muji više nema priču.

U utorak sam napisala post. Bio je dugačak jer mi je došlo da se istresem malko na čitav svijet, a onda me blog editor nakon dva sata tipkanja po n-ti put iznevjerio i izbrisao ga. Nakon toga sam odlučila prijeći na bloger hr, ali sada sam se smirila i odlučila ostati tu. No word je od sada obaveza, a ne privilegija.

U R.E.M. sam fazi i to je loše zbog toga što mi se plače:
a) kad gledam more. Valove točnije. Iz nekog nepoznatog razloga.
b) kad vidim susjedova mačka da lovi mušicu, pa se sav spetlja i snažno se lupi po svom repu.
c) kada razbijem svoju omiljenu nes šalicu i onda se porežem na krhotinu.

Postoje ljudi koji su čitav život u R.E.M. fazi. Takve ljude volim zbog same činjenice da ne mogu doći u ovakav period poput mog, pa nisu kmeljavi i život im je lakši.

* * *


Dođem doma iz škole, nabrzaka uskočim u pidjamu i dopustim suncu samo djelomičan ulazak u sobu. Namjestim krevet, što se i inače ne događa često, kako bih mogla odspavati popodne, što se događa... Pa skoro nikad.

Legnem, sklopim oči i začujem onaj poznati zvuk msn-a. Ljudi mi se javljaju zbog toga što vide da imam strange currencies na repeatu. Nabace onaj ja-sam-te-prozreo stav pa pitaju tko je taj sretnik, jel visok, što sluša, da li uopće čita, možda ga i poznaju, jel voli pohane jabuke.

A ja čak ni ne znam ako se jabuke mogu pohati.

Onda se razbudim i odem učiti, kada se već čitav svijet urotio protiv mene.

Moooi se sramoti (1):
Subota navečer. Passage. Dim. Glasna muzika unatoč kojoj svi sjede, međusobno se nadglasuju i tiho smijulje.
Ulazim s dvije prijateljice i pridružujem se ostatku, već od popodneva ulogorene ekipe.

-što ćete piti?
-nes vanilija.
-nemamo kave.
-onda cappuccino.

Čula sam samo ono «nemamo» jer je glazba bila preglasna, no to daveža nije spriječilo da mi se ruga.

-nema kafića u Rijeci u kojem se služi kava nakon deset navačer.
-ima.
-oš se kladit?
-oću.
-ok, idemo na kavu kamo god ti hoćeš, bilo koji dan, samo da je nakon deset i vidjet ćeš da nemaju. Dogovoreno?
-je.


Znala sam da ću dobiti ovu.

-nekoliko dana kasnije-

-e, idemo mi na kavu?
-škola mi završava u osam, neću čekati do deset samo da te uvjerim kako postoje normalni kafići.
-ok, idemo sad.
-ali onda ništa od oklade.
-dobro.
-dobro.

* * *
-ja ful dobro igram pikado.
-ne igraš.
-kako ti to možeš znat?
-sjediš ispred mene i piješ kavu. Ja to vidim. Nemaš pikado potencijal. Ja igram bolje od tebe.
-ne igraš.
-zašto?
-jer si cura.
-zbog toga što sam cura, automatski sam hendikepirana za igranje pikada?
-da.
-igram bolje od tebe.
-ne igraš.
-oš se kladit?
-da.

Ako itko ima brzinski savjet za igrače pikada statusa 'početnik' nek mi se javi.
Lagala sam, naime.
A ne volim gubiti oklade.

Moooi se sramoti (2):
Moooi piše sastav iz hrvatskoga jezika. Pretvara se da je Wertherova Lotta koja piše pismo svojoj prijateljici. Odjednom shvati da je strašno važno u priču ubaciti kip koji bi aludirao na poneku bludnu radnju. Romantizam. Plakanje nad cvijetom, držanje za rukice i tako to.
No postoji problem.
Moooi nema pojma kakvi su se kipovi radili u 18. stoljeću u Njemačkoj.
Zato se obraća za pomoć DsK.

- mislim da nisu radili nikakve kipove. oni nemaju smisla za lijepo.
- imas pravo. mozda imaju neke uvozne.
- kako su uvozili kipve?
- mora da su zato njihovi konji onako snazni.
- htjela sam rec na kamion :D

* * *
- e ima li u Njemackoj labudova?
- iz uvoza :D
- a bit ce.
- ofkors da ima. svagdje di ima fontana, parkova i rukavica bilo je labudova.

* * *
- jel ima grm kupine bodlje?
- oces da nekom potece rumena krvca? :D
- ne ne. zeljela bih poderati skute. :D
- ima. Trnje.

Da, da. Idem u drugi razred jezične gimnazije, a mislim da biljka ima bodlje, dok u sastavu imam asocijacije na, redom:

Znojno čelo
Werthera
Dvije prijateljice
Bijele rukavice
Voajerstvo
Drhtave grmove kupina
Vlažno podnožje fontane

Krasno.


Moooi se sramoti (3):
Ovo je previše za mene.
Ako u nekim novinama slučajno naiđete na fotografiju djevojke koja pohlepno zagriza u sendvič dok hoda korzom... To sam ja. :(


* U imeniku imam opasku: "ucenica nosi hladno oružje."

Zli profesor iz geografije me uhvatio kako režem na njegovu satu.
Papir. Škarama.

No kad netko 2128. godine otkrije taj imenik i pročita opasku, pomislit će da sam bila luđakinja.

Moj ugled trajno je narušen.

Sluša se: (ajd' pogodite :D)

ne mogu vjerovati da je toliko vremena prošlo od zadnjeg posta. nekako mi dani samo prolete.

još samo mjesec i pol, još samo mjesec i pol.

nikad nisam zeljela neko ljeto vise od ovog. super mi je u skoli, da se razumijemo, ali svaki put kada u DM-u prođem kraj onih hawaii ulja za suncanje koja mirisu na malibu, mjenjala bih sve vesele kave prije skole/kad markiramo/nakon skole za mjesto pod palmom.



i da. morate skociti tu. morate.
jer je to nesto ljepo i sareno.
a nije lunapark. ni lizalica.
ni izgužvana plahta. :D

sad vam vjerojatno nista nece biti jasno. hoce nekima.
recimo samo da sam ja bila 'inspirirana' na dan kada smo se dogovarali za ime bloga.

do neceg sadrzajnijeg ostavljam vam za preslusati najhorny pjesmu koju sam cula u zadnje vrijeme.
u skladu s raspolozenjem u srijedu.
i dan nakon toga.

nema je :(
nema.
glupi radioblogclub.

bright eyes-pull my hair

i đinina preporuka SOJA-you don't know me koje, dakako, nema tamo.

*sigh *

uvijek vam preostaje dobri stari limewire i vjera u moj ukus.
sretno vam bilo. :)

Napisala sam onaj popis pet ljubavnih pjesama i od onda me progone neke nove, neke bolje, neke ljepše. Iznova. I muka mi je od toga jer bih mogla napisati još barem četiri posta u kojima bih trkeljala o tome kako su dobre i krasne i sve. Ali neću. Ne dam se ja.

Problem je u vremenu. U tome što je sunčano i sve je nekako ljetno pa se ne mogu prisliliti da zagrijem stolicu i izdržim do kraja.
Stavim budilicu da zvoni u sedam, probudim se u deset. Pa se živciram što ne stignem, onda shvatim da ništa ne mogu učiniti i prestanem se truditi. Napišem zadaću, pročitam novih nekoliko stranica iz knjige-koju-trenutno-čitam, istuširam se, operem kosu, obučem, možda složim sendvič, odem na msn i na kraju polumokre kose te prenatrpane torbe jurim na bus.
Onda u školi živim za odmore, gledam u sat i uvijek me iznova zapanji kako neki prolaze tako brzo, a neki se otegnu toliko da bih se najradije ustala i pomaknula kazaljku.

No sada smo ujutro, pa ću se valjda supjeti orgarnizirati. :D
*već vidim M kako me šiba pogledom*

Jučer smo otišle na more, a ja sam kašnjivo biće.
Stoga sam:

a) u petak dobila poruku sa temeljitom razradom i usklađenim rasporedom autobusa
b) u petak dobila poruku u kojoj me mole da ne kasnim
c) u subotu dobila podsjetnik
d) u nedjelju su mi stigla čak tri SMS-a u kojima su mi moje prijeteljice prijetećim tonom poručivale jednostavnu poruku: ako-zakasnim-ode–mi-glava.

Naravno da sam kasnila.

Lijepo sam došla u grad sat vremena prije, ali sam se morala prošetati sa curama koje su mi iz Bonavie pokrale mjesečnu zalihu gelova za tuširanje. Što je pristojno je pristojno.

Onda sam shvatila kako nemam labella.
To je delikatna situacija koja iziskuje trenutnu reakciju, najčešće, pa tako i ovaj put-trčanje u DM. Kada sam već bila tamo, shvatila sam da ne bi bilo loše kupiti i kremu za sunčanje.
Mislim da je to zbog toga što je spiker na radiju kojeg sam slušala u autobusu (ne pitajte) pričao nešto o šetetnosti UV zraka.
Tri minute sam zbunjeno stajala pred policom i pitala se kako su sve kreme od lani do ove godine uspjele poskupiti za 23 posto. Ne ide mi matematika inače, ali kada treba postotak izračunati, majstorica sam. (Roditelji mi rade u osiguravajućem društvu. :P)
Napokon sam zgrabila nešto što je mirisalo na kokos i more i trčala... do reda za blagajnu. I čekala u njemu 23 minute. Do 11:56. Bus je trebao krenuti u podne. Potaknuta vibracijom vlastite torbe koji je prouzročio mobitel čiju je zvaonjavu uzrokovala M, spustila sam orbit, labello i kremu na pod i ljutito izašla van mumljajući pritom nešto o 'lošoj kvaliteti usliuge.'
Mislim da sam ostavila dobar dojam jer je jedna žena učinila isto.



Nakon toga sam mahnito trčala po korzu, udarila ženu koja je jela hamburger (oprostite teta ako ovo čitate, nije bilo namjerno, a kečap se može skinuti i na 40° ako imate dobar deterdžent), pretrčala preko crvenog i osjećala se užasno krivo i debelo dok sam pretrčavala Most hrvatskih branitelja dižući ogromnu buku.
Na kraju sam ipak sretno stigla na bus, a stres me potaknuo na pričanje, tako da se nisam gasila do Kraljevice, na opću žalost mojih sudružica i vjernih pratiteljica u svim nevoljama.

Onda smo se iskrcale na nekoj pustopoljini *:P D&P sorry* i pjesacile jos dvadesetak minuta nizbrdo kroz neko granje, a ja sam pametnica obula balerinke.



More mi je bilo preledeno, ali sam zato fotkala čitavo vrijeme.
Ili vrijeme dok mi se nije ispraznila baterija.
Kako god.

*pojela pola kutije domaćica.
*hodala po plaži u zimskoj majici.
*niti jednom stala na govno.
*preživjela uspon (najveći fizički napor u posljednja dva mjeseca, vjerujte mi).

Otišla po mcflurry, a vani je puhalo i bilo hladno za poludjeti.
U autobusu maštala o kroasanu i Opakim Pogledom odmjeravala lika u bijeloj jakni. Izgledao je zlo. :D

I tako...
Sada sam vesela i morat ću učiti fiziku cijelo popodne. Onda više neću biti vesela.
Možda i hoću.

Za kraj pjesma. Tko je ne poslusa, zloban je i ne voli me. :(
Fala Đini.