Jutrima osunčanim sam te dočekala,
poput dunja čiji se miris širio,
nošen mislima i osjećajima,
podsjećajući na bakine skute,
na djetinjstvo, prvu ljubav, mladost.
Dunja, zrela i mirišljava,
na ormaru, u toplini sjećanja,
kao svjetionik moje duše,
kao znak moga srca.
Ugostila sam te u sebi,
okupala te čarobnim bojama i mirisom,
snove ti uronila u jesen,
mislima te svojim obavila,
kišu ljubavi prosula po nama i ostavila trag,
mirisni trag dunje, da nas sjeća na naše vrijeme,
prije nego prestanemo
trajati i odemo u vječnost.
Tebi sam podarila sebe,
miris svojih snova i ljepotu trenutka
uokvirenu ljubavlju
mirisne dunje.

Čitajte stihove kao poeziju, kao moj izričaj, ne kao moj život. Stihovi koje pišem nemaju uvijek veze sa mojim stvarnim životom. Oni su tek trenutak zabilježen u vremenu, inspiracija koju ne crpim isključivo iz svog života, nego iz realnosti koja me okružuje!

Richard Clayderman - Ballade pour Adeline

Mirisni tragovi u meni

Miris zrele Dunje


"Posrnut ćete, ali nećete pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj - baš i sam pad, nećete se povrijediti nego ćete, čim se pridignete, produžiti mirno i bodro svoj put. Različiti ste od svega oko sebe, sve vam prijeti i sve vas ugrožava, ali vam se ne može ništa zlo i nepopravljivo dogoditi, jer u vama, od začetka vašeg, živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega što vas okružuje. Samo ćete cijelog vijeka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog svog neprirodnog položaja u svijetu u koji ste bačeni. Tako se može reći da vam je, kroz sve mijene i obrate dugog života, dvoje zajamčeno i osigurano: duga patnja i sigurna pobjeda."






utorak,30.09.2008.

Možda nekad




Naše je zajedništvo loša kopija trajanja,
Istrošili smo se u silini otisaka, pa
Ni na pijesku oni ne mogu biti postojani.
Mi smo magnet čiji su polovi istoimeni.
I po zakonima fizike uvijek u odbijanju.
Pogubili smo sve niti vezanosti među nama.
Ni slični, ni blizu, niti pretapanja među nama ima
Dodirujemo se, posredno, kao ljeto i zima
Ja jesen zamamnu i plodnu, srčano dočekujem,
A ti je, u istrošenosti i truleži, gadljivo odbacuješ.

Kada si srušio sve mostove iza sebe
Hirovitu sam rijeku iskušenja hrabro pregazila,
Tražeći tračak razumjevanja, topline i nade,
Ali ih na zaleđenim obalama nisam nalazila.
S lijepom slikom o tebi samo sam se zavaravala,
Lažnim sjajem svijetlile su tvoje obećavajuće oči,
Upijala sam sivilo kišom nadojenih oblaka
Utučena, ne razlikujući više dane od noći.
I opet te sanjala, čekala i slijepo ti vjerovala,
A ti si sav važan blistao, ušuškan u svojoj nadmoći.

Sa kolajne moga života rasule su se godine.
Na ramenima mi još sjede uzaludna isčekivanja.
Možda nekad. slučajno, u školjci svojih uspomena.
Prepoznaš biser iznjedren iz rana nasih rastajanja.


stihov i grafika by Dahlia - Miris dunje






Bajramska čestitka





Svim vjernicima islamske vjeroispovijesti od srca
čestitam Bajram, tradicionalnim pozdravom

"BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!"


petak,26.09.2008.

Neka se ne zaboravi




I kad vam riječ
Okamenjena ostane
Među usnama,
Misao će letjeti
Brzinom svjetlosti
Da se na vrijeme postroji
U sazviježđu ljudskosti.

* * *

Jata ptica mi iz očiju isčupali,
Rosu jutarnju sa usana obrisali,
Udove mi rasčerečili, grudi otvorili,
Srce da mi zamru, sjeme da mi zatru,
Oganj da ugase za vijeke vjekova....

A moj je "amen" svaku noć, kao znamen,
Na bijelim krilima u snove im crne navraćao,
I prkosom ih, na njihovu neljudskost, podsjećao.

stihovi i grafika by Dahlia - miris dunje




četvrtak,25.09.2008.

Trenutak zapisan u vremenu




Kad krenu riječi
Pogled je ostao
Nedorečen,
Šutnja je sama sebi
Oduzela moć kontrole.

Razliju se misli
Pod mjesečevom srmom
I korak utone
U mahovinu sjećanja,
Zapletene želje
O grane nastajanja
Izdancima novim
Obećavaju.

Na stazi spoznaje
Snovi se sudaraju sa javom
U uzajamnoj nepobjedivosti.

Nošeni govorom tijela
Mi bi, budni, da sanjamo.

stihovi i grafika by Dahlia - Miris dunje






srijeda,24.09.2008.

Može ti biti




Da smo se kojim slučajem sreli
Negdje u proljeće rascvjetano,
Bi li nam ova jesen plodna bila,
Ili bi ti, u želji za nestajanjem
I u listu što pada, prepoznao krila?

* * *

Oduvjek sam znala kako samoća
Ima otužan, trpak i bljutav okus,
Ali mi ni ovaj ponuđeni koktel ne prija,
U polumraku, uz smijurenje sa strane,
Ja i ti zajedno, ispijeni u žurbi, na ex.
Nakon tebe, u ustima mi uvijek gorčina,
Ali šutim i trajem, jer nemam drugog načina.


Ako već mogu birati kaznu, koja je onda veća,
Da gazim bosa dok me obavija pustinjska oluja,
Ili da pokisla hodam dok me pere pljusak očaja?
Reci mi, da bih ono, suprotno od tvoga, odabrala,
Znajući kako je tebi ionako svejedno padam li
Ili se utapam u mračnim dubinama bez dna.
Tebi je najvažnije kad ti dođe tvoja žuta minuta,
Da me nigdje nema, da se sklanjam sa tvoga puta.

Dovoljno me poznaješ, siguran si kako mene
Nikad ne probodu i ne zabole duga ćekanja.
Naučio si kako tvoj odlazak suzom ispratim,
A povratkom ti se cijela na dlanu razlistam,
Pa možeš kako hoćeš, jer ti može biti,
Znaš da ću te, ako treba, vječno čekati.

Dovoljno je samo da mi ponudiš zacakljeni pogled
I ja ću ti iz očiju vaditi izbrušene dragulje varljivosti.



stihovi i grafika by Dahlia - Miris dunje






utorak,23.09.2008.

Tek tako




Jesi li ti jutros, dobro poznatim monologom,
Bahato zakoračio u predstojeći dan,
I uličnom sviraču suzu u oku izmamio,
Zbog neukusne i opake psovke izrečene?
Ne bi me čudilo, to i liči na tebe,
Da nisko udaraš na sirote, a poštene.

Pamtiš li udvojeni korak nekadašnjih sjena,
Iz kojih je izrastao obris mača u kamenu,
Kojeg nikada nisi uspio na prvu izvući,
Ali si me sočnom psovkom uvijek uspio dotući?

Pozovi me na saslušanje, u okamenjenu sudnicu,
Održi mi predavanje o besmislenosti voljenja.
Kazni me sjedenjem na trotoaru čekanja,
Dok mi svoj križ budeš spremao za pokoru.

I nemoj zaboraviti opsovati sve što se može,
U sljepilu nekih svojih starih običaja.
Po rebrima mi odsviraj marš mučenika,
Bit ću ti okrjepa kad svratiš sa puta iz očaja.

Ti, što crno i bijelo dodjeljuješ koloritu dana
Ostani zaključan u sivilu svog postojanja,
A ja ću čekati velika jutra, zrelinom dunja nadojena
Gdje mi tvoja psovka neće pokvariti osvit nadanja.


stihovi i grafika by Dahlia - Miris dunje




ponedjeljak,22.09.2008.

Kad se nasluti kraj




Na zgarištima snova
Uspomene sviraju requiem
Dok se duša u pepeo pretvara.

* * *

Kad je vrisnula bijesna riječ
I kao nož se nad ljubav nadvila,
Bilo je ili opstati ili nestati.
A mi, bezglasni u čuvstvima,
Otrovne smo riječi, kao vodu,
U ljutnji, nekontrolirano sipali.
Tvoje su padale na plodno tlo,
Moje na padine stijena granitnih.

Suze su mi klizile do golih dlanova,
A tvoje se cijedile i skrivale u svili,
Što ti je uvijek, uz neizbježne rukavice,
Morala iz lijevog džepića sakoa da viri.
Ma uvijek smo, zapravo, kao lice i naličje bili.
Bacao si nas u vis, a ja padala na leđa,
Lice je važno, zaboga, ne smije da se vrijeđa.

U duborezima duše žive sva naša
Usahla i neobećavajuća proljeća,
Ona ista što bujnost nekome donose,
A netko ne želi ni da ih se sjeća.

Oživljavamo ih, iznosimo na svjetlo dana,
U dronjcima skrivamo zlatoveze snova.
Kad iscuri vrijeme na pješčanom satu zajedništva,
Krivnje se nadigravaju salvama riječi od olova.


stihovi i grafika by Dahlia - Miris dunje





nedjelja,21.09.2008.

Praznina




Opustjele su oranice nebeskih davanja
Od eksplozije sumnji u blijedoj postojanosti.
Opet se sudaraju uzaludnosti mene u meni,
Prelijevajući se iz ničega u ništa, u nedorečenosti.

Svjetlucavom niskom besplodnih, nataloženih godina
Nove udarce dočekujem, osmijehom se od ujeda branim.
Oslobodi me Bože svih ovozemaljskih dodvoravanja,
Ja se samo istinom i čistoćom duše umijem da hranim.

Mene nijedna tuga ne može mimoići,
Otkada je trajanje promijenilo svoj lik,
Iz života nasušnog u bijedu životarenja,
Samo sam sjenka, nedefinirani oblik

Šamari sudbine jače odjekuju, dok
Bol zvoni u brecajima jadikovanja.
Pusti me živote da jednom proživim,
Bar dio puta bez tvog mudrovanja.

Ne bih da se prepustim rijeci neumitnosti,
Ali me more predodređenog odavno zove.
Još nisam ni ove prepreke savladala,
A pred mene se postavljaju već neke nove.

Gubitnici i svoje snove pretaču u gubitke
A ja se jos glođem sa brojevima na skali.
izranjavale su me do koštane srži životne bitke
Ali su me i o nekoj mudrosti u životu naučili.

Ja začahurenim postojanjem trajem u trajanju,
A u ratama se dijelim, izgubljena u nestajanju..

stihovi i grafika by Dahlia - Miris dunje






petak,19.09.2008.

U drhtajima se prepoznajemo




Vežem se u snopove užarenih drhtaja,
Mirišem na jutrom pokošeno sijeno.
Izvuci iz mene sve raskoši žene,
Nek mi tijelo tvojim bude uvijeno.

* * *

Koga si noćas dodirivao,
Dok su zvijezde svijale
Gnijezdo u utrobi neba.
Jesi li me makar mislima
U dvoranama sjećanja prizivao,
Ili je nagost moja zarobila
Sve ovojnice putenih snova,
Dok sam se sva drhtava
Po dlanovima strasti razlijevala.
Onako sama, u titrajima tijela,
Ljubavlju oplemenjena, a zaboravljena.

Na zidovima poredane sjenke snova,
I znoj koji se cijedi u mukama čekanja.
Ugrizom za usne zatomljujem krik
U nemoći da te stvarnog dodirnem.
Plaču li to zidovi suzama sjena
Kroz pogled sjetnih jesenjih očiju?
Na orošenom prstu kap, kao kugla,
U kojoj razaznajem tebe u odlasku
Bez riječi, sa rukom u lijevom džepu
Gdje si sakrio našu poslijednju nadu
Ispijenu, onemoćalu, slomljenu i slijepu..

U mojoj bezgrješnosti su se utopli,
Svi tvoji ovozemaljski, pogubni grijesi,
I još da ih ima, mogli bi unutra stati
Okajala bih ih ne pitajući se gdje si,
I isplakala sjetno, u jednoj jedinoj suzi.
Nije mi žao uludo potrošenih godina
Ni zgaženih iluzija na pločnicima nade.
Ja samo plačem za izgubljenim uzdasima
Što mi ih tvoja prevrtljivost varkom ukrade.
Ne mirim se sa onim: čas hoću, čas neću,
Ne priznajem kako nam nije bilo suđeno.
Pa nismo ni probali, van urnebesne požude,
Dok su nam tijela pričala plamteći zaluđeno.

Neće me biti, kad te samoća snađe,
I lijeva ruka prazninom bude zaurlala.
Opraštajući, nemoći svojom sam te zaklinjala,
Dok sam ti se na otkosima besramno predavala.



stihovi i grafika by Dahlia - Miris dunje









četvrtak,18.09.2008.

Život kojim živimo




Ako se premostim
Između jutra i sutra
Hoću li možda biti
Duga ovom danu?

* * *

Kada je Tvorac stvarao svijet i čovjeka
Uvijek je neku ravnotežu održavao.
Nikada dva dobra, a ni dva zla
Nije spajao, niti ih je podržavao.

Znaš li gdje živim, gdje stvarna obitavam?
U krvotoku sam što miriše na cvjetanje,
Što kola životom od jučer do sutra,
U ime i za račun nekog novog jutra.
Tetovaža sam tvojih dozrelih godina,
Otisnuta visoko iznad očnih kapaka,
I gumica za brisanje svih tvojih poroka
I svih pogrešnih i neusklađenih koraka.
Trajem u prkosnim odbljescima svitanja,
Što su se nakon tame ponovo dogodili.
I podižem se osnažena iz pepela istina,
Što su se iskrenošću duše porodili.

Tvoja sam šutnja, tvoja riječ, tvoja slutnja,
I svjetlost koju si svetim kresivom zapalio.
Natkriljujem sve tvoje strahove i nedoumice
U kojima si se nepromišljenošću zaglavio.
Tvoj sam anđeo čuvar, unatoč svim promašajima
I tvom nezrelom rasipništvu koje te obezglavilo.
Sve sam tuge stoječki izdržala i prešutila
Ismijavana i izvrijeđana u zalagaonici snova,
Dok sam crvenih obraza otkupljivala budućnost
Koju si založio sa sedamstotina sedamdeset sedam rokova.

Odavno je ozvaničen početak našeg trajanja,
Bez tam-tam bubnjeva i veličanstvenih fanfara.
Životnu sam istinu spoznala i apsolvirala,
Borba sa vjetrenjačama je i nagrada i pokora,
Potpuno nemoćna da me obezglavi, uzdrma i umori.

Sve prave ljubavi u legendama traju i žive,
A ove što nam život zavješta, samo su naši izbori,
Nekada slučajno dobri, ali najčešće formalni ugovori.


stihovi i grafika by Dahlia - Miris dunje






srijeda,17.09.2008.

U drhtajima se prepoznajemo





Vežem se u snopove užarenih drhtaja,
Mirišem na jutrom pokošeno sijeno.
Izvuci iz mene sve raskoši žene,
Nek mi tijelo tvojim bude uvijeno.

* * *

Koga si noćas dodirivao,
Dok su zvijezde svijale
Gnijezdo u utrobi neba.
Jesi li me makar mislima
U dvoranama sjećanja prizivao,
Ili je nagost moja zarobila
Sve ovojnice putenih snova,
Dok sam se sva drhtava
Po dlanovima strasti razlijevala.
Onako sama, u titrajima tijela,
Ljubavlju oplemenjena, a zaboravljena.

Na zidovima poredane sjenke snova,
I znoj koji se cijedi u mukama čekanja.
Ugrizom za usne zatomljujem krik
U nemoći da te stvarnog dodirnem.
Plaču li to zidovi suzama sjena
Kroz pogled sjetnih jesenjih očiju?
Na orošenom prstu kap, kao kugla,
U kojoj razaznajem tebe u odlasku
Bez riječi, sa rukom u lijevom džepu
Gdje si sakrio našu poslijednju nadu
Ispijenu, onemoćalu, slomljenu i slijepu..

U mojoj bezgrješnosti su se utopli,
Svi tvoji ovozemaljski, pogubni grijesi,
I još da ih ima, mogli bi unutra stati
Okajala bih ih ne pitajući se gdje si,
I isplakala sjetno, u jednoj jedinoj suzi.
Nije mi žao uludo potrošenih godina
Ni zgaženih iluzija na pločnicima nade.
Ja samo plačem za izgubljenim uzdasima
Što mi ih tvoja prevrtljivost varkom ukrade.
Ne mirim se sa onim: čas hoću, čas neću,
Ne priznajem kako nam nije bilo suđeno.
Pa nismo ni probali, van urnebesne požude,
Dok su nam tijela pričala plamteći zaluđeno.

Neće me biti, kad te samoća snađe,
I lijeva ruka prazninom bude zaurlala.
Opraštajući, nemoći svojom sam te zaklinjala,
Dok sam ti se na otkosima besramno predavala.



stihovi i grafika by Dahlia - Miris dunje











Odjek istine




Spavaju li bezdušnici mirno
Ukalupljeni u svoju bezosjećajnost?
Ili ih ponekad u skrivenim odajama dočeka
Osmijeh davno potisnute istine duše,
Zaboli ih savjest posred grudnog koša,
Pa i tu bol svojom zatrovanošću uguše?!

* * *


Ime mi je čeznutljivo čekanje
Alfa sam i omega svih strpljivosti
I svih opraštanja ovoga svijeta.
Vedrim i oblačim lepršavim snovima,
U dvoje sanjanim, a nedosanjanim.
Kažeš, nisi me htio povrijediti,
Ali, povrijedio si sebe u meni,
To je zapravo jedina prava istina,
I sad te gledam sasvim drugim očima.

Na daskama nekih putujućih grupa
Tvoja je priča već toliko puta odigrana,
Da bi je meni prodavao za premijeru.
Ma nemaš ti u sebi ni trunke obzira,
Tvoja je bezosjećajnost prevršila svaku mjeru.
Nama se više ni slutnje ne mogu dodirnuti
Od nabreklih uvreda u tebi, licemjerjem isklijalih.
Odmetnem li se u prevrtljivce tvog kalibra
Samu sebe ću u začetku metamorfoze sasjeći,
Nošena makar i malom dozom urođene savjesti.
A ti je niti prepoznati ne možeš, jer je odavno
Taj pojam u tebi izgubio svoj pravi smisao.
Još od onog trenutka kad si sebe pravog,
Sa liste ljudskosti, u potpunosti, izbrisao.

I sad bi da te razumijem, da ti opraštam,
Ovako isčupana do pola svoga korijena,
Niti sunce dišem, niti zemlju pijem,
Prašina sam u postanku, ali bit ću stijena.

stihovi i grafika by Dahlia - Miris dunje






ponedjeljak,15.09.2008.

Sjaj lažnog Apolona




Jutros mi se ni ne javljaj,
Odavno si već pročitan,
Ali mi je danas razum ogrnuo
Pa se prostirem uže od opraštanja.

* * *

Koliko stvarnih života imaš,
Da znam koliko ćeš me puta
Raniti, plus toliko na kvadrat.
Da se znam pomnožiti,
Prije nego me se dokopaju strijele
Tvoje arogantne misaonosti.
Jer kad me dohvatiš jezikom očajnika
Tada ćeš se i na "entu" potencirati
I rušiti me apokalipsom svog života.
Ako bih ti htjela i opravdanje naći
Zasvrbila bi me Ahilova peta,
Upozoravajući me na veliki oprez.
Čemu vrisak dana podrediti
Eksploziji tvojih naravoučenja,
Jer ih sipaš u duginim bojama
Lažno predstavljajući novog Apolona.
Kloni me se, odavno si već pročitan,
Neću da se cjenkam s tobom
Na tržnici rasprodanih snova,
Radije ću posuditi mjesec na tren,
Da se umijem vjerom vječnih nadanja.
Danas hoću da preskočim vrrijeme,
I da se konačno ubacim u orbitu razuma.
Želim da isfiltriram iz sebe sve tvoje otrove
I sve tvoje frustracije koje od postanka udišeš
Ti, u toksičnim očajanjima zabludjelosti, jedino dišeš
I sve što je radost, prosipanjem lažne moći brišeš.

E, pa ne dam ti svoje orošene godine,
Da o njih svoja prljava stopala otireš.



stihovi i grafika by Dahlia - Miris dunje







nedjelja,14.09.2008.

Zaobiđi me i u tragovima




Nagluhost osjećaja odavno te prati
Besćutnost si načeo obljubivši mene
I sad bi htio izvor da ti budem
Da napajam tvoje usne kamene.

+ + +

Jednostavno, ne razumiješ me
Nisam se tek tako prolila svijetom
Zapljusnuvši gole obale istine
U dotoku tvojih sirovih objašnjenja.
Na ramenima ponosa sjedim
Sigurna u čistoću svoje duše,
Pa otkud ti onda pravo, drzniče,
Da se gostiš mojom iskrenošću
Plaćajući to jeftinim razmahivanjima.
Pod srcem mi profinjenost spava
A ti bi je blatom svijih laži zaprljao.

Kad si me ostavio da spavam
Sama, među bodljama kupine
Mislio si, rane ćeš mi onda
Liječiti listovima grmolike koprive
Što ti iz dlanova neprestano raste.
Takvom se podmuklošću
Ni hijene ne mogu pohvaliti
Kad u pohod pustošenja kreću.

Kad si mi rekao da se ne ljutim
Jer počivaš odavno u nedoumicama,
Jesi li želio da te na koljenima molim
Da svojom čistoćom prođem kroz tebe
I rasteretim te grijeha pohranjenih
U utrobi tvoje nečiste savjesti.
Jesi li htio da se motam u kolutove
Sa posuđenim zmijskim jezikom
Da bi sam sebi izrodio opravdanje.

Jednostavno, ne razumiješ me,
Fanatizam tvog rušilačkog postojanja
Iz tebe je iscijedio sve prirodne sokove
I nametnuo ti licemjerstvo kao najteže okove.
A ja sam rađala bezgraničnim opraštanjima
Podojena iskrenošću majčinog mlijeka.
I sad stojim na pola puta između razuma i ludosti
Pitajući se jesam li se samo lucidnošču omotala
Dok zapažam sve ovo mjerljivo u protjecanju,
U kojem tvoja duša porađa propadanja
iako je spretno, sa iskustvom, balzamiraš.

stihovi i grafika by Dahlia - Miris dunje




petak,12.09.2008.

Vrijeme ljubavi




U slijepom čekanju sam se odrodila,
Da bih se u tvojim rukama preporodila.

* * *

Svaki centimetar tijela mi obuhvati
Rasporedi me na ispruženim dlanovima,
Srce mi nježno u grudi presadi,
Da otkucavamo u istim damarima.
Raširi ruke, neću da nepozvana uđem,
U griješnost trenutno zaiskrenih želja.
Htjela bih da se rastačem po tvojim rukama
Raspojasana, puna ushita i veselja.

I ljubi me, kreni putanjom moje čežnje,
Što mi se u drhtavosti tijela ocrtava.
Na pregibima strasti ureži mi titraje,
I baklju požude upali, da trajanjem dogorijeva.
Zaori plugom po oranici nezasitne mene,
Brazdu oplodi našom postojanošću,
I stalno me obilazi, da nam se slučajno
U besćutnosti svijeta ne zatre sjeme.

Pusti neka ti sunce iz očiju sijeva
I opožari me obnevidjelu cijelu,
Pa me onda letom do zvijezda ugasi
Ostavljajuci tragove sreće na tijelu.
I rastvori me, razgoliti, čitajući zapise
Sa zidova čvrstih, na bokove oslonjenih,
Koje si davno svojim usnama uklesao
U kricima moći, požudom osokoljenih.


Mi smo se dodirnuli u međunožju Svemira,
I zaiskrili svim sjajem zvjezdanog neba,
Vrijeme smo u korist sebe okrenuli,
Razigrani na mliječnom putu strasti,
Raspamećeni uživajmo u gozbi naših tijela,
Večeras, ni ja tebe ni ti mene, nećemo krasti.

stihovi i grafika by Dahlia - Miris dunje







četvrtak,11.09.2008.

Naša istina




Sad dišemo snagom mojih pluća,
A trajemo jačinom tvoga krvotoka

* * *


U procijepu lijeve i desne komore
Dva mi umora spavaju,
Rastegnuta i raspoređena
Između nemila i nedraga.
U sumraku svebitnosti
Posežem za sivilom oblaka
Da se uklopim u svakodnevnicu.

U raspuknutom nebeskom glasu
Samo se brecaji prepoznaju
Što nas na molitvu prozivaju,
Raskriljene iznad gubitništva,
I u misaonim izvedenicama
Na sveopće sjedinjenje pozivaju.
Istrula i nataložena čekanja
U ravnoteži izgubljenog jučer
I onog obećavajućeg sutra,
Današnjicom učmalom vibrirajum
I više se ni herbarijem upornosti
Ne prepoznaju i ne deklariraju.

U želji da me iskonski ljubiš,
A ne samo u finom maniru obljubiš,
Ni usne se više usaglasiti ne mogu.
Požudom i ljubavlju se dodiruju
Spajajući se u poljubac trenutka.
Mi trajemo na prkosima neshvaćenih,
Ukoričeni u svetu knjigu novopostanka.
U ljetopisima se prepoznajemo,
Kao znanci iz višestoljetnog kalendara,
Što se kroz ogledalo dušama dodiruju.

Katarzu ćemo dočekati
Na poljima tamarisa,
Obilježeni strpljenjem.
Po kamenolomima duša
Zelenilo ćemo sijati,
Zavještano, za nova pokoljenja,
A ne za svoja promaknuća.
Naučit ćemo ih da se ne ide na gubilište
Tek tako, za sva, pa i ona najmanja posrnuća.

I prije i sada i za ubuduće,
Usaglašavat ćemo se oko imena
Ovog nama nametnutog stolovanja
Jednoga u drugome, za vijeke vjekova
Gdje smo znamen, kao amen, zapečatili.


stihovi i grafika by Dahlia - Miris dunje








srijeda,10.09.2008.

Trajanje uokvireno tugom




Gaziš ispranim pločnikom
Mojih davnih misli i želja.
Prešućujem tugovanje
U korist jedne suzne kapi
Što se na jedrima trepavica
Zaustavila, i čeka vjetar u leđa.

Na raskršćima se čuda ne događaju.
Sunce i mjesec jednako pozdravljaju
istok i zapad, pod kupolama neodlučnosti.
Cvjetaju džumbiri na nebeskom tepihu
Gušeći miris jeftinih sjenki u prolazu.
Lijevi i desni obraz greškom se dodiruju,
Premošćeni usnama što se u svađi
Gorčinom pelina lakomo iživljavaju.

Ja ne umijem trajati pored tebe
U nijemosti, sa potisnutim željama.
Ne umijem biti svetica pored drhtaja
Što se progresijom širi od lijevog uha.
Ja ti se predajem, iskreno i čisto
Kad svi drugi rukom odmahuju,
Zašivenih usana i ukliještenih krakova požude
Pozvanih na ozvaničenu Pirovu pobjedu.

Svoje boli zbrajam i ušivam u postavu snova
Da jednom imam čime platiti ulazak u pakao,
Kako bih te još jednom vidjela i dodirnula,
Prije nego se razdijelim na uzaludnost čekanja
U praštanju nekome tko je nož u očima skrivao
I besramno mi se, u nadobudnosti, podrugivao.

stihovi i grafika by Dahlia _ Miris dunje





ponedjeljak,08.09.2008.

Sve je uzalud




Šapatom me smjelo dodirni,
Makar kao blagim sjećanjem,
Prije nego raspamećena sagorim
U plamenu beznadežnih želja,
Što će pepelom zasuti
Oranice naših životarenja.

* * *

Očima mraka zarobit ću
Svu svjetlost protutnjalog dana,
Urezat ću postojanje svom silom,
Preslikati ga sa lijevoga dlana,
I u šutnji, trpnjom odboljevati
Stoljeća neostvarenih nadanja.

A ti se kočoperno izdigni iz mene,
Uglancaj svoje brončano odijelo
I pogazi me kao nevinu travku,
U podnožju jednog besmislenog trajanja.

Zapleteš li mi se, kao čičak, u kosu,
Nemilosrdno ću te isčupati cijelog
Zajedno sa pramenom izrastanja,
Što se rijekom čekanja razlio po nagovještaju.
U slučajnost odavno ne vjerujem
A i tebe ništa ne može iz simbioze iskorijeniti.

Nezaboravom opominju bršljani po fasadama:
U ambitusu našeg postojanja ugravirano je načelo
Kako sjeme isklijava jedino šapatom sjećanja
I vene prvim izdankom spoznaje života.

stihovi i grafika by Dahlia - Miris dunje





Moj banner:






"Lako je perje pustiti, ali nije ga lako natrag skupiti.
Lako je zapaliti požar ljubavi,
ali tko ga nije spreman uzvraćenom ljubavlju gasiti ~
neodgovorno se poigrava.

Ne reci nikad nikome da ga voliš ako znaš
da ćeš svojom izjavom u njemu probuditi lavinu ljubavi
od koje ćeš pobjeći.
Jer, ranu koju ljubav otvara
samo ista ljubav moze poviti i izliječiti.".....

F.L.



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se