|
inače nemam neki stav o novcu.
ako ga imam, onda ga potrošim.
ako nemam, onda jebiga, gledam izloge.
ne znam štedjeti. niti želim.
nisam jedna od onih djevojaka koje će izdvojiti dvije tisuće kuna za traperice samo da bi u subotu navečer neki dečko upitne inteligencije pomislio da je guzicu s koje blješti d&g pametnije zgrabiti jer je vjerojatnije da će mu vlasnica takve pozadine platiti cugu.
ali opet.
ja sam ta koja kupuje časopise od sedamdeset kuna.
kupujem knjige, pa ih posudim.
vrate mi ih nakon godinu dana.
kada otvorim prvu stranicu na njoj se nalazi otisak šalice za čaj.
kupim prazan paket od dvadeset cedea, prepržim svašta na njih i onda ih podijelim.
sram me reći koliko trošim na parfeme.
jednom sam dala hrpu kuna za sjajilo koje je nakon tjedan dana upotrebe počelo smrdjeti na čarape maratonca.
dnevno imamo do tri slobodna sata, jer su proferorice u ovo doba godine sklone nakupljanju misterioznih boleština. odemo u river, popijemo kavu/sok/kakao.
o vikend-eksperimentima sa kjupekom i brizerom u parku da i ne govorimo.
i novca odjednom nema.
i to uopće nije problem jer znam da sam ga potrošila na ono što sam htjela, premda je trošenje bilo prouzrokovano mojim hedonističko-ljenjivim karakterom što možda i nije najpohvalnija stvar.
no danas sam igrom slučaja promijenila svoj potrošački profil.
ana i ja smo odlučile nakon škole napraviti đir po gradu, zasmetati mojoj mami na poslu i iživljavati se na fotokopirnom stroju umnožavajući udžbenik iz glazbenog kojeg sam izgubila negdje u listopadu.
onda nam je to dosadilo pa smo krenule na bus.
na korzu nas je zaustavila teta iz tele2 i podijelila nam besplatne brojeve koji imaju deset kuna na računu i započela priču: ako uplatiš 50 kuna u sljedeća dva dana, onda ćeš moći obavljati pozive po superekstra cijeni od četrdeset devet lipa prema svim mrežama...
taman smo se je riješile, kada nam je prišao lik odjeven u cvjetasti kombinezon.
akcija-mladih-spašava-gat ili tako nešto.
lispričao se što smeta i ljubazno nam gurnuo promotivne knjižice u ruke i počeo pričati o tome kako su one ispunjene pozitivnim citatima.
dakako, trebalo bi donirati nešto novca pošto su oni neprofitabilna udruga, a tiskanje knjižice je nešto koštalo.
i tako stojim ja na korzu s blentavim knjižuljkom u ruci.
razmišljam o tome kako mi se ne da potrošiti zadnjih petnaest kuna na nešto što ne želim imati, ali opet, lik očekuje da ih kupimo nakon što nam je minutu pričao o veselim citatima i o tome kako će postaviti još klupica na gat.
sram me je vratiti knjižicu natrag i nastaviti dalje.
ali, tko je on da očekuje da kupim nešto što nisam ni tražila?
gledam malo u anu kojoj na licu vidim da misli što i ja, malo u njega.
pomislim: jebemujebemujebemu i posegnem rukom u džep.
ana radi isto.
ne dajem novac pijancima.
ne dajem novac prosjacima.
ali ga dajem brbljavom liku odjevenom u cvjetasto.
šutke hodamo do stanice, a ja otvaram knjižicu na sredini.
piše: omnia mea mecum porto.
lavli.
ali, dan su mi uljepšali francuzi.
-link-
u tako malo vremena kažu toliko toga.
i znam da ste već vjerojatno umorni od predvalentinovskih najava za ljubavne filmove, ali ako je -ovaj- upola dobar kao knjiga, vrijedi ga pogledati.
javim se ja još uskoro. :))
|