|
pred par dana smo sjele u river nakon zadnjeg sata. mirno sam ispijala cedevitu dok vale nije prokomentirala kako sam zapuštena.
pomislila sam na ogroman sendvič kojeg sam pojela pet minuta prije pa sam pogled usmjerila prema svom prepunom trbuhu i crnim hlačama umrljanim narančastim aurora umakom na čak dva mjesta. ups.
i blog ti je zapušten, dodala je.
pa super.
posrkala sam ostatak cedevite i namjerno uvlačila zrak kroz slamku da proizvedem onaj zvuk koji normalne ljude živcira. nitko oko mene nije pokazivao ikakvu reakciju pa sam prestala. tina je mirno motala duhan, a ja sam u mislima brojala dane od zadnjeg posta.
super. super. petnaest.
nije da ga nisam stigla napisati, jer da se razumijemo, moje slobodno vrijeme nije ispunjeno tko zna kakvim zapanjujuće zanimljivim aktivnostima.
zapravo, imam ga sve više jer mi za školu postaje nekako svejedno sada kada bih se za nju trebala najviše brinuti. čitam knjige koje nisu lektira, ne pišem zadaće, učim minimalno, a na satovima vegetiram.
odlazim u krevet u jedanaest, a ne u tri i spavam osam sati, a ne četiri.
izdržala sam tri dana bez kave.
nisam si više ja.
ali ova nova ja nije kul i ne sviđa mi se. nova ja mora ispravljati jedinicu iz psihologije i buditi se u sedam ujutro da bi otišla na vožnju. nova ja zaboravlja stvari više nego stara, ako je to ikako moguće. nova ja pješači, gleda u prazno i ne drži kemijsku i papir kraj jastuka. vozi se autobusom šest puta dnevno, u knjižnici ne pronalazi željenu knjigu, baca kišobran u kantu za smeće i kisne u prosjeku tri puta tjedno. dopušta da joj nestane 70% muzike na kompjuteru i zbog toga ne puca od bijesa i frustracije. i premalo osjeća.
zato se hitno moram vratiti.
shvatila sam to večeras.
skuhala sam kakao i stavila ruke na tipkovnicu.
jedva sam se sjetila šifre za blog editor.
u ponedjeljak smo prosvjedovali protiv zaključavanja vrata pod malim odmorima.
jer je naša ravnateljica ponudila neuvjerljive razloge za tu mjeru.
jer bismo dobili tri neopravdana ako bismo zakasnili na prvi sat pošto bi nam ulazak bio omogućen tek pod velikim odmorom.
i zbog toga što smo svi preveliki hedonisti pa smo navikli otrčati pod petominutnom pauzom po štapiće s kikirikijem ili kavu kakvu pije dr. house.
i stvarno, to je bio jedan od najboljih dana od kad sam u srednjoj školi.
fotkala sam mobitelom, tako da kvaliteta možda i nije najbolja.
ali objavljujem, čisto da osjetite ugođaj. :)
kasnije sam slučajno upalila tv i otkrila da smo glavna vijest na rtl-u.
jako je fora prosvjedovati, ali, kako sam već njoj rekla, moram priznati da je teško biti revolucionar.
nakon tri sata stajanja, noge ubijaju.
tako da se od ponedjeljka pasivno i lijeno povlačim uokolo.
pisali smo nacionalne ispite koji su bili neobično lagani. i dosadni.
u subotu sam nakon dugo vremena bila u šopingu.
mrzim planirano kupovanje.
htjela sam kupiti puder.
ali.
u tri popodne u dm-u ga nije bilo. niti jednog. trgovina je izgledala kao da je kroz nju prošao uragan, a ne kupci. na policama se ponegdje nazirao koji tester.
nisam znala da riječanke stavljaju toliko fasade na lica.
i još važnije, da ih kupuju subotom ujutro.
morat ću malo pažljivije gledati kada idući put budem hodala po korzu.
možda su sva lica zapravo fejk.
da sam bar muško.
mmhhhmmmmph.
od kada posjedujem želju za promjenom spola?
stvarno više nisam ja.
uostalom, odakle mi pravo da se rugam fejk stvarima uz onoliku količinu spužve u grudnjaku?
šutjet ću.
i ovako i onako u životu bolje prolaze ljudi koji drže jezik za zubima.
|