pisma iz indije 6


„Čaj, čaj, čaj !“ – probudio me krepki glas što mi se približavao. Pogledao sam oko sebe. Bio je mrak. Obrisi su u naznakama ocrtavali unutrašnjost vlaka. Shvaćam, nalazim se u Indiji, na putu iz Goe za Jaipur. Rano je jutro, oko 5 čini mi se. Vani je bila noć, ali je u vagon dopirala svjetlost iz željezničke stanice na koju se vlak zaustavio. Vlak nije bio pun kako obično zna biti.
Daleko smo još od Jaipura. Tamo bi trebali stići oko 2 popodne. Pošto su me misli razbudile, uzimam čaj za 5 rupija. Toliko često u Indiji konzumirani crni čaj s mlijekom ima isti naziv kao i u nas i u mnogim drugim zemljama. Nakon ispijenog čaja uz par biškoti lagano se vraćam u horizontalni položaj i uvlačim se u vreću za spavanje. Iako je vrijeme proteklih tjedan dana znatno zatoplilo, rađastanske pustinjske noći znaju biti hladne. Ukrcao sam se prošli dan oko podne i sad smo vjerojatno već bili u državi Rađastan. Vratih se lagano snovima.
Tako je počeo moj utorak, 3.ožujka 2009, ali mogao je biti i bilo koji drugi. Nalazim se u Magu Sagar Exp (vlak 2977). Linija operira jednom tjedno; kreće svake nedjelje iz Eranakulama u Kerali, prolazi preko Goe ponedjeljkom i stiže u Jaipur utorkom. Nisam htio ići svakodnevnom Konkan linijom jer bi tada morao presjedati u Mumbaiu što bi potrajalo mnogo duže i bilo bi mnogo teže. To je stoga štoj putujem sa svojim novim suputnikom sitarom – indijskim klasičnim muzičkim instrumentom čije su dimenzije i težina zajedno s kuferom poprilično veće negoli bi se očekivalo.
U sitar sam se zaljubio i počeo ga svirati prije mjesec i pol, kada sam prvi put došao u Puškar. Zapravo smo još u Varanasiju Ivana i ja htjeli svratiti do neke muzičke škole (tamo su navodno najbolje), poslušati koji koncert indijske klasične muzike i isprovati koji instrument, ali valjda nam to ipak nije bilo bitno. Šetajući Puškarom jedne večeri jednom neatraktivnom ulicom slučajno smo vidjeli natpis Music house and shop Rajputana i ušli da vidimo šta nude. To je bio naš početak interesiranja za indijsku klasičnu muziku i jednog moglo bi se reći prijateljstva s braćom Vaibhavom i Ashuom. Oni su iz Ajmera, susjednog većeg grada i vode Rajputanu. Slijedećih smo dana uzeli par satova sitra (ja) i table (Ivana) i kupili instrumente. Opčinio me je zvuk sitra i lagano sam počeo slušati indijske rage (kompozicije). To je jedan od primjera gdje je Indija iz mene izvukla inspiraciju. Poprilično zanemaren interes za sviranjem proteklih desetak godina, ponovo je rasplamsan. Često puta sam se do sada zatekao kako mi je žao što sam zanemario muziku. Dobar je osjećaj opet ju živjeti.
Taj je sitar uvelike odredio moje daljnje kretanje po Indiji. Od kad sam ga kupio, smanjio sam dinamiku kretanja po Indiji. Iz Puškara smo bili odlučili sa instrumentima ići (via Mumbai) za Gou gdje smo intezivno vježbali. Moj je muzički guru Suresh Bhatnagar, 72-ogodišnji muzičar iz Ajmera s klasičnom naobrazbom i bogatim izvođačkim iskustvom. Bio je dekan poznatog Ajmer music collegga. Duša od čovjeka.
U Arambolu (sjeverna Goa) sam ostao tri i pol tjedna, vježbao sitar i živio goanski život. Ivana me napustila nešto prije i vratila se u Hrvatsku. Vrijeme je billo došlo da se vratim nazad u Puškar kako bi nastavio sate sitra i eto me u vlaku s tim ogromnim crnim kuferom koji je jedva stao ispod sjedala – ležaja i zauzeo mjesto za prtljagu troje ljudi.
Zapravo sam se već počeo buditi s izlaskom sunca koje sam promatrao kroz svoj prozor. Lijepe boje. U vagonu su bili pretežito Indijci, ali i par stranaca. Iako koristim prilike za razgovor s Indijcima kako bi što više saznao o Indiji, nekako se čovjek češće nađe da priča sa strancima izmjenjujući korisne savjete o putovanju kroz Indiju. Skupilo nas se osam kojima je za cilj bio tu večer doći do Puškara. Nijemac, Izraelka, Kanađanin, Francuz i Šveđani, svi sa svojim pričama i profilima. Jedan je učio za šamana, pa je bio na putu za Himalaje u potrazi za njima, drugi radi indijski nakit, treći trguje indijskom robom, četvrti nakon 15 godina obilazi indijska mjesta u potrazi za ponovnim produhovljenjem ili mladošču, drugi pak putuju turistički kroz zemlju. Makar je tih 1600-ak km do Jaipura trajalo 28 sati, bilo je to ugodno putovanje. Hrana je u vlakovima solidna, ležaji zbijeni ali ipak ugodni. Ako se na vrijeme kupi karta ovo putovanje košta oko 450 rs (45 kn). Vlak je, po običaju kasnio i u Jaipur smo došli u 4 popodne.
Svi smo zajedno hvatali slijedeći vlak za Ajmer koji je kretao u 5:30 pm. Još nekoliko sati vožnje vlakom uz zalazak sunca nije mi teško palo. Čuo sam se mobitelom s Vaibhavom koji kaže da večeras počinje trodnevni festival klasične glazbe u Ranganath hramu u Puškaru. Stižemo u Ajmer i uzimamo taxije do 15-ak km udaljenog Puškara. Tamo stižemo u 9:30. Vaibhav me dočekuje, ostavljam stvari u Music shopu i zajedno s harmonikašem Kuldeepom odlazimo na zadnji dio koncerta.
Poslije koncerta ih vodim ih na večeru u provjereni restoran Baba. Već se bilo popelo 11:30, a ja se nisam nigdje čekirao. Krenem u stari hotel gdje sam prije bio ostao 2 tjedna, budim gazdaricu, ali hotel je pun. U to Kuldeep odluči da me odvede kući u Ajmer i krenusmo s (vječnim) vespama nazad u Ajmer. Skromna ali topla kuća. Brzo utonem u san.
Bio je to dan mog 31. rođendana. Ali mogao je biti i bilo koji drugi dan.
Pozdrav svima i hvala na čestitkama,
Miro