|
Sada bi trebalo biti lako. Sada bi riječi trebale pljuštati po papiru.
Sjećam se jutra onoga dana kada si poginuo. Bilo je toplo, suho i narančasto, jedno od onih jutara za koje čovjek poželi da traju. Kuća je bila prazna, a to jutro se sve brže pretapalo u dan. Bosim nogama dotakla sam hladan drveni pod te sneno dotapkala do tuša. Stari ventilator je svojim brujanjem razbijao tišinu, a opet, činilo se da pjevuši neku tihu, sjetnu melodiju koja se stapa sa hladnim vodenim kapljicama. Zamotala sam se u topli ručnik i sjela na mekan krevet. S mokre kose kapalo je na bijelu plahtu, ali nisam se brinula, ta mama se trebala vratiti tek kasno popodne, a do tada sve one pogrešne sitnice mogu biti izbrisane.
Ah, znam da ti mrziš patetiku, ali prosječno ljetno jutro jedne šesnaestogodišnjakinje upravo je takvo. Zar misliš a je sve ono što je pisalo u silnim knjigama koje su prošle kroz tvoje dlanove, iz kojih si mi toliko puta čitao – bilo laž? Samo fikcija nekog banalnog pisca? Prevario si se, dušo, i ne samo toga puta. Istina je, pisci lažu, obmanjuju, no nikada laži ne ponavljaju dvaput, pa one niti ne mogu postati klišeji. Jesi li to primijetio ikada? Toliko je toga što te želim pitati, što ti želim reći. I pogledaj, tek što sam počela pisati, našla sam se izgubljena među vlastitim riječima. Ne, to ne smijem učiniti, izgubiti se, jer već sam predugo bila izgubljena u nečem mnogo važnijem od riječi.
Dakle, stali smo na jutru. Ah, i sam znaš da su takva jutra posebna. Jutra u kojima se dan čini beskrajan, večer tako daleka. Jutra, koja provodiš sjedeći na krevetu pitajući se što bi dalje trebao učiniti. Jer te ne pritišće baš ništa; jer si mlad i slobodan, a to jutro je još samo jedno u hrpi jutara koja te čekaju, u kojima se mladost čini divna, koja se lijepe za pamćenje kako bi ih se sjećao mnogo jutara kasnije.
Sjećam se kako si se došuljao do moga prozora, a ja sam se, kao i uvijek, pravila da te ne vidim. Preplanulim rukama podignuo si nekoliko kamenčića iz maminog vrta, a zatim ih sigurnim, odmjerenim pokretima bacao prema mojem prozoru. Sunce se već vinulo visoko na nebo, pržilo je snažno i na prozor udaralo snažnije od tvojih kamenčića. Odmakla sam zavjesu, podigla ruku i smjestila je na čelo, a zatim na lice nabacila iznenađen izraz. Trkom sam se spustila niz stepenice i žurno otključala vrata. Sjećaš li se kako su me ljubio toga jutra? Kako je kuća mirisala na kavu i breskve? Bio si sretan, prstima si prebirao po gitari, tako ti ja malo trebalo da završiš tu pjesmu. Smijao si mi se kada sam ti predložila da za kraj u pjesmu ubaciš malo onog ritma kojeg je tako poslušno diktirao ventilator. Pretvarala sam se da sam uvrijeđena, jer ipak, pjesma je bila namijenjena meni. Zašto joj nisam mogla odabrati kraj? Znao si sve to, ali ipak nisi prekinuo tišinu među nama jer sada ti je onaj ritam, kojem si se još časak prije smijao, imao smisla. Ispijala sam zadnje kapi kave iz šalice i promatrala tvoju narančastu košulju. Nije ti pristajala uz oči, no svejedno je izgledala lijepo. Tada si naglo ustao i pitao me hoću li zaplesati. Mislila sam da si poludio – znao si da se radio pokvario. Kako, pitala sam, a ti si se osmjehnuo i pogledao prema ventilatoru.
I sve mi je bilo jasno.
I zaboravila sam gdje sam, koji je dan, koji je sat.
I koliko vremena ovako skakućemo.
I nisam znala da te zadnji put gledam.
Sve se pretvorilo u klišej.
A možda i nije, jer kada si me zagrlio za odlazak nisam nosila onu prekrasnu haljinu koju sam odjenula na vjenčanje tvoga brata. Samo sam stajala u svojoj sobi, umotana u zeleni ručnik, raščupane, polusuhe kose.
I tada si nestao iz mog života.
Možda se pitaš zašto ti ovo pišem, ali sada, nakon toliko vremena, već se bojim da si i sam ponešto zaboravio. Možda zato što mi je trebalo dugo da shvatim da mi je taj dan najmilija uspomena na tebe. Možda zato što sam tek sada shvatila da smo toga dana zaista uživali u životu, jednostavno zbog toga što je bio prekrasan, a da toga nismo bili svjesni. Možda je tako bilo najljepše, jedino moguće.
Ne znam.
Danas znam da je život dar koji nam daje više nego što nam doista treba, a onda nam to oduzme bez pitanja. Trebalo mi je dugo da to prihvatim, još duže da se naučim nositi s tim.
I sada ti želim zahvaliti, jer predugo sam plakala.
Naučio si me voljeti život toga dana.
Do danas nisam upoznala osobu koja ga je ljepše nosila.
Znaš, dugo mi je trebalo da to shvatim.
Krivila sam te. Krivila sam sebe.
Ali i brza vožnja je dio života, zar ne?
I sada, kada bih ti mogla izabrati smrt, izabrala bih ti takvu.
Umro je slaveći život.
Lijepo izgleda napisano.
I jedino takvo tebi je primjereno.
No, nisam te krivila zbog toga. Krivila sam te jer si ostavio onu pjesmu nedovršenu, jer si ostavio i mene takvu. Jer sam morala krenuti naprijed bez tebe, a nisam htjela. Krivila sam sebe, bila sam tako slaba.
Više neću odgađati. Reći ću ti zašto ti pišem.
Zato, jer više ne mogu živjeti u sjećanju. Život je predragocjen za takvo što.
I, znaš, ja ne vjerujem da me anđeli mogu promatrati s neba.
Ali pretpostavljam da katkad mogu dobiti kakvo pismo.
Za J, mog anđela na nebu koji voli narančastu boju,
I za E, moju anđelicu na zemlji koja voli priče ma kakve one bile.
Sretan vam rođendan.
Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je - slučajnost.
SOUNDTRACK:
Did you want me to change?
well I change for good.
And I want you to know
that you'll always get your way,
I wanted to say...
Don't you Shiver? Shiver, Shiver...
... So I look in your direction,
But you pay me no attention,
And you know how much I need you,
But you've never even seen me....
Shiver-Coldplay
|