RIO NAPO

26 listopad 2013

- Prilazeći Amazoni -



Sa sjevera sam Ekvadora krajem kolovoza 2013. namjeravao nastaviti putovanje prema Kolumbiji, ali su zbog tamošnjeg generalnog prosvjeda seljaka potpomognutih oružjem ljevičarske političke gerile u kojem je bilo mrtvih, granicu s Ekvadorom zatvorili na tri tjedna. Moj dozvoljeni boravak u Ekvadoru je nakon tri fantastična mjeseca istjecao i za nekoliko sam dana morao van iz države. Stoga sam se odlučio uputiti istočno prema Oriente-u, ekvadorskom dijelu Amazonske prašume s idejom da rijekom Napoom doplovim do rijeke Amazone u Peruu i polumilijunskog grada Iquitosa, najvećeg naselja na svijetu u koje se ne može doći cestom, već jedino rijekom ili zrakom. Odavde se rijekom Amazonom kroz brazilsku prašumu može nastaviti sve do tisućama kilometara udaljenog Atlantika, ali ja bih mogao ipak lagano nazad prema Limi.
Ovdje je u tri dijela opisano moje jedanaestorodnevno putovanje većim dijelom 1130 km duge prašumom okružene rijeke Napo, iz ekvadorskog grada Coce do peruanskog grada Iquitosa.



Rio Napo I


Ubrzo sam saznao potrebne informacije i počeo se pripremati za ovo riječno krstarenje. Iz Coce se brzom brodom doplovi do dan udaljenog graničnog sela s Peruom Nuevo Rocafuerte. Tamo nađeš lokalca da te peke pekeom (malim drvenim kanuom s prikačenim vanjskim motorom) prebaci u dva sata udaljeni peruanski Cabo Pantoja. Ovdje se ukrcaš na jedan od teretnih brodova koji nakon 4-6 dana i oko 700 km plovljenja nizvodno Napoom konačno uplovi u rijeku Amazonu i potom u Iquitos. Činilo se da putovanje baš i nije logistički najjednostavnije izvedivo zbog nepostojanja voznog reda lanče (omanje kombinacije riječnog teretnjaka i putnog broda) koji kreću ovisno o teretu i stižu ovisno o brojnim okolnostima. Katkad ga se u zapizdini Pantoji može čekati i tjednima. Uvjeti na tim malim sporim istrošenim teretnjacima su skromni. Hrpa putnika u malom zajedničkom prostoru instalira svoje hamake u kojima će provesti noći i dane. Nerijetko se prevozi i stoka, a broj zahoda je sveden na minimum. Tu su i pakleni insekti i paklene vrućine zbog kojih se na brod dolazi sa značajnijim vodenim zalihama i ovećom dozom opće tolerancije.

No šta je tu je, nekako se samo pred mene postavilo ovo putovanje ka Amazoni i ja sam pratio svoj prirodni put. Zadnji dan mog obaveznog izlaska iz Ekvadora je bio rujan 15. i bio sam na knap. Iz Alausija, ekvadorskog gradića u središnjim Andama gdje sam bio navratio do kompe Briana, jutrom rujna 11. sam se zaputio za Riobambu, odakle sam nastavio busom za Ambato i potom za Puyo, simpatični gradić na rubu Oriente-a. Tamo sam kupio potrepštine za put koje su značajno nadodale težini moje prtljage: hamak (viseću platnenu vreću za ležanje), mrežu za komarce protiv kojih sam nabavio i repelent, oveći nož i kuhinjski pribor, rudarsku lampadinu, kabanicu, limenke hrane i vodu.
Noćnim sam busom stigao do Coce u rano jutro 12. rujna. Na vrijeme sam kupio kartu za brod sa zakazanim polaskom u 7.30 koji se brzo punio. Ušao sam u putnicima i teretom prekrcani dugi drveni brod koji prima 70-ak putnika. Desetosatno plovljenje ekvadorskim dijelom na mjestima poprilično široke rijeke Napo koja se uspješno probijala kroz prašumu je bilo prvo moje takvo iskustvo. Pristajali smo u brojnim usputnim po rijeci raštrkanim selima. Drugi sam dio putovanja satima proveo na vrhu prove i upijao novi ambijent koji će me još dugo okruživati. Osjećao sam se dobrodošao.
Moglo se međutim vidjeti nešto što ovdje ne pripada – naftne bušotine i što dolazi s njima, kamione na trajektima i helikoptere. Nedavno je ekvadorski predsjednik odustao od naftnog neeksploatiranja čuvenog Yasuni parka uz rijeku Napo, zbog čega su ljudi izašli na ulice Quitoa. Ne samo što je rekorder u biološkoj raznolikosti, već je i dom brojnim autohtonim plemenima (čak i dvoma nekontaktiranih) koji od prašume žive.

Jedina osoba na brodu koja nije bila lokalac bio je 26-godišnji Čileanac Emerson kojeg sam upoznao još prije ukrcaja. Ulični izvođač koji godinu dana kruži po kontinentu i zarađuje žonglirajući na pješačkim prijelazima dok traje crveno svijetlo bit će drugi Čileanac s kojim ću se sprijateljiti putujući po južnoj Americi. S uličnim violinistom Dariom sam zajedno putovao i planinario po ekvadorskim vulkanima.
Emerson je bio zbunjena faca koja je izgubila pasoš u Kolumbiji, ostao je skoro bez para i mogućnosti da mu ih familija pošalje jer nema valjani dokument. Također nije znao ništa o načinu i troškovima putovanja za Iquitos. Putovao je sa privremenim dokumentom izdanim od čileanskog konzulata u Bogoti s kojim se službeno u kratkom roku trebao vratiti u Čile letom iz Kolumbije. Vraćao se međutim kopnenim putem i u Ekvador su ga bili nekako legalno pustili. Trebao je koji dan da ga upoznam i steknem povjerenje, ali se brzo ispostavilo da je momak na mjestu. Zajednički interes za najzanimljivijim i najboljim/jeftinijim načinom da se dokopamo Iquitosa nas je upućivao jednog na drugo. On nije imao para, a ni meni nije bilo na odmet uštedjeti di se može.

Pogranični Nuevo Rocafuerte je ekvatorsko selašce sa nekih pedesetak drvenih kuća i imigracijskim uredom. U dvorištu jednog od dva obiteljska hotelčića smo za siću objesili naše hamake. Prva večer u mom novom spavajućem sredstvu prošla je glatko. Kakofonija zvukova džungle bogatila je moje snove dok me je zaštitna mreža štitila od brojnih napasnih insekata. Da, jasno, ima komaraca kao u svakoj prašumskoj priči. Ovdje sam mrežom zaštićen shvatio kako me zujanje komaraca samo po sebi i ne izluđuje toliko koliko sam do tada mislio. Prije bih se bio panično budio na takve prijeteće zvukove, međutim sada kada sam znao da mi zaštićenom ne mogu ništa, milozvuci koje su ispuštali bili su samo još jedan instrument u noćnoj prašumskoj simfoniji. Na trenutke bi me udaljenim zujanjem u polusnu podsjećali kako bi zajebano bilo spavati bez mreže, ali znajući da ne mogu do mene, to bi mi samo povećalo osjećaj sigurnosti i bezbrižnosti.

Ujutro smo malčice điravali uokolo, pa do obližnjeg Yasuni parka gdje smo se bome i utočali u istoimenoj rijeci dok se iguana vrtila oko naše robe. U ovoj nedirnutoj prirodi može se naići na nebrojene vrste i podvrste svakojakih životinja; majmune, tapire, veprove, kajmane, dupine, pirane, boe..., a ako ti se baš posreći možeš susresti zelenu anakondu, gotovo mitsku zmiju ekstremnih dimenzija urođenicima poznatu kao yacumama (quechua: majka vode). Ali nije to baš tako, skočiš u rijeku i do smrti te oštrim zubima izgrizu proždrljive krvožedne pirane, gladni ti krokodil odgrize pola ruke ili život iz tebe iscijedi da bi te konačno i progutala, tonu teška 20-metarska anakonda. Pirane se doduše mogu naći u stajaćim predjelima rijeka, sporijim pritocima i jezerima, i postoje ljudi sa ožiljcima ili nedostatkom pola prsta, ali realna vjerojatnost da postaneš njihova žrtva ukoliko već ne krvariš je vjerojatno jednaka da te se dočepa morski pas u Jadranskom moru.

Ovdje sam od pograničnih vojnika saznao za jednu riblju vrstu koja me je još više zastrašila i učinila moje kupanje neznatno neugodnijim. Upozoreni smo da zbog kandiru ribe ne pišamo u rijeku dok se kupamo. Ova 2cm duga ribica parazit je koji se nakači somu za škrge odakle isisava karbamid, isti spoj koji ljudi imaju u mokraći. Stoga ti se usred bezbrižnog riječnog pišanja može dogoditi ulet karbamidom opijene, neodoljive ali nezgodne ribice u cjevovod cijenjenog organa. Zbog nabora na njenom tijelu, smjer kretanja je moguć samo u jednom smjeru i nije ju moguće izvaditi bez operacije. Životinje su svugdje oko tebe, čupkaju te dok si u rijeci i bockaju dok si na suhom. Jedini način da to izbjegneš je konstantno kretanje. Ako se opustiš i umiriš na koji trenutak, prašuma će ti poslati svoje životinjske ambasadore.

Ideja je dakle bila naći još dvoje koji idu za Pantoju, Peru da podijelimo trošak za mini peke peke. Činilo se da nema nikog da ide u tom pravcu, pa smo tražili druge opcije. Nakon nekoliko odgovora da se ne može drugačije nego peke pekeom, saznajemo da se može i pješke. Naime, treba se prebaciti na sjevernu obalu Napoa i pješačiti istočno uzduž rijeke kroz nekoliko sela i navodno životinjama bogato područje. Nakon cjelodnevnog hodanja, trebamo doći do rijeke Aguarico, naći nekog da nas prebaci na drugu stranu i u Peruu smo, nekih pola sata pješačenja od Pantoje i imigracijskog ureda. U potrazi za opcijama, sreli smo peruanskog vodiča Hamera koji je imao rješenje za nas. Pokušavao nas je uvjeriti da prihvatimo skupu opciju brzim brodom do nekih pola puta do Iquitosa. Uporni bralić nikako da skonta da nam stotine dolara nisu opcija. U pristaništu smo potom saznali da je lanča napustila Pantoju za Iquitos jučer (auk!), ali da slijedeća Walter Junior treba doći i krenuti već za nekih 4-5 dana.

Taman šta smo odustali od ideje spuštanja do Pantoje splavom kojeg nemamo, počeli smo planirati sutrašnje cjelodnevno pješačenje koje bi zbog poprilično tereta po tom suncu bilo iscrpljujuće, naišli smo na još jednog Peruanca koji će sa ženom za koju minutu peke pekeom za Pantoju. Na brzinu smo dogovorili povoljnu cijenu, spakirali se, pokupili pečat (2 dana prije isteka boravka) od službenika u šlapama i havajkama u poprilično smiješnoj baraci imigracijskog ureda i ukrcali se u minijaturni peke peke. Kako su se selo i ekvadorska zastava udaljavali, ja sam vrtio film s mnoštvom lijepih i zanimljivih ekvadorskih događaja. Nadam se povratku.

Na početku pomalo nesigurni osjećaj plovljenja na tih nekoliko sklepanih dasaka s prikačenim motorom, u trupu čije su strane samo centimetrima virile izvan vode, postepeno se pretvarao u opušteno uživanje u predivnom riječnom ambijentu. Upravljanje peke pekeom nije pretjerano jednostavno i ne plovi se pravocrtno. Prate se struje, zaobilaze nebezazleni plutajući balvani i u pijesku zaglavljena odronjena drveća, traže se najdublji dijelovi u ovo doba plitke rijeke prateći gdje je rijeka najbrža, sječu se valovi drugih peke pekea i pogotovo većih brodova kako voda nebi prevalila.
Ugodno popodnevno transgranično putovanje peke pekeom dalo nam je neke neodoljive poglede na prašumske obale obiju država prepune raznolike tropske vegetacije i zvukove stotina različitih ptičjih frekvencija. Scenografija beskrajno širokog nebeskog plavetnila ispunjena redovima bijelih nacrtanih oblaka što su stvarali brojne kulise, otkrivala mi je Peru kakav još nisam poznavao.
Silaskom ne peruansko tlo u Pantoji uputili smo se prema imigracijskom uredu kojeg je otvorio jedini zaposleni mladić. Pantoja trenutno nema ni policiju da nadgleda prijelaz, ali je očigledna prisutnost vojske. Zbog neposjedovanja pasoša, već samo zamjenskog dokumenta, službenik je odbio Emersona legalno pustiti u državu i on će od ovog trenutka nastaviti putovanje kao ilegalac nadajući se da će u konačnici uspjeti izaći iz Perua i ući u Čile. Ja sam dobio tri mjeseca boravka.

Nismo smo se smjestili u glavni hotel u mjestu već smo u dvorištu kuće ljubaznog čovjeka Ruperta za dolar po noći okačili svoje hamake. Starac koji je po cijele dane visio u svom hamaku, porijeklom je iz južnijeg dijela Napoa i preselio se u Pantoju prije nekih 40-ak godina zbog posla – lova na jaguare (zbog meni nepoznatog razloga ih ovdje krivo zovu tigre). Dok ih nisu zaštitili, masivno su bili izlovljavani zbog krzna koje se izvozilo u zapadni svijet. Sada su zbog toga jaguari u peruanskoj prašumi rijetkost i mora se zaći duboko u prašumu da bi se vidjelo pokojeg.
Zašli smo na jedno popodne Emerson i ja u prašumu, ali nismo bili te sreće da ga vidimo. Nevjerojatno je međutim kako se lako izgubiti u tom gustišu gdje se brojne vrste stabala i grmlja bore za svoj pedalj prašumskog tla. Iako smo imali neophodni kompas, ostavljali tragove urezujući drveća i pokušavali pratiti put, jedno vrijeme nismo bili sigurni u pravac za povratak u selo dok nismo naišli na drugi put i u sumrak se vratili preko vojničke baze na rijeci. Hodati kroz džunglu može biti ugodno, visoka drveća i bujna raznolika vegetacija štite te od jakog sunca, svježi bogati zrak udisanje čini užitkom, brojni raznobojni leptiri i pokoji cvijet osvježavaju ti percepciju dok ti nebrojeni raznoliki zvukovi otkrivaju desetke i stotine različitih oblika života. Noćima se zvukovi utrostručuju. Neobično je lako u prašumi ostvariti osjećaj povezanosti s prirodom. Međutim iznenadni pljuskovi, vlaga, blato, močvarna područja i neumorni insekti očigledno uzbuđeni novom pojavom znaju pokvariti taj osjećaj.

Kad krene pljuščina kakva je jednom u Pantoji zapela, ako se u roku od 10-ak sekundi ne sakriješ, bit ćeš mokar. Većina krovova je ispletena od grana irapai vrste palme s dugim lišćem, međutim nakon nekoliko godina, počinju propuštati. Voda je bila svugdje po Rupertovoj kući nakon nekoliko sati pljuska, ali nasreću pljuskovi duži od toliko ipak su rijetkost. Vrijeme je u prašumi i na Napou izuzetno promjenjivo.
Ali ako postoji generalni razlog zašto ne bih mogao živjeti ovdje, vjerujem da su to ipak insekti predvođeni komarcima. Iako ih navodno sada nema toliko zbog niskog vodostaja, noćima su nemogući. Usred jedne noći sam dobio i ubod milimetrima ispod oka. Ovaj put od neke vrste ose koja je iskoristila trenutak kad sam izašao iz hamaka i valjda zbog okačenog svijetla na glavi pohrlila prema mom licu. Prošlo je ipak sve u redu. Mravi također znaju bit zajebani. Jednom dok sam se trudio dohvatiti ogromni limun iz Rupertovog dvorišta, u roku od nekoliko sekundi su se u zavidnom broju pentrali po mojim nogama koje su ozbiljno i zdušno izgrizli.

Dnevno smo šetali po selu po kućama tražeći i kušajući različita voća. Osim sveprisutnih platana (najčešći prilog jelima južne Amerike, nalik banani), moglo se ovdje naći kokosa, papaja, limuna, avokada, aguahea i drugog meni do tad nepoznatog voća. Najviše me se dojmio kajmito s čijeg stabla smo brali slatke zelene i žute plodove. Kajmito ima neodoljivi karamelasti okus, vodenasto je i osvježavajuće. Jeste malo ljepljivo, ali mislim da sam ovdje pronašao svoje omiljeno tropsko voće. Nikad za voće nisam manje plaćao, neko je besplatno, drugo jeftino. Ogromna valjda nekoliko kila teška papaja sa obližnje farme košta jedan peruanski sol (manje od 2 kune), koliko i kokos, oveći ananas ili tri avokada. Ostala prehrana se svodi na naravno ribu i juku. Kuhinje su sve bile na drva kojeg je bilo u neograničenim količinama i svaku smo večer palili vatru.

Ostatak smo vremena proveli igrajući nogomet sa lokalcima i kupajući se u rijeci. Nasuprot je na nekih 60-ak metara bio otok sa lijepom pješčanom plažom di su se igrale tekme. Rijeka je ovdje bila relativno spora i djeca su redovito preplivavala do otoka. Lokalci su nas uvjeravali kako s prijelaskom nema problema. Htio sam preplivati na drugu stranu, ali Emerson se premišljao. Tada sam učinio veliku grešku i počeo ga zajebavati. Ajde, dica mogu, a ti nemaš muda. I tako sam se pješke došetao malo uzvodno i krenuo polako nasuprot. Rijeka me je lagano nosila nizvodno, ali uistinu nije bio neki problem. Na pola puta sam se okrenuo i vidio Emersona kako pliva. Plivanje mu je izgledalo pomalo nezgrapno i nekoordinirano, ali se pomalo pomicao.
Taman kad sam zagazio u pijesak sa druge strane začuo sam Ayuda (Upomoć)! Nalazio se nešto više od pola puta i nekih 50m nizvodno od mene. Ruke su mu nekoordinirano letjele i nestajale u rijeci. Shvatio sam da nije šala i instinktivno se uputio prvo van na obalu i trkom nizvodno. Nisam stigao mnogo razmišljati. Došao sam do najbliže mu točke i zaplivao prema njemu koji se topio nekih 20-ak metara od obale. Bilo je vidno da nema kontrolu i da ga rijeka vuče kako želi. Doplivao sam do njega i pokušao mu objasniti da se jednom rukom nasloni na moje rame i da plivamo zajedno. Očito uzbuđen i van sebe prvo se instinktivno naslanjao na moja oba ramena što je činilo moje plutanje nemogućim, ali je brzo shvatio i krenuli smo zajedno. Nije izgledalo najbolje i pomicali smo se sporo, ali zbog relativne blizine obale sam znao da se može. Prošla je valjda koja minuta i ugledali smo peke peke kako nam se približava. Veliko olakšanje se ipak osjetilo kod obojice. Dovezao nas je do obale otoka i Emerson se samo ispružio na plaži.

Bio se nagutao vode i bio je van sebe, ali ipak je mogao razgovarati. Nakon izmjena nekoliko rečenica ostavio sam ga da dođe sebi. Te večeri je imao fibru i povraćao cijelu noć, međutim sve se završilo dobro. Suočavanje sa smrću, kako mi je sam rekao, poprilično ga je potreslo, ali mislim da je izvukao nešto iz događaja. Promislit će valjda koji put više može li ili ne prije nego se odluči na sličan poduhvat. A ja? Prvo sam sebi prebacivao šta sam ga nagovarao da se uputi i zajebavao ga. Shvaćam sad koliko je to bilo glupo i idiotski i kakve je posljedice moglo imati. Drugo što sam shvatio koliko je korisno znati tehnike spašavanja. Ne znam dali bi doplivali skupa i koliko bi nam trebalo na način kojim smo pokušali, ali sam se naknadno prisjetio da se ljude spašava vučući ih s leđa. Slijedeći put ćemo tako.


Rio Napo II


Saznali smo da se lanča iz Iquitosa nije uputila kada se očekivalo tako da neće stići brzo. Rupert od svoje rodbine u Iquitosu mobitelom saznaje kako će se Walter Junior vjerojatno uputiti sutra, doći i krenuti iz Pantoje nekih 4-5 dana poslije nego se očekivalo. Ali ni to nije bilo sigurno, može potvrditi opet sutra. Meni iskreno i nije to bio neki problem. U Pantoji sam imao struju nekoliko sati dnevno za punjenje laptopa, mogao sam čitati, igrati nogomet, prejedati se papajama i brdom drugog voća, ali Emerson je postajao nemiran, šta zbog svog ilegalnog statusa, šta zbog dosade. Imao je para točno za kartu do Iquitosa i ja bi mu tamo pomogao da transferira novac iz Čilea. U međuvremenu smo dijelili šta smo imali.

To večer se u Ruperta (koji je funkcionirao kao hotel) sa svojom ženom i kćerkicom pojavio vodič Jame Fremio Coquinche, poznatiji kao Hamer. Bili su upravo doplovili iz N. Rocafuerte-a di smo ga upoznali prije koji dan. Imao je rješenje za nas. Naime on sa svojom familijom peke pekeom sutra kreće za Iquitos i nudi nam usluge prijevoza. Put od nekih se činio poprilično dug za peke peke, a Hamer mi od prve nije legao i nisam mu vjerovao. Nije zbog pozlaćenih zubi što su sjali kad bi se smijao ili križine koja mu se nametljivo isticala oko vrata, već zbog načina kojim je govorio, podređujući činjenice i svaku riječ cilju uvjeravanja da prihvatimo njegovu ponudu. Ne možeš nikad znati pravu prirodu ljubaznosti takvih ljudi i biti siguran da govore što misle. Međutim zbog žene i slatke male koji bi s nama na to ambiciozno putovanje, odlučio sam ga poslušati.

Dakle, plovili bi po danu, a noćili bi u usputnim selima, kuhali bi i jeli zajedno šta nam njegova žena pripremi. Mogli bi pristajati kada i gdje želimo i pritocima ploviti do udaljenijih i izoliranijih zajednica. Jedna od takvih je od Napoa par sati udaljena Guajoya naselje plemena Sekoja koje nam je Rupert već spominjao. Kod njih bi već sutra mogli prenoćiti. Zamisao laganog putovanja peke pekeom i zaustavljanja u zanimljivim mjestima duž rijeke mi se činila mnogo primamljivijom od šporkog, smrdljivog, malog, svime prepunog teretnjaka iz kojeg pet dana ne možeš van. Živio peke peke!
Ostalo je dogovoriti cijenu. Nakon njegovih prvih ambicioznih ponuda, rekli smo da ćemo razmisliti. Pošto Emerson nije imao više od 90 solesa, predložio sam mu da s njim dogovori da ćemo platiti upravo toliko, isto koliko košta lanča, a ja ću riješiti svako eventualno odmicanje od Napoa. Pošto je želio odavde čim prije, Emerson je rano ujutro krenuo u teške pregovore s Hamerom i vratio se s pozitivnim rezultatom – plaćamo isto kao i za lanču.

Ajde neka, krećemo dakle dalje. E sad, ujutro nam je Hamer detaljnije objasnio situaciju. Njegov se peke peke nalazi u Nuevo San Pedru, blizu Santa Clotilde, na nekih pola puta do Iquitosa. Za doći do tamo, prvo trebamo s njegovim kompom Denisom i njegovim malim peke pekeom otploviti nekoliko sati nizvodno do njegove kuće. Tamo bi se susreli s Hamerom i njegovom familijom koji dolaze s drugim peke pekeom. Ovdje će s Denisovom i našom pomoći popraviti jedan Denisov stari peke peke, pripremiti tendu za sunce i kiše i s tim bi peke pekeom potom plovili 2-3 dana do Hamerovog peke pekea u San Pedru.

Budući da sam već bio odlučio da idem s Hamerom, nisam ovu iznenadnu komplikaciju htio shvatiti težom nego što vjerojatno je. Denis se činio OK, pa smo s njim krenuli nizvodno do njegove kuće koja se nalazila između zajednica Vencedores i Torres Causana. Nekoliko sati vožnje prošlo je ugodno. Denis Guerra živi u jedinoj kući na omanjem bezimenom otoku sa ocem, sestrom i njezinim sinom. Kuća je to kakvih ćemo još mnogo susretati na Napou – dvije konstrukcijske jedinice (ponekad samo jedna) drvenim su stupovima podignute na kat, međusobno su odvojene i povezane jednim prijelazom.
Pod je sačinjen od kore nekog čvrstog drveta ispružene po gredama, a krov od spomenutih irapai grana. Stranice kata su često do pola zatvorene drvenim daskama, ali obično nema pregradnih zidova za prostorije pa niti privatnosti. Spava se na podu odredivši dio koji se prekrije mrežom za komarce. Ispod kuće u pokrivenom prizemlju su domaće životinje (kokoši, patke, svinje...), a zahod je priroda. Kuće su izdignute od tla radi lokvi vode uslijed čestih kiša, podizanja rijeke i da bi se odvojilo od svakojakog šetajućeg ili gmižućeg životinjskog svijeta. Nema struje, telefona ni signala. Voda se donosi iz rijeke.

Ubrzo je stigao Hamer i krenuli smo vidjeti naš peke peke. Vozilo koje nije korišteno godinama nije izgledalo obećavajuće. Oronuli istrunuli trup već u prošlosti krpan činio se neupotrebljiv. No dobro, odlučio sam biti pozitivan i vidjeti što maranguni znaju. Problem je bio taj što se činilo da nemaju mnogo alata ni materijala. Limene zakrpe, brokve i daske su se skidale sa drugih neupotrebljivih peke pekea. Denis je donio neko lijepilo i karton. Daj ne zezaj, da karton... Potrajalo je ovo satima s pauzama za ribarenje i zalogaj. Naime ako bi s obale primijetili nekakvo pomicanje na površini, uputili bi se peke pekeom i bacili mrežu s utezima na površinu. Poprilično uspješno.
Krpanje je kao gotovo i sad trebaju napraviti nadstrešnicu. Denis je nakon neuspjelog Hamerovog pokušaja da upotrebi bambus, pošao po neke elastične lijane i od toga su napravili solidnu konstrukciju za nadstrešnicu. Za spojeve konstrukcije su koristili drugu tanku konopastu lijanu i plastične kese, a za krov najlon. Denis se potom uhvatio nekog motora koji je također trebao izvjesni popravak. Sve je to bila jedna velika improvizacija, ali činilo se da znaju šta rade i da brod oživljava.

Došao je trenutak porinuća. Kao što sam se i bojao, voda je počela lagano ulaziti u peke peke. Nije to ništa neobično da voda propušta i da ju se kantama u vožnji izbacuje vani, ali ovo mi se ipak činilo poprilično prodorno. No pasa nada, uvjeravao nas je Hamer frazom koju će učestalo ponavljati. Dole nizvodno ima nekog specijalnog blata koji se može koristiti za krpanje rupa i spojeva, pa ćemo to usput riješiti. Blata, jel se šališ? Bilo mi je nevjerojatno da blato može popraviti ovo stanje, ali ajde neka.
Hamer je predložio da nas ukrca na suprotnoj strani otoka jer je ovdje bilo preplitko za manevriranje nakrcanim peke pekeom. Kad nas je došao tamo pokupiti za nekih pet minuta, voda je već bila prekrila dno trupa i nije izgledalo dobro. Svejedno smo nakrcali prtljagu i ogromnu kantu benzine, a ja sam se odlučio ozbiljnije preispitati o smislu ovog poduhvata. Već je bilo kasnije popodne i nebo je izgledalo kao da bi moglo brzo pišati. Imali smo djevojčicu, Emersona koji nije baš s plivanjem i vodu koja je prodirala. Konačno sam se odlučio umiješati i natjerao Hamera da preispita ispravnost odluke da krenemo. Predložio sam da prvo odemo po to blato i pripremimo sve, pa krenemo na miru sutradan. Natuknuo sam mu da misli na familiju. Pomalo neočekivano, brzo se sa mnom složio i pristao da prenoćimo na otoku. Kao da je samo čekao da mu neko ovo kaže. Odahnulo mi je i bio sam sretan što sam ga uspio urazumiti. Vjerujem da sam učinio dobro.

Meštri su otišli po to blato, a mi smo se vrtili po otočiću. Emerson je žonglirao, a Denisova sestra cjepala drva. Ova majka u valjda ranim dvadesetim nikad se nije makla dalje od dvije obližnje zajednice i nije imala za tim potrebu. Činilo se da je naša pomoć ovoj zadivljujuće snažnoj amazonskoj djevojci bila bezvrijedna kada se usporedio njezin i naš rezultat cijepanja. Lakoća kojom je to radila i na ramenima donosila ogromne balvane bila je impresivna. Bolje da se mi damo u branje kajmita i banana. Počela je kiša. Noć je bila ugodna i u hamaku sam dobro spavao.

Kada smo ujutro Emerson i ja došli do broda, posebno blato je već bilo aplicirano. Omotao sam kompjuter i ostale važnije stvari u plastiku više puta, pozdravili smo se još jednom sa Denisom i otisnuli. Začuđujuće ali voda gotovo da više nije ulazila. Tokom dana ju je bilo više, ali prodirala je dovoljno sporo da je povremeno ručno izbacivanje bilo dovoljno. Vrijeme se tih dana na rijeci mijenjalo brzo, od nepodnošljivo jakog sunca do pljuskova zbog kojih bi tražili zaklone. Činilo se da smo mali i nevažni ispod jakog pljuska usred velike rijeke daleko od naselja u trošnom propuštajućem peke pekeu. Međutim kad shvatiš da to naizgled bespomoćno stanje i nije toliko tragično, počneš odjednom uživati u svemu i postane zabavno.

Bližio se sumrak i Hamer je počeo tražiti smještaj za tu večer. Poznavao je dobro rijeku i znao je točno di se nalaze rijetka naselja uz rijeku. Način na koji smo nalazili naše domaćine slijedećih noći me je oduševio. Gledao je na kuće uz rijeku koje su izdvojene od naselja, pristali bi brodom i on bi jednostavno zamolio da nas prime za noć. Ovakav način generalno je netipičan za južnu Ameriku i nije običaj da nepoznanik primi. Više je blizak centralnoj Aziji ili Bliskom istoku gdje je na snazi svojevrstan kodeks odgovornosti prema putniku i gdje možeš jednostavno pokucati na vrata da te prime na noć ako nemaš druge opcije. Funkcionira međutim, ako su okolnosti prave i ovdje na rijeci Napo. Spavali smo u nasumice odabranim kućama dobrih ljudi koji su s nama dijelili pod, vatru i neizbježni domaći masato, alkoholno piće kućne radinosti od fermentirane juke koje je proizvodila svaka kuća.

Tu večer smo prespavali u kući familije Ricarda Hote u naselju Yarina Llacta. Već nas je na pristanku dočekalo nekih 10-ak znatiželjne djece što su nam pomogla unijeti stvari. Imam još nekoliko djece, ali nisu ovdje, kaže ljubazni gostoljubivi gazda. Bila je ovo mnogobrojna na (ovakve) goste nenavikla proširena familija gdje se govorio quechuanski jezik. Večer je prošla ugodno, uz laganu hranu i masato. Kuća na kat sa jednom nepregrađenom prostornom jedinicom bila je neposredno okružena džunglom i noć je bila prepuna zvukova i šumova malih i velikih životinja.

Krenuli smo ranim jutrom. Naš krpani pek peke je počeo puštati vodu sve više, a Hamer je nadodavao novog blata. Shvatio sam da i ako dođe do toga da voda prodre do kritične razine, to neće biti odjednom, već ćemo imati dovoljno vremena da dođemo do obale i iskrcamo sebe i stvari. Odavde se blizu moglo sjeverno jednim pritokom do plemena Sekoja, ali je postalo jasno da s našim peke pekeom nije pametno ništa drugo već dovući se čim prije do Nuevo San Pedra gdje nas čeka Hamerov besprijekorni peke peke.

Oko pola dana nas je uhvatio pljusak i morali smo tražiti zaklon. Bilo je to u kući Serca Covinchea u naselju Humandi. Kuća je izgleda funkcionirala i kao bar, a gazda je imao generator kojeg je upalio. Raspalila se muzika, lokalna pop verzija kumbije, babe su skočile plesati i počelo se točiti. Uz valjda nekih 20-ak ljudi počeli su privučeni muzikom stizati novi. Ulijevalo se u sebe masato i aguardiente, svojevrsnu domaću rakiju od šećerne trstike. Našlo se tu čak i pokojeg hladnog piva. Domaćini su bili dobro pripremljeni za iznenadne pijanke. Razgovori su tekli s poteškoćama, ali u pozitivnom tonu. Opijanje u ovakvim malim zajednicama se činilo kao važna i neizbježna stvar gdje se očekivalo aktivno sudjelovanje i od gosta. Babe u quechua nošnjama i nakitom su nas natjeravale da plešemo s njima.

Kiša je stala i mi smo blago usrećeni nastavili put. Vodu je sada trebalo konstantno vaditi iz trupa. Noć nas je uhvatila u naselju Rumitumi i nešto južnije smo naišli na izdvojenu kuću uz rijeku. Starac Valentin Oraco koji nas je ljubazno ugostio imao je parkinsovu bolest živio je sa ženom i kćerkicom. Imali su čakru (malu farmu) i nekoliko krava koje nisu muzli već su ih uzgajali radi mesa. Imali su još dvije kćerke koje rade kao konobarice u Limi i ne posjećuju ga često. Činilo se da je umoran od života, ali mislim da mu nije bilo mrsko podijeliti muke s novim ljudima. Tu večer u slabo zaštićenoj kući nas je uhvatila jaka oluja. Krovovi su počeli propuštati, vjetar je kišu unosio sa strane i morali smo se premještati da ne bismo ostali mokri. Kabanicom sam preko mreže za komarce prekrio svoj hamak i nastavio spavati uz neodoljive zvuke kiše.

Slijedeće je jutro naš peke peke očekivano bio pun vode. Hamer ga je ispraznio i nanio novog blata jer je staro isprala voda. Ovaj će peke peke u povijest kada stignemo do odredišta, kaže. Valentin je teškim tromim koracima sa familijom izašao na obalu da nas isprati i srdačno smo mu odmahivali. Taj dan u peke pekeu je bio dug. Nismo stajali osim na kratko negdje ispod drveća dok ne prođe kratki pljusak. Scenografija na nebu potom postajala maštovito komponirana različitim oblicima i tonovima oblaka kroz koje je u kasnim popodnevnim satima prodiralo svijetlo bojeći kulise žarko crvenom. Zalazi sunca na rijeci Napo uistinu su fantastični, a odrazi u vodi i obalna vegetacija čine blistave neodoljive kompozicije.


Rio Napo III

Nismo se ni zaustavili u St. Clotilde-u, najvećem naselju prije Iquitosa, već smo produžili direktno za odvojak Napoa udaljen od glavnog riječnog toka gdje je smješten Nuevo San Pedro. Tamo je kuća familije Hamerovog zeta i njegov usidreni super peke peke. Idlični ambijent koji je okruživao kuću, činio te da poželiš ovdje ostati danima. Mirni odvojak rijeke Napo koji sa glavnim tokom okružuje nasuprotni otok, u neposrednoj se blizini spaja s ušćem rijeke Tambur (Tamboryacu). Do tamo smo se u predvečer prošetali i s zanimanjem posmatrali crne riječne dupine kako iskaču i zalaze ispod površine. Kuća Hjaime-a Cawaza je bila opremljenija od dosadašnjih i dvije su prostorije bile pregrađene drvenim daskama. Generator je omogućavao gledanje televizije i glasnu muzičku podršku iznenadnim pijankama kakva se dogodila istu večer. Imali su sušene posoljene konzervirane ribe u velikim količinama. Ovdje sam kušao prvi put ukusni bijeli „prašumski krumpir“ koji je sa malo soli ribi na tanjiru čini savršeno društvo. S obližnjih palmi smo pili vodu iz kokosa.

Ujutro je Hamer prebacio improviziranu nadstrešnicu na svoj peke peke. Predložio je da krenemo uzvodno rijekom Tambur posjetiti neka naselja i mi smo pristali. Njegov peke peke uistinu je bio veći i u boljem stanju. Vodu je propuštao minimalno. Putovanje više nije imalo konstantnu tenziju u zraku da ćemo se potopiti, ovo je vozilo bilo solidno. Rijeka Tambur je uža, sporija, hladnija i prozirnija od Napoa. Prošli smo nekoliko sati udaljenih zajednica od kojih je posljednja Santa Elena bila najzanimljivija i činilo se najautentičnija. Pokupili smo svu pozornost stanovnika i pogotovo djece koja su nas pratila u stopu. Zapričali smo se s jednim lovcem koji je živopisno opisivao svoje bliske susrete s jaguarom i kako ga je jednom mačetom bio dokrajčio. Saznali smo i za još jednu opasnu zmiju koje se čini duž rijeke Napo svi boje. Otrovna i do nekoliko metara duga shushupe (na engleskom bushmaster) napada dok skrivena u vegetaciji čeka na plijen. Može te čak ujesti za lice ili za nogu dok jašeš konja. Čuo sam od nekog malčice bujnije mašte da te vražja zmija čak može ganjati, što ipak zvuči nevjerojatno. Zarije ti se zubima u meso i navodno nemaš mnogo šansi da preživiš, točnije 80%.

Hamer koji se bio presvukao u nekakvu jeftinu trgovačkoputničku kombinaciju vukao je sa sobom oveći zvučnik sa plejerom na bateriju za punjenje kojeg je kupio u Ekvadoru da bi prodao i prezentirao neukim siromašnim zajednicama to čudo tehnologije. Na njemu bi do daske raspalio neukusnu jeftinu sintisajzersku peruansku pop verziju kumbija muzike s drečavim, iritirajućim, dječje-ženskim pjevanjem izuzetno visokih frekvencija. Popularne u ruralnim peruanskim i ekvadorskim područjima, pjesme ovog muzičkog stila i njegove planinske inačice istog tipa živceparajućeg pjevanja, jednostavnog su literarnog izraza i govore uglavnom o ljubavi (dekadentnoj) i češće o pijanstvu (alkoholnom). Svaki, ali svaki se stih pjeva dva puta.
U ovim zabitim selima di je generator za struju rijetkost, ljudi navečer zapale vatru i imaju samo nekakav bubanj uz koji plešu, kaže Hamer. A ti ćeš ih, mislim se, kao unaprijediti s ovim šundom. I biti će tako. Ljudi će lagano napustiti bubnjanje, autohtone tradicionalne napjeve i ples i početi feštati uz ovo smeće šta dolazi iz Hamerove čudotvorne kutije. Napredak par exellence.

Prenoćili smo kod familije Hamerovog brata Pedra u Libertadoru na rijeci Tambur, nakon što smo bili navratili do ceremonije krunjenja kraljice u obližnjoj Vista Hermosa. Nije toliko zanimljivo kako možda zvuči. Za razliku od društvene i ceremonijalne uloge kraljice u ekvadorskim selima i gradićima gdje djevojka mora biti lijepa, biti iz ugledne dobrostojeće familije, volontirati čitavu godinu dok ima titulu, na različite načine pomagati svom mjestu i sudjelovati aktivno u svim feštama i ceremonijama, ovdje se kraljica kruni samo na jednu večer i bira se, kako se čini iz najboljih redova učenica lokalne osnovne škole. Iako su light motiv bila djeca i krunjenje djevojčice, feštu su pohodili ljudi svih dobi, pilo se i zaplesalo.

I ova je noć prošla u znaku svakojakih životinjskih zvukova i snažnoj prisutnosti insekata, ali sam prekriven mrežom spavao bezbrižno. Doručak, pa da krenemo, kaže Hamer. Za doručak smo dobili meso majmuna machina kojeg su jučer ulovili. Komade kuhanog mesa su poslužili su u tanjiru s juhom, rižom i jednim platanom. Ne pretjerano žilavo meso nije imalo karakterističan okus, a sve je bilo poprilično zasoljeno. Može ga se i na gradele, kažu. Moj prvi doručak s kuhanim majmunom, što da ne. Za razliku od Emersona kojemu je to bilo previše, ja sam svoj dio ogolio do kosti. Nije da ga jedu često kaže, ulove ga kada nekome naiđe na nišan puške i posluži dobro za obogaivanje ribom i jukom prepune prehrane.

Spustili smo se natrag rijekom Tambur kroz autentični prašumski ambijent, intimniji i čistiji od selima okruženog glavnog toka Napoa u koji smo uplovili u popodnevnim satima. Što smo se više spuštali nizvodno biže Iquitosu (pogotovo nakon St. Clotilde), zajednice na Napou su postajale češće i urbanije, a naše putovanje jednostavnije i time manje zanimljivije. Emerson je na Timburu našao toe biljku, čije je cvijetove osušio, zamotao i pušio. Mene su zanimale urođeničke zajednice u okolini i mogućnost da ih se posjeti. Na Napou smo nailazili na quechua sela s izvornim govornicima i bilo je žena u tradicionalnim nošnjama ukrašenim prikladnim nakitom, ali kontakti sa mesticima su učinili svoje i autentičnost se (iz)gubila. U peruanskoj, kao i u ekvadorskoj Amazonskoj prašumi postoje nekoliko nekontaktiranih plemena kojima je zabranjeno prilaziti. To je zbog mogućnosti kobnih posljedica uzrokovanih prijenosom za nas lakših bolesti, a i zbog njihovog mogućeg neprijateljstva uzrokovanog prisutnošću multinacionalnih naftnih kompanija koje eksploatiraju resurse i zagađuju okoliš na njihovim vjekovnim teritorijima.

Postoje međutim ipak izolirana kontaktirana prijateljski raspoložena plemena do kojih se dolazi dužim plovljenjima pritocima sa obiju strana Napoa. Sekoje, jedno od takvih su nam bile promakle zbog našeg raspadajućeg vozila i nadao sam se posjeti plemenu Orehonesa (majihuna) koji žive uzvodno jednog pritoka Napoa, i svega ih je nekoliko stotina. Međutim saznali smo da je ta rijeka trenutno preniskog vodostaja i nije im se moglo pristupiti niti plitkim peke pekeom. Generalno je promet prašumskim rijekama u ovo doba otežan i veći se teretnjaci često znaju i nasukati. Kvragu, baš su mi se činili zanimljivi ti uhati domoroci...

Ali ima Hamer drugo rješenje. Možemo posjetiti Hortalezu, zajednicu witoto plemena koji su navodno zadržali dio svojih posebnosti i znaju govoriti autohtonim jezikom. Selo se nalazi nešto nizvodnije uz zapadnu obalu Napoa i usput nam je. Aj baš dobro. Praćeni znatiželjnim komarcima i djecom, pronašli smo načelnika koji nas je ugostio i pokazao uokolo. U selu koje nije izgledalo drugačije od drugih quechua naselja uzduž Napoa s raštrkanim kućama, to popodne se moglo susresti poprilično pijanih ili polupijanih stanovnika. Ne znam jeli zato što je bila subota. Neki od njih su spavali uokolo na tlu, a neki od onih koji su se držali na nogama su nam se kačili i diskretno molili da ih počastimo alkoholom. Tužno. Zadržali smo se u trijemu jedne kuće ćaskajući s njih par okupljenih, malo i na witotskom. Domaćica je spremno ponudila da mi pokaže kako se rade casabe, svojevrsne kiselkaste tortilje od juke. Zajedno s još jednom tek pristiglom polupijanom babom koja mi je usput nudila njezinu neudanu nećakinju i još jednim nametljivim polupijaniim u kuhinji su počeli pripremati casabe.
Čak zanimljivi proces pripremanja mi je prisjeo kada su na kraju tražili napojnicu (od 10 solesa) za tu prezentaciju. Ispostavilo se kako je ovo selo uključeno u neke turističke ture iz Iquitosa u sklopu kojih, očito za neku kintu, rade ovu prezentaciju, organiziraju tradicionalne plesove s turistima i slično. Trebate se samo prije najavit, kaže, pa bi plesali za vas. Moš mislit, nema mi draže od namještenih plesova za turiste, a ni od neočekivanih nedobrovoljnih visokih napojnica i moljenja za alkohol. Tužno što turizam može učiniti ljudima. Nisam im htio objašnjavati kako svaki stranac nema brdo para, kako ga nije lijepo moliti za alkohol i kako je napojnica stvar dobre volje, već sam platio i pošao čekati Hamera u peke pekeu. Ni on zbog pijanica nije htio prenoćiti ovdje. Poznaje, kaže, ovaj predio rijeke jako dobro i ima prikladnih plaža za kampiranje.

Još jedan predivan zalazak sunca, kakvih smo na Napou imali prilike doživjeti nekoliko. Rumeno crvena se prelijevala preko vodene površine prostranog riječnog toka. Našli smo lijepu pješčanu plažu na kojoj smo podigli šatore. Većina je obale od različitih tipova blata, ali ponegdje ima stvarno finog pijeska. Na nekima plažama čak ima komadića zlata što reflektiraju svijetlost i što se (ilegalno) vadi.
Do mjesečinom obasjane plaže su dopirali kumbija ritmovi fešte obližnjeg sela San Lorenzo. S Emersonom sam u njegovom šatoru pričao o njegovom ilegalnom statusu i načinima kako ilegalno može nazad u Čile, familijama, karijerama... Emerson dolazi iz čileanskog mješanog braka bijelca i mompiche domorotkinje. Na pola je studija gastronomije kojeg je namjeravao završiti. Volio je slobodu i putovanja, ali u njegovoj ilegalnoj situaciji i bez para, htio se ipak dovući kuće čim prije.

Izlazak sunca dok smo već plovili rijekom bio je jednako impresivan. Krenuli smo u praskozorje kako bi do večeri doplovili do Mazana, nekih dan vožnje do Iquitosa. Međutim taj se kružni, posljednji dio puta može skratiti na način da se u Mazanu presječe kopno do nedaleke druge strane naselja na rijeci Amazoni i potom ukrca na brod kojemu treba koji sat u Iquitosa. Hamer je namjeravao ostaviti peke peke u Mazanu i za koji ga dan pokupiti kad se iz Iquitosa bude vraćao prema Ekvadoru. Osim što je bio službeni vodič u Peruu zadužen za koordinaciju brzog transporta rijekom Napo, u N. Rocafuerte-u je radio i kao stolar. U Iquitos je išao s familijom kako bi kupio neophodni alat i materijal. Na Timburu smo bili pokupili njegovog tinejđerskog nećaka kojemu je bio prepustio kormilo. Ovaj kao ni većina naseljenika uz udaljeniji tok Napoa, nikad nisu bili u Iquitosu koji je predstavljao centar regije i bio san mnogih. Hamer je Iquitosu imao rodbinu i ponudio nam je da (za moguću napojnicu) noćimo u njihovoj kući. Bilo je to ljubazno od njega, ali zbog pojedinih situacija i nepotpune iskrenosti koju je i Emerson bio primjetio, nisam znao može li ga se shvatiti ozbiljno. Bio je jedan od onih manipulatora kojemu je svaka gesta i radnja povezana uz osobni interes i nije se mogla definirati prava priroda njegove ljubaznosti i uslužnosti. No neupitno je znao rijeku Napo i sve radnje oko peke pekea.

Posljednji dan u peke pekeu je bio dug s najvećom prevaljenom udaljenošću. Stali smo samo na kratko u Bellavisti gdje smo kupili kese kajmita i u jednom naselju gdje smo neočekivano od nepoznatih bili pozvani na ribu s platanom. Tamo sam kušao sam i kuhano jaje ogromne riječne kornjače koje zakapaju jaja na obližnjim plažama. Ugodan je osjećaj osjetiti iskrenu ničim uvjetovanu ni posebno motiviranu dobrodošlicu.

Bila je noć kad smo stigli u Mazan. Prebacili smo stvari u kuću nekog Hamerovog kompe i počeli vješati hamake. Došlo je vrijeme za računicu jer odavde nismo više trebali Hamerove usluge. Došlo je vrijeme da padnu maske. Prvo se Hamer pravio lud i tvrdio kako je osnovna cijena bila 120 solesa po glavi. Emerson se s njim raspravljao kako su ono jutro prije nego smo krenuli zaključili dogovor od 90 solesa, pored ostalog i zato što Emerson nije imao više. Natezanje je potrajalo, a Hameru je diskretnim komentarima pomagala i inače nepričljiva žena. Štaviše, činilo se da je upravo ona ta koja ga je nagovarala do pokuša izmust od nas koliko se može. Nakon ovih pet dana provedenih s njima u peke pekeu, djeleći hranu i sve ostalo, bilo ih je poprilično tužno slušati. Postalo je jasno da ga Hamer ne može pogledati u oči i nepriznati šta ovaj kaže, da Emerson nema više od 90 solesa i stoga su se prestali natezati. Ja nisam bio prisutan to jutro kada su njih dvoje „dogovorili“ cijenu, i istina je da je meni večer prije Hamer spominjao 120 solesa. Rekao sam mu kako nebi bilo fer naplatiti mi toliko jer je Emerson dogovarao za oboje, ali da mogu platiti na štetu našeg dobrog odnosa, mog mišljenja o njemu, eventualne buduće suradnje i moje preporuke drugima.
Ovaj nije mario za ništa od toga i jedino do čega mu je bilo stalo je izvući šta više para. Kako jadno, mislim se, ovaj ne može ni mrvu proširiti perspektivu gledanja. Al dobro, ako ga je žena pritisla i ako je odlučio biti kurvin sin, šta se može, platit ću mu i za mene više neće postojati. No pohlepnik nije stao, tražio je 150 solesa izmišljajući nove troškove i uvaljujući posjete svojoj familiji na Tamburu i vrijeme u Hortalezi kao nešto što bi mi (ja) trebali pokrit. Ovdje mi je skočio tlak i bilo mi je jasno da ovo ne može završiti dobro. Stoga sam se prepirući s njim počeo lagano pakirati jer nisam htio ostati noćiti ovdje. Htio sam što dalje od ovih jadnika i Emerson mi se htio pridružiti. Završetak ove bijedne rasprave s Hamerove strane bio je; dobro, idemo sad leć, pa ćemo sutra razgovarati. Moš mislit kako ću razgovarat. Pokupili smo se i izašli iz kuće, neplativši naravno posljednje Hamerovo potraživanje.

Razmišljao sam šta li se dogodilo u njegovoj glavi da zanemari svoju čast i pet dana provedenih s nama, da odbaci mogući dobar odnos i dobar osjećaj nakon putovanja i druženja. Dali nas je otpočetka mislio zajebat ili je to upravo sad s ženom odlučio? Kako čovjek odluči biti kurvin sin? Kako se meni činilo i u šta sam gotovo siguran je da ga je ovu zadnju noć žena počela obrađivat i da bi jadnik bio papak i „ne bi se dobro brinuo o svojoj familiji“ da iz nas sad na kraju ne pokuša izmust svaki sol koji može. Dali ga u očima njegove podmukle žene to čini kurvinim sinom ili dobrim ocem koji će za tu ekstra lovu kupiti kćeri novi jeans ili možda knjigu?
Ta je ista žena pošla nakon koju minutu za nama i pokušala nas je uvjerit da ostanemo spavati u kući - vani može bit opasno i da joj je žao što je putovanje ovako završilo. Proradila joj grižnja savjesti. Pa nije potpuno lako prihvatiti da si upravo od muža napravila kurvinog sina.

Tih nekoliko noćnih sati smo proveli ispred mazanske crkve čekajući zoru. Pričali smo o opasnijim situacijama koje smo doživjeli na putovanjima. Ovdje nije bilo realne opasnosti, ali nije bilo na odmet imati jedno oko otvoreno. Naselja uz Rio Napo su bila potpuno sigurna, ali Mazan je oveće mjesto blizu grada Iquitosa i noći su uvijek malo zajebane. Rano smo se ujutro pješke uputili na drugu stranu Mazana. Nisam imao više toliko stvari – hranu smo svu pojeli – pa je šetanje bilo ugodno. Na kraju smo izbili na obalu rijeke Amazone koja je istočno vodila prema brazilskoj i kolumbijskoj granici, a zapadno prema Iquitosu. Amazona je bila znatno šira i značajno prometnija od svojeg prvog i značajnog pritoka Napoa. Ukrcali smo se na sporiju, jeftiniju, ali komotniju omanju lanču, postavili naše hamake i počeli nadoknađivati gotovo neprospavanu noć. Za tri sata i šest solesa smo ploveći Amazonom stigli u Iquitos.

Hektična pristaništa prepuna lučkih radnika u uzavreloj podnevnoj atmosferi nizala su se jedno za drugim, a brodovi svih veličina su iz svih smjerova dolazili, pristajali i odlazili. Najzad smo stigli u civilizaciju, u pravu prašumsku metropolu Iquitos.

Oznake: rio napo

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.