poezija duše

srijeda, 29.10.2008.

HAPPY BIRTHDAY TO ME...

Tog četvrtka, dvadesetdevetog dana mjeseca u kojem pada lišće, prije četrdeset četiri godine, ništa se značajno u svemirskim razmjerima dogodilo nije. Tek je jedno tamnokoso dijete ugledalo svijet u točno 18 sati. Niti minutu prije, niti minutu kasnije, već točno u trenutku kada su se kazaljke na satu slile u jednu crtu. Zaplakala bih i sama, vjerujem, ali su me svejedno počastili udarcem, lupkanjem, za svaki slučaj. Zaplakala sam tada, no, brzo sam shvatila da od plača nema velike koristi. Stoga sam kasnije u životu teško i rijetko plakala, skrivala suze i bijesnila sama na sebe kad bi pred nekim tako ogolila dušu.
Prvo čime su mi odredili životni put bilo je ime. Iako se nekako očekivalo da će me (po babi) nazvati Anđa, moja mati srećom je bila uporna u svojoj nakani da mi nadjene, za ono podneblje, mnogo, mnogo modernije ime. Srećom, kažem, jer bi ime Anđa nosila za ranog djetinjstva kao nešto sramotno, kao trajnu oznaku da sam mala seljančica iz neke zabite, sirotinjske selendre u kojoj nema struje, nema asfalta, nema vodovoda ni kanalizacije, gdje Bog nije rekao „laku noć“ samo zato jer odveć u njega vjeruju. Tada mi se takav „biljeg“ nije činio nimalo poželjnim.
Ubrzo sam naučila da se svoga podrijetla ne treba sramiti već se njime dičiti, da se treba ponositi svojom vjerom, svojim genetskim naslijeđem te moralnim i ljudskim vrijednostima koje su mi odmalena usadili. I požalila sam što su mi stabljiku još nezrelu rano od korijena otrgnuli i krševite ledine rodne mi Hercegovine zamijenili nekim pitomijim predjelima. A korijen je moj čvrt, duboko u zemlju urastao, dvostruko prepleten, jer djedovi su moji gotovo susjedi bili pa mi se istom zemljom i istim kišama korijenje zadajalo. Uskoro sam oćutila tihu čežnju za livadom nad kojom vjekovni stećci bdiju, odrinom pred oronulom kamenom kućom i nebom s rojevima zvijezda kakvih nigdje nema. Jer ondje je, kaže moj otac, nebo čovjeku bliže pa se zvijezde jasnije vide.
Polako, neprimjetno, pod budnom paskom strogih roditelja, izrastala sam u osjetljivo i osjećajno, pomalo samozatajno biće koje je uživalo otkrivajući ljepotu i tamo gdje je, naizgled, nije bilo. Jedno od najvećih otkrivenja bila ja ljubav prema poeziji i pisanoj riječi. Pronašla sam čudesno vrelo u kojem mogu rastočiti tugu i razočarenje, u kojem se mogu osnažiti i pročistiti misli. Opjevati bol ili opjevati ljubav, jednakom snagom i jednakim žarom, postala je nasušnja potreba moje zanesene duše, ali ma koliko uživala lebdeći u oblacima, strpljivo sam se i uporno držala čvrsta tla, i tako balansirajući između sna i stvarnosti uspijevala sačuvati bistru glavu.
Ljubav i prijateljstvo bile su oduvijek vrijednosti bez kojih nisam mogla opstati. Voljela sam rijetke, ali se u ljubavi predavala potpuno, bez zadrške. Jednako tako, uz brojne poznanike tek manji broj ljudi smatrala sam prijateljima, a prijateljstva su naša većinom još u djetinjstvu stasala i do dana se današnjega održala. No, najvrijednije što sam imala i što imam, to je moja obitelj; sinovi, kćer i suprug. Srećom, i moji roditelji, i brat i šogorica, i muževi roditelji i njegova sestra s obitelji, svi smo na okupu, živimo u krugu nekoliko kilometara. Pa ma koliko puta nam se to učinilo kao nedostatak i prijeti da preraste u nadgledanje jedni drugih, te pretjerano petljanje nekome u život, imati obitelj blizu nemjerljivo je ikakvim ljudskim mjerilima. Pogotovo u trenutcima velike sreće ili velike boli. Uvijek ističem da smo blagoslovljeni, mada ponekad nismo toga svjesni.
Trenutno radim posao kojeg doista volim. No, ne mogu reći i da sam njime zadovoljna (a tko je?) Stoga nezadovoljna radnim vremenom (a tko nije?) i novčanom naknadom za moj trud (a tko je zadovoljan?) u posljednje vrijeme sve češće razmišljam o promjeni zaposlenja. Ova pitanja u zagradi me nekako lažno tješe da je svugdje manje-više isto, i zbog toga sam još uvijek tu gdje jesam. Ipak, obzirom da povećanje obima posla nužno znači i manje vremena za obitelj, prijatelje, odmor i neke sitne hobije, mislim da ću se uskoro konačno odvažiti za radikalan rez i krenuti (još jednom) ispočetka. Nije me strah, samo postajem lagano umorna.
Početkom godine otkrih napokon i ja čari blogiranja. Vremena provedenog ovdje sa zanimljivim virtualnim društvom nije mi žao, žalim samo što ga nemam dovoljno ili barem ne onoliko koliko bih željela. Čudno je kako je ovdje lako otvoriti dušu potpuno nepoznatim ljudima. Kako nakon par razmijenjenih riječi nekoga upoznamo bolje nego ljude s kojima svakodnevno komuniciramo. I puštamo strance u dvore srca i snova, kao da su njima oduvijek hodili. Otkrivamo tek ono što želimo da se o nama sazna, no, promućurni mozgovi uspijevaju iščitati mnogo toga i između redova.
Danas, na moj rođendan, poželjela sam reći vam ponešto o sebi, stoga ova mala ispovijed. Osnovne činjenice o Mirjani Marković već ste mogli pročitati sa strane, no, učinilo mi se prikladnim danas pojasniti tko doista jesam. Ne kakve su mi boje oči i kosa, koliko sam visoka i teška, i koje su mi ocjene pisale u indexu, nego tko sam ja, Poezija duše. Od kakve sam materije i kojih snova sazdana.
Oni koji me poznaju dugo i dobro reći će da sam veoma tvrdoglava i uporna, sve radim polako i pedantno, želeći doseći savršenstvo. Reći će i da sam svojeglava, ponekad teška, neumoljiva, pomalo dosadna u ponavljanju svojih zahtijeva kao i odlaganju nekih stvari koje mi trenutno nisu visoko na listi prioriteta. I bit će, naravno, u pravu. Reći će možda i da sam iskrena, pouzdana, smirena, skromna, vedra duha i široka srca. Nadam se da su i tada u pravu. Ono što ja vidim kad zatvorim oči i zavirim u svoju dušu, mene čini zadovoljnom i spokojnom. Ono što vidim kad pogledam u ogledalo ionako nije odveć bitno.

Sretan nam rođendan, draga Poezijo.
Hvala, Mirjana, hvala...

29.10.2008. u 00:00 • 52 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 20.10.2008.

TOUNJČICA

Suočeni s vječitom dvojbom
treba li biti hrabar
ili je bolje biti mudar
pred zaprekama poput
visine
dubine
hladnoće
zaključimo da hrabrost nije
nedostatak straha
već je hrabrost postupiti mudro
onda kada se bojimo


(mom šogoru Strehi, za sva naša druženja...
i sjećanje na dan kad je on bio ludo hrabar,
a ja bojažljivo mudra...)

20.10.2008. u 09:08 • 65 KomentaraPrint#

četvrtak, 09.10.2008.

TKO MI TE UZE?

Osvanuše jutra u se povučena
bez imalo sjaja, bez i trunke boje.
Tiho su mi rekli da te više nema;
otišla si tamo gdje se zvijezde roje.

Grcat ću u kutu, suzama se pojit;
Tko li mi te ote, tko li mi te uze?
Čije će se usne za me Bogu molit,
čija će mi ruka sada brisat suze?

(mojoj baki)

09.10.2008. u 13:44 • 61 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< listopad, 2008 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2011 (1)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (5)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (3)
Rujan 2008 (5)
Kolovoz 2008 (4)
Srpanj 2008 (3)
Lipanj 2008 (4)
Svibanj 2008 (7)
Travanj 2008 (10)
Ožujak 2008 (8)
Veljača 2008 (11)
Siječanj 2008 (23)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?


posjetitelja


Copyright © Poezija duše

Blog je zaštićen zakonom o autorskom pravu. Svako kopiranje, prerada ili korištenje bloga u komercijalne svrhe je zabranjeno i zakonski kažnjivo.
Hvala!



ŠTO?

Ovaj blog sadrži pjesme koje ja napisah. Različitih tematika, raznih stilova, s rimom ili bez nje,..
U svakom slučaju, ovi stihovi preslika su moje duše - ogoljele, beskrajne,čiste.

Kao što reče jedan moj prijatelj "buldog":
Noćas mi duša narasla, svemir u nju stane.

KOME?


Otvaram se svima koji pišu, koji uživaju u poeziji, koji me znaju i svima koji slučajno zalutaju na moj blog.
Unaprijed hvala na posjetima i komentarima.

ZAŠTO?


Namjera mi je bila predstaviti moje pjesme javnosti i na ovaj način. Neki ih već dobro znaju, neki će pročitati ove stihove po prvi puta. Jednima će se svidjeti, drugima ne. No, ukoliko nekome uljepšam barem jednu minutu - moja misija je ispunjena!

MISAO VODILJA


Vi gledate stvari kakve jesu i pitate - zašto?
Ja sanjam stvari kakve nikad nisu bile i pitam - zašto ne?
(G.B.Shaw)


POVIJ ME U PJESMU...

Povij me u pjesmu,
riječju me podoji.
Kad ne bude me više -
rastoči me u stih !


PJESMA KOJA TO NIJE

Bez riječi je moja pjesma,
prazan okvir moje duše.
Presahla su moja vrela.
Moje muze utihnuše.

POŽELI...


...i bit ću ti jutro, neprospavana noći
bit ću ti vrisak, bezglava tišino
bit ću ti ušće, nabujala rijeko

Poklon prijatelja:
RIJEČ

Riječi su Tvoje uronjene
u kristalne suze
što niz prljava lica naša teku
i čiste pore, dubinski i snažno...

Riječi su Tvoje svijeće
što nam svijetlo daju i put osvjetljuju
jer izgubljeni smo mi bez njih

Riječi su Tvoje cvijeće
u čijem se mirisu kupamo
da otklonimo trulež...

Riječi su Tvoje voda
živa voda, što teče iz Srca Tvoga
i život nam njome napajaš...

Riječi su Tvoje stopljene u pjesmu
Prožeta duhom Tvojim
naša je poezija duše...

Defton

MOJ SHOGOR

Streha

MOJ NEĆAK

Dorian

SVRATIM DO NJIH...

Auroraisa
Bez šavova
D.D.
Defton
Desert rose
Diabolica
Dida
Dražen
Dream_maker
Dubinama sebe
Đus
Exnesretnaslika
Galijanus
fra Gavun
Irnan - NPZ
Istina o životu
Ivica Smolec
Koraljka
Laetitia Dale
Laura
Little words of mine
Mala Anja
Marija
Mary2210
Miris dunje
Mladamama
Mladen
MojMiha2
Morska zvijezda
Mrak66
N@t@
Niskozemac
Odmor za umorna srca
Palomine zvijezdice
Pipi
Pipi duga
Promatram, razmišljam
PROROK (!)
Pticabezkrila
Purpulica
Ringišpil
Ru
Safiris
Scorpions2
Sewen
Spark
Sudbino nepoznata
Tayana
Tinolovka
Tratincicamala
Tražeći sebe
U sjeni vrbe
Viam Inveniam
1step2far
Zauzeti
Zarobljeno more
Zrakoplov

O MENI ...

Mirjana Marković.
Hercegovka u Velikoj Gorici.
Udana; dva sina, jedna kćer.
Omiljena boja ljubičasta.
Volim ruže.
Ne volim hladnoću.
Uživam u dobroj glazbi i dobrim filmovima.
Volim spavati.
Ne volim kućanske poslove, pogotovo pranje posuđa.
Volim suho cvijeće i ukrase kojima je jedina svrha da budu lijepi.
Obožavam dalmatinske klape.
Željela bih posjetiti piramide u Egiptu.

MOJE PJESME

(Ne)buđenja
Bježim
Gradim kule od osmijeha
Uspavanka
Jednostavno jesi
Nisi sam
Muk
CT
Naricaljka zvijezda
Epilog
Samoća
Praznine
Pjesnik
Mene ne
Pogledi
On je pamti
Nek' da mi se
Aba
Šapat iskona
Bez mene
Ti
Nedostajanje
Molitva
Kad poželim ugasit vatre
Na granicama
U crkvi usnulog Isusa
Potraga
Odsjaj neizbježnog
Povratak
Budi tu
Oporuka
Dom anđela
Bol
Želja
Kavez
Snovi
Vjetre
Poziv
Pobjeda
Od visina strah
Ispunjenje
Umjesto hvala
Zagrljaj zemlje
Moj otac je stijena
Kraljevstvo snova
Otiskivanje
Pjeva mi šuma
Kad budem vatra
Zbog tebe
Meko je moje krilo...
Uzmi me
Shabel
Šapat
Dodir srebra
U meni kiše
Utjeha
Dodiri
Oči boje djetinjstva
Omeđena javom i snom
Moja žita
Odgovor
(Ne)zaborav
U daljini jablani
Oproštaj
Naslućivanje
Osluškivanja
Jesen
Jednom još
Tko mi te uze?
Tounjčica
Znaš li...
Doba škorpiona
Ti si taj
Oluja
Otkrivenje
Little girl...
Nad provalijom
Zemlji Hercegovoj
Pitam se
Bit ću tu
Početak
Predah
Desire
Rijeka sam, tiha
Za kraj...
Odabiri
U mojoj kosi...

Web Counter

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se