Xinjiang – Kyrgyzstan


Sat je odzvonio kako je bio namješten. Bio sam već na nogama i počeo se pakirati. Danas konačno napuštam Kinu i hvata me zadnje-minutna nostalgija. Iako je 8 sati ujutro, vani je mrčina. Kašgar, mjesto krajnjeg zapada Kine i provincije Xinjiang, srce ujgurskog duha, započeo je svoj dan prvom jutarnjom molitvom. Sa terace hostela se pružao solidan pogled na još noćno osvijetljeni obližnji središnji kašgarski trg i veliku Id Kah džamiju koja je kao kakva majka, okupljala i napajala svoje vjernike novom dozom entuzijazma. Prirodnim osvjetljivanjem grad je postajao sve zvučniji. Otežan pristojno napunjenom naprtnjačom krećem u pravcu kašgarske međunarodne autobusne stanice. Jedanaesti je listopada i u ovo sam se ugodno friško jutro uputio za Kirgistan.

Večer sam prije na stanici pokušao saznati vrijeme polaska autobusa za Ulugqat, ali je već u 8pm bila zatvorena. Iz obližnjeg sam hotela bio saznao da bus kreće u 9 ujutro. Plan je bio ovaj – uzimam bus za 100km udaljeni Ulugqat, mjesto kineske carine gdje obavim granične poslove. Potom sa jednim od brojnih šlepera krenem za 100(!)km udaljen granični prijelaz Irkeštam, otkud se sa istim ili drugim šleperom dovučem do Saritaša, prvog mjesta na kirgijskoj strani. Bio mi je zanimljiv taj koncept da kineski carinici preporučuju putnike vozačima šlepera koji ih, često za neki iznos, voze do kirgijske granice. Alternativa tomu bila je spavaći bus Kašgar – Oš koji ide dva puta tjedno. Ne samo što je neudoban i loš, već i poprilično skup (oko 100$).

Eto me tako ujutro 15 minuta do 9 na stanici koja je i dalje zatvorena. Sve koje pitam koristeći moj skromni kineski di je bus za Ulugqat, pokazuju mi prema obližnjem raskršću na kojem su bili samo osobni automobili. Zaključim da je to moj jedini prijevoz i krećem prema prvom Ujguru u nadi da me neće oderat za prijevoz. Busa dakle nema, a ja bezuvjetno moram na zapad, van Kine, jer moja jednogodišnja radna viza ističe sutra. Nakon dvije godine u Šangaju, odlučio sam dati otkaz u Galeriji slavne dame i napustiti grad. Početkom sam svibnja zapakirao stvari, ostavio ih u stanu drage prijateljice Nataše i odlučio polugodišnji ostatak svoje vize iskoristiti putujući po dijelovima ogromne Kine u kojima još nisam bio. Tura je nekako prirodno završila na zapadu, a zadnji su se dani vize odbrojavali nevjerojatno brzo.

Zapala me i neuobičajena situacija kad su uslijed velikog kineskog nacionalnog praznika (Festival Mjeseca) na 10-ak dana zatvorili sve obližnje kopnene granice (sa Kazakstanom, Pakistanom i Kirgistanom). Pravi razlog je sigurnosne prirode. Osim što je taj praznik uvijek osjetljivo vrijeme povećanog rizika od iznenadnih akcija tibetanskih i ujgurskih ekstremista i postojanja mogućnosti njihovog ulaska iz okolnih država u relativno nestabilni kineski Xinjiang, to je bilo vrijeme promjene kineske vlasti što je stvaralo dodatan oprez policije. Moglo bi se reći da sam imao sreću što je prvi dan ponovnog otvaranja granica bio svega koji dan prije isteka moje kineske vize. Da mi je kojim slučajem viza isticala prije, morao bi kao što su neki, žurno u više stotina kilometara udaljen Urumqi uzeti po svoj prilici skupi međunarodni let. Problem je bio taj što nikakve državne službe za vrijeme praznika nisu radile, pa produžavanje vize nije bilo moguće, a pokušati izaći iz zemlje makar dan poslije isteka, čuo sam, znači zatvor.

Cijena prijevoza autom za Ulugqat je bila iznenađujuće povoljna (5$), ali sam se zato morao stiskati sa još troje lokalaca. Vozač je vozio brzo što je meni odgovaralo jer sam htio što prije krenuti prema granici kako bi do večeri dospio do Kirgistana. Magličasto jutro kroz koje je auto jurilo nastavilo je izazivati sjećanja na moj kineski život. Shvaćao sam kako sam ovdje proveo kvalitetno vrijeme za koje nisam bio siguran da želim da završi.

U Ulugqat smo došli relativno brzo. Sjeo sam u lokalni kineski restoran kako bi naručio zadnju porciju baozija, lokalne varijante sa sveprisutnom janjetinom. Koliko sam ih samo potrpao u sebe proteklih godinu dana. Ono što je poprilično iskakalo od iskustva u lokalnoj skromnoj kineskoj zalogajnici je što mi se šef obratio na ruskom. Iako nikad ruski nisam učio niti sam u Rusiji bio, osnovna komunikacija je tekla gotovo glatko. Shvatih da ulazim u novi svijet i da se komunikacijska borba na kineskom bliži kraju.

Opskrbivši se baozima i hranom iz dućana, uzimam taksi do obližnjeg graničnog prijelaza. Ostalo mi je nejasno zašto je granični prijelaz stotinjak kilometara udaljen od stvarne granice, s tim se nisam prije susretao. Krenem prema kontroli putovnica. Osim jednog policajca u ogromnoj praznoj zgradi, tamo je sjedio jedan zapadnjak. Kontrola je prošla glatko, ali sam saznao neočekivanu informaciju na koju sam sukladno tome i reagirao. Inače jako ljubazni policijot strpljivo mi je objasnio kako praksa vožnje sa šleperima ne odgovara novim sigurnosnim standardima budući da je cesta do granice u jako lošem stanju. Potom napomene kako danas ovuda prolazi autobus za Oš i kako bi se trebao na njega ukrcati. Sranje. Bus sam pokušao izbjeć i znao sam, i ako ima mjesta u njemu, da neće bit jeftin. Objasnim službeniku ženskih manira kako mi cesta stvarno nije problem, kako sam imao informaciju da sistem sa šleperima funkcionira bez greške i kako sam potrošio sve juane i nemam za kartu. Kaže potom on da će provjerit sa nadležnim može li učinit kakav ustupak.

Zahvalim se i sjednem do backpackera koji je bio u istoj situaciji kao i ja, s razlikom da mu viza nije isticala slijedeći dan. Saznam od tog putnika Nijemca u kasnim dvadesetim kako već 2 tjedna pokušava izaći iz zemlje. Naime prije praznika je pokušao izaći kroz Torugart granični prijelaz sjevernije, ali je odustao zbog ogromnih troškova (morao je angažirati vodiča i sl.). Jučer je došao na ovaj prijelaz i bilo je prekasno proći granicu koja se zatvorila. Nakon noći u parku, vratio se danas. Putovao je autostopiranjem iz Njemačke preko Rusije do Japana i sad se vraćao doma.
Možda mi je mogao biti i zanimljiv taj muzičar iz Dresdena da nije tako često ubacivao “man” kad god je stigao zavlačeći riječ na vrlo iritantan način. Potom su mu i klasične odlike bacpakerske šprehe postale prenaglašene, a time meni nepodnošljive. Ponekad mi se teško povezat s nekim ako pripada nekom stereotipu. Priče i ponašanje putnika ovećih ruksaka na leđima znaju bit pune prenemaganja i pretvaranja.

No sudbina nas je spojila i budući da imamo zajednički interes (što prije izaći iz zemlje) bilo bi nerazumno ne udružiti snage. Pečat je već stajao u našim pasošima i sad smo trebali čekati. Došao je i bus iz Kašgara i grupa ljudi je obavljala pregled. Pojavili su se neki novi službenici koji su rekli da se uputimo prema izlazu gdje je stajao bus. Putnici su ušli i nije bilo mjesta. Vozač nas je tražio velike novce. Pokušao sam još jednom pregovarati sa službenicima da nas puste u šlepere. Jednostavno nisam htio platit i naumio sam provjeriti do zadnje šanse mogućnost prijevoza sa šleperom. Govorio sam kako nemam više juana za platit bus. Situacija je postala napetija jer je vozač htio krenuti i nije htio spuštati cijenu. Potom je došao prvi službenik ljupkih kretnji i glasa kojeg sam opet zamolio za ustupak objasnivši mu situaciju. Rekao je da pričekamo da pauza za ručak (počne i) završi, pa bumo vidili.

To je bio dobar znak. Znao sam da se tu nešto može i iščekivao sam svog vozača šlepera. Prošlo je nekoliko sati dok smo ja i mladi Švaba čekali svoj trenutak. Pojeo je sve šta sam mu nudio, čovjek kao da nije jeo tri dana. Naslušao sam se kojekakvih priča, nekih i ponešto zanimljivih. Šleperi što su čekali počeli su paliti svoje masivne motore. Činilo se kako je vrijeme da se krene. Potražio sam službenika ljupkog pogleda. Došao je do kontrolne točke za šlepere i uputio me na vozače koji su čekali. Tko li će me zapasti?
Šleper skromnijih dimenzija bio je bijele boje. Komunikacija na kineskom je bila teška ali sam mu uspio objasniti da želim u Kirgistan (naravno), u Saritaš ako je ikako moguće. Čovjek je pristao. Koju sekundu poslije sam sjedio u njegovom šleperu, a on je od službenika primio moju putovnicu. Posljednje upute službenika ljupkih manira su bile: ovo je tvoj vozač i ne smiješ mijenjat šleper do kirgijske graniče. Zahvalio sam mu srdačno. Cijenio sam njegovu predanost svojim prirodnim porivima i ženskastim ponašanjem makar bio granični policajac.

Krenuli smo nakon obavljene kontrole. Cesta je bila solidna i nekoliko ujgurskih naselja nizali su se popraćeni mojim znatiželjnim pogledom. Polumjeseci su se isticali na vrhovima džamija. Nisam pojasnio, Ujguri su muslimanski narod koji čine više od polovice stanovništva najzapadnije ogromne autonomne regije Xinjiang, zajedno sa Tibetom, najnekineskije kineske regije. Suho pustinjsko područje i crvenkasta brda oštrih bridova pratili su asfaltnu cestu. Bilo je tu potoka i rječica što su sijale život u tom svemirskom krajoliku.

Kako to već priliči, moj vozač je doživio neočekivani kvar. Mislim da je u pitanju bila temperatura motora i otkazivanje hlađenja. Nisam uspio ostvariti kvalitetnu komunikaciju s njim. Moj rusko-hrvatski nije rađao plodovima i moj bazični kineski bio je jedina nada. Saznao sam da se zove Maimaitiabula Aimaitijiang, da je Tadžik iz inače multietničkog Kašgara, da ima ženu i dvoje djece, da prevozi kineski tekstil (loše kvalitete) i da već godinama putuje tom rutom. Ustanovio je da motor ne raboti kako bi trebao i zaustavio se na rubu ceste. Kako sam shvatio, pozvao je pomoć na cesti. A šta se može. Nakon što sam prošetao unaokolo i opalio par fotki, vratio sam se na svoje suvozačko mjesto i odrijemao.

Probudi me motor. U polusnu sam bio čuo njegove ujednačene riječi. Činilo se da smo spremi za nastavak. Bili smo poprilično spori i nismo daleko dogurali. Primijetio sam da sada imamo pratnju njegova dva druga sa svojim šleperima. Vožnja je postala sporija u njegovom nastojanju da mašina izgura nadolazeće prepreke. Noć se spuštala brže nego što smo se kretali. Zaustavio se pored nekog svijetla pored puta. Njegova dva prijatelja Ujgura su pokraj puta obavljala današnju posljednju molitvu. On je to obavio na vozačkom mjestu. Slušao sam arapski jezik kojim se obraćao Alahu. Htio ne htio našao sam se u njegovom intimnom ambijentu što njemu izgleda uopće nije smetalo. Iako sam osjećao blagu nelagodu, ti trenuci su me se dojmili i recitiranje tih propisnih riječi učinilo me njemu bliskijim.

Nastavio je voziti sporo sve lošijom poluasfaltiranom cestom, ali ne zadugo. Bilo je valjda oko 10 navečer kad je odlučio stati. Bili smo nigdje, u ničijoj zemlji. Kineski šleperi imaju dva mjesta za spavanje, jedno iza sjedala, drugo iznad, odmah ispod krova, na koje mi je sad ukazao. Pretpostavljao sam da me neće usred noći ovdje izbaciti, ali sam isto odahnuo znajući da imam krevet. Kako sam se u to poslije dodatno uvjerio, ako te vozač primi u šleper, postaješ njegova odgovornost i postaje njegova briga gdje ćeš spavati i imaš li hrane. Tvoja sudbina je u njegovim rukama.
Noć je bila hladna što nisam na početku osjetio. Čovjek nije imao (/upalio) grijanje i do nekih ponoć-jedan bilo je OK. Nisam imao vreću za spavanje, ali sam navukao na sebe sve što imam. A imao sam ponešto. Moje drage šangajske prijateljice su mi u Kašgaru dostavile moju zimsku robu. No, uvjeravam vas, listopadske su noći u toj ničijoj visokoj zapizdini poprilično hladne. Izdržao sam.

Maimaitiabula se probudio poprilično rano, prije sunca, i nastavio put prema granici. Ja sam nastavio svoj san, sve do jutra kada sam se spustio sa gornjeg kreveta i priključio novom prijatelju. Bio je to ljubazan i drag čovjek od malo riječi što mi je i pasalo. Ponekad me umaralo ostvarivati komunikaciju u Kini i to bi me često frustriralo. Osjećao sam se ugodno u svom privremenom boravištu, makar me noć nije poštedila zime. Izlaskom sunca iznad crvenih brda što su pratili vijugavu cestu temperatura se progresivno počela dizati. Daleke kirgistanske snježne planine postojale su sve stvarnije. Ubrzo, negdje oko pola dana, dođosmo do granice na kojoj je čekala kolona šlepera. Šetao sam malo okolo, kupio sebi i vozaču instant nudle što se činilo da je cijenio.

Došli smo na red, predali dokumente i prošli granicu na moj zadnji važeći dan vize. Konačno je završila moja kineska epizoda i Veliki kineski brat je prestao brinuti o meni. Bilo mi je žao i znao sam da se neću tako brzo vratiti. Ubrzo ću saznati da prijelaz nije bio samo simbolički već sam uistinu iza sebe ostavio poseban svijet koji se poprilično razlikuje od svega ostalog. Mnogo toga mogu reći o Kini i Kinezima. Iako mi ih je nekolicinu puta bilo dosta, njihovog mentaliteta, načina razmišljanja i sistema u kojem žive gdje je ponekad za nešto teže naći smisao, ideja napuštanja svega toga mi se nije činila privlačnom. Česte sam frustracije živeći i radeći u Kini u tom trenutku bespomoćne nostalgije, bio sposoban potpuno zanemariti. Znao sam da mi je tamo bilo dobro i osjećao sam zahvalnost.

Nakon povratka s ručka kirgijski mi je granični vojnik zaključivši da sam iz Horvatije stisnuo ruku i iskreno poželio dobrodošlicu. Ta pogranična gostoljubivost se pokazala i na šalteru. Nakon par osnovnih pitanja besposleni granični službenik me ozbiljnim glasom upitao poznajem li … Davora Šukera? Pa kako ne, kažem, itekako. Nebrojeni put se susrećem sa ovim pitanjem i priznajem da je ugodno kad ljudi imaju barem neku poveznicu sa mojim krajem. Nekoliko su hrvatskih osoba u mnogoljudnoj Kini prve asocijacije nakon što spomenem da dolazim iz Kh lou dia države. Osim priznatog nogometaša, tu su Mirko Crocop i Maxim Mrvica. Nakon smještanja u pokojnu Jugoslaviju, često spomenu slavnog Valtera i naravno Tita.

Improvizirano naselje od metalnih vagonskih duguljastih kućica bio je drugi svijet. Ćirilićni natpisi na ruskom i brojne Lade izazivali su u meni neke drugačije asocijacije.
Pogranični vojnik je nakon stiskanja ruke i kraćeg razgovora ponudio da mi nađe šleper da me vozi do 100-injak km udaljenog Saritaša. Kirgizi su srdačan narod. Salam aleykum je dovoljan razlog da ti stisnu ruku i potpuno se posvete tebi. Mnogo ozbiljnije doživljavaju razgovor i interakcije nego Kinezi – ne znam dali sam to uspješno usporedio. Da, komunikacija s njima je mnogo lakša, makar ne znali kirgisjki ni ruski jezik. Ljudi su to iz svijeta mnogo bližeg našem.
Zahvalim se naoružanom vojniku kojem sam objasnio da ću usprkos par sati čekanja da moj tadžikski vozač završi papirologiju, ipak ići s njim. Osjećao sam čak i neku obavezu da do kraja odem sa suđenim mi vozačem iako sam mogao od tamo lako odmah naći prijevoz.

Noć je padala, a ja sam čekao u šleperu. Maimaitiabula je konačno došao da uzme svoj tepih kojeg je zajedno sa dvojicom Ujgura rasprostro u smjeru Meke, odmah pored vozila. Valjda je zabavnije moliti se u društvu. Molitvu je nastavio šaptajući kada se vratio u šleper. Više se nisam osjećao nelagodno dok je kraj mene hvalio Svemoćnog.
Posljednji sati vožnje bili su prekinuti još dvoma kontrolnim točkama u središtu hladne noćne zapizdine. Mijenjali smo još neke riječi zadnjih kilometara kad se ubrzo pojavio natpis Saritaš. Bilo je blizu ponoć, Saritaš je bio pust i gotovo bez noćne rasvjete. Znao sam da postoji hotel i privatni smještaj i nadao sam se da ću uspjeti nekoga probudit.
Maimaitiabula je trebao nastaviti za Oš, a ja se nisam htio još jednu večer smrzavati u njegovoj pokretnoj kući. Tad se dogodilo nešto sto me uistinu razočaralo. Na izlasku me pitao da mu platim 50 dolara za tih 250km vožnje. Srozao se naglo u mojim očima. Jebi se ti i tvoji dolari koje priželjkuješ i nudle šta sam ti nosio! Iako sam znao da ponekad vozači očekuju naknadu za svoju uslugu, stvarno nisam očekivao da će me pitat (tolike) novce i to bez da mi je prije spomenuo. Čovjek je video moje razočarenje dok sam mu pokušao objasniti da nisam očekivao da će me tražit novce. Nakon svega sto smo prošli.. Glup ja šta sam ga uopće čekao na granici.

Vidno iznerviran sam izvadio posljednje juane što sam imao u vrijednosti od 20-ak dolara, pružio mu ih i rekao da je to sve što imam. Bez riječi je prihvatio valjda osjećajući da ne bi bio lošiji čovjek da mi nije ništa naplatio. Pozdravio sam ga ali mu nisam stisnuo ruku prije izlaska što mi je poslije bilo žao. Ma sigurno su mu ona dva njegova Ujgura rekla da mi naplati, bio sam uvjeren da to nije namjeravao učiniti. A tko zna, možda bi ga žena kudila kad bi se vratio kući i priznao da je vozio putnika besplatno. Možda onda ne bi bio dobar muž jer ne bi kući donio dolare s kojima bi sinu kupio zimsku jaknu ili štoveć. Žao mi je Maimaitiabula, znam da si dobar čovjek. Sretno.

Na improviziranoj stanici sam primijetio dvoje ljudi, Kirgiza što nisu odavde, koji su mi ponudili da me odvedu do kuće di oni odsjedaju za 500som (10$) po glavi. Činilo mi se skupo, ali nisam imao izbora. Probudili smo domaćine koji su bespogovorno pristali i složili mi ležaj na podu. Pitao sam starca može li za 300soma. Može. Večer je bila mrzla. U kući nije bilo grijanja, ali sam se utoplio brojnim pokrivačima. Brzo sam zaspao i dalje razmišljajući o mom tadžikskom prijatelju.

Sunčeva svjetlost me probudila ne prerano. Kroz prozor se nazirao moćni snježni planinski lanac. Domaćini su mi ljubazno ponudili da im se pridružim za doručkom. Nan, (kruh) ali predobar, domaće maslo i čaj. Kirgijski nan je nešto što se ne može naći u Kini, pa ni u Xinjiangu di ga muslimani peku. Mekanog i ukusnog, onakav kakav zna bit doma, već ga nisam dugo imao prilike jesti.

Brzo sam se sprijateljio sa svim članovima ljubazne kirgijske familije Kadurmamaob. Mali se činio ipak najzainteresiraniji za moju pojavu, pa sam se s njim neko vrijeme igrao. Mlada djevojka u kasnim tinejđerskim godinama izuzetno se trudila oko kuće i spremanja objeda. Fatima je iz kuće svoje familije u Ošu ovdje došla ima svega desetak dana, nakon svadbe sa unukom gazde kuće. Upoznali su se u Ošu di je dvadeset trogodišnjak studirao pravo. Kao novu snagu u kući zapalo ju je mnogo toga, ali tu je bila baka da instruira. Činilo se da joj ne pada teško nova uloga. Ako ćemo sudit po ukusnom plov-u (tradicionalno srednjoazijsko jelo od janjetine i riže) s kojim su me ljubazno nahranili za ručak ne naplativši mi, čini se da je uspješno postala punopravni član proširene kirgijske obitelji.

Brda uokolo sela bila su idealna za panoramski pogled na snježni lanac Trans-Alay, sjeverni dio slavnih planina Pamir. Lenjinov Vrh, Vrh Komunizma i brojni drugi ledenjaci tvorili su dugu ledenu slagalicu što dijeli kirgistanski od tađikistanskog svijeta. Kažu nekih 94% površine Kirgistana prekrivaju planine. Planinski su prijelazi na cestama što povezuju dijelove zemlje, zbog snijega i leda često zatvoreni. Sunce jest pržilo, ali hladni jesenski planinski vjetar je na refule podsjećao kako zima nije daleko. Moj je naum bio ići postepeno sjeverno do glavnog grada Biškeka gdje bi se trebao pozabavit daljnjom rutom prema Evropi. Do sada sam bio maksimalno slobodan da biram put po Kini, i nedavno ukidanje kirgistanske vize (jedina zemlja u centralnoj Aziji) navelo me da se nakon zapada Kine, uputim baš u tu zemlju.
Iako je Biškek dobro mjesto za apliciranje za vize ostalih zemalja koje mi se nalaze na putu, procesi nisu lak, brzi ni jednostavni. Ubrzo ću se morati uhvatiti u koštac sa nemilosrdnom birokracijom ambasada i konzulata (polu)policijskih država u kojima će mi vrijeme boravka biti vizom vremenski ograničeno, ako ih sve opće budem dobio. Precizno vaganje i planiranje rute i planska apliciranja omogućit će mi relativno bezbolnije kretanje prema zapadu. U biti imam jako malo vremena ako želim doći doma za Božić. A želim.

Pozdravim se sa svojim ljubaznim domaćinima, uzmem svoje stvari i uputim se prema sjecištu cesta. Mjesto u taksiju za Oš, moju slijedeću destinaciju 200km sjevernije, doći će me 400som (8$) kaže gazda. U Kirgistanu nema autobusa. Za javni prijevoz na duže i kraće relacije koristi se združeni taksi ili marshrutka – kombi sa do 20-ak omanjih sjedala. Možeš i stopirati, kaže, mnogi kamioni idu u tom smjeru i vjerojatno ti neće tražit da platiš. Ajde možda da pokušam.
Nije bilo mnogo automobila na raskršću u to rano popodne kao ni ljudi i činilo se da mi je stopiranje zapravo jedina opcija. Sezona je završila i turisti putnici u ovom području sada su rijetkost. Tko je htio od lokalaca danas za Oš, vjerojatno je već bio krenuo. Planinska cesta, zadnji dio Pamirskog autoputa (M41) ide preko 3,615m visokog Taldyk prijelaza.
Nakon 20-ak minuta i nekoliko vozila stao mi je stariji vozač kamiona ugljenom koji je dolazio od juga. Može do Oša, pitam, besplatno? Može. Zakon. Idemo onda kažem, popnem se i smjestim u udobno sjedalo ugrijane kabine. Vani se naglo smračilo, a mali su se komadići leda počeli odbijati od naciklog prednjeg stakla. Nema veze. Ispunio me onaj poznati energetsko nabijeni osjećaj što nastaje iskorakom u svaku novu potencijalnu avanturu.


Fotke:
https://www.facebook.com/media/set/?set=a.10151379090205614.1073741825.614875613&type=1&l=a270ee8bf0
https://www.facebook.com/media/set/?set=a.10151069778895614.424957.614875613&type=1&l=788114b146