petak, 28.03.2008.

dva metra nad zemljom.


dvadeset šesti je ožujak, a kod tebe je stalno isto, rekla je.

rečenica mi se nekoliko puta odvrtila u mislima, a onda sam odmahnula glavom i nastavila škrabati formule iz matematike. jer uostalom, ovo je moj blog i mogu pisati kada hoću.
samo... pisalo mi se u tom trenutku jer zapravo jako volim blog općenito jer je sav tričav i jeftin pa mi je prirastao srcu; pisalo mi se stalno, ali to nisam radila zbog toga što sam sklona donošenju radikalnih odluka kojih se, iz ne znam kojeg razloga, volim držati. tako da sam si zabranila pisanje dok mi se nešto konkretno ne pojavi u glavi. ili dok ne dobijem poveću količinu vremena.

prije dvadeset minuta sam umotala kosu u ručnik da se upije višak vode, a onda je zazvonio mobitel. instruktor je zapeo na faksu i nikako nije mogao stići na vrijeme.

nije mi se ni vozilo jer je cesta sva mokra, sunce je počelo sjati, a moj vid i inače nije fantastičan. o sposobnostima vožnje da i ne govorimo.
iako mi je jako dobar osjećaj sjediti za volanom i namjerno usporiti kada primjetim da kamion vozi iza mene. pratim vozačev tok misli koji se kreće od smirenog do krajnje izbezumljenog (tko je nju stavio u auto??).

onda sam narezala tri jabuke na kockice koje su sve bile jednake jedna drugoj pa sam gledala u njih i po stoti put shvatila da stvarno nisam osoba koja s guštom jede jabuke i ne mogu to biti ma koliko se trudila i koliko god to bilo zdravo i lijepo. pa sam otvorila kantu za smeće i smjestila kockice na dno.
jer valjda nema smisla raditi nešto protiv sebe samog pa makar se radilo samo o jabukama.

popela sam se na kat u svoju sobu i pokajnički doklizila do kompjutera.
pristigla mi je vipova poruka kojom su mi poklonili 25 kuna na račun.
potrošila sam ih u roku dvije minute i aktivirala opciju nula. sada jedva čekam sedam sati navečer da mogu pomahnitalo slati svoje kilometarske poruke od tisuću znakova. potpuno besplatno.
ne, ovo nije reklama. ^^

na početku proljetnih praznika, naša susjeda maria pokucala je na vrata verande i ušla u kuhinju.
teta maria ima osamdeset četiri godine i strašno mladenački duh i jedina je osoba na svijetu za koju bih mogla reći da je potpuno sretna. ona misli da je to zato što se ne zamara sa stvarima na koje ne može utjecati, niti želi ikoga mijenjati. teta maria ne drži prodike i kaže da se ne treba družiti s ljudima koji ih drže jer djeluju negativno na okolinu. svakodnevno se šeće do obližnje trgovine, promatra tuđe vrtove i prijateljuje se sa svim susjedima iako se doselila tek pred dvije godine.
za razliku od gotovo svih ostalih starijih ljudi koje poznajem, teta maria je optimist.
iako mislim da bi mnogima bila draža da nije toliko ekscentrična.
dok sam joj mješala cedevitu od grejpa, rekla je da su djeca i cvijeće jedine stvari koje mogu bilo koju žensku osobu učiniti sretnom i da je sasvim u redu plakati do točke u kojoj se osjetiš potpuno iznemoglo pa zaspeš.

stavila sam joj tri slamke u čašu i spustila je na stol. njene riječi nisam shvatila ozbiljno jer bih na prste jedne ruke mogla nabrojati djecu koja su mi barem malo draga. a za cvijeće mi je tako svejedno. kao i za sve ostale biljke u udžbenicima iz biologije za prva dva razreda gimnazije.
ali ipak. stvari koje ti kaže teta maria uvijek ti se podsvjesno vrte po glavi, kao moja štikla ili podatak da u lovor još nikada nije udario grom pa se zato lovorov vijenac daje pobjednicima na olimpijskim igrama.

onda sam se spakirala i otišla u bosnu na selo. kupala sam konje i jela doručak svaki dan.
naučila sam da postoji mnogo mjesta za osobne emocionalne lomove, ali da gradska ćevabdžinica nije jedno on njih. znat ću za drugi put.

teta maria je bila u pravu u onom dijelu izjave koji je govorio o plakanju.

jer je sasvim moguće plakati tri sata bez prestanka i bez ikakvog određenog razloga, hipnotizirano buljiti u džamije, zaspati u šest popodne i probuditi se u tri ujutro pa se tada pitati u kolikoj je mjeri mozak otplovio u sferu ludosti.

jučer sam se vrćala kući zadnjim autobusom i slušala kako trinaestogodišnjak s dvolitarskom bocom bambusa u ruci ostavlja sadržaj svoga želuca ispred izlaznih vrata.
ostatak putnika se pretvarao da ništa ne primjećuje pa sam se prilagodila okolini.

i shvatila sam da je teta maria skoro u potpunosti bila u pravu.
jer su u njenom svijetu, punom livada, konja i doručaka - djeca i cvijeće bili i ukras i radost.
ali danas im svijet nema baš puno toga za ponuditi.

postoje ljudi koji su se rodili više od pola stoljeća nakon tete marie i zaslužuju sreću. nadam se da će mi oni ponuditi neku drugu definiciju ili da će uspjeti sagraditi sreću na nekim drugim temeljima.

ali svejedno namjeravam skoknuti do prodavaonice i kupiti si jaglace u plastičnoj posudi.
za svaki slučaj.

*iz nekog razloga nije moguće komentirati ovaj post. isprobala sam sve što sam mogla, ali eto. neuspješno.
blog hr je zao i ne volim ga. :(

* 12:27 * Komentari (56) * Isprintaj * Permalink

<< Arhiva >>

0