Jutrima osunčanim sam te dočekala,
poput dunja čiji se miris širio,
nošen mislima i osjećajima,
podsjećajući na bakine skute,
na djetinjstvo, prvu ljubav, mladost.
Dunja, zrela i mirišljava,
na ormaru, u toplini sjećanja,
kao svjetionik moje duše,
kao znak moga srca.
Ugostila sam te u sebi,
okupala te čarobnim bojama i mirisom,
snove ti uronila u jesen,
mislima te svojim obavila,
kišu ljubavi prosula po nama i ostavila trag,
mirisni trag dunje, da nas sjeća na naše vrijeme,
prije nego prestanemo
trajati i odemo u vječnost.
Tebi sam podarila sebe,
miris svojih snova i ljepotu trenutka
uokvirenu ljubavlju
mirisne dunje.

Čitajte stihove kao poeziju, kao moj izričaj, ne kao moj život. Stihovi koje pišem nemaju uvijek veze sa mojim stvarnim životom. Oni su tek trenutak zabilježen u vremenu, inspiracija koju ne crpim isključivo iz svog života, nego iz realnosti koja me okružuje!

Richard Clayderman - Ballade pour Adeline

Mirisni tragovi u meni

Miris zrele Dunje


"Posrnut ćete, ali nećete pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj - baš i sam pad, nećete se povrijediti nego ćete, čim se pridignete, produžiti mirno i bodro svoj put. Različiti ste od svega oko sebe, sve vam prijeti i sve vas ugrožava, ali vam se ne može ništa zlo i nepopravljivo dogoditi, jer u vama, od začetka vašeg, živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega što vas okružuje. Samo ćete cijelog vijeka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog svog neprirodnog položaja u svijetu u koji ste bačeni. Tako se može reći da vam je, kroz sve mijene i obrate dugog života, dvoje zajamčeno i osigurano: duga patnja i sigurna pobjeda."






četvrtak,30.11.2006.






San


Koliko ljubavi stane
U jedan moj svakodnevni san?

Dovoljno, da sretna
Započnem novi dan.
Da se osvrnem oko sebe
Sa smješkom na licu.
Da te željno isčekujem,
Sa pogledom niz ulicu.
I da sva treperim od
Neke unutrašnje radosti.
Da se vratim u dane,
Svoje prekrasne mladosti.

U sasvim običan san
Stane toliko toga!

Više nego ti
Možeš zamisliti,
A manje nego ti ja
Od srca mogu pružiti.





utorak,28.11.2006.




Sasvim obična ljubav

Mi nismo ni zvjezdano nebo,
Ni miris jorgovana što opija.
Mi smo dvije siluete,
Što jednim srcem kucaju
I istim plućima dišu.

U našim životima ne drhte
Samo strasti ovozemaljske,
I putenosti željnih tijela.
Zadrhti ponekad i tuga,
Nekim novim momentima,
Nadošla u zamasima
Nezvanih i nepoznatih struja.

Mi imamo i svoje šutnje,
I svoje poglede u prazno.
I ona razmimoilaženja,
Što ih drugi uspiješno skrivaju.
Mi ih imamo, i pokazujemo,
Kroz vrisak bijesa i
Suze nemoći u trenutku.

Mi svoje snove polako
Pretvaram u stvarnost.
Moji su i tvoji, to je najvažnije.

Savršenstvo je, ionako,
Predviđeno samo za odabrane.









Duši moje duše

Ti imaš svu moć da me sačuvaš,
Da me pogledom vječno zadržiš.
Na tvojim usnama moje ime počiva
I u svakom trenu nastojiš da me podržiš.

Ulijevaš mi snagu, daješ dio sebe,
U rukama svojim oblikuješ sreću.
Ti si vizionar, sve unaprijed znaš
I nedaš da kola nizbrdo nam kreću.

Uz tebe sam sigurna, oslonac si moj,
I kad nisi kraj mene, osjećam se jakom.
Od tebe sam naučila da se srcem borim
I hrabro suočim sa nesrećom svakom.

Hvala ti na svemu, dušo duše moje,
Sretna sam jer dala sam ti cijelu sebe.
Što drugi govore, najmanje je važno,
Ja sam srcem i razumom odabrala tebe.





ponedjeljak,27.11.2006.





Budi uvijek uz mene

Okupao si me pogledom,
Pa sad isijavam cijela
Svjetlošću tvojih svitanja.

Drhtavu i potpuno nagu,
Ogoljenu do vlastite srži,
Ogrnuo si me svojom kožom.
Dok se smještam u dubinu tvoje duše
Krvotoci su nam se izmiješali.
Sad su nam i želje jednake,
I ljubav istom jačinom gori,
Dok plamen strasti u nama
Ujednačeno, u istom ritmu, plamti.

Nauči me da budem strpljiva u čekanju,
Da jučer izgovoreno "volim te"
Jednaku vrijednost ima i danas.
Da jedno nejavljanje ne znači kraj,
Niti svakodnevna šaputanja znače ljubav.

Nauči me životu, onom svakodnevnom,
U kojem ti pripadam cijelim svojim bićem.
A ti me voliš jedino i iskreno,
Ovakvu, savršeno nesavršenu.





nedjelja,26.11.2006.





Minijatura

Gradimo sreću za sebe
U samo našem svijetu.
Tu tajne ne postoje,
Laži uzmiču pred istinom,
Iskrenost se iz duše širi.

Hvatam niti svog života
I onu najpostojaniju, u čvor ljubavi,
Želim s tobom vezati.
Neka ne nestane,
Neka se ne odveže,
Neka ne olabavi,
Ta spona naših nadanja.

Gradim sreću za nas dvoje,
Materijal su naša tijela,
Vezana srcem i mislima
Na plodnom terenu ljubavi.



subota,25.11.2006.





Sada smo jedno

Ograde smo sve srušili
Jer je pobijedila ljubav.
Dlanovi su se drhtavo spojili,
Pogledi uronili jedan u drugi,
Misli se povezale u trenu.

Razmijenili smo polovine duša.

Ne, čini ti se samo,
Nije to mjesec, putnik,
Na nas bacio svoju sjenu,
Tek je osvijetlio put sreći.
Raskrilio se nad nama,
Blagoslov noći nam dao,
I stidljivo se sakrio među oblake.

Naša su tijela gorjela
Najljepšim plamenom ljubavi,
Svjetlošću koju samo strast
Može probuditi u nama.

A kad strast prođe,
Kad se vratimo u sadašnjost,
Plamen će vječno goriti
U dubini srca i u očima.





petak,24.11.2006.




Pjesma za tebe


Poklanjam ti sebe, od srca, na dlanu,
Životnu, stvarnu, onakvu kakvu znaš.
Ponekad inpulsivnu, ali prepunu ljubavi,
Kakvu si uvijek i želio uz sebe da imaš.

Mojim se rukama noćas šire čežnje
I sve one želje u snovima nestale.
Kad te nema, kad si daleko, trebam te,
Usne ni u trenutku ljubit te nisu prestale.

Udisajem jednim, želim te zauvijek sačuvati,
Volim te jer me voliš, i jer je to u nama.
Poput zraka, koji udišem, osjećam te,
To mi je jedina utjeha kad ostanem sama.

Daljina teška, ponekad tako nepremostiva,
Iako znam da me voliš, u njoj se gubim.
Kad te zamišljam, osjećam tvoju blizinu
I srce treperi znajući koliko te ljubim.

Svom silinom ljubavi, svom širinom duše,
U meni boraviš uvijek, jednako drag i mio.
Naučila sam, voliš me na jedan drugačiji način,
A ja ti pružam ljubav kakvu si uvijek želio.





četvrtak,23.11.2006.




Volim te

Mirisom svoje kože
Nadražujem ti nosnice,
Dok ti moja bijela put
Pročišćava pogled i
Vraća mu poznati sjaj.
Uzdahom svojim, još više
Te privijam uz svoje grudi,
Kao nešto najdragocjenije.
Ti i jesi moj dragi kamen,
Gorski kristal što me čuva
I neprekidno obasjava
Iskonski čistom ljubavlju.

Dodirni me usnama
I osjetit ću onu tvoju magiju.
Bit će kao da je sam uragan
Poharao moje bogato tijelo.
Ne bojim se, moja je duša
U tebi odavno pohranjena.
Izgradit ćeš me ponovo,
Samo i jedino, za sebe.

Ti znaš, jedino moje,
Rijeka ljubavi među nama
Nikada ne može presušiti,
Dok se srcima dodirujemo.




srijeda,22.11.2006.





Noć i mi

Noć se razmeće tišinom,
Sjenkama uzdrhtalih grana,
Tamom koju vrisak naših tijela
Jedino moze savladati.

Treptajem oka, mjesecu daješ znak
Kako je suvišan, jer sad imam tebe.

Dozrijevam u tvojim rukama,
Dok svoju nagost pokrivam
Maglenim, lelujavim plaštom.
Vjetar nam ukazuje čast,
Ali ni osvježenje, ni otriježnjenje
Ni ovaj put ne donosi sa sobom.

Ljuljamo se u ritmu treperenja zvijezda,
Odbljeskom nagosti izazivamo mrak.
Ni ovaj magleni plašt, bjelinu puti ne skriva.

Rođena sam ponovo u tvom zagrljaju,
Prve korake hrabrosti si me naučio,
Nektarom ljubavi žeđ si mi gasio,
A strašću me uvijek obilno hranio.

Postojiš da bih postojala,
I da život u sreći ne bude mit.
Da ljubav ne bude misaona imenica,
I da se iskonska želja i postojanje
Otisnu odavde, pa sve do vječnosti.





utorak,21.11.2006.





Reci mi

Reci mi jesam li griješna
Jer osjećam glad za tvojim dodirima
I pogledima što u meni drhtaj izazivaju?
Jesam li nezasitna u ovoj našoj ljubavi,
Jer svaki trenutak želim s tobom dijeliti,
Jer i kovitlac misli hranim tvojim porama?
Reci mi, ako i jesam, neću se povući!

Dodirni me svojim čulnim usnama,
Da požude se tvoje uvijek iznova napijam,
Da žeđ za tobom bar na tren ugasim,
I da sklupčana, u tvom zagrljaju,
Dosegnem ponovno blaženstvo.
Da utonem u tvoje tijelo, raspamećena,
I prelijevam se preko tvojih prstiju,
Pijana od strasti, u dokazu moći naših tijela.

Drhtaj nježni želim ti drhtajem vratiti
Zvijezdu zvijezdom oplemeniti
I cijelim bićem ti se predati, u svojim uzletima.
U svijet vanzemaljskog ushita želim te povesti
Podredivši svoje tijelo ljepljivim prstima pohote,
Dahu bezvremenosti, što se ulijeva u naše sudaranje.

Reci mi, radosti moja, zaokupi me
Ljepotom svakog novog uzdisaja.
Preporodi me svojim prisustvom
I omogući mi trenutak jedan,
Da u sjaju Sunca se okupam,
Kako bih te zauvijek mogla zadržati,
U raskoraku dana i noci
I na neomeđenim poljima sna i jave.





ponedjeljak,20.11.2006.





Postojiš u meni

Odjecima ove noći
Koračaš mi kroz snove.

Jedan korak za ljubav,
Jedan korak za sreću,
Jedan korak za zauvijek.
I nebrojeno koraka za Nas.

Dahom me svojim miluješ,
Istinama me ispunjavaš.
Govor očiju pretvaraš
Jednim treptajem želje,
U bujicu zajedničkih drhtaja.

Noć tvojih koraka i mojih čekanja,
Noć, gdje svaki otpor gubi moć.

Korakom lakim, kao zamahom vesla,
Uplovljavaš u moj jednostavan život.
Usidrio si se u središtu moje duše.

Jesam li luka tvog smirenja,
Siguran i jak vez zajedništva
I lukobran od životnih oluja?




nedjelja,19.11.2006.





Svijeća za pokoj duši blog. hr

Ako je itko imao strpljenja da čeka sve vaše
nadogradnje, da šuti i vjeruje u vas, bili smo mi.
I što smo dobili kao nagradu za vjernost i
strpljenje. Dobili smo da ste nam sve uništili.
Komentara nemamo unatrag mjesec dana, svi
html-ovi koji su u tom periodu sređeni, vraćeni
su na prvobitno stanje, znači , kao da nismo ništa ni radili,
boxovi, također ispreturani....Linkovi novih blogova nestali.
I sve to uz jednu obavijest i ispriku, u kojoj nam nije dozvoljeno
ni komentar ostaviti. E, ovo je definitivno, prelilo
čašu. Ne znam za druge, ali ja odustajem. Nemam
više ni strpljenja ni snage, sav moj uloženi trud je
uništen i što reći nego zbogom zauvijek i
zapaliti svijeću za pokoj duši blog.hr, jer će
definitivno i završiti "pod zemljom".

Dragi prijatelji, ispričavam se vama, ali ja
zaista više nemam ni snage ni strpljenja.
Bilo je lijepo družiti se s vama, ali ovakvo
druženje, u kojem , umjesto da mi blog
bude relaksacija, ovo postaje frustracija,
oprostite, ja nemam više ni snage, ni živaca
podnositi. Svima koji to imaju, želim puno
sreće i hrabrosti.






-------------------------------------

odgovor "help desk tima" na moj mail:

"Postovani,

uslijed jucerasnjeg kvara otkazao je i sigurnosni sustav diskova, dok je dodatno otkrivena greska u backupu komentara/boxeva i dizajnova. Gubitak postova je zadnjih 12-24 sata.
Dio komentara/boxeva/dizajna nije moguce vratiti, osim copy-paste metodom iz arhive koju smo napravili kako bi korisnici mogli imati pristup sadrzaju svog bloga prije pada sustava.
Ako je adresa vaseg bloga naziv.blog.hr, arhiva se nalazi na adresi http://naziv.arhiva.blog.hr/.

Najiskrenije se ispricavamo za ovu neugodnost koja se vise nece ponoviti.

Ugodan dan,
Blog.hr Help Desk"


-----------------



Dragi Darius i ostali članovi ekipe blog. hr!

Ovakva isprika možda može proći kod male djece koja su tek naučila
čitati i pisati, ili još idu u vrtić. Možete li mi objasniti što mogu
točno sa arhivom koju mi nudite? Što mogu sa njom, jer postove imam?
A arhiva mi jedino to i nudi. Ne nudi mi ni komentare, ni dizajn koji
je bio prije, ni boxove od prije. Kome "mažete oči" ovim, da nam pomoć
vaše arhive može biti potrebna. Mislite li da smo toliki imbecili i
neznalice.

Danima vas upozoravamo, molimo da pogledate što se događa, nemoguće
je otvarati blogove, ostavljati komentare, sa IE gotovo je nemoguće obići više
od jednog bloga, a da vas ne vrati na početnu stranicu iliti naslovnicu. Na blogove
čiji su postovi pisani u 10. mjesecu, nemoguće je ostaviti komentar, dok se
oni ne ožive. Sve to znate i oglušujete se na vapaje blogera, vjerujuci
u svoje znanje i svoju "svemogućnost". Pa dajte, pokazite se sada!

Sjećam se veljače 2006. godine, isti scenario, nestalo "20 dana postova i
arhive", isto jedna mala isprika, koju smo progutali, jer nam je obećano,
kao i danas, kako se nikad ništa slično neće dogoditi. I da, nije se dogodilo
slično, nego isto i još gore. Samo nekoliko mjeseci nakon te "havarije"!

Čega se bojite, kad niste dali mogućnost komentiranja Dariusove isprike?
Posljedice su vidljive i ovim ste nam samo još više pojačali ogorčenje,
pokazujući koliko nas uvažavate i koliko vas je briga za broj blogera.
A konkurencija raste, iz dana u dan.

Hvala na uvažavanju i hvala na tome koliko nas cijenite!!!!!

------------------------------------

Odgovor:

Postovani,

Jedini nacin vracanja sadrzaja je njihovo kopiranje iz arhive na vas blog.
Najiskrenije se ispricavamo za ovu neugodnost koja se vise nece ponoviti.

Ugodan dan,
Blog.hr Help Desk

--------------------------------------------------

Tresla se brda, rodio se miš !!!!!



Fragmenti naše ljubavi II


Hoću da se izgubim cijela
U ovoj ljubavi smislenoj,
Bezgraničnoj i bezvremenskoj,
A postojanoj i iskrenoj.

Ako ti kažem "Volim te",
To nije utisnut poljubac
Kao pečat, na tvoje usne.
To je moje srce dodrnulo tvoje
I sad kao jedno kuca.

Otimam se jeseni u sebi,
Nadrastam sve godine svijeta,
Ljubomori ljudskoj okrećem leđa.
Imam snage, borit ću se za oboje,
Jer osjećam dah tvoje duše u sebi.
Samo jednom izgovoreno tvoje ime,
Gotovo, poput same molitve,
Dovoljno je da izbriše suzu u oku.




subota,18.11.2006.





Fragmenti naše ljubavi I


Nismo se mogli ni slučajno mimoići
Na ovoj nepreglednoj stazi života,
Ni rječju, ni mišlju, ni pogledom, ni snom.
Sve naše želje uplele su se pronalaskom,
Koračamo samo našom dimenzijom ljubavi.

Čuvam u sebi sve sagorene slutnje,
I ovu novu nadu, još nesamljevenu,
U grubom žrvnju datog nam života.
Čuvam je za nas, za treptaj oka
I drhtaj srca u poljupcu srodnosti.

Kopam po rudniku tvojih misli,
Pronalazim sebe, kristalno čistu,
Kao relikviju neoskrnavljenu.
Moj si jedini anđeo čuvar,
Što ni pogledu slučajnom,
Ne da da griješno zaluta.

Na dlan sam ti iskapala snove,
Obrubila ih čipkom naših želja,
I utonula u ljubav bezgraničnu,
Što nezaustavljivo putuje u vječnost.





Svijeća za Vukovar !

Za sve poginule, umrle i nestale. Oprostiti možemo,
zaboraviti ne smijemo. Ne ponovilo se nikada više.





petak,17.11.2006.




Suncu mog Neba


Ne, nije to suza u oku zaiskrila,
Tek onako, nenadano, navukla se magla.
Nisam ti prepoznala korak, u dolasku,
I u grču, duša se, pod teretom sagla.

Vriskom svoga srca prepala sam oblak
I Sunce se, osmijehom, pojavilo u trenu.
Riječ me tvoja sustigla u pravom trenutku,
Brišući pred očima onaj strah i sjenu.

S uzglavlja tišine, podigla se pjesma,
Raskošna i lijepa, u svom punom sjaju.
Misli su se dotakle, duše prepoznale,
Onako kako one samo umiju i znaju.

Tvoj je osmijeh širok kao cijeli Svemir,
Postojiš u meni, moj si izvor snage.
Kad pokleknem, dižeš me, kao samog sebe,
Svu sigurnost pružaju tvoje ruke drage.





četvrtak,16.11.2006.




Samo Tvoja

Stvarnost je izgledala obećavajuće,
Ljepša od svega sanjanog,
Jer, dogodio si se TI.

Među stranicama knjige života,
Utisnut trag tvoje ljubavi
I presovan cvijet prošlosti.
Ne odvajam te od zore
Jer si moje novo buđenje.

Riječ zaustavljena na usnama
Tek drhtaj će postati strastven,
Jer ti i jesi treperenje moje duše
I vulkan želje što čuči u meni.

Objema rukama te zovem,
Zagrljajem duše te ovijam.
Budi i danas jasnoća moga dana
I dah moje mladosti odlutale.

Ja nemam ništa osim sebe
Što ti mogu iskreno ponuditi.
Sebe i ovaj mali komadić neba,
Pod kojim me možeš slobodno voljeti.





srijeda,15.11.2006.





Samo je riječ trebala


Kada je tvoja riječ stigla do mene
Sve ostale riječi izgubile su važnost.

Nosio si je u srcu, u očima,
Ona je blistala u tvojoj duši.
Tijelom si je svojim isijavao
I poklonio je samo meni.

A ja sam je čekala, tako dugo,
Predugo i željno, samotna.
Bila sam pripremljen teren
Za samo tu jednu tvoju riječ.
Da je oplodiš, da se zametne,
Da joj smisao pretvoriš u stvarnost.

Kad me tvoja riječ dodirnula
Utkala sam je u svoju dušu.
Ona je značila zauvijek,
A ja sam znala, značila je ona
Još mnogo, mnogo dulje i dublje od toga.





utorak,14.11.2006.





Pjesma bez nade


Uzmaknem li pogledom,
Jesenje kiše razlit će se
Po trotoarima moje duše.
Nataloženo lišće, već uvelo,
Umjesto krizantema će svjedočiti.
Bore, usječene na mom čelu,
Odavno već epitaf postaše
Zajedničkom životu i jednoj ljubavi.

Uzmaknem li korakom,
Prošlost neću približiti;
Sadašnjost je ionako
Sirova, nebrušena i kruta.
U budućnost,sama, bez tebe,
Ne umijem i ne mogu.

Ne snalazim se bez
Dodira ruke i svjetla tvoga.
A noge, navikle samo na
Maglene staze i trnje života,
Ne znaju da prepoznaju
Gdje je početak, a gdje kraj
Ovog našeg zajedničkog puta.

Gdje god zakoračim,
Sve oko mene je jalovost.
Danas je i sunce na počinak
Otišlo sa izgubljenom nadom.






ponedjeljak,13.11.2006.





Zajedno do vječnosti


Dlanovima smo se dodirnuli
I svijetom je zavladala šutnja.
Nebo je na tren zadržalo dah,
Zemlja se u trenu zaustavila,
More je ponizno zanijemilo.

Dok si bisere moje duše
Nizao na nisku svojih osjećaja,
A ja tvoje kristale srca
Smještala negdje u grudima,
Za tren je i vrijeme stalo.

I postojali smo samo MI
Iz jezgre ljubavi iznjedreni.

Riznice svojih tijela upijali smo
Onako, naizmjenice, naiskap.
Iz pehara života nazdravljali smo
Putenosti što je vrila u nama,
Kao nepresušan izvor sreće.

I onda je sve opet krenulo,
Oblaci su zaplovili nebom,
Zemlja je nastavila kretanje,
More je zapjenilo još snažnije.

Okrunio si me vijencem masline,
Smjestio na prijestolje svog srca,
A tvoje ruke, tvoj zagrljaj sreće,
Bez ijedne riječi, toplinom je šaputao,
Kako se ovaj trenutak nikad zaboraviti neće.





nedjelja,12.11.2006.




Ljubav


Čučala je u meni, začahurena,
Dugo, skrivena i uspavana.
Neshvatljivo dugo,
Kao ŽELJA,
U snovima se javljala
Tek tihim trzajem obrve.
Zamirala sa prvim zracima
Jutarnjeg svjetla, još neprobuđena...
Kao NADA.

Omotana samoćom,
Strpljivo je čekala svoje vrijeme.
Gušeći se u tami nedodirljivosti.
Dahom ljudskih snova se hranila,
Dok se ČEKANJEM zvala.

Opustošenu dušu je omotavala,
Nekim novim željama, naslućenim.
U čežnjama raspojasanim, gubila se,
Uljuljkujući se, u samo svojim, STRASTIMA.

Onda je došla galopom.
Odjednom, jurnula kroz mene,
Vrišteći, bjesomucno je rušila
Sve prepreke postavljene.
I zagospodarila na tronu,
Prkosno izbačenih usana,
Što se u riječ LJUBAV pretvoriše.





subota,11.11.2006.





Budi moje Sunce


Dodirni me nježno,
Da zatreperim cijela,
poput listova breze,
Onako lagano i šuštavo.
A onda me zarotiraj
Po sunčevoj putanji.
Ili još bolje,
Budi moje Sunce!
Neka ti se izlazak
Sa zalaskom smjenjuje.
I uvijek jednako sjaji
Samo i jedino zbog mene.

Kad zagospodariš nebom,
Onda me miluj lahorom
I ljubi me zrakama zlaćanim,
Što će nova kiša postati.
I padanje i iskrenje, istovremeno.

Jednom, kad ti vrijeme dozvoli,
Budi jedina moja Svjetlost,
Samo moj lučonoša
I samo moj izvor vječne ljubavi.





petak,10.11.2006.





Jedino Ti

Tuga se briše Tvojim stopama,
Onako, korak po korak,
U dijelovima je iznosiš
Iz moje napaćene duše.

Život se mjeri samo na jedan način.
Ja živim ili umirem, u ratama,
Tvojim odlascima i dolascima.
Kako Ti koračaš, u istom ritmu
Korača i srce u mojim grudima.

Mladost se očituje Tvojim davanjima,
Količinom ljubavi koju mi pružaš.
Pomlađuješ me iz dana u dan.

Ti jesi moja radost, moj smijeh
I moja ponovno doživljena mladost.
U Tvojim očima snaga neba se množi
I rajske ptice polijeću prema suncu,
Ti, život si mog života, izvor snage,
Što me uvijek vraća na površinu.

Radost se piše Tvojim osmijesima,
I drhtavim usnama što slast ljubavi
Bezvremenski i bezgranično pružaju.





četvrtak,09.11.2006.




Kako god okreneš


Snovi se ne poklanjaju.
Oni se ili ispunjavaju ili ne.
Baš kao i želje,
Što lebde negdje,
Na rubu čekanja i izvršenja.
I balansirajući uvijek,
Taoci su sudbine.

Ako ih ne diramo,
Vječno su nedosanjani
I daleki, nedostižni...
Ali imaju nadu.

Ako ih dirnemo,
Kao da smo
Dirnuli u osinjak.
Zabole, peku, žare
I vječno podsjećaju.

Ako me želiš kazniti,
Ukradi mi snove,
Ili ih samo okrnji...
Neispuniš li ih,
Bacaš me u tamnicu čežnje.
Ispuniš li ih,
Pretvaraš me u roba ljubavi.





Bolesna sam, jedva uspijevam napisati pjesmu, ponekad mi i sin ostavi post.
I pored lijekova, imam kašalj koji me guši, često ne mogu doći do zraka.
Ispričavam se, nije da ne želim komentirati, i posjećivati vaše blogove,
jednostavno ne mogu, nisam sposobna.
Hvala na razumjevanju....

srijeda,08.11.2006.





Još se tražim


Glasom probuđene zore,
Mirisom tek pokošenih njiva,
Nebom beskrajno plavim,
Zapleo si mi se u postojanje.

Dušom svojom me raspoznaješ,
Anđeli nas nisu zauvijek napustili.
Oni za nas još pjesme pjevaju,
Dok strah, poražen, u čahuru se skriva.

Tvoji obrisi jasnoćom se dokazuju,
Maglu siječeš melodijom svojih koraka.
Ti, nenapušten od sreće, rastrošno,
Razmahuješ se svojim uzletima.
Razlijevaš se između dvije vode,
Što se nikad dodirnuti neće,
A ti, most i čvrsta granica....

Vrludam ovim svijetom
U potrazi za jednim osmijehom,
Što mi ga jutro rosno pokloni
Jednom, dok je svitalo i u nama.

Zapleten u meni traješ trajanjem,
Pričaš šutnjom, hodaš snovima.
Mirisom tek pokošene livade
Mamiš me u strast toplih bedara.

Ne, neću dozvolit strahu,
Neću da me opet savlada.
Da iz svoje čahure izađe
Kao bijedan pobjednik,
Jer on je zauvijek poražen,
Negdje, na pola puta,
Između nečega i negdje...

Uz tebe, strah mijenja ime
I bez glasovnih promjena.
Uz tebe, strah postaje strast.






utorak,07.11.2006.





On to uvijek zna

On to zna!
Njegove godine
Nije pokrilo lišće.
U njegovim očima
Nisu zaspale jeseni.

U njegovim rukama
Snaga granita počiva,
A obrve njegove
Mudrošću se dodiruju.
Usne, poput leptira
Sa slašću se nadmeću..

On to zna!
U njegovim venama
Nastanio se izvor života,
I oblaci sivi ne mogu mu ništa.
Jednim osmijehom, on uspije
Sve njih potpuno rastjerati.

Ni kiše, ni oluje,
Ni snjegovi, ni mećave,
Njemu ne mogu ništa.
Tek su izazov
Da potvrdi samog sebe.

Meni ni to ne mora.
Ja odavno znam
Kome sam poklonila srce.





ponedjeljak,06.11.2006.




Prva optimistična


Osjetiš li pomak u mom rasuđivanju,
Prvi korak u razmišljanju
Od prelaska iz snova u stvarnost,
Tada si ušao u moj novi svijet
I dobrodošao, dragi nepoznato-poznati.....


Tamo gdje se more spaja sa nebom
I gdje sunce jednakom jačinom
Sija i kod izlaska i kod zalaska.
Na horizontu naših htijenja,
Na vrhuncu naših želja,
Na granici sna i jave,
Na prelasku iz mene u tebe,
U dodiru našega prvoga MI.......

Spoznaš li imalo svjetlosti
U ovoj pjesmi
I očajničku čežnju
U mojoj duši,
Tada si sigurno zakoračio
U moju sadašnjost,
I dobrodošao si u svijet
Moga ponovnog buđenja....

Kada nam se jednom,
Nakon dugotrajnog traženja,
Ruke stope,
Znat ćeš pravu istinu
O želji, strasti, nadi i čežnji,
O ponovnom buđenju žene u meni,
O nezaboravu u tvojim rukama,
I želji da ne prestane nikada...

D.Đ. 06.11.2005.




Danas je prvi rođendan mog bloga. Točno
prije godinu dana otvoren je blog "Mirisni tragovi u meni - Miris zrele Dunje".
Ova pjesma je prva objavljena na mom blogu.
Fotka se i danas nalazi na zaslonu mog mobilnog aparata.
Zahvaljujem svima koji su čitali moj blog, koji su me posjećivali,
mnogi su otišli, neki novi blogeri su došli, ali, nikoga nisam zaboravila.
Sve vas pozdravljam i volim.
Hvala vam što postojite !!!!!

nedjelja,05.11.2006.




Mogu ja to, kao i do sada

Hoću da me ujutro okupa sunce,
Dosta je više bilo rana, boli i tuge.
Nitko nije vrijedan nijedne moje suze,
Hoću biti nasmijana, gledajući druge.

Nitko nema pravo da me ničim ranjava,
Pokušavali su, ali sam se uvijek uspjela podići.
Nikad se nisam predavala, ni kad je najteže bilo,
Uvijek sam željela do zvijezda samih istinom doseći.

Dobijala sam životne udarce, onako usput,
Nekada plakala, posrtala, pa i u padu bila.
Ali sam uvijek odlučno i hrabro dalje nastavljala,
Ma koliko su mi pri tome nemilosrdno lomili krila.

Ali nitko nije uspio ubiti moje dostojanstvo,
Hrabrost, snagu, što izvire iz čiste duše.
Nitko me nije uspio zgaziti i uništiti me,
Niti me toliko slomiti da me suze uguše.

Pokušali su neki, ni ti nisi bio iznimka,
Mislio si, klonut ću duhom, snage nemam.
Prevario si se, ja sam jednostavno neuništiva,
Ja se iza pada odmah za podizanje spremam.

Ma koliko bolilo, znam, trajat će, ali i proći,
Ništa nije vrijedno moje tuge i boli.
Tko ne cijeni i poštuje iskrene osjećaje,
Taj nije spreman na život i ne zna da voli.






subota,04.11.2006.





Zašto si došao opet

(prepoznat ćeš se)

Zašto me vraćaš opet u prošlost,
Nemaš više nikakvog prava na to?
Imao si priliku, svjesno je odbacio
I opet se vraćaš da mi nanosiš zlo.

Zašto si suzu u oku izmamio,
Pa je onako, niz obraz pala,
Slana, ljepljiva, iz srca izišla
I na krajičku usana tek je stala?

Što hoćeš više od mene, reci,
Zar naše vrijeme nije prošlo?
Što ti je nakon toliko vremena
Opet u misli i na pamet došlo?

Kad sam plakala i molila te,
Da mi objasniš, da istinu kažeš,
Šutio si samo, dalek i hladan
I čekao da mi uputiš riječ "Lažeš".

Ne lažem te, što želiš postići time,
Valjda miriš svoju nečistu savjest.
U mom životu si bio i ostao jedini,
Kojem sam se od srca dala zavest.

Pobjegao si bez riječi, zabivši mi nož u leđa,
I sad se javljaš, osjećaj gubitka te snaži.
Kad sam ti rekla da te ne volim više,
Jedino tad si me mogao uhvatiti u laži.

Potisnula sam te duboko u zakrvavljeno srce,
Kad sam shvatila da ti baš ništa ne značim.
Pustila sam vremenu da odradi svoje, nastojeći
Da do zaborava dođem putem sto kraćim.

Jutros si se ponovo pojavio u mom životu,
Podsjetio me na sebe, suza je pala.
Molim te, nemoj me više ovako mučiti,
Sve što sam imala, davno sam ti dala.

Ne dugujem ti ništa, duguješ ti meni,
Ali sam ti sve oprostila i prešla preko toga.
Idi od mene, ako me iskreno ne voliš
I ne vraćaj se više,nemoj, tako ti Boga.




petak,03.11.2006.




Gorčina

Ti nikad nisi pripadao
Kraljevstvu zvanom "Ljubav".
Ti si nepopravljivi gubitnik!
Kockaš se sa istinom i srećom.
U tvojim očima čitaju se magle.
I gnijezde ptice zlosutnice.

Kako si mi se mogao približiti,
Kad sam se zaštitila
Svim oklopima neranjivosti,
Svim ogradama nedostižnosti,
Svim kapijama prohodnosti?
Kojim si putem došao,
Kroz koju iglenu ušicu se provukao?
Čijim mirisom si se zaodjenuo
I čije si oči zlatom premazao,
Što se u blato pretvaraju?
Koga si opet prevario,
Da bi me blizinom dodirnuo?

Kad su dijelili sreću,
Stavio si lažna krila.
Sada, i vlakovi,
Što vode za Pakao,
Bježe od tebe.

Ti rađaš mrak
I širiš pustinje.
Golubovi su svi
Na trgu, uginuli,
Zbog tebe...

Tebi je mjesto negdje,
Gdje te svi mogući
Putevi zaobilaze...
Čak i oni,
u mislima i sjećanjima....





četvrtak,02.11.2006.




Kad umre ljubav


Kada budeš prolazio stazama
Na kojima me možeš pronaći,
Okrzneš li me pogledom svojim,
Ne brini, sasvim brzo ću se snaći.

Neće mi srce žestoko zalupati,
Neće biti ni izdajničkog drhtaja ruku.
Možda jedino u trenutku kratkom,
Osjetim u trbuhu treperenje i muku.

Bit će to znak da si još u meni
I da je ljubav postojana i jaka.
Ne boj se, neću ti ništa otkriti,
Skrivena bit će i suza svaka.

Koračaj vedro, sa smješkom na licu,
Ne spuštaj glavu, sve bilo je davno.
Pokazat ću ti se sasvim ravnodušnom,
Iako neću odglumiti tu rolu tako slavno.

Nećeš primijetiti, nećeš ni osjetiti,
Samo ću hladno pored tebe proći.
A kad se dokopam sobe i jastuka,
Rijeka će suza iz očiju da se toči.

Mimoiđimo se šutke, sasvim staloženo,
Bit će to poput susreta dva neznanca,
Što su se slučajno sreli na poznatoj cesti,
Ali kao dva prolaznika i potpuna stranca.





srijeda,01.11.2006.




Smrt

(uz blagdan Svih svetih i Dušni dan)

Smrt je nešto što postoji oduvijek,
Što traje otkada je svijeta i vijeka.
Ništa je ne može spriječiti da dođe,
Ona ne zaobilazi niti jednog čovjeka.

Smrt je kad se duša i tijelo razdvoje,
Kad kucanje srca zauvijek prestane.
Kad iskra života potpuno u tijelu ugasne,
I kad zaklopljenih očiju život u trenu nestane.

I kažu, tog trenutka sa neba padne zvijezda,
Ugasi se i njen život, sa životom bića jednog.
Baš kao što se rađanjem nova zvijezda javi,
I ukazuje na postojanje novog života vrijednog.

Smrti je ono što je rođenjem već zapisano,
Od nje još nitko nikada pobjeći uspio nije.
Nikakvim novcem vječni život se ne može kupiti,
I nema mjesta gdje se od smrti može da skrije.

I svi ćemo jednom tamo, kad otkuca nam sat,
Kad tijelo više ne bude imalo razloga za trajanje.
Smrt ne umije razlikovati bogate i siromašne,
Tek, kad nema tijela, duša ostvaruje pokajanje.

Kad nas više ne bude, kad nas pokrije zemlja,
Na grobu našem, uz cvijeće, gorjet će i svijeća.
I samo će dragi naši doći da nas obiđu iz običaja,
U ove dane kad se svak svoga najdražeg umrlog sjeća.






Pokoj vječni daruj im Gospodine
i svjetlost vječna svijetlila im.
Počivali u miru Božjem.
Amen!






Moj banner:






"Lako je perje pustiti, ali nije ga lako natrag skupiti.
Lako je zapaliti požar ljubavi,
ali tko ga nije spreman uzvraćenom ljubavlju gasiti ~
neodgovorno se poigrava.

Ne reci nikad nikome da ga voliš ako znaš
da ćeš svojom izjavom u njemu probuditi lavinu ljubavi
od koje ćeš pobjeći.
Jer, ranu koju ljubav otvara
samo ista ljubav moze poviti i izliječiti.".....

F.L.



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se