|
U meni se trenutno svađaju entuzijazam i onaj poznati: 'ma nemoj se niti truditi' osjećaj.
Mrzim izlete.
Sve je počelo još u osnovnoj školi kada smo imali razrednicu za koju još uvijek mislim da je jedna od najglupljih osoba koje sam imala prilike upoznati.
Htjela nas je povesti na ekskurziju u Zagorje.
Uskoro su svi oni njeni: 'dvorci, pašnjaci i mirnoće zelenila' pali u vodu, jer nema četranestogodišnjaka koji će prihvatiti 'kulturno uzdizanje' i 'obogaćivanje znanja' na štetu onih boca piva pažljivo smještenih na dnu putne torbe. Ili kupanja i sunčanja. Ili svega zajedno.
Nakon toga pao je prijedlog: Neum.
Egzotično, ha?
Naravno da ne.
Opet smo odbili jer nismo namjeravali izgubiti dva (od tri ponuđena) dana na putovanje.
Razrednica je bila smrtno uvrijeđena, ali na kraju je bilo onako kako smo mi htjeli.
Bili smo u Šibeniku, Biogradu, Kornatima, Paklenici i NP Krka.
U tri dana.
I savršeno smo se proveli isključivo zato što su u mojem tadašnjem razredu postojale osobe koje su bile bez dlake na jeziku i koje su se znale izboriti za svoja prava.
Možda nisu svi bili odlični učenici, ali su znali što hoće, i još važnije-kako to dobiti.
Onda sam krenula u prvi razred gimnazije.
I naravno, došla sam u razred prepun pametne djece, ali tolikih poslušnika da je to nezamislivo.
Nismo bili na izletu, niti jednom.
Dok su oni iz paralenih razreda bili na izletima dva puta.
Kada sam nakon jednog sata rezrednika pitala razrednicu zašto smo mi jedini koji nikada nigdje ne idu odgovorila mi je kako se slučajno tako poklopilo.
Slučajno-mo'š mislit'.
(I, bravo, Moooi, samo ti pitaj).
Ove godine nam je veselo najavila izlet na koji je trebao ići samo naš razred.
Škola nam se htjela odužiti.
Destinacija-pogađate-Zagreb.
Zašto svi ne-Zagrepčani misle da je Zagreb neka ekskluzivna destinacija?
Gotovo svi moji prijatelji su tamo barem nekoliko puta godišnje.
Par dana prije izleta on sâm je prestao biti izlet za 2.d i postao izlet za sve druge razrede.
Da se nagradi drugo mjesto u državi na nacionalnima iz engleskog.
Dobro.
I sada, kada mi konačno hoćemo pošten izlet, barem dvodnevni - svi nadležni vrte glavama lijevo-desno.
A mi bismo u Italiju.
No, potrebno je to objasniti profesorima i ravnateljici.
Dakle, boce piva potrebno je zamaskirati novootkrivenom željom za dubljim proučavanjem kolijevke humanističke i renesansne kulture.
Ja bih Firencu, ali ona je daleko.
Veneciju bismo možda mogli dobiti da igramo na kartu karnevala.
I ne znam...
Morat ćemo do turističke agencije.
Mi.
I kada nađemo najprihvatljiviju ponudu, moramo je dati razrednici.
Onda se još malo moliti da prođe.
A, ako ne, uvijek nam preostaje Istra.
Pokažite mi jednu osobu iz Rijeke koja nije prešla Istru uzduž i poprijeko, pa vas častim kavom.
I sada sam u iščekivanju.
Preostaje mi samo slinjenje nad sličicama.
|