www.mir.blog.hr
subota, 19.11.2011.
" Bilo bi bolje da je penoćila u šumi,osjećala bi se manje ugroženom od životinja nego od ljudi. U toj kući još se osjeća njihovo prijeteće prisustvo. Ovo pustošenje djelo je ljudskih ruku, baš kao i smrt novorođenčeta. Život su mu oduzele ruke žene koja je trebala biti baka. Snažne seljačke ruke navikle na kopanje krumpira, na mužu i poslove u polju i oko kuće. Ruke koje znaju zapaliti vatru, umijesiti kruh, oprati veš. Ruke dobre za djecu, pouzdane, zaštitničke. Te noći najprije pomažu djetetu da se rodi, zatim mu čvrsto vezuju maramu oko vrata.
S. traži neko opravdanje za njen postupak. Rat, rat ju je prisilio na to. Ali tu istu ispriku imaju i oni koji su rat započeli i koji su tu ženu doveli do ubojstva djeteta.Ako svi oni imaju isti izgovor, da su prisiljeni ubijati jer je rar... Zar je doista u ratu čovjek lišen izbora?
S. je ne osuđuje. U logoru je naučila da su ljudi slabi i da nije dobro da se nađu pred iskušenjem. Mrtvo tjelešce u crnoj marami koja se inače nosi na glavi, to je najtužniji prizor koji pamti. Te hladne noći u ruševini kuće ovaj joj prizor ulazi u san i ona zna da ga se više nikada neće osloboditi. Slika malog crnog zamotuljka u ženskim rukama nastanjuje se u njoj zauvijek, slika žene koja dijete žrtvuje ratu jer rat je jači i od nje i od djeteta.
Tuga joj se uvlači u kosti i tu ostaje poput kostobolje. Ostatak noći drži je zla slutnja. Što bi učinila kad bi ona sama bila trudna? Misli na djevojčinu majku i na njene vješte ruke. Da, bolje je tako..."
Kao da me nema, Slavenka Drakulić
srijeda, 09.11.2011.
Ona je zauvijek zatvorila svoje umorne oči i otišla na vječni počinak. Često, da bi se bar na neko vrijeme riješila sve svoje dječurlije, znala bi nam reći, da idemo doma da ona malo otpočine, a mi joj nismo davali mira, nismo ju ostavljali, čak ni u zadnjim danima.
Po posljednjoj želji okupili smo se u njenoj staroj seoskoj kući za stolom, svi mi; sva njena djeca, unuci i praunuci. I svaki detalj te kuće i nesvjesno podsjeća na nju; stari drveni prozor na kome su stajale tegle s ukiseljenim mlijekom, štednjak na drva na kome je uvijek bio vajling sa vrućom vodom, a uz njega posuda u kojoj se nešto fino kuhalo. Mi djeca čekali bi kod stola da ona uzme u ruke veliki, domaći kruh, prekriži ga, pa nam počne dijeliti. Je li svaki taj darovani komad kruha u nama ostavio tragove? Kad bi se dobro najeli raštrkali bi se po velikom dvorištu. Oko bunara koji nam je bio jako zanimljiv nismo smjeli kružiti, ni približiti se, a kamoli slućajno se nagnuti, ona je grabila vodu, sipala u kantu i tek onda smo si smjeli grabiti.Naš je glavni alat bio stare istrošene metle s kojima smo meli dvorište i prostor ispred kuće.A dvorište je bilo veliko; na početku mala gredica sa posađenim cvijećem, mala pušnica u kojoj se sušilo meso i kobasice, drvena kućica i u njoj Švrćo, a na kraju velika štala s kravama i konjima i jedan odjeljak za prasce i svinje. Bilo je i onih koji su slobodno šetali dvorištem; kokoši, guske i patke. Pravo seosko dvorište! Je li nas itko mogao otjerati iz te seoske idile? Nismo se dali ...
I sad nakon svega, nakon toliko godina svi zajedno za stolom okupljeni prisjećamo se svega što se nekad davno događalo.Mogu li sjećanja umrijeti? Svatko od nas duboko to u sebi čuva kao posebnu dragocjenost, kao blago koje će kao i naša baka, biti prepričavano s koljena na koljeno. Prepoznajemo u sebi jedan predivan osjećaj; nesebičnu brigu i ljubav za djecu !
