muji više nema priču.

Part 1:

Pred otprilike mjesec dana na Korzu me, dok sam žurila na autobus, zaskočila neka mršava i razgovorljiva teta te mi je u ruku gurnula kartončić na kojemu se nalazio program rada Stereo dvorane (ili ti ga jedinog riječkog diska u ne-baš-klasičnom-smislu) za prosinac.

Svidio se mojim prijeteljicama, svidio se meni.

Elemental, TBF i za kraj-Urban.

Naravno da smo planirale otići na prva dva koncerta, ali planovi su (kao i znakovi STOP), vrlo gadne stvarčice.
Lomljive.


No, Urban se ne propušta.
Ipak je on naš Riječanin.
A možda je i za to odgovorna ona pametno smišljena najava: Sada nam trebate da svojim pjevanjem, urlanjem i vikom začinite LIVE snimku iz Sterea koja će biti objavljena u izdanju Croatia Recordsa. Budi dio snimke! Budi dio povijesti!
Pa, mislim, čovjek bi trebao imati čelični karakter da to propusti.


Zadnjeg dana nastave (OMG, pred više od tjedan dana - vrijeme leti, idu godine...), nadobudno smo otišle kupiti još ono malo preostalih karata koje su se prodavale po sasvim pristojnoj cijeni od 50 kuna.

Nadala sam se, unatoč tome što na unaprijed objavljenom popisu pjesama koje će izvesti nije bilo pjesmi 'Moja voda' i 'Gledaj i vidi' ', da će ih ipak odsvirati i odpjevati.
Primjećujete li sličnist između nadi i planova?
Hm.



Part 2:

Jučer:

- 21:00
Corso. Svi jedu, usput čavrljajući. -

Lekcija 1 - pronađi usputno rješenje :) :

Moooi: Joj, baš sam sretna što idemo na koncert.
I: Ma i ja, ali, jesi vidjela popis pjesama?
Moooi: :D Da.
I: Ja ih znam možda 5.
A: A ima ih četrnaest.
Moooi: Ja ih znam sedam. Dakle, imam prolaznu ocjenu.
I: I šta ćemo sad?
Moooi: Uživati u ritmu.
A: Zamisli da te snime, a ti samo otvarš usta, natucajući pokoju!
Moooi: Ma, stat ćemo negdje otraga.


Lekcija 2:

Kako opisati karakter osobe koju znaš već 10 godina:

- šetnja -

D: Ma, pogledaj ove kič majice, užas. Što nije bolje nešto jednostavno?
Moooi: Da, ti voliš jednostavne majice jer si jednostavna osoba.
D: Stvarno?
Moooi: Ne. :D

... 5 minuta kasnije...

D: Ma, pogledaj ove cure. Sve tri imaju iste jakne. Idu u moju školu, u isti razred! *raživcirano*
Moooi: I?
D: Pa to mi smeta.
Moooi: Zašto?
D: Ostavljaju dojam kao da samo takve jakne nešto vrijede.
Moooi: Ma ti si kompicirana.
D: :-D A pred pet minuta si mi rekla da sam jednostavna.
Moooi: Ti si kompleksna. :P


Lekcija 3:

Ne zaboravljaj kartu (osim ako nemaš superkul mamu kao K)

- prije koncerta-

Moooi: Evo, samo da izvadim kartu...
K: Shit! Karta!
Moooi: Ma ne laži...
K: Zove doma.
-- pauza za psovke--

... Mama ipak sretno dostavlja kartu...


Lekcija 4:

Osmjehom do kemijske!

-- kraj koncerta--

K:: Ja moram ić...
Moooi: Ali jakne su nam na istoj vješalici.
K: *opaki pogled* Baš tako.
Moooi: Ajde idemo.

-- probijanje kroz polupijanu gomilu--

Žena-iz-garderobe: Evo cure!
Moooi: Moju, molim vas, vratite, ja ostajem.
Žena-iz-garderobe: *zbunjeno* Oh! A onda čekaj da na papiriću prekrižim broj 2 i napišem jedan.
Ma kamo mi je kemijska?? *snimatelju s RTL-a (čini mi se)* Ej, imaš ti kemijsku?
Snimatelj: Da...?
Žena-iz-garderobe: Plizz, posudi.
Snimatelj: Tebi ne dam, ali ako treba mladoj dami...
Moooi:*upućuje mu najmolećiviji pogled kojeg može složiti*
Snimatelj: A evo...


Part 3:



Koncert je stvarno bio fantastičan. Očekivano je počeo sa sat vremena zakašnjanja, dakle u ponoć.
Pozornica je također bila predivna, crvena, sa svijećama, a Urbanov stalak za mikrofon (možda postoji stručan naziv, ali ja ga ne znam) bio je omotan crvenim ružama. Divno.

U početku, Urban je izvodio pjesme, koje je, kako je i sam rekao, izvadio iz naftalena, a kasnije su slijedile i neke nove pjesme, koje je publika, čini mi se, bolje prihvatila.

U nekim pjesmama, njegovoj četvorki +Vavi pridružila se Maja Veljak, violinistica HNK «Ivan pl. Zajc» koja je odlično odradila svoj dio posla.

Vrhunac koncerta: Genijalna izvedba pjesme 'Mjesto za mene'.

Posljednji dani prosinca imaju čudnu tendenciju da postanu nekako crno-bijeli.
Pritom ne mislim na izmjenu dana i noći nego na život, jelte. :)




Neke stvari u životu su dobre, a neke loše što u ovom dijelu godine posebno dolazi do izražaja.


Volim kada imam priliku ustati se u jedan poslijepodne (jer su praznici, a ja sam šesnaestogodišnjakinja kojoj bi dangubljenje trebalo biti cilj i sredstvo).
Ne volim ustajanje u sedam sati ujutro (kako bih na vrijeme bila u knjižnici zbog nadasve blesavog zadatka koji se uobličio u seminar iz povijesti).



Odlazak u shopping tražeći savršenu novogodišnju majicu.
Vratiti se iz istog praznih ruku. :(


Hodati po cesti osjećajući toplinu sunca koje blješti.
Svom silom udariti u znak STOP (zbog toga što sunčev sjaj, ako niste znali, ograničava vidno polje).


Otići u VBZ kupiti friško pristiglu knjigu.
Otkriti da su se svi primjerci već prodali. :(


Pronaći savršene čizmice.
Spoznati činjenicu da je tata, zajedno sa svojom kreditnom karticom, baš danas otputovao u Zagreb.


Tražiti cipele.
Podli osmjeh prodavačice kada joj kažem da imam nogu broj 40. (Pa šta?? Oš' se tuć?)


Jesti kolače.
Činjenicu da oblačenje hlača ne teče više tako glatko.


Sretno izaći iz kuće slušajući mjuzu na i-podu (onu koja odzvanja u ušima).
Kada se glupi i-pod isprazni na pola puta (jer sam ja lijena da ga napunim).


Svoju kartu za koncert od Urbana.
Kada je manijakalno tražim pola dana kako bih naposlijetku shvatila da se nalazi na mojem noćnom ormariću.


Kada imam plan za doček nove godine.
Kada se on promijeni pet dana prije dočeka, na sreću mnogih i tugu meni vrlo drage osobe. :(


Posjećivati kafane (da, i uživati u boemskom ugođaju te ugodnom razgovoru).
Činjenicu da mi po izlasku kosa, odjeća i još (po)nešto smrde po cigaretama.


Jesti Mon Chéri zajedno s prijateljicom.
Glupe fotke koje nastaju kao posljedica brandyja u spomenutom slatkišu.


Činjenicu da sam na zimskim praznicima.
Nema snijega (to ne znači da ja volim snijeg te da na sam spomen pahuljice skvičim i trčim po poljima, hoću ga čisto radi ugođaja).


Koncerte.
Činjenicu da niti jedan strani izvođač ne nastupa u Hrvatskoj (samo mi probajte spomenuti Šakiru, Pink i još koju guzimlatilicu. Govorim o onima koji nešto vrijede, a ja stvarno nisam izbirljiva.).


Činjenicu da me skupovi riječi poput: /Ribafish-čovjek krnje jetre/ uvijek nasmiju i to što stvarno ima puno zanimljivih blogova koje pišu pametni, educirani i ljudi bez dlake na jeziku.
To što sam nezasitna zbog čega svako toliko provjeravam blogove s fresh liste, pa se razočaram i naživciram činjenicom da u Hrvatskoj svaka šestašica ima blog koji bliješti i sa kojeg dopire urlikanje nepoznate kvazipjevačice, dok istodobno srednjoškolke-metalke vode poluočajničke blogove na kojem pišu o dvjestošezdesetosmom pokušaju samoubojatva. (Nemam ništa protiv šestačica i metalaca, uzimam ih samo kao primjer.)


Sluša se:

You think you've got it
Ohh, you think you've got it
But got it just don't get it
Till' there's nothing at
AaaaaaaaAAAAAAAaaaaaaAAAAAAaaaaaallllll..

... i da, isprika svima zbog polu-uličnog jezika i stila.
Takav dan.


Apdejt:
(hm, počinjem stalno ovo raditi - moram na odvikavanje.)






Moje new boots. Ove donje crne.
Nikome se ne sviđaju.
Dobro, sviđaju se meni, a to je najbitnije, zar ne? :P
I noga mi nije kao peraja u njima.
A to je najbitnije, zar ne?
Ne?

Apdejt2:
(vodite me u kliniku)

Ali imaju dobre kritike na internetu:
Lisn:
(ubiti, read)
moji komentari

2006-11-20 11:14:07 Gola Missy (moj bože ovo zvuči tako jeftino. :P)
Reviewer: Anonymous from New York City
Overall: (5 star) Comfort: (5 star) Look: (5 star)
Shoe Size: Felt a half size smaller than marked
Shoe Width: Felt narrower than marked
Shoe Arch: Moderate arch support

Comfort and Fabulous (ha!) - Although felt tight (istinabog, jedva sam traperice ugurala unutra) at first, the shoe feels great after foot is in it a while. *izdah olakšanja* It becomes extremely comfortable. It is just fabulous ad incredibly stylish. (O la la, ajm stajliš, o jes.) Has great grip support at the bottom also, /:-P/ so you don’t slip. (nema to veze s tim, honey) You can wear them casually or dress them up. Great Shoe! *jeeee* And my FAV!

Pa ako može neka iz NY-a mogu i ja!
nj.

Apdejt 3:


Prevršila sam svaku mjeru.


Kako je malo meni dovoljno za sreću.




Vaša Moooi, dijete u srcu.
:-P

Mogla bih reći da se ne ponašam pristojno kada su knjige u pitanju. Često ih posuđujem, neke pročitam, a neke, bez imalo grižnje savjesti – vraćam.
Neki put ih i kupim pa mjesecima stoje na polici prije nego ih otvorim.

Tako sam prije mjesec dana slučajno naišla na Bezazlenost Kathleen Tessaro.
Kako i knjige (nesvjesno) kategoriziram (glavne kategorije: must read i šund), taj put sam podigla Pamukov Istambul (trenutno sam negdje na polovici – not impressed) kao must read i ovu već dva puta spomenutu knjižicu kao šund.

U subotu sam se uputila u knjižnicu s namjerom da je vratim, produžim Pamuka i uzmem nešto bolje.

Knjižnica nije radila pa sam se lijepo vratila doma i počela čitati. Nisam požalila. Nije remek djelo, opet, ne ulazi niti u kategoriju chic-lita, no svakako je zgodna knjiga za ispunjavanje tmurnog poslijepodneva onim ženama, djevojkama i djevojčicama koje traže malo razbibrige ili jednostavno nemaju pametnijeg posla.


Radnja se paraleno odvija u sadašnjosti i 1986. godini.

Glavna junakinja romana je Evie, osamnaestogodišnjakinja iz Ohia koja dolazi u London kako bi ostvarila svoj san i postala glumica. Dijeli stančić sa još dvije djevojke – Robbie (pravim imenom Alice), rođenom Njujorčankom, boemkom bez dlake na jeziku. Druga djevojka je Imogene (skraćeno Imo), frustrirana djevica te novoobraćenica.


Odmah u početku romana saznajemo da je Robbie mrtva. Obraća nam se sadašnja, odrasla Evie, majka sinčića Alexa koja se izgubila u vlastitom životu, što vide svi osim nje same. Malo-pomalo saznajemo kako je do toga došlo i, najvažnije, što će Evie učiniti po tom pitanju uz pomoć Robbie koja se, na čudan način, ponovno našla među živima.


Dalje od ovoga vam neću otkriti. Mogu samo reći da je knjiga sve, samo ne šund.
Uvuče vas svojom radnjom, lako se čita, a sama autorica je nekoć bila glumica što knjizi daje na vjerodostojnosti.


Dodatni plus 1:
Mi Hrvati se ovog puta nismo igrali pa je naslovnica jednaka onoj u originalnom, engleskom izdanju.



Dodatni plus 2:
Solidno ispričane čak dvije ljubavne priče u romanu, iako već postaje pomalo očigledno da autorica preferira muškarce koji imaju sve pod kontrolom. Ili se barem takvima čine u početku.

Maleni minus:
Tessaro sa svojim konceptom tridesetogodišnje Londončanke-Amerikanke izgubljene u životu (sjetimo se Louise Canove iz Elegancije) već postaje malčice dosadna.

Citati:

• Izgubila sam ljubav prema visinama. No, ne znam gdje ni kada se to dogodilo.

• Djetinjstvo mi nikad nije odgovaralo. Točka. Ima neke neizbježne beznadnosti u činjenici da si dijete, podvrgavanje tuđoj volji nikad nisam mogla progutati – čak niti s četiri-pet godina. Ljudi koji govore da je to najljepše doba u životu obični su idioti.

• Svakako mi je namjera osvojiti svijet. Samo nisam mislila to baš danas učiniti.


• Ali ako stignete do točke gdje je teže ne pisati nego pisati...


• Najšokantnije nam stvari mogu reći čudne usidjelice, zaključane u mirnim sobama.
• Zašto je ne činiti ništa najteže od svega? Trebala bih biti umorna, iscrpljena. No, dok ležim u krevetu, misli mi se odbijaju, odskakujući mi u glavi. Osjećaji mi potpiruju, rasplamsavaju maštu. Ali mašta mi uzalud gori. Pjotr je otišao.


• 'Mojem ocu sviđala se ova pjesma. Ne vjerujem da ju je razumio. Ali htio je biti čovjek koji je razumije.' Oči mu se susretnu s mojima: u njima ima neke vatrenosti koja mi je gotovo postala draga. Najednom mu se osmjeh prelije čitavim licem.
'Uvijek sam se trudio postati čovjek koji čita Eliota.'
'A kakav je to čovjek?' zapitam.
'Čovjek koji je spreman cijeniti ono što ne razumije.'
Pa se zadovoljno zavali u stolac.

Jučer ujutro smo se moja OptimistMajčica i ja uputile u super-hiper-extra-nešto market.
Prvo iznenađenje nas je dočekalo na parkiralištu.
Nije bilo mjesta.
Mama je htjela otići kući, no vaša Moooi nema milosti jer ne može živjeti bez šampona i čokolina.
Zato smo ipak ušle. Nismo uzele kolica. Nisu nam trebala.
Ruku na srce, nije ih niti bilo.
Kada mama i ja krenemo u kupnju bez moje sestre, to obično loše završi, jer smo neumjerene i lako nas privlače u potpunosti beskorisne stvari ili one korisne, no nepotrebne u danom trenutku.
Nakon pola sata probijanja i provlačenja kroz uske prolaze između kolica, krenule smo na blagajnu.
Ispred nas je stajalo otprilike desetero ljudi sa prenatrpanim kolicima.
Od četrnaest blagajni, radilo je njih osam. Puno premalo.
Četrdeset pet minuta čekale smo na red. U rukama mi nisu bili samo šampon i čokolino, već i superekonomično pakiranje štapića za uši (?!), tri paketića štapića (jestivih), čačkalice i osam paketića PEZ bombona sa pratećom igračkicom. Sada ću se s njom bahatiti po školi. :)
Zanimljivo je kako se svi ljudi upute u predblagdansku kupovinu dva dana prije Božića.

Dok smo čekale na red, prelistavala sam one silne ženske časopise koji se nalaze na u blizini blagajne.
(Eto jedne prednosti supermarketa: pročitaš sve časopise nakon čega ih uredno i samozadovoljno vratiš na mjesto, a da te nitko ružno ne gleda.)
U tim časopisima sve je nekako blještavo i glamurozno, sa sjajnih stranica smiješe se žene, uredno počešljane, odjevene u crvene pulovere, sa čašom zlaćanog pjenušca u ruci; toliko drukčije od onih koje stoje pokraj mene u marketu. Većina njih izgleda iscrpljeno, jer se cijeloga prosinca trude da na Božić izgledaju baš kao one žene iz čaopisa.


* * *



Sklona sam kategorizaciji.
Nije da baš ljude razvrstavam po ladicama, ali nisam niti daleko od toga.


U ovo blagdansko vrijeme još sam gora. :-P



Navodim par primjera:

1. mrzitelji blagdana:
-blagdani (osobito Božić) ih živciraju jer:

a) su iskomercijalizirani
b) ne znaju što bi kome poklonili
c) su u strci
d) nemaju love koju su potrošili na poklone, sebe, kave i izlaske
e) su neispavani zbog raznoraznih svečanih ručkova, večera, kava, izlazaka, itd.

... mogu nabrajati u nedogled, ali mislim da ste shvatili što hoću reći.

Zatim, tu su i:

2. obožavatelji blagdana:
- prepoznati ih možete po:

a) veselom smješku
b) mobitelu koji stalno zvoni, a oni se se s guštom javljaju
c) vrećicama punim poklona
d) tome što se raduju Božiću i zajedništvu, a ne osebujnom TV-programu na taj dan.

Mislim da su ovi iz grupe 2 ugrožena vrsta.


3. Ekipa Dobri Duh Božića:
- (skraćeno EDDB)
- peropznati ih možete po rečenicama 'Zar ste zaboravili pravi smisao Božića?' ili 'Bit nije u darivanju, već u miru i zajedništvu.' Ili 'Nije važno koliko poklon košta, bitno da je od srca.'
- možete ih pronaći u bilo kojem skupljem dućanu kako kupuju stvari koje cijenom daleko premašuju njihove mogućnosti. Karticom, dakako. Novčanici su već odavno prazni.



Osobno se ne prepoznajem niti u jednoj od ovih grupa, a opet se na neki način prepoznajem u svakoj.


* * *

Što je za mene pravi smisao Božića?
Ne znam, ne tražim ga.
I ovako sam odveć zbunjena raznoraznim tuđim razmišljanjima.


Samo znam kakav bi Božić za mene bio savršen.
I ne, ne vidim se u crvenom puloveru sa čašom šampanjca u ruci.


Vidim se sa nekoliko avionskih karata u ruci i sa beskonačno mnogo vremena.



























Samo bih htjela jednu dugu, dugu šetnju.



I za kraj, ako vam se dâ izdvojiti 10-ak minuta za gledanje, skočite TU.
Savršeno božićno.


Želim vam darove kakve si sami poželite.
Želim vam puno dobre muzike i još više dobrh knjiga.
Želim vam puno kolača od kojih se nećete udebljeti niti kile [izuzevši Aibreann :)] .
Želim vam dobitak na lutriji iako nije sve u novcu.
Želim da dočekate Božić uz obitelj i prijatelje.
I da vam ovo bude najbolji Božić do sada.



Apdejt:




For my dear S.
Jednom ćemo i mi tako.

Come to decide that the things that I tried were in my life just to get high on…



Znate ona razdoblja u životu kada sve nekako nije u redu? Kada vlada zbrka oko vas, ali ta zbrka nije niti upola toliko velika koliko ona u vašoj glavi? Kada morate učiti za otprilike šest ispita, kada morate napisati četiri zadaće i tri referata i još pokoji seminar, a znate da nemate vremena?

E, baš o takvim razdobljima ja govorim.

Kada sam u takvoj situaciji, obično (kako bi rekla moja prijateljica, ujedno djeliteljica klupe te pukim slučajem Splićanka) ŠIZIM.
Osoba sam koja mora sve napraviti na vrijeme, u roku. Ne podnosim kada na sat dolazim nespremna. Nema to veze sa mojom željom za učenjem, marljivošću, itd. Jednostavno volim biti sigurna da se baš ništa loše neće dogoditi.
I ja stvarno nemam problema sa učenjem i sa zadaćama. Imam neki zadatak i, OK, ispunit ću ga.
Problem je u tome što često nemam dovoljno vremena. U takvim situacijama ostajem budna duže, dok ne pozavršavam sve što moram. I ne, drugi dan ne kukam kako se nisam naspavala, jednostavno mi to ne pada tako teško.

I tako, danas ja ulazim u autobus i srećem prijateljicu iz osnovne škole. Doista je nisam vidjela dugo vremena i bila sam stvarno sretna zbog susreta. Pošto mrzim razgovore tipa: 'Ima što novo?' ili 'Kojeg si zadnjeg zajedničkog prijatelja/poznanika vidio?' pitala sam je kako joj je u školi. Zakolutala je očima i rekla kako ima užasno puno za učiti. Da, stvarno puno, probudila se i deset i učila dva sata, sve do podneva, ti profesori stvarno nisu normalni.

I tada smo došli do točke kada sam se ja upitala jesam li normalna.

Kada ja kažem da stvarno imam za učiti to podrazumijeva dizanje u šest, pijenje kave i soka od naranče i mahnito učenje do podneva. Što znači – šest sati učenja.
Primjećujem da puno ljudi iz moga razreda čini isto kada smo stvarno u stisci. Također primjećujem da se nitko ne žali i nitko ne prevrće očima.
S druge strane, svaki put kada sretnem prijateljicu iz strukovne škole ona stalno kuka kako ima puno za učiti, kako su profesori nesnosni, a uči onoliko koliko ja učim kada imam stvarno lagan dan.

Znate one odrasle ljude, posebice žene, koje se u autobusu uvijek žale na to kako su umorne, kao imaju strašno puno posla i kako ovaj vikend moraju obrisati prašinu i oprati stakla u svojem stanu od 30-ak kvadrata?

E, baš o takvim ženama ja govorim.

I sve se više bojim da će se moja prijateljica, ona ista s kojom sam osam godina svakodnevno dijelila učionicu, sa kojom sam igrala gumi-gumi i hranila onog jadnog psića lutalicu pretvoriti u takvu ženu.

A ja ne želim da se to dogodi.

The more I see the less I know
The more I like to let it go -

--------------------------------------------------------------



Kada se nađem u situaciji s početka teksta, jedva čekam da sve to prođe, da ne moram raditi baš ništa, da jednostavno – završi.
A sada, kada je gotovo, pitam se kako uspijevam živjeti tako besposleno i samo tražim nešto što bih mogla obaviti.

I opet se pitam jesam li normalna ili je to jednostavno u čovjekovoj prirodi, ta nemogućnost da budemo savim zadovoljni i činjenica da nam uvijek treba još samo jedan komadićak kako bismo složili vlastitu slagalicu sreće.



Running through the field where all my tracks will be concealed and there's nowhere to go…

Fotografija: moumine


--------------------------------------------------------------

Apdejt:

Pošto je kraj polugodišta, a ja, naravno, više ništa ne učim, u školi se događaju zanimljive stvari.

Naslov: Danas na biologiji ili kako ntjerati čovjeka da ti zaključi 5.

-- sat --

Moooi čita Lebovu knjigu MUŠKARCI SU IZ BIRTIJE, ŽENE SU S PLACA, koja, usput rečeno, ima najšareniju naslovnicu koju je ikada vidjela, a i naslov bode u oči. Njene 'susjede' peslušavaju već dobro poznat repertoar s On-the-go liste Moooinog i-poda i, nakon što je Moooi opala sa stolca od smijeha, zajedno s njom se smiju opisu nekakvog štakora u kuhinji, i bježanju od njega, i količini prostota u opisu. Profesor ih šiba bijesnim pogledima dok zaključuje ocjene. Pregledava bilježnice.

-- minuta do zvona --

Profesor: Moooi, bilježnicu molim!
Moooi: (Koja inače prati na satu i zapisuje, ali na biologiji ne jer im profesor 'uvali' foliju na kojoj otprilike ima 1500 riječi, a profesor nikada ne ispituje po foliji, pa je Moooi ljenčina, a u bilježnici joj propuh. Ni glava nije daleko od tog opisa.) *donosi bilježnicu*
Profesor: *Lista* *otvara zadaću od prije dva mjeseca* Dakle *nakašlj* Moooi, reci ti meni u kojim organizmima se plazmodij razmnožava schizogonijom?
Moooi: *mrtva-hladna* Pojma nemam.
Profesor: A ti bi htjela peticu? Dat ću ti jedan.
Moooi: Samo dajte.
Profesor: *upisuje četvorku iz zalaganja.* Ti i tvoje društvance previše pričate.
Moooi: A znam. Ipak smo mi jezičari. Kao budućim lingvisticama to nam ne biste trebali zamjerati.
Profesor: Dakle dvije petice, dvije četvorke, zaključno četiri.
Moooi: OK.
Profesor: *upisuje pet.*

A ja se pravim da nisam vidjela.

You can take a picture of something you see
In the future where will I be?
You can climb a ladder up to the sun
Or write a song nobody has sung
Or do something that's never been done...


Možda nemam mnogo sada.
ali imam vikend

Part 1

Stvar je u tome da ja jednostavno volim poklone. Volim ih davati i primati. Volim izabirati nešto što ću pokloniti nekome. Tako smo se danas moje prijateljice i ja uputile u trgovine. Tražile smo poklon za našu dragu M.


Zanimljivo je to da sam ja pred otprikile mjesec dana sa punim džepovima krenula u kupovinu tražeći majicu. Naravno da nisam našla ništa posebno. Na kraju sam kupila običnu, smeđu, sumnjive kvalitete :-D. Jučer sam vidjela baram 10 majica, majičica i vestica koje bih htjela imati u svome ormaru. Murphy, mrzim te!


Stvar je u tome da sam ja neodlučna.
Zato sam domišljata.

Što smo joj kupile?

Mucastu bilježnicu koja je prilično skupa i koju si ona sama nikada ne bi kupila jer ne bih niti ja. A ja sam pohlepna.
Ona, naime, piše dnevnik.


Zatim, predivne papuče. Crvene, s rogovoma i repićem od vraga. :-)


Gel za tuširanje iz Lusha koji miriše kao guma za žvakanje i toliko je ružičast da me oči bole do njega. He.


... i knjigu. Neću vam odati naslov. I ne, u njoj nema perverznog sadržaja ako ste si to pomislili. Neću, jer sam zla.



Razmišljam o tome da joj napišem poručicu-izmjenjeni plagijat iz Elle girla iz veljače, čini mi se.

Počinje sa Tonight, I'm gonna wash my hair... ... i završava sa Jealous.
Ma svi znaju za to.
Moram smisliti nešto bolje.
Ideje?


Jedva čekam da se sutra napapam kolača.
Eksplodirat ću.



Part 2
U školi je zabavno kao nikada do sada.
Ne znam, smijem se svemu.
I svima.
Posebice perverzijama koje izvaljuju našu profesori. Zapravo to nisu perverzije, no mi cure iz srednjeg reda smo čudne biljke. Perverzna nam je čak i pozicija reda u kojem sjedimo.

prof. iz informatike: Čekaj, čekaj, D, sad ću ti ga ja ugurat'.
D: Jeste li sigurni da možete?
prof. iz informatike: Ne znaš ti što ja sve mogu.

Inače, radilo se o rastavljanju matične ploče ili tako nešto.


prof. iz biologije: (prigušenim glasom) Moooi, jesi gotova? *wink* *razred u grču*
Moooi: Dakako, ma brza sam ja, profesore.
Razred: *umire od smijeha*

Tako neka mi i bude kada sam brza na jeziku.


Part 3
Razmišljam o odlasku u kino. Već danima nagovaram prijateljice iz osnovne da pogledamo Step Up. Bicepsi Channinga Tatuma izgledaju obećavajuće.
Dakako, zanima me i radnja. Nešto plesno, jel tako? Hein?

Part 4
Pijem kavu u enormnim količinama i inače, ali u ovih par dana...
Nescafe bi me trebao sponzorirati.
Danas sam popila 3 cappuccina, 2 nescafea i jednu finu kavu sa čokoladom iz školskog aparata.
I tako mi se spaaava. *zjev*
Inače, Garibaldi nam je postao stalno utočište. Brlog.
Lani nisam mu htjela ni primirisati, a M me svaki put nagovarala da odemo tamo, ali ja sa svojom tupom ovnovskom glavicom ne pristajem na kompromis. Ove godine su me na silu odvukle. I sad mi svako toliko zlobno dobace: Moi, što je s onim: 'Garibaldi je za penziće, propale ekonomiste i ljude bez života?' Hm.


Razmišljam o tome da popijem još jednu kavu, a ako vi nakon ovoga ne dobijete želju za jednom, savjetujem da se konzultirate sa vašim lječnikom ili ljekarnikom!
Majstori.

Vjerojatno me neće biti na blogu do četvrtka, što i nije dug vremenski period.
Vikend je bio lijep i kratak, kao što su uostalom i svi vikendi nakon škole popodne.
Učila sam.
Ipak je sada veliko polugodišnje finale.
A ja se umaram pred ciljem.




Uglavnom, dok se približavaju ovi sve sladunjaviji hladni dani, htjela bih vam preporučiti album Amy Winehouse, Back to Black.
Skinula sam ga s neta u petak i od tada ga stalno slušam. Premda traje samo 32 minute i 15 sekundi, ono što možete čuti na njenom albumu je dobro.
Zvuči nekako povijesno, a opet turbomoderno.
Mislila sam kako nema, oprostite mi na izrazu, bijele pjevačice koja svuči 'crnije' od Joss Stone, ali... Evo je.


Njena glazba je odraz njenog života, koji nije umotan u šareni božićni omot. On je surov, strastven i tako stvaran.

Kao i naši.

Um.
Ja sam pohlepno biće. Priznajem.
*odlazi i skriva se pod dekicu*




Još uvijek sam uvjerena da Djed Mraz postoji, štoviše, mislim da je bogat.
Ako je tako, zašto ne bi izdvojio i kakvu pristojnu svoticu za mene?

Dakle Djede, ja hoću:

- naočale. Mislim, već imam naočale. I znam da ih ne nosim. Kad više volim leće. Ali dragi Djede, ja se već vidim pred laptopom, sa šalicom nesa s lijeve strane, u nekoj tamnoj kul prostoriji. I u to se savršeno uklapam JA s naočalama. A ne bez njih, jel da?


- kaputić Neki lijepi mekani. Joj.


- jedan od onih skupih benettonskih šalova u bijeloj boji.


- i čizmice. :-)

- i one super kul uske traperice.


- naušnice.
E, Djede, to ti je duga priča. U osnovnoj ih je imala puno, puno, ali onda je Moooi došla u nekakvu bunt fazu u kojoj joj se naušnice nisu sviđale. I onda ih je nekamo zametnula pa sada ima samo tri para.
A sada oće još barem dva. Neke lijepe izrezbarene, viktorijanske, ekstra kul. Crno-crebrne.


- zatim, želim nove papuče. Jer su ove koje imam sada jadne. Prošlogodišnje. Izlizane. I prsti na nogama mi se smrzavaju u njima pa ih moram grijati na radijatoru.



- jednogodišnji zalihu fefero x) rochera, bonova za mobitel, kave i nescafea. Djede, ja sam ovisnik.


- zatim, hoću sve CD-ove sa svog popisa kojeg ovdje neću napisati jer je podugačak, a prstići me bole od tipkanja poruka na mobitelu.


- hoću knjige. I hoću da se naši prevoditelji ubrzaju. I hoću da u VBZ-u bude više knjiga na engleskom.


- hoću parfemčić. The one od D&G-ja ili Bvlgari Omniu. Please.


- hoću da počni zimski praznici, pa da konačno mogu vidjeti redovitije sve one prijatelje koji ne idu u moju školu, da mogu čitati u miru i gledati filmove.


- hoću neki lijepi kišobran. Ima tako malo lijepih kišobrana.



- hoću otići na nekoliko koncerata.


- hoću božično drvce.


- hoću putovati.


- i dakako, mir u svijetu. :-)


_-_-_-_-_-_-_-_-_-_-_-_-_-_-_-_-_-_-

Ako još niste, skočite na na ovu stranicu. I upalite svijeću. Jer neki nemaju niti jednu želju osim jedne- imati normalan život.

Pričekajte da vam se pootvaraju sličice. Vrijedi muke. :-)

Nisam namjeravala pisati danas, ali moram. Moram.
Prijateljica, ne pretjerano bliska, ali opet danas mi je rekla kako je dečki uopće ne privlače. Uopće.
Kaže da nisu zgodni, da nemaju ono nešto, da...
OK, možda je gay.
Možda je to samo faza.
A ja...











































A ja kažem: 'Kako god ti kažeš, draga.'

Ovako. Jučer sam bolesna ja po tisućiti put čitala Maloga princa, u kojem stoji jedna rečenica nad kojom sam se zamislila. Ide otprilike ovako: 'Navike su ono što jedan dan čine posebnim, drukčijim od drugih.'
I kažem vam odmah, ovo nije citat, jer mi se ne dâ otići gledati u knjigu.
No dobro.
Ja se inače slažem sa Exuperyjem, ali sam do sada mislila da su navike ono što naš život čini jednoličnim.
Zapravo nisu. Čine ga posebnim.






LIST:

-svaki dan pijem barem dvije kave i ispijam enormne količine čaja.


-nikada ne nosim potkošulju. Znam da je to loše, ali ne mogu. Blje.


-nemam niti jednu narančastu stvar u svojem ormaru. Ne znam zašto. Na drugima mi je sasvim OK, ali ja... Njou.


-svakog petka pogledam film.


-u knjižnici ostajem barem 15 minuta jer se nikada ne mogu odlučiti koju knjigu želim čitati. Ovo nije navika. Samo tužna istina.


-uvijek odgađam zadaće, dok učiti mogu i u autobusu na povratku iz škole ako me nešto stvarno zanima.


-prije naučim 15 stranica geografije nego 3 stranice glazbenog.


-uvijek prije spavanja slušam i-pod. Preferieram Coldplay.


-uvijek se tuširam sat vremena, a iz kupaonice izlazim u oblaku pare.


-čitam omote od bilo čega- žvakaća, mlijeka... Hoćete li da vam izrecitiram sastav coca-cole?
:-P


-petkom nakon škole poslijepodne odlazim s prijateljicama iz razreda na kavu. Ne tračamo. Samo komentiramo. ;-D


-svako ljeto provedem na plaži, uz i-pod, dobru knjigu i još bolje društvo. Svaki dan. E, to je život.






-kupujem enormnu količinu časopisa. Ne zato što su dobri, nego, eto, iz navike...


-redovito sjedim zamišljeno promatrajući ljude oko sebe pitajući se kakvi su zapravo. Pogotovo u autobusu.


-dopuštam mojem 5-kg-teškom mačku da se izvali u mojem krilu dok vježbam konjugacije iz francuskog.


-ne sjećam se kada sam napisala SMS koji je stao u 180 znakova. Uvijek imam previše toga za reći.



-ovisna sam o čokoladi, siru, čokolinu i zvuku škripanja olovke po papiru.


-plešem svaki dan.


-internet? barem 15 minuta dnevno. Čak i kad imam tonu toga za naučiti.


-smijem se svaki dan.



-svaki dan mijanjam jastučnicu. Mama mi kaže da sam luda. Možda i jesam.


-uvijam pramen kose oko kažiprsta kada mi je dosadno. A i inače.


-lažem da nisam bolesna jer kad kažem da sam bolesna to zvuči lažno. Recimo, jučer me jedna cura iz razreda pitala hoću li s njom van. Rekla sam da neću i dala joj istinit razlog, ali nisam joj rekla da sam bolesna. Jer to zvuči lažno, jel tako?
Zapravo, ne lažem. Samo prešutim istinu.


-i još jedna bolna istina (he he). Ne znam igrati odbojku. Ubiti znam, prilično sam dobra kada stojim naprijed. Solidno smečiram.

Ali servirati? Njou. I sad sam dobila tri iz servisa, pet iz igre. Ne mogu si pomoći. Moja ruka odbija naučiti. Ona je kriva. :-P





... to be continued.

Sandy Rivera. Došao nam je u Rijeku. I kupila sam kartu. Ispljunula sto kuna. Ali ne. Moram se ja razboljeti baš na dan partija. Dakako.
Nije da sam ljubiteljica noćnih provoda, ali ponekad jednostavno moram izaći van.
Recimo danas.
A ne mogu.

:-((

No biti bolestan ima i svojih prednosti, tako da sam danas:

a) dangubila.
b) prepustila se dokolici.
c) ljenčarila.
d) stavila 23 CD-a s MP3-cama na kompjuter.
e) sredila si i-tunes. Broj pjesama se smanjio sa 982 na 854. Yay.
f) izvadila riječi iz latinskog.
h) napisala zadaću iz matematike.
i) napisala zadaću iz latinskog.
f) nastavila čitati knjigu.


Ljepo je, kada si bolestan i svi ti žele ugoditi.
Kuhaju ti čaj.
Pa nes od vanilije.
Pa ti kupe štapiće punjene čokoldom.
Pa staneš na novu-digitalnu-vagu-iz-Semerara i zaključiš kako si 3kg teži nego ujutro.


Čak su mi podignuli i film u videoteci.
Tristan + Isolde.

Nema veze što sam ga gledala 1000 puta.

I Tristan kaže onu lijepu rečenicu na kraju...

You were right. I don't know if life is greater than death. But love was more than either.

I baš mi je popravio dan. I moja prijateljica-susjeda koja se crvenila kada je on bio bez majice (pola filma).
Zaključile smo kako James Franco ima seksi usta. Baš da.


I ono:
Isolde: How many have you loved before me?
Tristan: None.
Isolde: And after me?
Tristan: None.




Tristan: Come with me.
Isolde: I can't.
Tristan: Why not?
Isolde: We both know this cannot be, Tristan. We knew it from the start. That doesn't mean it wasn't true, it is.

Unaprijed se ispričavam zbog velike doze tinejdžerskog trkeljanja o površnim stvarima.
Danas sam hiperaktivna i to me čini sretnom. ;-P


Postoji jedna stvar koja karakterizira sve petke nakon škole ujutro, a to su planovi.
Oni su dobra stvar.
Loša stvar je ta da oni obično propadnu.




Recimo ja sam danas nakon škole namjeravala:

a) napisati zadaću iz matematike.
b) depilirati noge voskom.
c) čitati super knjigu netom podignutu u knjižnici.
c) očistiti nered u sobi.

Ali tada se pojavio problem.
Zove se internet.
Sjela sam za komp i... Upropastili su me DeviantArt i blog tako da:

a) zadaća iz matematike mora čekati veselije dane.
b) Njjjj booli.
c) Knjigu ću čitati navečer. Obećavam.
d) Djelić nereda sam počistila. Ponosna sam na to.


Isplanirala sam se naći sa nekolicinom prijatelja i prijateljica iz osnovne škole, ali NE MOGU. Zašto? Moram u kazalište! Kada su mi to rekli? DANAS! Zašto? Jer su moji profesori lijeni i zaboravni.
Profesorici iz hrvatskoga je već normalno reći : 'Imate lektiru. Sutra.'
Kako bi bilo da ja kažem... Ne znam što. Profesori su ti koji naređuju.


Dobila sam 5 iz latinskoga i tako sam sretna. Trud se isplatio.


Bilo kako bilo, propali planovi me ne sprečavaju da još uvijek planiram vikend. Tako da:

a) se sutra idem šišati.
b) idem kupiti jaknu. Tower zove.
c) možda i čizmice. Ako you-know-who bude bila dobre volje.
d) naći ću se s prijateljicama iz osnovne škole sutra.
e) navečer idem van. Sandy Rivera nam dolazi u Rijeku. I to naplaćuje 100kn po psobi, ali dobro, opraštam mu.
f) zadaća iz matematike
g) ponovno učiti već naučenu geografiju. Nikako da me pita!
h) učiti hrvatski. Nije problem. Na neki perverzan način uživam u označavanju morfema.



I kupila sam si novu maskaru, HR- Lash Queen - waterproof, of course.
Trepet, trepet.





Ljudi su danas dijelili kondome na korzu. Barem je bilo zabavno na fizici. Razred je bio pun kondoma-balona. Fizika je inače jedini predmet na kojemu apsolutno ništa ne radimo. Zapravo radimo. Zezamo se. Profesor ne obraća pozornost.


Sada me ispričajte. Idem na kavu, pa u kazalište.