27
nedjelja
studeni
2011
Princip je isti, sve su ostalo nijanse...
Privremeno zatvorena u svijetu tišine i mašte, razmišljam o danu koji mi sljeduje, razmišljam o novim odlukama.Ne mogu pobjeći od onog što jesam.
Minute me proganjaju kao sjena, a sati su čista matematika. Čisti ritual ovih dana.Čudesno kako se i najnepovezanije stvari ponekad spoje i zatvore krug.
Ponekad ima loših dana kada jednostavno neznam gdje sam stala i s kojom nogom ću jednostavno zakoračiti...
Ponekad sam i sama sebi prevelik teret.
Povjerujem da me zvuk tišine može spasiti. Zato uvijek tih dana bježim glasnoj tišini. Ako me razumijete...
Često razmišljam kako je život izgledao u neka davna vremena, kada se nije govorilo i nije postojalo ništa osim života i vatre...
A sad...danas, večeras...
Mjesec još uvijek traje oko tridesetak dana, a sati i minute su ostali isti. Sve je to več viđeno. Samo sam se slučajno našla na mjestu gdje je oslijepio jedan put. Neko je nekad rekao da je život samo put prema smrti koji svi prolazimo kako sami želimo. Sudbina je izmišljena...
Izaći ću na ulicu. Prije toga ću se dobro potruditi, uvjeriti sebe da ne tražim ništa. Nikog! Ne okrećući se i posebno paziti da ne prođem pokraj mjesta gdje još uvijek odzvanjaju riječi koje sam trebala prešutjeti. Tamo se u tragovima još uvijek mogu naći, a 
to mi najmanje treba...
komentiraj (16) * ispiši * #
19
subota
studeni
2011
Što ne boli to nije život...
Tužno je to kako se ljudi zaključaju u svoj mali svijet.Čudno je kako nesvjesno glumimo u predstavi zvanoj život.
Pitamo se kako je u nečijoj koži a sklad u svojoj još nismo pronašli.
Svi mi imamo ulogu koju pod maskama izvodimo prikazujući svoju nesavršenost u savršenost, svoju jačinu u slabost, ali negdje duboko ispod te maske krije se pravo lice nas onako tužno i zabrinuto.
Da bi pravilno odigrali svoju ulogu moramo imati razigranost djece, prilagodljivost učenika, osjećaj umjetnika, a profinjenost mudraca i razum filozofa.Mi živimo u kutijama koje predstavljaju realnost u našim očima.
U tim kutijama svjetlost još nije prodrla.
Spuštamo pogled na ono što ne želimo da vidimo.Ono što nas u stvari drži nasmijane je nada za tom svjetlošću, za ljepotom koju će zraka svjetlosti donijeti.
Jer zaista najtamnije je pred SVITANJE, a najljepše u SUTON.
JUTRO NA OBALI,KAO TI I JA
NAPUŠTENI BRODOVI
RASTOČENE OLUPINE
KAO TI I JA
komentiraj (17) * ispiši * #
12
subota
studeni
2011
JER LJUBAV JE MOJA....
"Što sam bivao stariji, sve manje su me ispunjavala sitna zadovoljstva koja mi je život pružao i sve jasnije sam shvatao gdje treba tražiti prave izvore radosti i smisla.
Naučio sam da biti voljen ne znači ništa, a da je voljeti sve, da je sposobnost da osjećamo, ono što daje vrijednost i ljepotu našem postojanju.
Gdje god bi se na zemlji pojavilo ono što se može nazvati srećom, bilo je satkano od emocija.Novac nije ništa, moć nije ništa. mnogi imaju i jedno i drugo a ipak su nesretni. Ljepota nije ništa, vidio sam i lijepe žene kao i lijepe muškarce koji su bili nesretni i sa svojom ljepotom. Ni zdravlje nije sve: svatko je zdrav tko se tako osjeća, bilo je bolesnika punih volje za životom koji su je njegovali do samog kraja i bilo je zdravih koji su venuli mučeni strahom od patnje.
Ali sreća je uvijek bila tamo gdje je netko umio da voli i živio za svoja osjećanja: ako ih je njegovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona su mu donosila zadovoljstvo. Ljepota ne pruža radost onome tko je posjeduje, već onome tko umije da je voli i da joj se divi..."
Herman Hese
"LJUBAV JE MOJA KAMENJE..."
komentiraj (14) * ispiši * #
08
utorak
studeni
2011
Glupi D-mol
Kako razlikovati ljubav i naš strah da ne ostanemo sami?
Kako razlikovati ljubav i naviku?Kako ljubav postaje navika?
I da li bi trebala postati navika? Možda bi trebalo, čim osjetimo da je "ljubav" ustvari navika, ili da je samo naš ili druge strane strah od samoće, napustiti tu osobu i ponovo se baciti u "potražnju" prave ljubavi.Možda baš ta sljedeća ljubav neće nikad postati navika, a prije nje ćemo saznati da se ne bojimo samoće.
Neki izaberu samoću, jer je ona jedino iskrena.Iskrena i tužna.
Drugi izaberu iluziju, jer su sretni.Barem svijet misli da jesu.
Treći izaberu istinu i pristanu svjesno na sve. Boje se samoće, a svjesni su da je ljubav izmišljotina.
"Nemoj se plašiti ako oko usana osjetiš grč, to je osmijeh. Samo osmijeh, Ništa drugo"
Đole
komentiraj (12) * ispiši * #
01
utorak
studeni
2011
Izgubljena u nijansama
Dobila ja na poklon neku sliku, i sad kako da je stavim na zid.
Nemam čekić, ali imam teg od kilogram, nemam čavao, ali imam, ono što se zabode u zid, pa se u to stave čavli i postavi slika.
Popnem se na stolicu uzmem špenadle, zabodem ih u zid, i postavim ja lipo sliku.Dok dlan od dlan slika visi, malo krivo, ali visi.
Zvvvrrr susjed
Skačem sa stolice!
-To nije dobro budem ja.
-Hvala, ne treba, dobro je.
-A, ne dok sam ja tu da pomognem, nemoraš se bojat.
Što ću, pomirim se sa sudbinom.
-Donesi metar!
-Dodaj mi čekić iz torbe!
-Čavao, ne taj, onaj do njega.
Tres, bum, tras, bum.Jak ovaj beton u zgradi. Ne da se susjed. Tres, bum, ode prozorsko staklo.
-Uf, materinu, odkud tu staklo?
-Vjerovatno odkad su napravili zgradu.
-Ne ide, daj bušilicu.
-Imam bušilicu, ali nemam ono okruglo što se stavlja u nju, ustvari imam ali ne paše.
-Pojma ti nemaš, dodaj
-Daj sad opet metar
Zvvvrrr, zvvvrrr, trese se zgrada.
Poslije dva sata bušenja, mjerenja, pijenja kave, gemišta, poslije trčanja u dućan po neke drugačije čavle, po kupovanje nečeg bijelog da se rupe poklope kad se stavi slika da se ne vide.
Slika je napokon stajala na zidu, malo nakrivo, ali.
Ja sam bila mrtva umorna.
Susjed je veselo skočio sa stolice, i usput prevrnuo neku glupu vazu, koja mi i ne treba tu, i kaže:
-Eto vidiš kak sad izgleda, ništa bez muške ruke
Prošaputala sam zadnjom snagom
-Da, istina, ništa bez muške ruke.
komentiraj (10) * ispiši * #
