, sva šteta koju je počinila ograničena je na mjestom gdje je eksplodirala. No, kad se narednih tjedana novine raspišu o njoj, kad krenu konstrukcije, teorije, tužne priče nastradalih, tada kreće strah. Odjednom, čovjek počne strahovati i da ispod asfalta nisu postavljene protupješačke mine.

Dakle, američki klinci u sigurnosti svojih domova žive u strahu, a klinci s bliskog istoka u opasnim zonama žive bez straha. I to zato jer ovi prvi gledaju, slušaju, čitaju, gutaju, bombardirani su lošim vijestima. Kakav je to uopće život temeljen na strahu od malih nogu?

Zato nemojte čitati loše vijesti nego čitajte samo dobre vijesti.
Nemojte niti pričati loše vijesti nego pričajte dobre vijesti.

Na kraju krajeva, tako ćete i sami postati - dobra vijest.





(ps. Da ne ostane sve samo na riječima, evo jedne dobre.....pjesme za kraj, najbolje koju je Elvis ikada snimio – po mojem objektivnom mišljenju.:-) Svjestan sam da me čeka ekskomunikacija iz ufoloških i parapsiholoških krugova zbog toga što se i Elvis našao preko ruba znanosti, ali naprosto nisam mogao odoljeti da s vama ne podijelim oduševljenje ovom pjesmom,s iguran sam da vam neće biti žao. Uostalom, ako obratite pažnju i na tekst, shvatit ćete da je i ova pjesma jedna od onih stvari od kojih se čovjek osjeća bolje. Plemenitije. To je ono kaj se računa, ne? Čitamo se!)



- 23:23 - Komentari (55) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se