www.mir.blog.hr
četvrtak, 24.07.2008.
Kada sam na lokalnoj radio stanici čula njegovo ime i prezime; pomislih da li je to on? Mala je vjerojatnost da postoje dvije osobe s istim imenom i prezimenom?! Ma je li moguće da je to on, ponavljala sam u sebi? Ništa o njemu nisam čula gotovo dvadest godina; kao da je u zemlju propao...
U misli mi dolazi visoki, mršavi dječak s tamnim očima i kosom, gotovo uvijek nasmješen. Bio je mlađi od mene i kao da se ta godina razlike osjećala previše, gotovo pri svakom našem susretu. Rekla bih da je bio zaljubljen nešto više u mene nego ja u njega;jednostavno nisam previše očekivala od naše veze, možda prvenstveno zbog toga što se on školovao u Zagrebu, a ja sam bila daleko od njega. No njega razdvojenost nije omela ni da se sretnemo u Zagrebu. Pri odlasku u inozemstvo, autobus kojim sam putovala trebao je stojati neko vrijeme u Zagrebu, tako je on rekao sasvim sigurno da će me tamo čekati. No ja baš nisam bila sigurna...sve dok ga nisam ugledala na pustom kolodvoru. Znači ipak riječi nisu bile samo riječi. . .Naš sljedeći susret trebao je biti ponovo tu kada se budem vraćala kući. No igrom slučaja, niti sam se tim putem vraćala, niti sam se autobusom vraćala...to je bio naš zadnji susret, gotovo sam ga i zaboravila, i sad ponovo on...je li to on...
U golemoj prostranoj sali sa dvjesto uzvanika, jedan od njih bio je zasiogurno on. Pogledom sam pretraživala stolove, gledala postoji li netko nalik njemu. Moj se izbor suzio na dvojicu muškaraca, tamnoputih, mojih godina. Dok sam ih uspoređivala, jedan od njih se ponekad odavao dječačkim smješkom. Možda je on?! Dotad sam bila sigurna da bih sve svoje stare prijatelje prepoznala pa da ih i u Londonu sretnem, no ovaj put nisam bila sigurna. Jesam li mogla doći do njegovog stola i upitati jesi li to ti? Ne, jer pored njega je bila cijela obitelj, a oko mene moja...godine su prošle...
Svećanost je završila, razišli smo se kućama, a ja sam morala istražiti je li to bio on. Sljedeći dan nazvala sam poznanicu,spomenula njegovo ime, svečanost, osobe s kojima je bio, njegov mogući izgled i naravno ona je potvrdila moja očekivanja; zaista je to bio on.
petak, 18.07.2008.
„ Prijatelji su poput balona, jednom kad ih pustiš da odu, riskiraš da se nikad više ne vrate. Na trenutke smo toliko zaposleni našim životom, poslom , problemima, da ne opažamo kako ih ustvari sami puštamo da odlete. Ponekad toliko dvoumimo što je ispravno a što pogrešno, da zaboravimo što je stvarno ispravno, a što pogrešno. Ne želim da se tebi to dogodi i zato te privezujem na moje srce, da te nikad ne izgubim!“
utorak, 15.07.2008.
Još jedna torbica . . .
četvrtak, 10.07.2008.
Ovu sam torbu kupila, pa mi se učinila prejednostavna i obična. Sašila sam na nju komad jute da bude đep koji se može zatvoriti s narančastom , drvenom perlom, a preko cijele torbe sašila sam heklani crveni leptir. Tako je nastala ova unikatna torbica koja već ima svog vlasnika! U izradi je još jedna.
ponedjeljak, 07.07.2008.
Jedno, dvoje, troje . . .
Imati jedno dijete, divno je! Prisjetite samo željnog iščekivanja tog posve novog bića.Još prije nego se rodi kupujemo sve moguće i nemoću stvari ne bi li mu uljepšali dolazak na ovaj svijet. Počev od kolica, odjeće i igračaka; za prvo dijete sve mora biti najbolje.Spomenut ću samo svoj primjer; još prije 17 godina kupila sam u susjednoj zemlji kolica koja sviraju; takva je malo tko onda imao.(Još i danas slabo sviraju!)Kada se dijete rodi, pa zaguguće i počne se osmjehivati, mi se topimo, jer to je naše „remek djelo“; toliko slično nama, a opet drugačije, svojstveno samo sebi,bolje od nas.Kako to dijete raste okruženo ljubavlju, pažnjom tako i mi osjećamo da tom jednom djetetu možemo skoro sve pružiti, možemo putovati s njim...jednostavno sve je lako kad imaš jedno dijete.
Kad dođe vrijeme da se odlučiš za drugo dijete ili ti se ono možda „desi“ sve postaje drugačije; sve se mjenja. Iako je dobrodošlo, svi se najednom moraju prilagođavati na još jednu osobu i više ništa nije kao prije. Ono starije dijete moramo prilagođavati novom članu obitelji, a roditelji više nemaju onu slobodu koju su imali s jednim djetetom.To drugo dijete odmah nasljeđuje sve od prvog; i kolica, igračke, robicu, tek se kupuje ono najnužnije. Kad tih dvoje djece malo odrastu, koliko god roditelji željeli biti ravnopravni, djeca osjećaju neku neravnopravnost među sobom, pa nas bombardiraju pitanjima: „ Koga više voliš? Mene tjeraš da radim više nego nju?! Izgrebla me svojim noktima do krvi, a ti šutiš, istuci ju! Sve njoj kupujueš, sve za nju gledaš, a ja ?! Njoj si dala više novca nego meni, zašto? Zašto opet ja u trgovinu, pa imaš i nju?
Treće dijete, teška odluka. . .veliki izazov?!
četvrtak, 03.07.2008.
ANA
Dan je bio sunčan kao i svi ovi dani te sam otišla po prvi put ove godine na kupanje, naravno sa svojom djecom. Očekivala sam da ću možda vidjeti nekog poznatog, malo se izbrbljati, malo se okupati i onako u ležećem stavu kroz naočale osmotriti koliko je tko masnog tkiva nabacio na tijelo (sebe naravno ne vidim).
Ništa od očekivanog. Svoj ručnik sam slučajno stavila do Ane koja je gledala nekud u daljinu. Primjetila me te smo prozborile nešto više riječi od pozdrava. Bila sam tek nekoliko koraka na ručniku nedaleko od nje i pitala se trebam li započeti razgovor ili ne. Šutjela sam, nije mi bilo ugodno. A šutjela je i ona. Nisam ona koja će ispitivati i istraživati nečiji život; ja sam ta koja sluša, tuguje i suosjeća. Valjda među nama još uvijek postoji ona tanka nit prijateljstva koju smo izgradili u djetinjstvu i nosimo ju cijeli život, te osjećamo kad nekoj osobi možemo bez razmišljanja izreći sve. Ana i ja smo se zadnji put vidjele na pogrebu njenog muža prije nekoliko mjeseci. Zbog toga je ta šutnja među nama bila neugodna. No u jednom trenutku, Ana mi je prišla i započela razgovor: „Nisam ga mogla spriječiti jer on je više od mjesec dana spremao svoje samoubojstvo. U prvi mah rekla sam mu da je lud, što mu je?! Mi smo bili jedna skladna obitelj koja je imala gotovo sve; posao, automobil, dvoje djece, no on je na sve to bio nezadovoljan. Može li se takvom čovjeku i na koji način pomoći?! „ Ana koliko god se trudila, nije ga shvaćala, a on je bio dosljedan u svojoj nakani. Jednog sasvim običnog dana, u vrtu svoje kuće, pucao si je u glavu. Ana je bila u kući i čuvši pucnjavu izletjela je van. Imala je što vidjeti... beživotno tijelo njenoga muža ležalo je na zemlji. Dani koji su usljedili bili su strašni; za nju i njene kćeri koje su ostale bez voljenog oca. Skrivala je suze iza sunčanih naočala i pitala me da li znam koliko joj je teško. „Možda znam, a možda i ne znam“, kažem joj „ali ti si Ana jaka i izdržat ćeš križ koji ti je namjenjen.“
