www.mir.blog.hr
srijeda, 30.04.2008.
Molitva na putu
Bože
Koji si me ovog časa doveo nevidljiv
Vodi me i dalje koncu mojih želja
Ne ostavi me
Umorna i sama nasred puta
Obrazi su moji blijedi
I moje misli nemoćno ko moje ruke vise
Bože
Daj da novo plavo jutro
Iz umora digne moje misli
Da kroz blijede ruke prođe mlaz crvene svježe krvi
Budi
Nad mojom glavom moja pratilica zvijezda
Antun Branko Šimić
Jesu li naše molitve slične ponekad ovoj pjesmi? Vjerujum da postoje i one kraće, poput dvije , tri riječi upučene Bogu; Bože pomozi, smiluj mi se,Bože spasi me . . .
srijeda, 23.04.2008.
„ Docnije sam se nesigurno prisjećao da sam tada mislio kako je u strašnom položaju svako ko moli: nužno malen, ništavan, pod tuđom nogom, kriv, ponižen, ugrožen od tuđeg hira, željan slučajne dobre volje, podložan tuđoj moći, ništa od njega ne zavisi, čak ni izraza straha ili mržnje.“
„Derviš i smrt „ Meša Selimović
Koliko puta smo se ovako osjećali, koliko puta smo bili manji od mrava, manji od makova zrna ? Ili ima onih koji se ovako nikad nisu osjećali ?
petak, 18.04.2008.
Na početku vam se svima želim zahvaliti na čestitkama i reći vam kako ste mi vi ( i oni preko mobitela) jedini zaželjeli sreć u, a moj rođendan je bio sve samo ne sretan ! I sad kako je ovo jedna vrsta dnevnika, zapisat ću, a i da ne zapišem, taj dan će ostat zapamćen kao jedan od nesretnijih.
Uvijek kad sam u mogućnosti svojoj djeci zaželim sreću prije odlaska u školu; izgovarajući riječ „sretno“. A ta riječ za mene znači da im želim sretan put do škole, jer na prometnoj cesti koju one prolaze obje biciklom; jedna (starija ) ima tri kilometra do škole, a mlađa upola manje. Zatim to sretno znači pažnju u školi, pristojno ponašanje prema djeci i profesorima, dobre ocjene i konačno opet sretan povratak kući.
Na upornu zvonjavu telefona, muž,mlađa kčer i ja samo smo se pogledavali i nekako nismo željeli dići slušalicu. Koliko puta ste se našli u situacijma kada niste znali tko zove, a nekako vam se ne da podići slušalicu ? To je jednostavno neobjašnjivo, ali eto tako je tada bilo. No muž je ipak popustio u napetosti naših pogleda i javio se na zvonjavu telefona. Kratko je slušao glas i spustio slušalicu. Profesori su javili kako se naša starija kčer skoro onesvjestila u školi, završila na hitnoj, a zatim u bolnici! U prvom trenu nismo se snašli; nismo našli ključeve auta, bili smo u blagoj panici. No pribrali smo se i ubrzo bili uz nju. . . tako su naši sljedeći dani bili provedeni s njom u bolnici na dječjem odjelu. No sada je već sve dobro (nadam se).
Želim vam reči kako sam se ovih dana koji su bili puni napetosti, nervoze, nemira i neispavanosti sjetila one izreke „svako zlo za neko dobro“. Njenim boravkomu bolnici isplivale su i neke lijepe slike na površinu! Nitko od nas u obitelji nije boravio u bolnici, a do nas su stizale samo pogrdne riječi za medicinsko osoblje. No ona je to opovrgla svojim prvim boravkom i ima samo lijepe riječi za sve njih. I još jedna iskrica (a ima ih dosta) iz bolnice; primjetila sam da u susjednoj sobi bolnice malo dijete(možda osam mjeseci) neprestano plače i drži se za rešetke krevetiča (jako tužna slika). Moja mi kčer kaže da ne mogu noću spavati od njegovog silnog plača i da ga nitko ne posjećuje. Samo sam tiho izgovorila „jadnik“. A onda sam dolazeći ponovo samo slušala riječi “Znaš mama, ja sam kao prisvojila onog malog i još jedno dijete koje nitko ne posjećuje; pričam im, smijem se s njma i zabavljam ih , samo da ne bi plakali „
Jedan osmjeh i riječ ne koštaju ništa , a vrijede mnogo. . .
petak, 11.04.2008.
. . . danas stadoh na prvu stepenicu četvrtog desetljeća . . .
utorak, 08.04.2008.
Spavaća soba
Kao djeca, ostajemo zbunjeni nad nekim događajima, situacijama pa čak i samim rečenicama...Nejasne su nam neke stvari, pa ipak pitanja ostaju visjeti u zraku, jer u onim dječjim glavicama zaključujemo da pitanja o nejasnoćama nemamo kome postaviti...i tako pitanja ostaju bez odgovora godinama, sve dok malo više ne odrastemo pa sami pronađemo odgovore.
Naša školska prijateljica, nazvat ću je Biba, bila je jedinica i imala je gotovo sve što bih poželjela. No nikad se ničim nije hvalila, nije se posebno oblačila, niti isticala i kao takvu smo je voljeli i darivali joj ono što nije mogla novcem kupiti; prijateljstvo i bezbrojne sate igre. Moja druga prijateljica i ja često smo poslije jutarnje nastave onako s torbama išle njenoj kući , gdje bi se sve tri igrale. Njena velika i lijepa kuća bila nam je cijela na raspolaganju, jer su njeni roditelji radili uvijek dopodne. Na polovini kuće, s ulične strane bila su ulazna vrata i odmah s lijeve strane kuhinja. Tako bi već pri ulasku skrenuli u kuhinju. Naša Biba bi kao prava gazdarica prvo pretražila smočnicu i frižider, narezala kobasice, salame i kruha, a nas tri bi se prvo najele, a zatim igrale. Njoj bi godilo naše društvo, a nama raskoš u kojoj je ona živjela. No sad sam stvarno skrenula u drugom smjeru.
Već rekoh, da je njena kuća bila lijepa i velika. Po polovini kuće uski hodnik, s lijeve strane kuhinja i smočnica. S desne strane velika i lijepa dneva soba s trpezarijom, a u nastavku se vidjela terasa.Malo dalje duž hodnika s lijeve strane je bilo kupatilo i wc, a s desne mala dječja soba. Na kraju hodnika nalazile su se dvije sobe; tatina radna u kojoj je bio i krevet, i soba do nje u kojoj je spavala mama.Naši su roditelji imali spavaću sobu i spavali zajedno u njoj, a u ovoj velikoj kući nije postojala spavaća soba. Začuđujuće, no u početku se nismo usudile pitati ni zašto je to tako. No s vremenom sve nas je više „ mučilo“ to pitanje spavaće sobe. Jednom prilikom smo ju ipak pitale, a ona je imala odgovor onakav kakv su joj valjda roditelji servirali. Njeni roditelji već dugo spavaju odvojeno; tata dugo u noć piše svoje radove i odmah ostaje spavati u toj sobi, a mama; da mu ne remeti mir , spava sama u susjednoj sobi. Takav odgovor , osjećale smo sve tri i nije bio pravi, znale smo da se iza toga opet krije nešto dublje . . .
subota, 05.04.2008.
Predsjednik
Jeste li zadovoljni ili ne posjetom predsjednika Busha našoj zemlji, kako novinari kažu posjetom najštičenije osobe svijeta ? Odgovor zadržite za sebe , no sad ću postavit još jedno pitanje..Kakav ste osjećaj imali kada je naš predsjednik posjećivao mjesto u kojem živite ?
Dok je jučer jedna osoba iz obitelji sa zanimanjem pratila dolazak stranog predsjednika, ja sam gledajući onako usput , kako dva predsjednika na crvenom tepihu stoje rame uz rame, dobacila starijoj kčeri: „ Vidiš draga kakvu si ti imala čast, da si nekad ti umjesto Busha stojala uz Mesića!“ Svi su prasnuli u smijeh na tu moju izjavu, no to je bila istina. Pri jednom posjetu našem gradu ona je stojala uz predsjednika, postoji i fotografija koju je ona željela baciti, jer kao nije dobro ispala na slici.No ja sam ju zaturila negdje među listove neke knjige kako ne bi ostvarila tu ideju.
Drugo je sjećanje na predsjednika Tuđmana, kada je došao zakopati kamen temeljac za gradnju mosta. Mislim da u našem kraju nije bilo osobe koja ga nije željela vidjeti; svi su žurili do rijeke gdje se on pojavio, a osjećaj ...poseban...jer ne može se svaki dan uživo vidjeti predsjednika.
Treće sjećanjeje jako mutno i trebala bih kopati po nekim stvarima da bih odredila koja je to točno bila godina. U susjedni gradić dolazio je predsjednik Tito; dan je bio sunčan i osjećala se velika užurbanost ljudi, svi su hrlili na prostor gdje će on stići, onako mala imala sam osjećaj da je to netko poseban, drag svim ljudima.No mene nitko valjda nije htio uzeti za ruku i povesti da bih prisustvovala tom nesvakidašnjem događaju; tako sam propustila prvu i zadnju priliku da ga vidim.
utorak, 01.04.2008.
„Želiš li pak promatrati kroz zemaljska smrtna bića ono božansko, pomisli sine moj, kako je čovjek začet u utrobi; ispitaj pomno koliko je vještine u tom djelu i pronađi stvoritelja koji je učinio tako lijepu i božansku sliku ( čovjeka ). Tko je taj koji je označio otvore za oči, nosnice i uši i stvorio usnu šupljinu ? Tko je protkao tijelo žilama i povezao ih i prokopao kanale za vene ? Tko je kosti učinio krutima i prekrio meso kožom? Tko je razdvojio prste i uobličio široko stopalo nogu ? Pogledaj koliko je umjetničkih djela sadržano na jednom mjestu. Sve se međusobno razlikuje, a ipak je sve lijepo i s pravom mjerom. Tko je tome otac , a tko majka ? Tko ako ne skriveni Bog koji je sve to iznio svojom voljom. To je otac svega koji je po svojoj biti onaj koji sve pokreće. I ničega nema u svemiru što ne bi bilo on.“
Corpus Hermeticum
