I kada puta nema, ljubav nastavlja svoj hod.
 Kako znati kada treba sići s puta na koji smo pozvani ili nam se učinilo da smo pozvani? Kako znati da to ipak nije put nama namijenjen? Hoće li nam to netko reći? Jer nekada neodustajanje može biti hrabrost srca zbog skoka u vjeru pa nastavlja hodati ali isto tako i hrabrost srca koje prepoznaje da to nije njegov put. No isto tako nije li to i slabost srca koje ne može ustrajati i opet slabost srca koje je vezano pa ide putovima koji ne pripadaju njegovim koracima. I opet sva su ova pitanja suvišna jer odgovore ionako zna samo onaj koji ih i postavlja.A ona ih je gotovo svakog dana postavljala. Odgovor nije znala ili ga nije htjela znati. Zbunjena bi zatvorila oči i progovorila da i.. kada puta više nema ljubav nastavlja svoj hod / Stjepan Lice/ I gotovo sve što je pred nju stavljeno pretvarala je u pitanja. I sam život je postao pitanje kao i ljubav koja ja ga hrani i oblikuje. Možda je i dobro postaviti takva pitanja jer znači da nam je stalo da živimo u željenoj punini i da nas najviše oblikuje ljubav jer ona jedina ima snagu mekšati našu tvrdoglavost, izravnati našu narav i utkati potrebnu blagost koja je drugima potrebna u nama. Voli jer samo hrabri vole, a kukavice čekaju da budu voljene. Okrenuti se i otići, to joj je oduvijek bilo nepoznato. Vjerovala da je da ima smisla boriti se za ono što čovjeku znači. A njoj je mnogo značilo što ga je upoznala, svaka međusobno izmijenjena riječ, smijeh, i samo očekivanje poruke obogatilo je njen dan. Ali nekada nije dobro pokušavati otvarati vrata koja su se s razlogom zatvorila. Jer postoje poruke koje nikada neće biti poslane, i pozivi koji nikada neće stići. Kako strašno zvuči ovo nikada. Da čovjek protrne. Opet je sva klonula. Glasno zaplakala i čovjeku ali ne i Bogu, nerazgovjetnim riječima molila snagu upravo za poruke koje neće stići, jer onaj koji bi ih trebao napisati nema namjeru zastati i razmisliti tko je ona. On je očito već davno otišao praveći velike korake koji su ostavili daljine koje samo mogu postati veće. Jedino je ona ostala čekajući. Sva se pretvorila u čekanje. Čekanje se pretvorilo u duboku neželjenu patnju a patnja je grabila njene dane i uzimala radost koju je tako htjela imati. Polako je počela sagledavati šire i kao čovjek koji nakon buđenja još uvijek ima snen pogled počela je shvaćati da nije stvar u tome što on nema ništa za reći nego što on njoj ništa nema za reći. Velika razlika. Prenula se od usporedbe. Čudila se kako nekada ne zna zbrojiti da su 2 i 2 jednako 4. I čudno koliko unosi mnogo filozofije i mogućnosti u to zbrajanje koje je naučila još prije nego je krenula u školu. Odavno je postala velika pa svejedno ne zna prepoznati kada ju netko ne voli.  Jer istina je da su velike stvari u životu uvijek jednostavne, pa je onda i odgovor na pitanja koja donose, uvijek jednostavan. Dakle 2 i 2 su 4. Ali ona ne bi bila ona kada ne bi ostavljala mogućnost, zapravo se svom snagom srca nadala da bi odgovor mogao biti i 3 ili 5 ili 7. No odgovor je 4, bilo da zbrojiš ili pomnožiš. Kada te netko ne voli onda to znači da te ne voli. Bilo da zbrojiš ili pomnožiš ili se nadaš ili opraštaš, uvijek ćeš dobiti odgovor da te ne voli. Kada ti netko kaže ne onda znači da ti je rekao ne. Zapravo je sve jednostavno. Iako bi radije prigrlila svaku složenost u kojoj pobjeđuje od ovakve jednostavnosti u kojoj gubi.Kad se očekivano prometne u neočekivano, važno je da u prvom trenutku zadržiš izgled dostojan čovjeka. Kasnije će biti lako, jer ti nije prvi put da gubiš na mjestu pripremljenom za pobjedu. / Miro Gavran/ /... / |
