Proljeće ... :)
 Napokon je nebo plave boje. Radujem se proljeću i svaki put kada se vraćam s posla, provjeravam koliko napreduju zumbuli u našem vrtu. U subotu smo bili na planinarenju po Samoborskom gorju. Putem smo molili postaje križnog puta i bilo nam je lijepo. Iznenadio nas je snijeg do koljena pa je bilo malo teže uspinjati se do vrha. Putem smo se sjećali našeg prvog planinarskog križnog puta koji je bio u Samoborskom gorju. Mislile smo da nećemo preživjeti jer je bilo jako naporno. I sjećam se kako smo bili izabrani u grupu za bdijenje jer je bio jubilarni križni put, pa nije bilo spavanja. Iako je naporno, išli smo i svake sljedeće godine. Kada postane teško onda pomaže pjesma i ruksak više nije tako težak i noge dalje hodaju. Hodalo se po kiši, suncu, snijegu, jakom vjetru, preko potoka, mostova, livada, uspona, zagorskih bregova, međimurske ravnice... i sve ima smisla kada je On s nama. Sjećam se 1997., i jednog kamena na koji sam sjela, nismo bili ni na pola puta a ja na kraju snaga. I onda je netko uzeo gitaru i zapjevao ovu pjesmu koju i danas pjevam kada mislim da dalje više ne mogu. Hvala dečkima koji su uvijek uz ostali teret nosili i gitare. S Tobom želim poći u osvitu zore U subotu, kada smo nakon probijanja kroz snijeg stigle do doma sv. Bernarda, s velikim smo osmjehom ( onim od uha do uha ) gledali plakate prošlih planinarskih križnih puteva. jer sve je ovo noć i teške me brige more S Tobom želim poći ali kako ću dalje Pomozi mi Bože moje misli su stale...  O ljubavi ja pjevam, o Isusu mom kralju i za Njega čuvam najljepše riječi. Želim vam reći koliko mi znači. On je moj Bog, moj Bog moja nada, moje sve sve oblake i suze mi briše / slikano ove subote / ..... Hvala vam na brojnim komentarima, zbog posla, kojeg u zadnje vrijeme imam prilično, ne stignem uvijek do vas. Blagoslov! :) |
Još je danima skupljala ono što je ostalo nekako rasuto u srcu, zagrljeno u nadanjima, u njoj samoj od dana kada joj je na neki svoj način rekao da ne želi ništa od nje, on želi nekog boljeg. I ne zna da li je od toga dana prošlo mnogo ili malo vremena. Boljelo je, jer trebalo je otrgnuti nadanja i reći da je gotovo. 
Gospodin najbolje razumije svoje stvorenje i samilostan je nad njim kada vidi kako mu u pogledu nestaju vizije i kako s tugom premeće riječi koje su drugi nad njim istresli, i pita se zašto ga i Bog pohodi samo šutnjom. A Gospodin je ganut suzama pretočenim u molitvu i bori se da od svih glasova u srcu, Njegov glas bude najjasniji premda uvijek najtiši. Jer istina je da u patnji Bog više traži čovjeka nego čovjek Boga. 
Kako znati kada treba sići s puta na koji smo pozvani ili nam se učinilo da smo pozvani? Kako znati da to ipak nije put nama namijenjen? Hoće li nam to netko reći? Jer nekada neodustajanje može biti hrabrost srca zbog skoka u vjeru pa nastavlja hodati ali isto tako i hrabrost srca koje prepoznaje da to nije njegov put. No isto tako nije li to i slabost srca koje ne može ustrajati i opet slabost srca koje je vezano pa ide putovima koji ne pripadaju njegovim koracima. I opet sva su ova pitanja suvišna jer odgovore ionako zna samo onaj koji ih i postavlja.
Jer istina je da su velike stvari u životu uvijek jednostavne, pa je onda i odgovor na pitanja koja donose, uvijek jednostavan. Dakle 2 i 2 su 4. Ali ona ne bi bila ona kada ne bi ostavljala mogućnost, zapravo se svom snagom srca nadala da bi odgovor mogao biti i 3 ili 5 ili 7. No odgovor je 4, bilo da zbrojiš ili pomnožiš. Kada te netko ne voli onda to znači da te ne voli. Bilo da zbrojiš ili pomnožiš ili se nadaš ili opraštaš, uvijek ćeš dobiti odgovor da te ne voli. Kada ti netko kaže ne onda znači da ti je rekao ne. Zapravo je sve jednostavno. Iako bi radije prigrlila svaku složenost u kojoj pobjeđuje od ovakve jednostavnosti u kojoj gubi.
Koliko istine u ovim riječima, mnogo puta bi ih tiho sebi samoj izgovorila i koristila ih kao opravdanje da iznova uzdigne srce i nastavi hod.
Gotovo da se osmjehnula pregrštu umora od rastuženosti. I svaki put zastane u nevjerici zbog dugog očekivanja da se promoli barem malo svjetla iz srca onih što zaboravljaju na nju. Sada je tu gdje je. Iako to nije htjela.
Ovo pitanje koje je Isus postavio svojim učenicima i sama sebi često postavim. Naravno da se u mojem životu podrazumijeva da je Isus moj Bog i da želim svoj život usmjeravati snagom Njegovih riječi. Živjeti s Njim. Biti blizu Njemu. To se toliko puta podrazumijeva a u međuvremenu, u životu, a život nije uvijek jednostavan, kao da zaboravim da je moj Bog svemoguć. I svaki put kada se nađem pritisnuta i malaksala ostajem zbunjena, prolazim svoju borbu u srcu a istovremeno nemam osjećaj da sam se udaljila od Gospodina. I dalje sam s Njim. Molim. Čitav Njegovu riječ. Ali opet….kao da se ništa naročito ne događa. Težina ostaje. I onda se sjetim ovih riječi iz evanđelja. I sve što mi se događa, u čemu se osjećam nemoćna, sve to od mene traži da zastanem usred poslova koje ne stižem obaviti, usred vremena kojeg čini mi se nikada nemam dovoljno, i baš tada trebam stati i zapitati se «Tko je za mene Isus?» «Vjerujem li mu?» I činim se samoj sebi smiješna, pa znam tko je Isus, pa naravno da mu vjerujem. Ali kada ostanem u dubokoj tišini srca onda moram priznati da mi je mnogo puta Isus netko tamo negdje, i da su moji strahovi dobili zamah zbog nevjere da mi On može pomoći. I težak mi je taj trenutak spoznaje. A opet, taj trenutak je i dragocjen jer mi daruje novi početak, novu životnu radost, svjetlost na putu, vedrinu duha…kada shvatim da je moj Bog živ, stvaran, da mi želi pomoći, da mu je stalo do mene, i danas hoda ovom zemljom kao i prije dvije tisuće godine, čini čudesa, liječi, ima nježan pogled, sve mu je znano, ima razumijevanja, neće me osuditi, sve mi oprašta, jako mu je važno da budem sretna. Da to je moj Bog, Isus. Neka nas on u svemu blagoslovi!
Budući da je Isus zaista Bog i čovjek, uvijek smo u napasti da pomislimo da su evanđelja i Isusova egzistencija legenda ili mit... No činjenica je da se sve u evanđeljima opire bilo kakvom mitiziranju. Isusov je lik čvrsto utemeljen na cinjenicama. Prihvati li Isusa baš kao takvoga, čovjek se preobražava. To se pak ne događa uzme li junake Ilijade ili Odiseje kao danas stvarne ljude, pa se njima pokuša moliti da mu promijene život. /Tomislav Ivančić /
