|
Ali to ne znači da mi se u životu ne događaju čudne i sramotne stvari.
U zadnje vrijeme odlazim spavati oko šest ujutro.
To nije ništa loše, no ukoliko vam prijateljice iz razreda dogovore kavu u devet i pol (ujutro!), stvari se lagano zakompliciraju. Kada sunce počne provirivati kroz prozor, odlučite da nećete niti spavati.
U devet tupo gledate u sat dok su vam noge još uvijek pod čudnim kutem pa se trgnete, počnete pisati ispričavajuće poruke dok drugom rukom neuspješno pridržavate majicu kako biste glavu provukli kroz dva od četiri ponuđena otvora. Zatim shvatite da vam bus prolazi za koju minutu i to ne kraj vaše stanice. Zovete prijatelja koji vas velikodušno preveze na drugu, zadihani uđete u autobus, sjednete na jedinu slobodnu stranu (sunčanu) i nakon deset minuta shvatite da vam se lak na rukama topi zbog vrućine. Odjednom nervozni vozač, zrak kojeg ne možete udahnuti i mala truba koja svira na iPodu postanu strašno zabavni pa se se vaš odraz na staklu cereka. A opet, možda je tome uzrok žena u debeloj ružičastoj haljini od frotira i zelenim tenisicama marke puma.
U grad dođete dobre volje, sjednete u mračan kafić i pričajući zaboravite na vrijeme dok ne shvatite da su se gosti za svim drugim stolovima izmjenili. Lijeno se prošetate po korzu i razmišljate o tome što ćete jesti za ručak. Odlučite se za rajčice. U sebi se pomolite da ih je mama stavila u hladnjak i odete joj kupiti poklon za rođendan.
Prespavate poslijepodne, navečer odete na sladoled. Dok se vraćate kući u autobusu slušate o pijanstvu čovjeka kojega ne poznajete, ali zbog toga nije manje smiješno. Zaključite da dan uopće nije bio loš. U mislima onu 'po jutru se dan poznaje' skinete s popisa korisnih poslovica.
Lola je završila u bolnici na nekim pretragama. Stoga smo je Ivana i ja nadobudno odlučile posjetiti.
-Hoćemo joj nešto kupiti?
-Pa da, to se radi kad se ide u bolnicu.
-Okej. Ajmo u Kerum.
Slaže nezadovoljni izraz lica.
-Što?
-Kerum.
-Pa?
Već se cerekam.
-Pa ono, kužiš, Kerum. Jadan je.
-Kakve veze ima, najbliži je.
-Ajde.
Ivana bira Milka praline.
-Pogle ove šugave praline. Vidi se da su iz Keruma.
-Zašto?
-Vidi omot.
Pokušavam zadržati ozbiljan izraz lica dok ona vadi bomboniere i ispituje ih pogledom.
- U Kerum šalju one najgore.
Uskoro izlazimo iz robne kuće. Ja hodam po gradu sa žutom Kerum vrećicom, a ona se pravi da me ne poznaje. Pokušavamo uhvatiti bus u kojem nema kontrolora, a ja usput spominjem:
-Ma valjda nije na Sušaku u bolnici.
-Nee, rekla bi nam.
Uskoro se penjemo i dolazimo pred bolnicu, usput primjećujući kako je baš bolnica morala biti sagrađena na valjda jedinom brdu u Rijeci.
Vadim mobitel.
-e, Lola, mi smo tu.
-super, sad ću ja izać.
Sjedamo na zidić. Čekamo koju minutu. Nema je.
Opet vadim mobitel.
-pa gdje si ti čovječe?
-kraj žute zgrade.
Hodamo do žute zgrade. Nema nikoga. Vadim mobitel.
-lola jebemusve, pa gdje si?
-pa pred zgradom.
-ma što?
-gle, kad idete iz smijera plaže...
-ma koje plaže?
-je ona pukla?
Dolazi mi do mozga.
-ti si na Kantridi?
-ajmeee. Da.
Plačem od smijeha dok trčimo na stanicu i hvatamo prvu jedinicu.
-zašto je ona na Kantridi? Pa već je velika.
-da, ja sam mislila da oni do 16 idu u dječju bolnicu.
Stojimo pred vratima, a oko nas slobodna mjesta. Nakon nekog vremena Ivana zaključuje:
-Ovo je ful sramotno.
Lola nas čeka ispred bolnice sa cerekom na licu. Olazimo u minijaturni park, jedemo Milku s rižom, potpisujemo se na klupicu i planiramo odlazak na Pag.
Ivana i ja hvatamo bus u sedam i pol. Dok hodam doma, počinje padati kiša i slušam neku sjetnu pjesmu.
Dolazim doma, čestitam mami rođendan i odem se istuširati. Dok sjedim na kauču omotana u ručnik i jedem komad torte shvatim da dan opet nije ispao loš.
-----------------------------------------------------------------------------------------
Pogledala sam Heri Potera u kinu. Tako-tako je.
A sedmu (zadnju?) knjigu sam kupila već u subotu. Slučajno. Namjeravala sam kupiti Otok i ugledala novog Pottera na polici. Pa sam kupila i njega. Nisam daleko odmakla. Za sada su umrli Moody i sova. Bijedno. Očekivala sam pokolj. :P
Kasnije sam na net.hr-u vidjela fotografije ljudi koji su kupovali Pottera prvi dan, kao i ja. Strašno nešto. Neki dvadesetpetogodišnjak stajao je nasmiješen sa štapićem u ruci. Bila sam pošteno ismijana na msn-u. :P
U četvrtak idem jesti tajladndsku hranu. Ukoliko se više nikad ne javim na blogu, znate što je uzrok. :D
I tako.
Razmišljam o tome da odem na kavu. Ali ne da mi se baš. Neki kućni dan mi je danas. Možda odem čitati. Ne znam.
Prije nego što odem, prenest ću vam Slavičinu i moju mudrost tjedna:
Da sam muško bila bih Petar Pan.
Jer on može letjeti.
(i on je taj koji je imao onu zgodnu vilu, zar ne?)
Nema pjesme za kraj. Ništa mi se ne sluša. A i zla sam.
|