17

subota

prosinac

2011

Tamu slušam...dišem...tamu gazim...trpim najbolje što znam!! Ali...

Uvijek je potrbno bilo čudo epskih razmjera da zadovolji moju potrebu za predanašću, ali i za mojom slobodom.
Tebi je to sa takvom lakočom uspijevalo.
Sve si sa mnom znao tako jebeno dobro, ponekad iritirajuće dobro.
A vidi nas sad...
I više nisam saigurna dali je to bila tvoja tvrdoglavost ili ponos ili si ti jednostavno budaletina
Ali, kako god okreneš, na kraju je sve dobro ispalo....

"UF...
IMA TIPOVA KOJI NE MORAJU NIŠTA REĆI DA BI ME IZNERVIRALI. NE MORAJU ČAK NI BITI U BLIZINI, KAD BOLJE RAZMISLIM. DOVOLJNO JE DA SE SAMO SJETIM DA POSTOJE, PA DA MI ADRENALIN UFURA U GLAVU KAO UNIVERZALNA FLIPERSKA KUGLICA..."
Balašević

09

petak

prosinac

2011

Pogledaj dom svoj anđele...

Ako te nazovem nadam se da ćeš mi vratiti san.
Gledam naš grad i čekam svitanje...
Nekad pisanjem pokušavam uhvatiti titranje prvih zraka sunca. Ali samo zaspem, da bi se probudila za minutu sva uplašena. Kad skinu se maske svi smo uplašena djeca. Ako gard padne, mogu ti ukrasti nade, ali ostane tek da plačeš kad izgubiš snove...
Ponekad želim da sam samo lutka, koju si volio dok nije pukla-kad slomiš je-ne plače...
A sjetim se...priznajem. Sjećati se...znači znati ono što si vidio. Znati...znači sjećati se onoga što si vidio. Vidjeti...znači znati bez sjećanja. Sjećanje nije dužnost, već proizvod ljudskih osjećaja. Zato me se sjeti samo u onom trenutku kad budem dostojna tvog sjećanja
Otkrit ću ti tajnu...kako sam zavolila zimu, led, debeli minus i pahuljice...Volim ih zbog toga što sve ovo manje boli, kad me zima zaledi do kosti. Kad god pogledam pahuljice...
Sanjaj i ja sam sanjala.

04

nedjelja

prosinac

2011

Volim sunce, ali volim i kišu
Svaka kapljica koja se spušta na zemlju nosi svoju priču. Osluškujem tu melodiju kišnih kapi.
Nije baš pjevna, ali kad bolje čujem, nije ni ružna.
Čini nas pospanim, ali i tjera na razmišljanje
Valjda tako u životu uvijek naiđe taj trenutak kad se izlaz nigdje ne vidi, čini nam se tako daleko i nedokučivo. Nije on tu samo kada je kiša, ali kod mene se najčešće tada pojavi. Trenutak kad se čovjek osječa izgubljeno, u prostoru, vremenu, društvu, svijetu. Ne zna gdje je, ni gdje ide, ni što bi sa sobom. Tisuću puta bez odgovora.
Uhvati se za jednu misao, kao za slamčicu, i ne pušta je.
To mu i šapuće kišna melodija, ona nas tjera da mislimo kao što nas neka brza melodija tjera da plešemo.
Ali ipak...
Vidim zračak sunca, zračak nade, znači da ne moram prihvatiti bezizlenost ovog položaja, kao konačnu, stvarnu, potpunu, ma kako ona izgledala očigledna, istinita i nepromjenjiva.
Mislim da sam danas dobro iskoristila ovaj kišni dan.
Gitara je ponovo zasvirala neke stare, skoro zaboravljene melodije.
Neke započete knjige su pročitane

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se