|
Praznici su burni.
Sunce prži. Baš žestoko. Pogotovo po danu, kada odlučim prošetati do stanice koja mi je i ovako ispred kuće, sjesti na bus i prevesti se koju stanicu, da bih sišla i otvorila vrata od knjžnice dok mi se magli pred očima.
Pronašla sam odvratno sladjunjavu, pravu tinejdžersku knjigu, zaboravila na sav ponos i stavila je na pult moleći se da iza mene ne stoji nitko tko je:
a) tinejdžerica koja zna o čemu se u knjizi radi;
b) superzgodni dečko koji uvijek ima slušalice u ušima i za kojeg nikada ne bih pomislila da čita, dok ga ne vidim u knjižnici. Pa me bude sram jer čita knjige sto puta pametnije od mojih.
c) svatko tko nije jako kratkovidan jer je naslov upadljiv. Bludan svakome tko je mlađi od 25, opija se vikendima i živi život koji nije zanimljiv nikome osim njemu samom.
Dakle svima nama.
Knjižničarka me podsmješivo gledala dok sam je trpala u svoju novu crno bijelu torbu sa pticama i zlaćanim srcima koja su toliko odvratno ljubavna da mi se od njih okrene želudac. Al svejedno mi se sviđa. Torba, ne knjižničarka. Ona je zla.
Shvatila sam kako će mi torbe uskoro postati fetiš. Ako već nisu. Mislila sam da sam se zadržala na satovima i okvirima za naočale. Ali ne. Polako propadam u još dublji krug potrošačkog pakla.
Kada sam bila mlađa, previše sam razmišljala. (kad sam bila mlađaa, rekoh.) Čak i o torbama, o njihovoj ulozi u nečijem životu. I shvatila da su skroz bezvez. Nemaju smisla. Pogotovo one manje u koje ništa ne stane. Mobitel i pokaz i ovako možeš strpati u džep.
Ali malo-pomalo i ja sam postala jedna od onih koje torbu stalno vuku sa sobom. I to čak ne neku lijepu, malenu. Ne, ne, ja imam veliku tortbu u koju osim mobitela i pokaza koji su nužni za život, moraju stati stvari koje su za život još nužnije. Labello na primjer.
Boca vode, pa sjajilo, fotoaparat, osobna, članske iskaznice iz knjižnica i tako u nedogled.
No svejedno još uvijek kategorički odbijam kupiti novčanik. Novčanici su bespotrebni. Osim ako nisi bezobrazno zgodan pa će ti netko ruke prije zagurati u džep nego u torbu.
Svi ostali smrtnici ne trebaju novčanik. Ako se pitate zašto, spustite pogled malo niže, do svojih hlača. Imate džep? Onda ga koristite.
Onaj bijeli kupaći iz prošlog posta nisam kupila. Kada sam došla po njega, bio je prodan.
Ppitala sam prodavačicu hoće li dobiti još. Pogledala me kao da sam luda, pa sam se okrenula i otišla. Utješila sam se kupnjom torbe i novim mirišljavim mlijekom za tijelo kakvo već imam doma, ali sam si obećala da ću ovo koristiti. Svaka prava cura koristi mlijeko za tijelo. Tako barem piše u nekom časopisu.
Ja onda nisam prava cura. To me bacilo u depresiju, ali ne zadugo. Postat ću. Sve se može kad se hoće.
Ivana i Lola kupile su mi nenadjebivu torbu za rođendan.
Iz nekog razloga sviđa se curama, ali je dečki mrze.
-Opet ti s tom torbom za plac.
-Šuti glupane, dobila sam je za rođendan.
-Netko te ne voli.
Sada bih stavila fotku na blog da mogu napuniti baterije od fotoaparata. Ne mogu naći punjač. Uvjerila bih šire pučanstvo u ljepotu te torbe. Ali ne mogu. Čak nemam niti jednu fotku s Paga.
Prelako gubim stvari.
I sada bih pisala post do sutra, ali idem na sladoled.
:D
A to je jako bitno.
... i da, molim vas odgovorite na naslov. Bilo kako. Bit ću vam zahvalna.
... i da, nemojte pratiti aferu s Vlatkom Pokos. Tko joj kriv što nema više gaćice od tisuću kuna. Ima i važnijih stvari u životu. Recimo cedevita od limuna. Barem je fina.
... i da, uživajte, ljeto je.
|
