www.mir.blog.hr
ponedjeljak, 22.07.2013.
Čovjek u suvremenom svijetu
Svakodnevno u svom životu nailazim na žive dokaze mita, korupcije, mobinga i ostalog zlostavljanja malog, običnog čovjeka. A što učiniti kada smo mi taj mali, običan čovjek? Kako izdržati pritisak, bol i stres?
Zamišljam sebe kao mladu osobu od recimo dvadeset i pet godina. Završila sam fakultet, imam diplomu i želim pronaći posao. Šaljem zamolbe, idem na razgovore za posao gdje mi postavljaju pitanja kao što su: „Planirate li se udati i imati djece?“ zamjeraju mi moje neiskustvo. Kako da imam iskustvo kad sam tek završila fakultet?! Na kraju mi kažu da će mi se javiti za nekoliko tjedana , a ja i dalje ne dobivam odgovor. Kasnije, saznam da je to mjesto pripalo direktorovom nećaku koji ima završenu srednju trgovačku školu. Ljuta i razočarana objavljujem svoj događaj na nekom portalu na internetu. Ljudi se uglavnom čude, zgražaju ili suosjećaju, a ima i onih koji govore: „To je samo početak.“ I što dalje? Jesam li sada sretnija jer ima još onih koji su imali isto iskustvo ili je to samo prolazna sreća? Nakon nekog vremena shvatim da to više tako ne ide i upisujem se u nekakvu političku stranku. Odmah dobivam posao u struci. Osjećam se pomalo jedno, ali mi jad prođe kada vidim koliku sam plaću dobila. Tada sam sretna . obožavam ići na posao, svoje kolege, šefa i sve ostale zaposlenike. No, uskoro slučajno saznajem da kolega koji nema diplomu, koji radi duplo manje nego ja, ima plaću jednaku mojoj. Šutim, zašto da se bunim, trebam biti sretna što uopće imam posao. Poslije godinu dana taj isti kolega odlazi na neko putovanje mojom zaslugom. Ja sam trebala ići umjesto njega. Tužim se šefu kako to nije pošteno da ja obavljam i njegov posao. Šef odgovara kako je on ipak muškarac pa mu je lakše nego meni. Šokirana govorim kako bi mi onda trebao povisiti plaću. Zauzvrat dobivam ciničan osmijeh i odgovor neka se samo sjetim koliko ljudi želi ovaj posao. Sada ga mrzim. Uzimam kavu i bacam mu njemu u lice. Na izlasku govorim: „Bolju od mene nećete naći.“ Osjećam se ispunjeno, neopterećeno, no ipak sada opet nemam posao. Što da sada radim? Možda bih se trebala učlaniti u protivničku stranku?!
Koje su prave životne vrijednosti? Treba li se krvavo boriti ili krenuti lakšim putem? Hoću li se hrabro suprotstavljati životu, a nakon toga neslavno završiti i postati zaboravljena?
I.R.
