31

srijeda

kolovoz

2011

Netko to od gore vidi sve.Povlači te konce,igra se

Imam potrebu pobjeći...negdje daleko...negdje gdje nema prepoznavanja...gdje nema rastresene svakodnevnice.Dali ste ikada zatvorili oči i pokušali vizualirati to mjesto??
Ja zamišljam sami odlazak tamo...dok sjedim u zatvorenom, osjećam svaki dašak vjetra kroz ove debele zidove...mogu odrediti u kojim bi smjerovima vjetar nosio moju kosu...često ga i obojim, na trenutke je crveno-narančaste boje jer je topao kad te dočeka, kasnije dolaze hladni naleti iskušenja, tada je sivkast, ali ja i dalje stojim...uživam u njegovim promjenama, izazovima, bojama...
Ima i miris kad je toplo crvene boje...miris poput mokre cvijetne livade...dok je siv...poput jednog dominantnog drskog cvijeta oštrog, osvježavajućeg mirisa, svaki nalet drugačije utječe na mene...ali svaki osjećam cijelom površinom...cijelim bićem...onda zavidno pogledam oblake, koji su uvijek tu negdje u blizini...nekad mi donese suze, nekad otkrivaju toplinu srca, kakve god vijesti nosili...uvijek im zavidim...oni su pojam slobode...a postoji i netko, kome vjerujem...znam da će mi pokazati pravi put...

30

utorak

kolovoz

2011

Neki su rođeni za maske...

Hajde Mirella, vrijeme je da navučeš svoju staru masku.Široki osmijeh,provokativan pogled, napadna priča.Sve u tvom dobrom starom stilu.Uvik nasmijana,i svi te zbog toga vole.Ti si tu da svakog oraspoložiš.Nema veze što nemaš ozbiljnu vezu.Što će ti?Ionako te ljubav nikad nije zanimala.Ovi likovi koji ti se javljaju...poslužit će za jednokratnu zabavu.Godi ti što likovi ne znaju načisto s tobom.
Godi ti što si pod debelom maskom
A šta si ti ustvari?
Nedefinirano biće.Kompleksaš. Idiot. Povrijeđena, koja želi muškom rodu naplatiti duplu cijenu.Znaš da nikad neće biti onako kako ti želiš, i zato ti treba maska. Da zavaraš njega,,ali i ostale, 24h dnevno nosiš tu masku.
Ili da zavaraš sebe? Da, ponekad i sama sebe prevariš. Kažeš si da ne boli.
A boli te, boli. Dali je jednostavnije priznati nego raditi ono što sada radiš?
Daješ lažne nade muškarcima koji nisu ni krivi ni dužni. A patit će. I neće biti jedini.
Što je najgore znaš da to nije ni prvi ni posljedni put.
Prevarila si se. Mislila si i željela da si netko drugi i da nemaš te osijećaje.
Opet si zatočena u onom krugu.
Nije tebe tvoje ogledalo razbilo, sama si se razbila...

28

nedjelja

kolovoz

2011

dođavolasve....

Da li su današnji muškarci toliko hendikepirani ili je problem internet?
Kad kažem internet mislim na facebook, ne mogu da svatim ponašanje današnjih muškaraca?
Ili su svi pederi ili jednostavno ne "funkcionišu" dobro.
Nije mi jasno da di god izađem za jednim stolom vidiš grupu muškaraca a za drugim stolom grupu cura i nitko nikome ne prilazi.Možda su nesigurni, ili se toliko boje odbijanja, uglavnom nešto tu ne funkcioniše kako treba.. Možda im se lakše zakačit na facebook, pa fino pogledat šta koja ima za "pokazat" izgleda da je to lakše nego ustali u pozvati na kavu ili običnu šetnju.


PAŽNJA!
ISTINITOST NAVEDENIH RIJEČI POTVRĐUJU SVI ONI KOJI SE MOGU PREPOZNATI U OVOJ PRIČI, A IMA IH...

25

četvrtak

kolovoz

2011

Ravnoteža između glave i srca...

Što je sloboda?
Sloboda je moć činiti dobro.Naglasak stavljam na ono moć.
Zašto?
Jer smo Mi svi prepuni nemoći, htjeli bi ali nemamo ni snage ni volje.
Imaš li ti snage i volje biti ŽENA u svojoj obitelji?Ne majka, ne supruga, ne prijateljica, ne kćerka, ne odgojiteljica,ne njegovateljica,, ne učiteljica,ne psihijatar,ne spremačica,ne kuharica i ne znam što se sve ne podrazumijeva danas pod tom riječju, nego žena. Što to zapravo, znači biti žena, i još k tomu slobodna?
Mi smo žene u svojoj želji za slobodom postale agresivne, rekla bi čak pohlepne, pa na silu želimo preuzeti stvar u svoje ruke, pa onda ako muškarac i hoće nešto napraviti mi to ne dopuštamo, samo zato da bi ga mogle okaraktezirati kao nesposobnog da napravi bilo što, kako bi mogle dokazati kako mi možemo sve i kako nam muškarci u biti nisu ni potrebni u obavljanju naših svakodnevnih poslova.
Žene su biće osjećaja, ona reagira srcem, intuitivno.Međutim muškarci su razumna bića i kod njih sve mora ići kroz mozak i oni djeluju kad im mozak kaže:"U redu, može!" I to je dobro.
Jedanput je jedan svećenik krasno rekao:"Majke rađaju djecu ali ih očevi rađaju svaki dan u trudu svojih ruku!"
Zbog žena su se vodili ratovi, padale vlade, abdicirali kraljevi, preko žene je svijet pao u grijeh, ali se preko žene i spasio.
Dakle sve nam to govori koliko su žene važne i vrijedne, ali samo ako sebe doživljavaju takvima. Ženi je potrebna pažnja i ljubav ali sve to ne možeš dobiti ako nemaš u sebi.

23

utorak

kolovoz

2011

Meni nije teško hodati i po najtanjoj crti...

Razgledam puteve života i svi se svode na jedan...Jedan jedini po kojem hodam. A ono ostalo što po nekad zaluta samo su staze po kojima se izgubimo taržeći nešto...Nešto što mi nedostaje a što nemogu prepoznati u mračnim ulicama tih staza...I tako se nesvjesno gubim u potrazi za samom sobom na neki način,jer osjećam sa sam se izgubila...U vremenu , osjećajima,mislima i događajima...
Da putanja koju sam sljedila lagano nestaje,gubi sjaj i ostavlja me samu....Sama sam se i rodila, pomislim i nastavljam dalje...Sigurnim putem bez skretanja sa staze. A onda opet kao po navici noga zaluta i gubim se u samoj sebi...Pokušavam prepoznati djelove moje unutrašnjosti no nema ih. Nešto kao kroz maglu se nadzire ali ne mogu vidjeti što je.
I kad mu se približim nestaje...Kao da nije ni postojalo...I onda se uplašena vratim na početak i stanem...Osvrnem se oko sebe i vidim da sam sama...Kakve me to čudne misli vuku u nepoznatom pravcu? Što žele da mi pokažu? Ne uspjeva mi nikako doći do cilja.A potreban mi je.

21

nedjelja

kolovoz

2011

SVAKA RUŽA IMA SVOJ TRN...

Izgubiti nekoga nikad nije lako, ali steći nečije povjerenje,primati i bezuvjetno djeliti ljubav je mnogo teže. Kakve su to veze koje nas povežu baš sa tom osobom od stotina i stotina nekih drugih?
Da li tu uistinu umješa prste ta sudbina koja nas sve spaja i razdvaja, kako kažu ili ipak nešto više, neka viša sila?
Da li je u stvari do nas ili ipak do Boga?
Ljubav je najljepša dok se budi, kad joj otkrivamo niti koje nas polako, neosjetno, ali sve jače i opasnije vezuju za srce druge osobe...Nešto najteže je razdvojiti se od voljene osobe iako je ljubav sa jedne strane ipak samo čisto uzimanje (što od drugog više ljubavi "otmemo" to smo zadovoljniji) Ali što uraditi onda kad nam uzmu otimanje. Što kad nam odnesu sve nedosanjane snove sa sobom, kako dalje?
Čuvati prošlost i veze, te čudesne niti duboko pohranjene u srcu, ili samo odmahnuti rukom i nastaviti dalje i ujedno stvarati još ljepše snove. Sve se iz nekog valjda straha prema novom odlučimo za ono prvo, ali na našu sreču ovo drugo samo dođe s vremenom...Kako bi tek bilo da nemamo tu mogućnost izbora.

19

petak

kolovoz

2011

Jednom ću stati umorna od bježanja

Kad cirkus ode, ostaje okrugli trag na mjestu gdje je šator bio postavljen. Danima kasnije možeš da stojiš tu i smiješ se jer si si shvatio one trikove koje je klaun radio da zabavi publiku. Možeš da se smiješ ali gledat će te kao luđaka.Neke trikove tek poslije shvatiš. Neke stvari nećeš nikad, niti imaš koga da pitaš.
Da ne puštam ljude previše blizu, nebi bilo potrebe za ovim. S ostalim stvarima u životu se nosim poprilično lako.
Pero anđela je teg nasprem đavola cijelog. Ne možeš ući u tuđu kožu ako ti je već tijesno u sopstvenoj. Ne možeš promijeniti sebe ako promijeniš tuđe mišljenje o sebi. Ne možeš promijeniti svoje "Ja" tako što ćeš privući skupe ljude lažnim perjem. Tim što ćeš zabiti pero u dupe, nećeš postati paun, naprotiv.Svijet je postao ružno mjesto za život, ali na Mjesecu nema života. Od ljubavi ne možeš živjeti, naprotiv.
Ne možeš odvesti nekoga u svoj privatni svemir jer poslije će mirisati na uspomene, a baš tamo bježiš kad te stignu sjećanja. Daleko doguraš kad govoriš istinu. Ali te isto tako ta istina može gurnuti mnogo dublje ako se ta istina ne slaže sa tuđim istinama. Ja sam nas mogla održavati još dugo. U meni ima života za dvoje, ali...
Nema te sile koja bi me smirila da ne kažem gadne stvari kad vidim da mi je podvaljeno. Teško je zaboraviti, ali je ipak teže biti čovjek i priznati grešku.

17

srijeda

kolovoz

2011

Ali...

"Jedan dječak je upitao svoju majku:
Zašto plačeš?
Zato što sam žena,-odgovorila mu je
Ne razumijem,-rekao je dječak
Mama ga je samo zagrlila i rekla:
Nikada i ne nećeš razumjeti.
Kasnije je upitao i oca:
Zašto mi se čini da mama plače bez ikakvog razloga?
Sve žene plaču bez ikakvog razloga, bilo je jedino što je otac znao reči.
Dječak je odrastao i postao muškarac, i još uvjek se pitao zašto žene plaču.
Naposljetku je upitao Boga:
Bože, zašto se žene tako lako rasplaču?
Bog odgovori:
KAD SAM STVORIO ŽENU MORALA JE BITI POSEBNA.
Dao sam joj ramena dovoljno jaka,da nose svu težinu ovog svijeta,a opet tako nježna da mogu pružati utjehu.
Dao sam joj unutrašnju snagu
da podnese porod, i odbijanje koje joj toliko puta stiže od njene djece.
Dao sam joj čvrstinu koja joj omogućuje da ide dalje, kad svi drugi odustanu, i da se brine za svoju obitelj u doba bolesti, i nevolje bez prigovora.
Dao sam joj osjećajnost da voli svoju djecu bez obzira na sve, čak i ako ju je njeno dijete jako povrijedilo.
Dao sam joj snagu da nosi svoga muža kroz njegove pogreške i načinio je od njegova rebra da bi štitila njegovo srce.
To je samo njeno na korištenje, kad god joj zatreba.
Vidiš, sine moj, ljepota žene nije u odjeći koju nosi, u njenoj figuri, ili u načinu na koji se češlja,
Ljepota žene, mora se vidjeti u njenim očima, jer je tu ulaz, u njeno srce-mjesti gdje stanuje."

Sviđa mi se, ali (kod mene uvik postoji neko "ali") Nekako se baš nisam našla u ovom.Znaći li to da....



16

utorak

kolovoz

2011

Ali kad probaju iz srca da uzmu te moje tijelo,moj kavez je

"Ništa ne traje, to pokušavaš da mi kažeš?" "Da, sve se gasi,sve prolazi i nestaje. Trenutak je jedino što je bitno." "Ne postoje stvari koje opstaju, koje traju.." "Što na primjer"? "Ljubav?" "Ljubav...Nema ničeg osjetljivijeg, niti kratkotrajnijeg. Ljubav je kao vatra u kišnom danu: mora se sve vrijeme čuvati, hraniti i njegovati, inače se gasi..." "Ima ljubavi koje traju." "Ne, ono što traje je patnja nakon ljubavi."

15

ponedjeljak

kolovoz

2011

Život je kratak da se takva ljubav dvaput desi...

Možda sam trebala dopustiti tvojoj strani da se približi.Možda sam se trebala i pomaknuti te napraviti mjesta za još jedno, u zadnje vrijeme dvoje mi je nekako previše.Sama sam sebi dovoljna. I dobro nismo to napravili, nisam ustupila mjesto do mene koje očajno čuvam, nekome koga sam voljela.
Nekome koga još volim.
I zašto da cijelog života nosim na leđima tu krivicu?Svi griješimo.Pravimo proklete greške.Možda ja više od drugih, no nije važno.Bar, to oduvijek čitam po raznim knjigama te napajam dušu i tvoju i svoju tim bezvrijednim sloganima.Guše me.Guše me i riječi i praznina do mene.Trebam te.No, zaklela sam se da više tratiti dane s lošim muškarcima u bezimenim pabovima neću. Nikada.Odvikla sam se te glupe navike. Znam svoje razloge, znam zašto ne griješ stranu kreveta, koja će i večeras da leži sama.Neka tako i ostane.Ništa mi neće faliti.Bar, na tren...

13

subota

kolovoz

2011

Važni, manje važni i nevažni

Sklopim oči...kao da će bol nestati, kao da će zamagliti zbilju, kao da će sve biti drugačije, kada ih ponovo otvorim...Nikada ti nisam rekla ono što sam stvarno htjela.
Uvijek sam ti govorila ono što ti želiš da čuješ. Da li ti je žao?
Da li bi sad drugačije bilo da sam govorila ono što sam htjela? Previsoki su zidovi tuge da bi mogla nazad. A tvoje staze prekratke za moje korake.Poslije tebe ostaje moj svijet u kome nema tragova.Otvorim oči , palim cigaretu, koja mi ne prija onako kako bi trebala ali nema veza.Šaljem sve kvragu i puštam onu staru od Balaševića.

"A moj pješčani sat troši mnogo više nego ranije...
Pregorio je neki dihtung, vjerojatno Donja gomilica pjeska već je primjetno veća od one gore...Nemam više vremena da propuštam baš svakog idiota..."

09

utorak

kolovoz

2011

GALEB

"-Ovo nije nebo, zar ne?
Što će biti poslije ovoga?Kamo idemo?Zar nebo uopće postoji?
-Ne,ne postoji.Nebo nije ni mjesto ni vrijeme.Nebo je savršenstvo.
Dodirnut ćeš nebo kad dosegneš savršenu brzinu.To ne znač letjeti tisućama kilimetara na sat,niti letjeti brzinom svjetlosti.
Jer, svaki broj je ograničen, a savršenstvo nema granica.Savršena brzina,dijete moje, znači biti ondje.
-Ja sam bio gdje god i kad god sam poželio.-
Čudno je to...Galebovi koji preziru savršenstvo radi putovanja, putuju polako i nikad ne stignu na odredište.
Oni koji se odreknu putovanja radi savršenstva, mogu stići svuda...u tren oka!"

(Richard Bach)

06

subota

kolovoz

2011

Negdje netko osmijeh k'o tvoj nosi,zar ne?*

Ništa ti nisam trebala reći...

Da sam prešutjela, živjela bih još...
ovako
prisustvovah jednoj sahrani,
sahranih svoje vlastite riječi...

04

četvrtak

kolovoz

2011

ONAKO VAN SMISLA...

Toliko puta, doživjela sam poraze, pa više i ne osjećam istinske sumnje.
Prejela sam se pobjeda, pa više i ne osjećam istinsku zvonjavu slave.
Ne znam ni da se uplašim. Ne znam više ni da ne znam.
Ne znam jesam li sebična ako kažem da nikoga drugog ne mogu da volim osim sebe?
Nije mi stalo, jednostavno.
Što god se dešava vidim samo sebe.
Valjda su mi očitali ljudi lekciju, ako ih uopće mogu nazvat ljudima.
Čudno i pomalo ironično.
Sad bi pasalo nešto Đoletovo, nešto kao D-mol.

03

srijeda

kolovoz

2011

Od mene je najlakše dobiti odgovor kad ne postaviš pitanje...

Nemoj da te uznemirava moja glupost, jer imaš sasvim dovoljno i svojih.
Nemoj se previše obazirati na svijet oko mene, ništa se bitno ne dešava, oduvijek su ljudi bili glupi i za zlo spremni, a za dobro lijeni.
Ostani svoj i vjeruj u ono što sam činiš jer su ti jasni motivi i namjere, i želje i nadanja u vezi sa vlastitim djelima.
Nastavi sanjati i hodati po oblacima, i ranije si kroz oblake propadao i na tvrdu zemlju padao. Uostalom nije važno kako si pao već kako si ustao. Sve će biti kak treba biti, a i ako ne bude-nije važno.
Hajde sada napolje, uskoro će svanuti novi dan još jedan dan pun mogučnosti, ne osvrći se, i prestani gledati u retrovizor dok ideš naprijed.
Pokušaj uživati u buđenju dana u izlasku sunca, jer ja sigurno budem.

02

utorak

kolovoz

2011

I kad sve prođe pjevat ću i tad

I eto izgleda da je moj vlak došao... dugo sam čekala sjedeći na koferu ispod neonske lampe,pored izloga neke trgovine. Konačno! Moj bijeg za ljepše krajeve gdje ću biti sretna...gdje ću ostaviti depresiju i neke ljude zajedno s njom. Tada sam zastala...posljednji poziv putnicima je bio upučen... i vlak je krenuo.
Ostala sam.Zgužvajući kartu, svatila sam da i nije tako loše ovdje.
Šta više mislim da smo se depresija i ja udružili, pa je više i neprimjećujem.Sad sam sigurna, kao nikad do sad da svanut će jutro...ne znam kakvo...ali će ipak svanuti

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se