|
ovdje je trebao doći jedan sasvim smislen i dugačak post, koji bi me prikazao boljom nego što zapravo jesam, a čitav život mislim i govorim kako mrzim fejk stvari, krenuvši od reaback tenisica do ljudi.
negdje na pola puta, shvatila sam da je pola toga suvišno i nepotrebno, a smisao ne i tražim jer je to jeftino.
onda sam stisnula delete i bilo mi je malo žao, ali to je samo zbog toga što sam negdje ispod površine užasno posesivna.
i zato što mogu napisati sve i svašta, a izreći jako malo toga. onoga što je važno.
stvarno, ali stvarno bih voljela da sada mogu napisati nešto povezano, smisleno, ali u glavi imam toliko misli u isto vrijeme da ih je nemoguće složiti u nešto što će biti razumljivo.
a, sudeći po mom ormaru, ja sam netko tko voli nered pa mi onda možete oprostiti neuredan post, još jedan u nizu.
ne znam kada sam postala jedna od onih koji lijepe žute papiriće na ormar. ali činim to, odavno.
planiram ih skinuti.
papire gubim, a internetu vjerujem.
sve se vrti oko toga da svatko ima neku svoju priču i onda te uvuče u nju prije nego što se stigneš zapitati kamo si to stigao i gdje si stajao. (utorak, 15. 1.)
najlakše je u jednoj večeri potrošiti pedeset kuna na mobitelu, isprazniti bateriju i zapravo ne učiniti apsolutno ništa.
da, neki govore jasnije od vas, ali znate da vas nije problem nadmašiti.
(nedjelja, 20. 1., negdje u noći)
povučeš crtu oko sebe prije nego si toga uopće svjestan.
i onda čekaš da netko zakorači preko nje. nekima trebaju dani, nekima mjeseci, nekima godine.
ali kada to učine, osjećaj nije loš pa možda crta čak i ima neki smisao.
(srijeda, 16. 1.)
lica, lica, lica.
izmjenjuju se oko tebe, a djeluju nekako lažno.
onda pomisliš da je njima tvoje vjerojatno takvo pa ti bude svejedno.
(petak, 18. 1., sat matematike)
sve je treš.
stvar je u tome da je baš svatko spreman prijeći preko svega ako to želi.
(utorak, 15. 1.)
možda bi bilo bolje da ponovno pišemo pisma jer zapravo nemam pojma kakvi su vam rukopisi.
(i ne očekujem da ćete shvatiti.)
kliknuti tu.
|