pisma iz indije 2


Put prema Panautiju i slike oko mene izgledale su poznate. Možda i zato šta sam toliko često gledao svoje fotografije napravljene prije 2 godine. Kasnim na vjenčanje koje je počelo tog jutra. Silazim s busa u Panautiju i krećem direktno prema Prasantovoj kući. Po ukrašenoj fasadi može se vidjeti da je tamo danas poseban dan. Prasant nije kući. Jedan od njegovih sedmoro braće me prepoznaje i prima u kuću. Prasant je u kući od mlade. Ona se zove Neena. Oboje dolaze iz imućnijih familija iz Panautija. Zajedno su već 10 godina. Kad kažem zajedno mislim na držanje rukica. U nepalskom konzervativnom društvu njihovo bi vjenčanje trebalo odobriti daljnje razvijanje odnosa. Javno grljenje, ljubljenje ili iskazivanje emocija među parovima i supružnicima nije društveno prihvatljivo. Apsurdno, ali za razliku od toga, neobično je čest prizor dvoje prijatelja muškaraca kako hodaju zagrljeni i drže se za rukice. Tako je i u Indiji. Takvo nešto u konzervativnoj Hrvatskoj pak ne bi bilo prihvatljivo.

Nakon 8 godina zajedno Prasant i Neena su se odlučili uzeti. Međutim tu namjeru pokvarila je smrt Prasantovog oca, zbog kojeg je Prasant bio u žalosti godinu dana. Tokom korote uvijek je bio obučen u bijelu odjeću i svakodnevno izvodio puju (darivanje bogu, molitva) za svog oca. U tom sam ga periodu upoznao. Tada zbog korote nije bilo prilično da me pozove (ni druge prijatelje) u kućnu posjetu, tako da sam danas bio prvi put tamo. Nakon što je doba žalosti prošlo, Prasant Shrestha i Neena odlučili su krenuti sa zarukama. On ima 32, a ona već 30. Krajnje je vrijeme za vjenčanje.
Gotovo da će ovo biti brak iz ljubavi. Kažem gotovo zato što su ipak roditelji imali određenu ulogu pri njihovom upoznavanju. Onako kako obično bude je da se mladenci prvi put vide na zajedničkom sastanku obitelji gdje se jednostavno predstave jedno drugom – dogovoreni brak. Roditeljskim izborom se postiže očuvanje kulture kaste kojoj pripadaju i ukidanje mogućih nepodudaranja u smislu kulture i načina života. Ista kasta i slaganje roditelja je odličan preduvjet i temelj za stvaranje bračne zajednice koja je dio veće obiteljske zajednice i strukture koja treba biti čvrsta da stvari dobro funkcioniraju. Svojevrsni imunološki sustav jedne kulturne zajednice. Ljubav u pravilu dolazi naknadno.

Tri mjeseca prije Prasantovog vjenčanja bio je dogovoren službeni sastanak njihovih obitelji da razgovaraju i konačno se slože s odlukom da se vjenčaju. Vjenčanje je ogromna stvar i za obitelji mladenaca. Mlada prelazi u mladoženjinu kuću i to je velika promjena za sve.
Mjesec dana prije vjenčanja posavjetovali su se sa svećenikom Brahmanom o datumu vjenčanja. On je po njihovim rodnim listovima odredio da je datum 7.12. najbolji za njih. Zaruke su bile sredinom 11. mjeseca i tada su se izmijenili mnogobrojni pokloni među familijama. Svi su ti događaji popraćeni različitim hindu obredima i običajima Newari kaste. Newari su etnička grupa koja predstavlja većinu stanovništva doline Kathmandua. Imaju posebnu kulturu i jezik.

Nakon šta sam ostavio stvari u Prasantovoj kući, otišao sam ga posjetiti u Neeninoj kući. Pošteno smo se izgrlili. Bio je jako uzbuđen. Razumljivo s obzirom na značaj događaja. U njezinoj kući, također jednoj od ljepših u mjestu okupila se sva njezina familija. Protokol je bio da kasnije u toku dana iz Prasantove kuće krene povorka njegove familije prema njezinoj kući i da se kod nje obavi vjenčanje, na teraci krova kuće. To su inače mjesta za takva važna događanja i ceremonije.
U toku dana familije su izmjenjivale različita dobra, poklone i nakit. Taj su dan mladenci prvi puta zajedno ručali u njezinoj kući. Prasantu su djeca iz njezine kuće ukrala cipele. Da dobije cipele nazad morao je platiti njezinoj obitelji koliko su tražili – 2 000 rupija. Nešto slično našem običaju kupovanja mlade.

Ja sam cijeli dan bio na potezu njezine i njegove kuće i uživao u odličnoj newarskoj hrani, već dobro poznatoj od prije. Taj dan financirala je Neenina kuća. Obrok je bio postavljen vani, na obližnjoj ravnici unutar unajmljenog šatora. Na prvi dan vjenčanja bili su pozvani samo obitelj i bliži prijatelji. Bilo je oko 150 ljudi. Mnogi naši zajednički prijatelji iz Panautija nisu bili pozvani.
Rano popodne okupila se ekipa u i ispred Prasantove kuće. Svirači su počeli svirati. Bio je to svojevrsni orkestar pretežito puhačkih instrumenata popraćenih bubnjem i rogom, mislim. Rečeno mi je da je to relativno nova muzika i da je takav orkestar za te prilike novi indijski utjecaj, U Indiji su svojedobno takav način sviranja preuzeli iz ceremonija u Velikoj Britaniji. Svirali su pretežito indijske i nepalske pjesme i bili poprilično bučni.

Povorka je krenula prema njezinoj kući, inače udaljenoj manje od 100 m. Ljudi su počeli ulaziti u njenu kuću, iako je većina ipak ostala ispred. Obred vjenčanja je bio na teraci na krovu kuće. Tamo su posjedali mladenci, roditelji i Brahmani obiju obitelji koji su višesatno izvodili hindu rituale čitajući vedske retke. Konačno je došlo do samog čina. Nisam sve točno vidio jer su svi željeli biti blizu događaja. Protokol čitave ceremonije je začinjen brdom detalja kao npr. kada njegov djed (pošto nema oca) stavlja nanognicu (tako se valjda kaže) na njenu nogu i to je jedini put kada smije dotaknuti njenu nogu. Mnogo je takvih detalja koje se nipošto ne smiju izostaviti ili krivo izvesti.

Prije samog događaja Rajan, organizator vjenčanja (time se bavi) i njegov prijatelj mi je rekao kako će mlada plakati. Zato jer mora i to se od nje očekuje. Naime to je dio predstave. Stvarno se tako i dogodilo. Ovo Neenino izvođenje na eksplicitan način pokazuje teatralni aspekt karakter ceremonije. Osim što je mladima osvjedočenje ili zavjet, vjenčanje je jedna velika predstava za sve prisutne. Radnja je pažljivo izrežirana, a redatelj bi valjda bio sam bog. Zbog toga se do zadnjih detalja poštuje složeni protokol.
Nakon šta su izgovorene sudbonosne riječi uključujući riječi njezinih roditelja kako kćer predaju Prasantu, ona je stvarno počela plakati. I plakala je još dugo vremena. Čini se da ipak predstava nije ipak bila samo predstava. Potom je i Prasant zaplakao. To definitivno nije bilo režirano.

Krenuli su vani u unajmljeni auto. Već se bilo smračilo. Bend je veselo zasvirao i upotpunjena povorka je krenula okolo Panautija. Bend je išao prvi, onda grupica veselih mlađih muškaraca koja je plesala, pa čovjek što nosi košare s pujom, potom auto s mladencima, onda ostatak. Nije mi bilo do plesa jer sam bio umoran, međutim Nepalci su me povukli u grupu. Zanimljiva je nekakva čudna nabrijanost dok plešu. Vole plesati u muškim parovima. Povorka je često zastajala, pa je krug oko mjesta trajao više sati.

Konačno smo stigli do njegove kuće. Mnoštvo se okupilo oko ulaza i po obližnjim uličicama. Uz posebne blagoslove brahmana neko su vrijeme stajali na pragu kuće. Došao je trenutak i ušli su. To je bio značajan trenutak i od tada je to postala i njena kuća, odnosno njen dom. Društvo i svirači su se razišli, a mladenci su prvi puta večerali u novom domu. Njeni su bili prisutni i darivali su ih. Tu večer mladenci su proveli prvu noć zajedno.

Sljedeći dan je započeo rano. Prerano za mene jer sam ja ostao do kasno budan noć prije i bio iscrpljen od prijašnjeg puta. Međutim po pričanjima drugih i po fotografijama, uža obitelj se digla rano ujutro i pošli su u hram. Opet hrpa obreda. Međutim vrhunac se dogodio kada su u hramu žrtvovali kozu. Naime nakon svih izrečenih mantri i svega ostalog, priklali su kozu prerezavši joj vrat i njenom su krvlju prskali po murtiju - skulpturi božanstva. Zapravo radio je to jedan čovjek, očito profesionalac u tom poslu. Ladno ju je priklao a da pri tom nije pala ni kap krvi po njegovoj odjeći. Bilo je to darivanje bogu i zalog za sretnu budućnost mladenaca. Kada sam ga pitao, Prasantu je bilo teško za objasniti zašto se ta koza trebala žrtvovati. Neke stvari se jednostavno moraju napraviti. I ne samo to, već se trebaju napraviti pažljivo i po točno određenim pravilima. Ako nije tako, riskiraju ljutnju bogova i nesreću za svoj brak. Izuzetna pažnja se pridaje svakoj sitnici koje se izvode s nevjerojatnom predanošću. Svi rituali shvaćaju se vrlo ozbiljno.

Bilo mi je žao šta sam propustio taj dio. Ostatak tog drugog dana je bio određen za zabavu financiranu od strane mladoženje. Bila je to klasična newarska zabava s mnoštvom hrane, pića i muzike na koju je bilo pozvano 600-700 ljudi. Tamo su bili svi koje poznajem iz Panautija. Ljudi su se dobro proveselili, poneki i previše. Pilo se pivo (svojevrsni luksuz) i vječni rakhsi – vino od riže, newarsko alkoholno piće koje udara u glavu. Prije da se može usporedit s rakijom. Zanimljiv je detalj da je tu večer mladenka trebala biti ozbiljna i mirovati. Opet dio predstave.

Treći je dan Neenina familija došla njoj u posjetu u novoj kući. Običaj je da dan poslije dođu vidjeti kako je i da li je zadovoljna u novoj kući. Lijepo od njih. Neena je bila zadovoljna. Na vrhu kuće opet je organizirana bogata gozba. Ugodan razgovor s Neeninim ocem koji je natucao engleski.
Potom me je Prasant pozvao da još s nekoliko rođaka odemo do mladenkine kuće. Tamo je sjeo na pod u jednoj sobi gdje ga je darivala njezina familija– novcima i ostalim. Primio je i neke lješnjake. Nakon toga njezini su napravili večeru samo za nas. Opet hrana! Neena je za to vrijeme bila u njegovoj kući. Vrlo je bitna ta povezanost familija i međusobno prihvaćanje. To je naime preduvjet sa opće slaganje i sreću.
Ja sam se trudio jesti sve čime su me nudili, ali sam pucao od hrane. Došlo je vrijeme odlaska, a ja sam dobio posebnu čast da nosim lješnjake do njegove kuće. Navodno su ti lješnjaci jako bitni (ova vrsta se ne jede) i važno je da se sretno prenesu u njegovu kuću. Kasnije sam saznao da bi stvarno bila katastrofa da sam ih slučajno ispustio i da su pali na pod. Srećom odigrao sam dobro.

I tako je završio zadnji, treći dan. Siguran sam da sam mnoge detalje izostavio. Ali nisam sad baš želio tamo biti etnolog, već sam se jednostavno prepustio i uživao kad su i drugi uživali, ne obraćajući pažnju na svaku važnu radnju. Slijedećih 5 dana Neeni je bilo dozvoljeno da provede u svom starom domu, šta mi se u biti nije slagalo s cijelom koncepcijom, ali tako se to radi. To ovisi o njoj i njezinim željama.

U Panautiju sam ostao još 5-6 dana i provodio vrijeme s Prasantom i ostalim newarskim drugovima. Odmah je sljedeći dan došao poziv za još jednu ceremoniju – obred, za još jedno vjenčanje, ali ovaj put vjenčanje mlade djevojčice sa Suncem.
Kćer meni izuzetno drage osobe - Rupaka, taj je dan postala djevojka. Kada u newarskoj obitelji žensko dijete doživi 11 ili 12 godina (točan datum određuje brahman) mora proći svojevrsni obred inicijacije, prijelazni obred vjenčanja sa Suncem.
Nakon šta je 10 dana bila zatvorena u sobi bez svjetla, na dan vjenčanja izlazi konačno van na vrh kuće prekrivena velom. Ovom prilikom sa Suncem su se vjenčale 2 djevojčice. Na ceremoniju su došli obitelj i bliži prijatelji.
Prekrivene djevojčice su iznijeli i posjeli na teracu na krovu, i okrenuli ih prema suncu. Nasuprot njih je sjedio Brahman. Pretežito žene su okruživale mlade djevojčice i ohrabrivale ih. Nakon prvih mantri brahmana, djevojčice su ustale. Otkrili su ih Suncu prema kojem su gledale žmireći, nenaviknute na svijetlo. Bacale su prema Suncu latice cvijeća. Nakon toga su opet sjele i uslijedio je sat vremena različitih mantri, puja, stavljanja tika i paunovog perja na glavu. Sve je trebalo biti izvedeno točno po pravilu. Nakon toga, otišle su u hram na puju. Za priliku ovog vjenčanja i u čast djevojčica bila je priređena večernja zabava istog dana. Opet brdo hrane i pića i darivanje curica. Poklonio sam Bajaderu, eng-nep rječnik i bojice. Rupakova kćer bila je oduševljena.

Sljedeće sam dane proveo ispijajući čajeve s različitim ljudima u Panautiju. Sreo sam se i sa Subharnom, nekadašnjim političkim aktivistom, starijim čovjekom koji volonterski radi na problemima zabačenih zajednica u tom dijelu doline Kathmandua. Prošli me je put odveo u zabačeno selo Kushadasi, a ovaj but u Dhungarku, udaljenu 10km od Panautija off road cestom. Prošli smo ju motorom, prelazeći preko potoka i blatnjavih lokvi. Stvarno bogu iza nogu. Tamo smo navratili na nekakav sastanak lokalnih dužnosnika gdje sam bio upućen u njihove probleme. Posjetili smo i novu seosku knjižnicu nastalu na donacijama.

Mnogo je tu još ljudi i različitih karaktera, ali nakon tih nekoliko dana u Panautiju, odlučio sam provesti neko vrijeme u Kathmanduu. Ne znajući hoću li ih opet ubrzo vidjeti, sa svima sam se pozdravio (osim s Prasantom koji će doći u Kathmandu) i poželio sve najbolje do sljedećeg viđenja. Sada sam neraskidivo povezan s ovim mjestom i ovim ljudima i zasigurno ću se ovdje vratiti. Odlazim prepun dobrih vibracija.



fotke:
www.facebook.com/photos.php?id=614875613#/album.php?aid=72291&id=614875613
www.facebook.com/home.php#/album.php?aid=72294&id=614875613
www.facebook.com/photos.php?id=614875613#/album.php?aid=72302&id=614875613

pisma iz indije 1


U Delhi sam sletio oko 4 ujutro, 4. prosinca 2008. Zagreb – Istanbul – Delhi rutu (2900 kn jedan smjer) Turkish airlines odradio je bez problema. Poprilično stari ogromni Airbus napunio se u Istanbulu pretežito indijskim življem. Vidjevši moju HR putovnicu obratio mi se naš mladić. Već 9 godina na praznike dolazi u Indiju i taj običaj ima grupica njegovih prijatelja indoljubaca.
Uz ugodan razgovor saznao sam korisne informacije za prvu ruku. Slijećemo, mijenjamo pare, uzimamo prepaid taxi i krećemo za Delhi odnosno Paharganj, kvart u centru grada di se nalazi većina hotela.

Povod mom ponovnom putovanju ovom dijelu Azije je vjenčanje mog prijatelja Nepalca Prasanta kojeg sam upoznao prije 2 godine. Tada sam u Nepalu proveo 2 mjeseca i družio se intenzivno s njim. Putovali smo motorima na jug Nepala kako bi snimili kadrove vojnika Maoista. Jednom će u uređenijem obliku snimke ugledati svjetlo dana. Vjenčanje će biti u Panautiju, mjestu 30 km loše ceste jugoistočno od Kathmandua dana 7.12..
Budući da je let za Delhi bio najpovoljniji, bio sam odlučio jednom kad tamo sletim, naći najbolji put da se dovučem do Kathmandua odnosno Panautija prije 7.12.Pomislih kako bi mogao odmah s delhijskog aerodroma poletjeti za Kathmandu, ali odlučim prozujati kroz Delhi kad sam već tu.

Nakon satne vožnje stigosmo u Paharganj. Iako 4 ujutro, delijske ceste su bile prometne i kaotične. Odemo u hotel. Uz doručak mi priča kako se dogovorio s prijateljem da se nađe rano ujutro u Paharganju. Prijatelj, također predani indoljubac, sad je već 6 mjeseci u Indiji. Dolazi do Delhija kako bi produžio prema Kathmanduu jer jedino tamo može aplicirati za novu indijsku vizu koja traje najduže 6 mjeseci.

Nakon studioznog istraživanja kako iz Delhija doći do Kathmandua, shvatio sam da nije moguće letjeti u sljedeća 3 dana, a i vlak je poprilično teško dobiti makar i do Gorakhpura, najbliže željezničke stanice do Nepala. Između ostalog, razlog je i opći period vjenčanja u Indiji i odlazak na medene mjesece, a Nepal je jedno od IN odredišta. Uzeo sam kartu za bus koji kreće 5.12. “oko 2h” i tamo je “sljedeći dan navečer”.

Dan u Delhiju proveo sam rješavajući te formalnosti i kupovanjem potrepština. Drugi svijet. Gotovo sve me podsjeća na Nepal prije 2 godine. Grad je težak, lud i hektičan. Međutim čini se (!) da ipak sve nekako funkcionira. Zna biti i naporno. Kao šta to rade i u turističkim mjestima u Nepalu, tako rade i ovdje. Teško da se kao zapadnjak možeš šetati ulicom, a da ti se netko ne prikači i ne ucijepi te da odeš u taj i taj hotel, da kupiš ovo i ono ili da ti “sredi šta god ti treba”. “Where you from?” ili u sirovijoj verziji samo “which country?” obično služi za probijanje leda, ali to ih ne zanima, već koliko imaš para u džepu. Naporno je i žalosno šta te svi oni žele prevarit i zaradit na tebi. Uzimajući rikšu ili autorikšu, riskiraš da te rikšist (rikšar?) ugnjavi i pokuša odvesti tamo gdje ima proviziju. Dakako obavezan je i pokušaj da ti naplati više negoli taj prijevoz košta. Nekad i bezobrazno više.

Tim negativnim dojmovima može se pridodati općeprisutno siromaštvo i jad na cestama, skorena prljavština i govna na sve strane. Mnoštvo životinja paradira ulicama, ali svakako krave dominiraju. Kanalizacija u Paharganju je otvorenog tipa. Iz nje se šire miomirisi. Promet karakterizira nedostatak pravila i njihovo nepoštivanje. Zbog takvog nereda vozači učestalo i mahinalno trube svakih nekoliko metara što čini nesnosnu buku i nevjerojatnu frustraciju za pješake koji se izmiču vozilima brojnih kategorija. Rijetki semafori se često ne poštuju, a nije rijetkost voziti u suprotnom smjeru.

Nakon noći u hotelu punom žohara, došlo je vrijeme da odem za Kathmandu i napustim ovu ludnicu. Bus koji je kretao od stanice izvan grada krenuo je sat vremena kasnije. Izuzetno loš i stari autobus, malen i nevjerojatno neudoban bio je prekrcat gotovo potpuno Nepalcima i tibetanskim budističkim svećenicima. Neki su vjerojatno bili u posjetu Dalaj Lami koji sada stoluje u Dharmasali, u SZ Indiji.
Ovo je bilo definitivno jedno od napornijih putovanja u mom životu. Trajalo je točno 40 (!) sati.
Stolice su bile nevjerojatno male i neudobne, a amortizeri busa su već davno bili odradili svoje. Cesta je povremeno bila katastrofalna, pogotovo nakon nepalske granice.

Ispred mene je sjedio mladi tibetanski svećenik koji je (zvuči nevjerojatno) skoro cijelim putem bio u potpunosti pokriven crvenim plaštem. Nisam ga vidio ni da jede ni da pije. Dakako, kako bi mu bilo ugodnije, sjedalo je spustio do krajnjih granica što je zadalo još jedan udarac mojoj nadi da putovanje neće biti netrpeljivo. Budući da je izgledao bolesno i jednom se izrigao po busu, nisam ga htio dekomodirati i pretrpio sam taj teror čitavih 40 sati. Čuveno budističko suosjećanje nije došlo do izražaja; nije se ni jednom okrenuo. Njegov suputnik svećenik većinu je puta proveo igrajući se na najnovijem I phoneu.
Još jedan faktor koji mi je putovanje učinio nesnosnijim bilo je probijanje fibre. Iako sam prehladu vukao već tjednima prije, čini se da je tek sada došlo do krajnjeg stadija. Razni koldreksi su samo odgađali ono neizbježno koje mi se dogodilo upravo sad. Slinio sam na sve strane ta dva dana u busu. Tada sam skužio da je tariguz jedna od stvari koje ovdje uvijek moraš imat pri ruci. Naime oni ga ne koriste i ne može ga se naći u indijsko-nepalskom WC-u.

Čini se da je bilo usred noći kada smo došli na nepalsku granicu. Bus je prolazio kroz carinu dok sam ja rješavao svoje vize i pečate. 25$ za 15 dana nepalske vize i jedna fotografija. Kvragu, slika mi je u velikoj borši u busu. Jedina strankinja u našem busu također nije imala sliku. Dobro onda, kaže carinik, 100 rupija više. Ja odlučih otići po sliku. Kad sam se vratio, vidjelo se razočaranje na njegovom licu. „Zar ti ne želiš pomoći Nepalu, pita on”. Naime tih 100 rupija (ipak samo 1€) zbog neimanja slike je bilo pomaganje Nepalu. Prije pomaganje njegovoj guzici.

Nakon šta je bus sredio s carinom šta je imao, krenusmo dalje. Nije prošlo ni par minuta vožnje, zaustave nas na cesti policajci. Šta je bilo? Carinska kontrola. Bogme čini se da su imali šta iskontrolirati. Jedan je frajer, suputnik od Nepalca Manisha s kojim sam najviše pričao, prenosio preko granice oveće količine meni nepoznatog tereta koje je rasporedio po cijelom busu. Sve je to išlo van. Saznah naknadno od Manisha kako mu je prijatelj dok je bio na carini već potplatio carinike i nitko nije očekivao ovakav ishod pokušaja krijumčarenja. Korupcija je ovdje veliki problem. Tako nam se putovanje odužilo još koji sat.
Kako i priliči ovakvom putovanju, autobus se nije davao upaliti bez guranja. Kao da se to samo po sebi podrazumijevalo, sva muška snaga iz busa je bespogovorno sudjelovala pri svakom paljenju. Gurao sam i ja. Autobus je konačno došao do cilja.

U Kathmandu dolazimo u 7 rano ujutro na dan Prasantovog vjenčanja. Poznajem grad. Pošto sam trebao biti u Panautiju dan prije, skužim da bih trebao doći šta prije. Ljubazno odbijam poziv Sabite, kaste Tamang na doručku u njezinoj kući kraj obližnjeg Hrama majmuna. Išla je u Indiju po nabavku za svoj dućan s robom. Nakon nekoliko sati razgovora u busu, moram priznati da mi je takav poziv bio ugodno iznenađenje, s obzirom da poznajem konzervativnost nepalskog društva, pogotovo kad su žene u pitanju. Kathmandu je ipak malo drugačiji od ostatka Nepala.
Hitro uzimam taksi da me vodi do Ratna parka odakle kreću busevi za Panauti. Kasnim. Ali učinio sam sve što mogu. Veselim se newarskoj ceremoniji kojoj ću uskoro prisustvovati. Veselim se Prasantu. Veselim se Nepalu. Odličan je osjećaj opet biti ovdje. Uživam.