četvrtak, 31.07.2008.

i nemam što.


na satu su tri i dvadeset četiri, a ja nemam snage podignuti se sa stolice i dovući se do kreveta, leći među hladne bijele plahte i barem na nekoliko trenutaka ne osjećati tešku vrelu noć koja se je polako i neumoljivo spustila na prašnjavi pod tjerajući me da svežem kosu u rep koji mi se sada nježno privija uz vrat.
udružila se s noći i sada, moja kosa ne da mi da zaspem.
svaki put kada pomaknem glavu, naježim se.

cesta je suha i vijuga u daljinu.
krošnje su tamnozelene, isprepletene i neprirodno mirne.
prislonim laktove na željezni okvir prozora i udahnem slabašni miris lavande, zemlje i nečeg nedefiniranog netom odlepršalog u zrak iz meni nepoznatih spora.
obično u takvim situacijama poželim vrištati.
ovog puta ne.
to fino raspoznavanje pravih tišina zahtijeva i pravu šutnju.

mobitel je potonuo u madrac i zabljesnuo u mraku.
odlučim nastaviti raspravu, iako sam od prve rečenice svjesna da sve to skupa vodi u slijepu ulicu.
ako je y kromosom sudjelovao u oblikovanju svakog dijela tvoga bića, nećeš smatrati čips hranom niti obrokom i to je naprosto činjenica koju ja ne mogu mijenjati.
ali svejedno mi je potrebno banalno jer imam teoriju da banalno sve pokreće.
možda sam i u krivu, ali kao utjeha mi ostaje činjenica da je strašno zabavno biti površan.
udahnem, pritisnem tipku i na trenutak se privikavam na svjetlo pa natipkam odgovor.

uključim ružni stari ventilator kojeg samo ja smatram divnim dijelom pokućstva pa ga zadržavam u sobi čak i zimi kada osamljen čeka sunce u kutu.

prislonim obraz na mekani jastuk i poželim da današnje jutro bude ljepše od jučerašnjeg kada sam se probudila zbunjena sićušnim kapljicama znoja priljepljenim uz čitavo tijelo jer sam zaspala pokrivena dekom.
jučer je večer bila hladna, ali današnja joj se odlučila suprotstaviti već jutrom koje je tjeralo ljude u hladovinu.

jutros je sunce okupalo dvorište bojom meda, a ja sam češkala mačku iza uha i ulijevala joj hladno milijeko u plavu posudu.
rezala sam rajčice slušajući radio.
popodne je mirisalo na netom ispeglani pamuk i sporo se vuklo iza navučenih zavjesa i tvrdo uvezenih knjiga.
dan je spašen od strane hladnog tuša, leda u frapeu i ljudi čije društvo naprosto nikada ne može biti krivo.

ali te noći me ubijaju.
ili su to pak tišine koje previše nalikuju na šutnje.
ili kapci koji peku tamo gdje trepavice počinju.
ne znam.
imam osjećaj da živim u zatišju pred buru.

ali valjda tako treba biti.

* 03:53 * Komentari (44) * Isprintaj * Permalink

<< Arhiva >>

0

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se