www.mir.blog.hr
petak, 29.08.2008.
More
Da, mogu i ja malo bezbrižno sjediti i gledati u daljinu, uživati u prizoru koji je preda mnom. Netko mi dobacuje. „ I taj pogled je uračunat u cijenu ljetovanja!“
U ruci mi kava...polako je ispijam, cigarete naravno nema... Moj pogled u daljinu; na more , na otok Krk. Jesmo li svjesni koliko nas smiruje samo jedan pogled; možda baš pogled na mirno more? A tek onaj osjećaj beskraja; ispod sebe i iznad sebe! Doživjela sam ga plivajući ujutro na moru, dok su plaže još puste, a more mirno, mirno...od čistoće našeg mora vidiš sve pod sobom; cijeli jedan svijet ispod tebe, a iznad tebe nebo i ponovo beskraj...negdje u daljini spjanje mora s nebom...a ti, ti si dio tog beskraja...
Ponovo otpijam kavu i pogled mi pada na cestu ispred mene; na cestu koja razdvaja mene i more. Prepuna je automobilima; gledam u registracije, skoro sve su strane...i opet pitanja...Kamo idu ti silni ljudi? Koliko li su već kilometara prešli i koliko ih još čeka? Što je to što ih privlači na naše more? Je li to ljepota i čistoča mora, okoliša, srdačnost ljudi? Koliko nas bježi od svakodnevnice i osoba koje nas dan za danom guše i bez obzira na cijenu i udaljenost, tražimo onaj osjećaj slobode i bezbržnosti bar na nekoliko dana, kad na trenutak zaboravljamo na sve i prepuštamo se suncu i moru koje gotovo uvijek daju osjećaj mira...
nedjelja, 24.08.2008.
Evo me . . .
Iznenada sam otišla, ne ostavivši poruku na blogu da me neće biti; no vjerojatno nisam puno nedostajala , jer bez jednog otkucaja na blogu se može. . .
Vrativši se kući ispunjena lijepim događajima, susretima, zanimljivim dijelovima lijepe naše, ne znam odakle bih krenula, tj, ne znam hoću li vam sve doživljene ugođaje moći dočarati pisanom riječi . . .Krenut ću od kraja; od susreta s „našom suncokreticom“. Moj prvi susret s nekim sa bloga. Poznavati nekoga samo preko bloga i upoznati ga uživo nije baš isto. Mislim da svi mi o određenoj osobi ovdje na blogu imamo neku sliku; vanjski izgled koji smo stvorili na temelju pisanja i možda kojeg uhvaćenog detalja. Neka me nitko ne pita zašto, no suncokretić je u mojim mislima izgledala ovako: niska, bucmasta , djetinjasta ženica, mlađa od mene s crvenkasto-smeđom kosom; s jedne strane kraća, a s druge duža kosa. No kada sam čula njen glas preko mobitela u meni je proradio signal upozorenja ; glas je odavao ozbiljnu osobu, a ne onu djetinju ženicu koju sam doživljavala preko bloga. No kada smo se srele sve je teklo jednostavno, normalno. . .Obje smo očekivale bucmaste osobe, pitam se zašto???
Možda nekog zanima kako smo se prepoznale?! Ona je bila u obliku suncokreta; glava sa žuto-narančastim laticama, a tijelo zeleno kao i ruke u obliku listova, a ja jednostavno veliko ,napumpano srce koje se na trenutak skuplja i raširuje. . .
nedjelja, 10.08.2008.
Nemoguće je u životu ne biti slab.
Nemoguće se uvijek održati na nogama, ne proplakati, ne osjetiti samosažaljenje i muku, ne upasti u depresiju, nemoguće je ne naljutiti se, ponekad ne baciti koplje u trnje, ne doživjeti mračne trenutke, kad ti se čini da su ti svi ljudi neprijatelji i da život nema smisla.
No, ne samo da dođu takvi trenuci, nego ti smiješ biti slab.
Slabost je trenutak kad te Bog zove da podigneš ruke k Njemu i vikneš: Oče bez tebe dalje ne mogu.
Pad je trenutak milosti i ako je Bog dopustio da padneš, On ima neki veći cilj, veći razlog zbog kojeg je to dopustio.
Na tebi je da ga upitaš zašto i kreneš u ono novo prema kojemu ti je otvorio vrata.
Važno je, međutim, ne ostati ležati nego se dignuti i ići naprijed.
Padovi se tako popravljaju da im se nasmiješiš, oprostiš sebi i drugima i kreneš još odlučnije naprijed.
T. Ivančić, 'Povratak nade'
subota, 02.08.2008.
Nedjelja
Od najranije mladosti za mene je nedjelja bila poseban dan, naročito se ta posebnost i svoj red osjećao na selu kod bake i djeda preko ljetnih mjeseci koje smo provodili s njima.
Ujutro bi se baka rano ustala i otišla na misu; mi bismo naravno još spavali ili ako smo čuli njeno ustajanje lijeno bi se izležavali u krevetu, prepričavali kojekave dogodovštine sve dok ne bi začuli njene korake već pri povratku.Tada bi nas potjerala na ustajanje i doručak, a ona bi žurno nahranila domaću „živad“, zamjesila kolače i pristavljala, kako bi ona rekla „južinu“. U dvanaest sati sve je moralo biti na stolu. Nas četvero, njenih najstarijih unuka potjerala bi na podnevnu misu, jer mi sami nikad ne bi išli. Morali smo je slušati iako bi najradije ostali s njom u kuhinji; jer sve ono što bi pravila svojim žilavim rukama, sve je izgledalo čarobno, divno...Na toj podnevnoj misi ništa nam nije bilo zanimljivo; dosađivali bi se, brbljali koliko smo stigli i jedva čekali molitvu „Oče naš“ jer smo tada znali da je do kraja još veoma malo. Osim toga čučanja i brbljanja, nešto nam je ipak bilo zanimljivo; a to je kolona ljudi koja bi po polovini crkve išla primiti hostiju. Mi djeca sa zanimanjem smo promatrali mlade djevojke i žene; njihovu odjeću , obuću, frizure. . .
Po završetku mise vraćali bi se bakinoj kući i već po mirisu pred kućom, osjećali što se krije na stolu.Gotovo uvijek bi nas dočekala domaća juha s rezancima, pečena piletina ili svinjetina, kupus salata i kolači od dizanog tijesta. Nikada se nismo pitali kako je samo sve to stigla napraviti?! Tek danas se pitam. . .Poslije ručka i pranja suđa svatko bi se razišao na svoju stranu; mi djeca tražili smo svoje prijatelje i otišli s njima, a baka...kao da ju i danas gledam; sjedi sa susjedom pred kućom „na klupčici“ i odmara. . .
petak, 01.08.2008.
„ Milo, drago, nezaboravno djetinjstvo! Zašto je to vrijeme zauvijek prohujalo u nepovrat, zašto se ono čini svjetlijim, blagodanskijim, bogatijim negoli je ustvari bilo ? Kada je u djetinjstvu ili u mladosti bio bolestan, kako je nježna i pažljiva bila mati! I sada su se molitve mješale sa uspomenama, koje su se razbuktavale sve svjetlije, kao plamen, i molitve mu nisu smetale da misli o majci.“ ( Čehov ) Milo, drago , nezaboravno djetinjstvo . . .
