|
Imam željicu. *trepet*
Da poslušate ovu pjesmu.
Meni se nakon tri godine opet našla na repertoaru.
*sve pogreške u jeziku su namjerne.
*isprika stanovnicima Đakova. Zapravo, ako ste iz Đakova, ne čitajte ovo. :D
* * *
Gledam u jednostavnu papirnatu vrećicu u kojoj se nalaze dva sapuna, mirisno ulje od mandarine, nekoliko vrećica lavande te pomalo izgužvana razglednica i ne vjerujem da sam kod kuće. Još je gore kada pogledam svu onu slanu odjeću razbacanu po sobi. I nema pomoći, lijena sam do boli, odlučujem nakon tjedan dana ponovno uzeti olovku u ruke i napisati post. Tipkat ćemo kasnije, nemam volje paliti kompjuter niti se sjetiti koji je datum. Ovako mi je sasvim dobro.
Neki put događaji su vam jasni u glavi, a da niste sigurni kojim su se redoslijedom dogodili. Je li tako? Meni da. Zato ćete sada dobiti antikronološki posložene komadiće. Tko zna, možda na kraju ispadne u redu.
Besramno skupi autobusić trucka se od Novalje do Zrća. Četiri smeđokose djevojke sjede tako da imaju nesmetan pogled na nekoliko, već prije ponoći pijanih Francuza koji uspostavljaju konverzaciju sa Slovencima.
- werr are you from?
- slovenia.
- *veselo* S-sloveniaaa! I was there! It' s so small.
- ha ha. It is not so small.
- oui. It is.
Pokušavam se sjetiti odakle znam kako je Sloveniju moguće prijeći autom koji je na razervi. Shvatim kako je netko na Korzu prije nekoliko dana pričao da se lampica upalila taman na granici s Italijom, ali ne, neće jedan Hrvat u Sloveniji stavljati gorivo. Pa su je prešli na rezervi i uspješno stigli u Hrvatsku. U međuvremenu, razgovor Francuza i Slovenca znatno je napredovao.
- we stayed at *ime nekog slovenskog sela*.
- where?
- you don't know? But it iz in your country!
- *ljutito* So what?
- you should know it. Slovenia is small country.
- it isn't.
- but--.
Stojimo na terasi kluba Aquarius dok čekamo Lolu koja se izgubila negdje u gužvi zajedno sa zgodnim crncem. Odlazimo po piće, a Ivana ostaje vani. Vraćamo se. Kraj nje stoje tri dečka očite nacionalnosti. Jedan nosi smiješne hlače koje podsjećaju na košarkaški dres, preostala dvojica su niski, imaju frizure inspirirane Tokio Hotelom.
- Germany? pitam.
Odgovaraju potvrdno. Jedan član Tokio Hotel dvojca solidno je ovladao Engleskim. Pričamo s njim, dok košarkaš sakuplja brojeve mobitela i msn-e. Smijemo se jer se ne možemo sporazumjeti. On je u stanju sklepati njemačko-španjolsko-englesku rečenicu, što je pohvalno, ali ne pridonosi uspješnoj komunikaciji. Na kraju se svi sretno cerimo jedni drugima. Oni odluče otići u apartman, već je jutro. Košarkaš nas ljubi u oba obraza i maše. Sljedeći dan zatrpavaju nas pozivima. Mi namjerno ne dolazimo.
A jadni.
Plešemo kraj bazena. Neki Slovenac ostavio nam je sigurno pola litre koktela. Dok ga vraćam natrag na pod govorim:
- blažen bio Slovenac.
Cerim se s Mirtom. Taj prizor promatra dobrodušni Švabo. Ili Čeh. Ne sjećam se više. Valjda je mislimo da uzimamo tuđi koktel pa nam je odmah ponudio svoje slamke. Car.
- Girls, where do you come from?
- Croatia.
Gleda u nebo i smije se.
- not again.
- What? cerim se.
- Here, everybody is from Croatia. Or Italy.
- You forgot Slovenia.
- Yes, Slovenia. Why, o why do you make holidays in your own country?
- This is the best you can get.
Valjda je zaključio da smo u pravu.
- cocktail?
- of course.
Ma ne. Nismo mi sponzoruše. Ti turisti spontano časte. Stvarno. A i ne samo turisti.
Jednog dana, moguće da je bila srijeda, vratile smo se sa Zrća u Pag oko šest i trideset i nadobudno zaključile kako je pravo vrijeme za plažu. Sestrična i ja smo pokupile luftić i bose hodale po hladnim pločama. Inače sam potpuna antiluftićka, mrzim te madrace, podsjećaju me na one ljude koji na plažu ne odlaze sa ručnikom, kremom i novčanikom, nego sa sobom nose pola dnevnoga boravka plus suncobran. Trebala nam je kava. Očajnički nam je trebala kava. To nam je u obitelji. Kafić na plaži se tek otvarao pa nam je naki čistač napravio vrlo dobru tursku kavu. Odjednom smo zamjetile komešanje na plaži. Dvadesetak dvometraša trčalo je do kraja, pa se okrenulo, prošlo kraj nas, okrenulo se, trčalo natrag.
-ajme vidi Džomba.
Kolektivni grin.
- Uu Vori. Špoljarić. Šola.
Šola je trčao iza ostalih. U trenutku kada smo to komentirale, prolazio je kraj nas. Čistač je vikao: 'Šola, cure te zovu na kavu!'.
- Cure može kava?
- Naravno.
Luđaci trče u sedam i trideset. I naši rukometaši. Zato valjda i jesu zlatni. Ah.
Zadrijemale smo na stolicama. Konobari su već stigli.
- Cure može kava?
- Aha.
- Evo mi častimo.
- Blaženi bili.
To jest, bili su dok mi konobar-sezonac iz Osijeka nije popljuvao Rijeku. Kaže da je ružna. Onda se ispostavilo da je samo prošao kraj grada. Pitala sam ga kako može nešto tako tvrditi za nešto što nije niti vidio. Rekao je: 'Ne znam.'
Nije da ne volim Slavonce. Ali primjećujem da se sa ljudima koji žive istočnije od Zagreba slabije slažem. Gotovo bez iznimke.
Na primjer.
Paški klub Vanga. Jedan ujutro.
- Bok.
- Bok.
- Kako se zoveš?
- Ira.
- Mira?
- Ira.
- Irina?
- Ira jebote. Nisam rekla jebote. Ali pomislila sam. To se važi.
- Ja sam (Nemam pojma kako se zove. Recimo Damir.) Damir.
- Drago mi je.
Nije mi bilo drago. Bio je niži od mene.
- Odakle si?
- Iz Rijeke. Ti?
- Iz Đakova.
Krasno. Krasno. Dođem na Pag, a lik iz Đakova mi stavlja ruku oko vrata. Zamišljam Ivanin izraz lica u trenutku kada bih joj rekla da sam bila s nekim iz Đakova i mičem ruku.
- Lijepa si.
- Što da ti ja sad kažem?
- Ne, ali stvarno si lijepa. Nisam dugo vidio tako lijepu curu.
- Aha.
- Ti je ko kad to rekao?
Ne nitko mi nikad nije rekao ništa ni približno slično, eto Damire iz Đakova. Najbolje da se sklonimo u najbliži grm i obavimo to što si namjeravao obaviti samnom, možda nas netko i fotografira kasnije pa se vrati u svoje Đakovo i svima govori kako si bio sa lijepom curom iz Rijeke.
- Ne znaš ni kako se zovem.
- Znam.
- Kako?
- Nekako sa I.
- Aha. Bok.
Kalypso. 23:30.
Upravo je netko provalio kako mu je mama dala deset kuna za Zrće.
- Konobar, 0,003 kole molim.
Presavijala sam se od smijeha i kraj mene se odjednom stvorio neki tamnoputi tip.
- English?
- Yes.
- Si tljepa.
- I'm not blind.
Govori ti da si lijepa glupačo. Ne slijepa. XD
- O, thank you. You have to say 'Ti si lijepa.'
- Si si ljepa. Ok?
- ok.
Zvao se Bernardo (Berr-nah-dou) i došao iz Brazila. Jako mu se sviđa Hrvatska. Imao je prijatelje iz Švicarske kojima sam obećala da ću se vratiti do jedan kako bih plesala s Berrnahdouom, ali sam zaboravila.
6 ujutro. Penjemo se do autobusa.
- Girls, do you speak English?
- Yes.
- Where can we buy ćevapi?
- Now? :D
- Yes.
- I don't know. In Novalja. Maybe.
- Do you go to Novalja now?
- No, we're going to Pag.
- How will you get there?
- By bus.
- At this time?
- Yes.
- I love this country! Really. It's great.
U autobusu smo upoznale Ruse koji tvrde da su Hrvatice najljepše žene koje su ikada vidjeli. Zbunjeno su gledali u naše rimljanke i mrmljali:
- Croatian shoes.
Kod ruskinja valjda nisu u điru. Možda je prehladno.
I tako. Nemam više ni volje, ni vremena, ni živaca. Jasno da nisam rekla sve. Ovaj blog je javan! :D
Baš sam vesela. Zbog razgovora na lošem engleskom, plesa, hodanja, nespavanja, masnih bureka u sedam ujutro i dugih šetnji s fotoaparatom. I kupala sam se. Poprilično potamnila. Bilo je lijepo. Stvarno.
Osim što mi se pokvario fen čim sam stigla na Pag. Pa sam sušila kosu prirodnim putem. To je znalo potrajati. Ali nema veze. Ima nečeg zabavnog u sitnim nezgodama.
Udebljala sam se. Ah. Što sad...
Lubenice. :D
Za kraj, nekoliko fotki.
|