04

nedjelja

prosinac

2011

Volim sunce, ali volim i kišu
Svaka kapljica koja se spušta na zemlju nosi svoju priču. Osluškujem tu melodiju kišnih kapi.
Nije baš pjevna, ali kad bolje čujem, nije ni ružna.
Čini nas pospanim, ali i tjera na razmišljanje
Valjda tako u životu uvijek naiđe taj trenutak kad se izlaz nigdje ne vidi, čini nam se tako daleko i nedokučivo. Nije on tu samo kada je kiša, ali kod mene se najčešće tada pojavi. Trenutak kad se čovjek osječa izgubljeno, u prostoru, vremenu, društvu, svijetu. Ne zna gdje je, ni gdje ide, ni što bi sa sobom. Tisuću puta bez odgovora.
Uhvati se za jednu misao, kao za slamčicu, i ne pušta je.
To mu i šapuće kišna melodija, ona nas tjera da mislimo kao što nas neka brza melodija tjera da plešemo.
Ali ipak...
Vidim zračak sunca, zračak nade, znači da ne moram prihvatiti bezizlenost ovog položaja, kao konačnu, stvarnu, potpunu, ma kako ona izgledala očigledna, istinita i nepromjenjiva.
Mislim da sam danas dobro iskoristila ovaj kišni dan.
Gitara je ponovo zasvirala neke stare, skoro zaboravljene melodije.
Neke započete knjige su pročitane

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.