04

utorak

veljača

2014

Poglavlje četvrto – dio drugi

Jeste li se ljubili noćas?
Katarina je podrijetlom iz onih građanskih obitelji što su se od šegrta obućara i pomoćnih kuharica u menzama koje gule krumpir razrasle do uglednih položaja obrtnika uslužnih djelatnosti i otmjenog srednjeg staleža u sedamdesetim godinama kada je već olabavio komunizam i u duhu socijalizma moglo pokretati malo privatno poduzetništvo sa najviše do sedam najamnih radnika pod budnom paskom državnog aparata da ne bi došlo do izrabljivanja ili pretjeranog bogaćenja.
Od zagrljaja volim tople, jutarnje, sa tragovima sna i poljubaca u kosi.
Uostalom, veličina privatnog vlasništva u smislu posjedovanja nekretnina bila je zakonom ograničena.
Prsti postoje da prolaze je kroz kosu i prelaze preko nasmijanih usana prije poljupca.
Ali kada je u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, već znatno nakon smrti dugogodišnjeg doživotnog vlastodršca – koji je bio silnik častohlepnim gulikožama željnih zgrtanja izrabljujući mada on nije sprječavao da svi oni koji su nezadovoljni životom u društvenom uređenju kakvo je provodio mogu slobodno dobiti pasoš i otići u bijeli svijet, – postalo jasno da se politika zaokreće u smjeru omogućavanja bezobraznog bogaćenja, za Katarininu obitelj bio je to dirljiv događaj jer napokon će doći na vidjelo njihov pošteni građanski ugled onih koji poštenim radom skrbe i ostvaruju bolji život.
Od poljubaca volim jedan pospane u leđa, pri prevrtanju u toku noći. Uz osmijeh.
Ta tko je mogao predvidjeti kaos koji će pogodovati mešetarima da preko noći izvedu pretvorbu općih dobara u vlastiti džep. I tko je mogao naslutiti da će sudbina 'kiss me Kety-inog' tepanja premetnutog u prijevod s engleskog u riječi 'moj dobri gospodine Mjeseče' sinu jedne dotad ispravne obitelji, na liniji državne politike, sa kojim je sklopila brak pa, moglo bi se tako reći, u nekoj vrsti pomirbe i suživota dva staleža iz suprotnog tabora, nepodobnog građanskog i podobnog proleterskog, hrvatskog i srpskog bratstva i jedinstva – i tako pomalo sračunate kao primjer po kome nema mjesta za grubu netrpeljivost, ta brza i kratka pobjeda dva mlada zaljubljena bića zaplesti u nemogućnosti da nastave zajednički život – to jest svako poslijepodne prolazili kroz park držeći se za ruke, sjeli za časak na klupu ljubeći se kao dva goluba pa zatim s rukom u ruci otišli do gradske kavane kao vječno mlad i zaljubljeni par.
Ženi uvijek treba poljubac u vrat umjesto pitanja "što ti je''.
Naročito to: držati se za ruke oficir JNA i 'kiss me Kety'.
Poljubac bez strasti nije poljubac.
Osim toga to je bilo onemogućeno i samom činjenicom što je 'Majmun Mrgud' upućen jednog proljetnog dana negdje na nepoznat teren po službenim zadacima, na uzavrelo područje razgraničenja odakle se ili nije imao vremena ili nije smio javljati, a odakle je, još prije vukovarskog događanja već krajem ljeta 1991. godine, svečano vraćen u naš mali grad, i pokopan uz vojničku glazbu.
Od plesa volim ono kad su nam čela prislonjena, a nosovi se dodiruju kao kad se Eskimi ljube.
Dobio je mramorni spomenik s ugraviranom petokrakom, a njegova udovica simboličnu tugu u prozirnom crnom velu.
Od pogleda volim jedan u usne kad vidiš da drhte jer ne mogu izdržati od žudnje za poljupcem.
I ništa joj nije više nedostajalo nego da svako poslijepodne prolazi kroz park držeći se za ruke pa sjednu za časak na klupu ljubeći se kao dva goluba te zatim s rukom u ruci otiđu do gradske kavane kao vječno mlad i zaljubljeni par.
Poljupci u jagodice na prstima su neodoljivi.
A kada je zatim, nešto više od četiri i pol godine nakon smrti 'my Month Mr. Gooda' već odavno završio Domovinski rat i dogodilo se sve nimalo romantično zbivanje koja jedna građanska cura dobrog odgoja koja, moglo bi se reći, živeći pod staklenim zvonom uopće nije razumjela, (taj varljiv kotač sreće koja se okreće pa je 'sad gori tko prije bi dolje') i u našem su se gradu poslije svojih krvavih grabeži pojavili tajkuni.
Dan je besmislen ako niste nekog poljubili. U dupe se ne računa.
'Kiss me Kety' se ponovno udala za sina jednog takvog novopečenog bogatuna jer sve u svemu bila je tada još uvijek lijepa i mlada žena od tek dvadeset i sedam godina i stvarno dobra prilika, školovana i uzornog građanskog odgoja.
Kad otvoriš oči i poslije sam udahneš pa shvatiš da je to bio posebno lijep poljubac od kojeg ti se zavrtjelo u glavi.
Ah da, nisam ni spomenula da je išla u glazbenu školu, svirala klavir te da je diplomirala za učiteljicu engleskog jezika, ali važnije od toga je da je opet u toj porodici koja se doselila iz hercegovačkog kamenjara pronašla jednog dragog momka čije ime namjerno prešućujem jer su'kiss me Kety' i on, opet svako poslijepodne prolazili kroz park držeći se za ruke, sjeli za časak na klupu ljubeći se kao dva goluba pa zatim s rukom u ruci otišli do gradske kavane kao vječno mlad i zaljubljeni par.
Dođi. Poljubi me. Možda ti se ostane
Taj, na prvi pogled neznatno i svakidašnje ponavljanje nosi u sebi neizmjerno puno romantičnih profinjenih nijansi koje podsjećaju na ono mračno događanje za koje bogalj bez ruku koji je bio moj vodič u obilasku spomenika stradanja u gradu Vukovaru da su – „u zoni sumraka čovječnosti “.
Ne grizi tu usnu, daj meni, ja ću.
Pobila se dva tabora 'otrovnim kopljima' i ognjenim granatiranjima, skrivali se u kukuruzištima i vodili borbu zalazeći u požar gorućih kuća na čija su pročelja šikljali mlazovi krv iz bezbroj prerezanih grkljana.
Zatim poljupci u ključnu kost, divnoća.
I Bog je ušutio, zanijemio od užasa zvjerstva koje je buknulo u ljudima koji su zaboravili da ih kod kuće očekuju tople ženke s nabreklim usnama i punim dojkama.
Zatim poljupci u unutrašnju stranu lakta, predivnoća.
I to zašto.
I zatim poljubac 'hoću, iako znam da trebalo bi da neću?.
Da skrenu pažnju dok s otimačine, 'ratnog profiterstva' kako se to uglađeno kaže za 'ljuštenje' ono što se nekoć zvalo 'društveno vlasništvo', pa time natrpali džepove, prisvojili, proćerdali, oglodali do kosti da bi im potomci prolazili kroz park držeći se za ruke, sjeli za časak na klupu ljubeći se kao dva goluba pa zatim s rukom u ruci otišli do gradske kavane kao vječno mlad i zaljubljeni par.
Na kraju zagrijanim usnama, poljubiš dugo, nježno, kao da ljubiš prvi puta i onda nastaviš dugo kao da nikada nećeš prestati.



Oznake: Doktrina šoka politika i ekonomija Hrvatska

03

ponedjeljak

veljača

2014

Poglavlje četvrto – dio prvi

Pustim laganu muziku i mogla bih pisati o poljupcima do ranog jutra, ali umjesto toga ja opisujem svoju posjetu podrumskim prostorijama Vukovarske bolnice gdje se prikazuje život nekoliko stotina ranjenika i bolničkog osoblja tijekom višemjesečne okupacije grada tijekom jeseni 1991. godine.
Mogla bih opet o poljupcima, ako ste za, recimo unutrašnja strana zgloba ruke, tamo gdje ostaje trag parfema, divno mjesto za ljubiti.
Ovčara... imanje sasvim obično, slična tisućama drugih, desetak kilometara jugoistočno od Vukovara za koje se ne bi ni znalo da se 1991. nije dogodila da postane masovna grobnica, mjesto gdje su ubijeni ranjenici i medicinsko osoblje iz vukovarske bolnice. Njih 263.
Žmiriš i prčiš usne, zamisliš muziku i pratiš njen ritam poljupcima.
Dok nas sa zida promatraju iskrene, začuđene, nedužne oči, ne može se ne pomisliti kako su se osjećali toga hladnog dana kasne jeseni? Kome su uputili zadnju misao, čije im je ime zamrlo na usnama?
Ne zanemarujte činjenicu da postoje i gornja i donja usna, ne samo čitava usta. Ljubite ih pojedinačno, kao omiljeno voće.
Zatim Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata, najveća masovna grobnica u Europi nakon II. svjetskog rata. 938 bijelih križeva, svaki za jednu žrtvu ekshumiranu ovdje. Čitava generacija, mladost Vukovara…
Poljubac među lopatice na leđima je rijetko opuštajući.
Tako je jedan bogalj (kome su obje ruke odrezane u laktu, a on tužno zvekeće protezama presvučenim crnom kožom) pokazivao snimke i film haračenja što se odvijalo nakon.
Ako niste nikad nekog probudili u sred noći poljupcima, vrijeme je da to sad uradite jer ne postoji ljepše iznenađenje od toga.
Taj bogalj s objema odsječenim rukama, govorio je jednolično, mehanički, da su ti barbari pristigli sa istoka primitivni, moglo bi se reći ljudožderska plemena nimalo uljuđena te da žive u zoni sumraka čovječnosti, da se stalno opijaju rakijom, a ženke otimaju kao skupocjen ratni plijen za iživljavanje…
Najljepše je kad nekog tko spava probudiš poljupcima, pa dobiješ osmijeh i on ti vrati poljupce nazad.
Ondje, među onim izlošcima gdje crno-bijeli izlošci boje krvi znače nekog mrtvaca prerezanog grkljana ili kundakom zdrobljene lubanje, tamo gdje se živopisno predočava svjedočanstvo mržnje i nasilja, tamo gdje je spomen na žrtve za nama nepoznate božice.
Poljubac u otvoren dlan ima posebnu draž. Ljubiš nekoga po liniji života.
Tada sam se u jednom trenutku prisjetila na susjedu Katarinu koju su davno nekoć prozvali ' kiss me Kety', tu nasmijanu ženku mladog oficira JNA, kojeg su, ne znam zašto, – valjda zbog šaljive dvosmislenosti anglicizama što je djevojčicama na pragu puberteta izgledalo kao zgodna slagalica dok su promatrale romantičnu ljubavnu priču u vlastitoj ulici – mužjaka te ljubavne priče nazvale su my Month Mr. Good (čitaj: Majmun Mrgud).
Svi koji ljube srcem predivno se ljube, a svi koji ljube tog nekog Iz ljubavi se najdivnije ljube. Nema tu znam, ne znam.
A nemojte se, molim vas, štrecnuti što sam gledajući dokumentarac o predaji vukovarske bolnice Veselinu Šljivančaninu – koji je u nedjelju 17. studenoga 1991. godine bio oficir sigurnosti u Prvoj gardijskoj motoriziranoj brigadi JNA – pomislila na tepanje 'moj Mjeseče Mrgude' i povezala izvjesne podudarnosti u odnošenju sa posve različitom oficirskom pojavom koja odudara majoru Veselinu Šljivančaninu sa jednim drugim oficirom JNA kojeg usmena predaja pamti pod imenom 'Majmuna Mrguda'.
Ili ljubi da se od poljupca zatreperi ili nemoj ljubiti.
Djed i pradjed tog romantičnog pustolova 'Majmuna Mrguda', prema kazivanju moje majke bili su partizani koji su došli s oslobodilačkom vojskom u prethodnom, drugom svjetskom ratu u moj rodni grad pa je tako u njegovo slobodarsko srce doslovno tekla oslobodilačka krv onog našeg slavnog hajdučkog junačenja po šumama i gorama koja se premetnula, štono se veli, iz opanka u cipele uzornih drugova koji uživaju privilegije jer su zaslužili da žive bolje od drugih obzirom na osobne zasluge u stvaranju društva u kome su svi jednaki.
Nema zabušavanja kad su poljupci i zagrljaji u pitanju. Ne smije ni biti. Odgojen u duhu komunizma (kako i samo ime veli "zajednički život", uređenje besklasnog društva u kom nema osobnog vlasništva jer je sve zajedničko) 'Majmun Mrgud' je po prirodi bio bolećiv i krhak kao da su njegovi preci potrošili svu životnost roda svoga.
Ništa ljepše od pogleda u usne, prilaska tik kao da daješ poljubac ali držiš se na sigurnom odstojanju i stojiš na milimetar, gledaš izravno u oči dok taj neko ne diše.
Resila ga je još jedan nedostatak u svojstvu svojih predaka, naime nije bio nimalo buntovan već vrlo poslušan ako se izuzme da je u potaji čitao ljubavnu poeziju, a od pjesnika je najviše cijenio Federicoa Garcíau Lorcau.
Ne treba odmah ljubiti, tek kad počne ubrzano disanje, tada je pravi trenutak, tada je poljubac za pamćenje. Gledaš u oči i čekaš.
Stoga ne čudi da je postao nepopravljivo romantičan što nikako nije bilo u skladu s porodičnom tradicijom i pozivom za koji je školovan. I još je nešto bilo proturječno barbarskom podrijetlu njegovih korijena: žena je za njega bila 'nadzemaljsko' uzvišeno biće dostojno ljubavi i obožavanja, a ne tamo neki izmišljeni Bog koji je ionako posve izgubio svoju ulogu, prepustio državnoj vlasti da određuje zakone i običaje po kojima će biti određeni međuljudski odnosi te odlučuje o životu i smrti.
Onda ljubiš uši obilazeći usne, ljubiš jagodice, oči, obraze, bradu, ali ne i usne. Iščekivanje je čarolija poljupca.
Ali on ionako nije bio sklon dubokoumnom promišljanju već više sanjarenju i zato je posve prirodno da je kao takav uzimao zdravo za gotovo sve podobnosti koje su mu pripale obzirom na porodične zasluge proleterskog revolucionarnog puta.
Jedan od najnježnijih poljubaca je onaj ispod podignute kosu u vrat otpozadi.
Ali i to je vrijeme prošlo i došao je trenutak kada se sve olabavilo, društvo više nije živjelo u prvobitnoj stezi trideset godina nakon rata, više se nije žestoko opiralo različitostima i državna je vlast postala blagonaklona prema dobrodušnim pojavama, a više nije prevladavala neimaština.
Kad ljubite, ljubite pošteno, temeljno, polako, tako kakvu ljubav želite neka je. Takve poljupce nikad nitko neće i ne može zaboraviti.
Ali čemu bi o tome uopće razmišljao 'Majmun Mrgud' kada je on čitavu svoju mladost proveo bez nekog velikog jada, a onda se zaljubio i oženio nadzemaljsko biće ' kiss me Kety' pa su zatim oni bili toliko sretni u svom braku da su svako poslijepodne prolazili kroz park držeći se za ruke, sjeli za časak na klupu ljubeći se kao dva goluba pa zatim s rukom u ruci otišli do gradske kavane kao vječno mlad i zaljubljeni par.



Oznake: Doktrina šoka politika i ekonomija Hrvatska

02

nedjelja

veljača

2014

Poglavlje treće – dio treći

A zatim se ničim izazvana u mojoj glavi javi pomisao: 'Sudi se nevinima jer nemoguće je uhvatit nedodirljive!'
Bilo je to dok sam bila u pritvoru. Ležim na klupici gdje sam u ćeliji jedina ženska i promatram momka kroz rešetke u susjednu za muški rod. Sjedi sam na istoj takvoj klupici i u sebi razgovara sa svojom sjenkom koju promatra uprevši pogled u pod.
Dogodilo se to u zemlja snova gdje ako zaspimo, ne želimo se probuditi... Zašto? Možda zato jer smo tamo svako za sebe i stranci jedni drugima.
Tamo loši učenici bježe iz škole, a odlični iz države.
Tamo sam odjednom shvatila da čujem tajanstveni razgovor. I prisluškivala sam ga jer nisam imala nikakvog pametnijeg posla, ali… ali čak ni radoznalost nije mogla obuzdati volju mog gladnog stomaka. Kako glad čovjek može osjetiti na ovako nezgodnom mjestu? Ali nije važno.
Možda i vi živite u Hrvatskoj, možda vam je život težak, ali makar možete dohvatiti pod ispod nogu ako sjednete na dovoljno nisku stolicu...
Ali ja ne bih nikada tako prisno sagledala očaj mladog čovjeka koji mi je potpuni neznanac da nisam pokušavala utišati kruljenje svog praznog stomaka.
Jedva čekam da mi neko kaže “biće sve u redu” pa mu kažem “jedi govna”
Slušala sam sjenka nepoznatog momka dok upravo izlaže razloge svojih pogleda na stvarnost. Njene zamisli su podsvjesne spoznaje u sjeni. Stvarnost iz dana u dan postaje sve okrutnija tvrdi ona. Bit će više patnje, više otimačine, više obespravljenih. Ni najmanje naznake da će nas prigrliti topli zagrljaj čovječnosti. Zaraza otuđivanja postupno poprima razmjer pošasti. Svatko misli samo na sebe i sve čini jedino za sebe. Čista sebičnost, prema tome, nije pogubna nego način opstojnosti. Svako živi vlastiti život, zasebno i bezobzirno, čekajući bolje međuvrijeme. Preoblikovano beznađe.
U zdravom tijelu zdravo ludilo.
I tako sam provodila vrijeme u zatvoru iza zatvorenih vrata moje ćelije.
Svaki put kad čujem “iza zatvorenih vrata”, pomislim na zahod makar si ne mogu objasniti razlog.
Imamo toliko toga zajedničkog onaj nepoznati momak i ja... na primjer sranja na koja ukazuje njegova Sjenka. Jedino što ne mogu dokučiti je razlog radi čega toliko pažljivo slušam njena tumačenja. Ona govori o tome da naš svijet vode vlastodršci kojima nije interes da čovjek budete razborit čovjek nego uplašeni čovjek – nijemi promatrač zločina.
Da li je zločin prava riječ koja može objasniti ozračje u koje je uronila stvarnost? Možda je malo pretjerana ali i da pogledamo istini u oči, ponekad moramo zažmiriti. Još donedavna željela sam da čitav svijet progleda i spozna vlastitu zabludu o dobronamjernosti onih kojima je povjereno stvaranje svijeta za sve ljude. Njihove umotvorine uvijek omogućavaju opstojnost samo njih i njima sličnih. Svaka obmana o pravednosti djela uređenih ljudskom ruku otpala je od mene. Više ne očekujem sliku u kojoj ljudskost ne baca mračnu sjenku.
Poslije toliko godina možda ipak shvatimo da je privatizacija u Hrvatskoj bila obična trgovina nekretninama. Danas se ta trgovina iz prošlih vremena zove: 'investirali smo u budućnost'.
Što stvarnije to mračnije. Ovo nisu luči. Ovo je tama, mračnost, turobnost u kojoj protivnici Salvadora Allendea pažljivo izučavaju modele 'promijene režima'. Prvi je bio nametanje vlastitog smrknutog pogleda približno miroljubivo – izostaviti otvorene okrutnosti, masovna uhićenja i, iako se na koncu uvijek pojavi da su neki 'subverzivni elementi' zvjerski mučeni, ipak se radi o malobrojnim slučajevima pa vijesti jedva preskoče zatvorski zid. Oči boje šizofrenije zanemaruju crno-bijelu sliku obzirom da se ne guši potpuno već štoviše, zadržava se neke ostatke demokracije, među kojima ograničenu slobodu tiska i slobodu okupljanja. Ovako uvođenje poreza na samopouzdanje takozvanog džentlmenskog puča provedenog u Brazilu 1964 pod vodstvom generala Humberta Castella Branca izazvao je gnjev. Sve više većinom osiromašeni koji su krivili huntin gospodarstveni program okrenut krupnom poduzetništvu prema načelima Čikaške škole. Do 1968. ulice su preplavili protestni marševi, a režim se našao na rubu. Ne gubi nadu ni ako padaš jer uvijek postoji nada da možda padneš na odskočnu dasku.
U očajničkom pokušaju zadržavanja vlasti vojska mijenja taktiku – guši demokraciju, gazi građanske slobode, mučenja su postala pravilo i, prema tvrdnji kasnije utemeljenog 'Brazilskog odbora za istinu': „ubojstva koja su izvršena da se održe na vlasti pretvorila su se u rutinu“.
Ne zavaravajte se: nikada svi ljudi nisu imali ista prava. Sva prava imaju uvijek isti ljudi – ili njihova djeca. Barem to je provjerljivo.
Drugi je način provođenja okrutnog nasilja kakav je primijenjen za Indonezijski državni udar iz 1965. godine. Sukarto, jedan od stupova pokreta nesvrstanih (među kojima je onomad djelovala i bivša država na ovim prostorima kad je odustala od tvrdokornog nametanja komunističkog svjetonazora i polako se okretala prema trpeljivosti drugačijih poimanja socijalizma) razgnjevio je države koje omogućavaju zgrtanje imutka preraspodjelom bogatstva i izbacivanjem Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke iz zemlje, optužujući ih da zastupaju interesne fasade zapadnih multinacionalnih kompanija. Udarac je uzvraćen primjenom znamenite krilatice 'posvađaj pa vladaj' – iako nacionalsocijalist po opredjeljenju Sukarto je surađivao sa tamošnjom komunističkom partijom i njenih tri milijuna članova koja, u duhu nesnošljivosti prema drugim opredjeljenjima započinje preotimati vlast – CIA u tajnosti prikuplja popis tamošnjih ljevičara, dostavlja ga na ruke Suhartu, prodaje mu vojnu opremu i promatra napredak dostavljene 'liste za odstrel'. Pokolji po kojima je Suharto postao ozloglašen, najvećim su djelom izveli učenici vjerskih škola koje su na brzinu obučeni da okoliš 'očiste'.
„U samo mjesec dana ubijeno je najmanje pola milijuna, a možda i više ljudi,“ navodi 'Time', a jedan izvjestitelj piše: „S užitkom su pozvali svoje sljedbenike, za pojas pozadijevali noževe i pištolje, toljage prebacili preko ramena i krenuli na zadatak kakvom su se odavno nadali,“ a drugi novinar izvješćuje: „Putnici koji se vračaju iz tih krajeva govore o rječicama i potocima doslovno zatrpanim truplima, a ponegdje to ometa plovidbu…“
"Ljudi danas žive bez hrane!!" kaže narod.
"Znači, kad se hoće, sve se može," zaključuje vlast.
Ne ovakve će se bljuvotine povratiti, ismijati domoljubnu sliku zavičaja, šutnuti u stražnjicu Domovinskom ratu, zaštitniku nevoljnika, milostinji ubogima, pomoći potrebitima, jadnicima, nejakima, nezaštićenima… zloupotreba svih mogućih i nemogućih dobročinstva. Iz sjenke izviruju zbivanja kakva su nadahnula stvarnost koja se više-manje ponavlja u svakom kutku svijeta pa isto tako oblikuje snagom primjera događanja i u mom zavičaju. Slučajna alegorija koju opisuje sjenka u ovom slučaju je skupina indonezijskih ekonomista, obrazovanih na američkom sveučilištu Berkely (poznata kao Berkeleyjska mafija) izvršila golem utjecaj na generala Suharta koji se nije snalazio u financijama – predočili su mu 'kuharicu' s 'receptima' kojim se rješavalo ekonomsko stanje u Indoneziji, a general Suharto je autore imenovao ekonomskim savjetnicima. Oni su donijeli zakone koji su stranim kompanijama dopuštale preuzimanje cjelokupnog vlasništva nad sirovinama, dijelili 'porezne blagoslove' i u samo dvije godine čitavo prirodno bogatstvo Indonezije – bakar, nikal, plemenito drvo, guma i ulje – međusobno su podijelile najveće rudarske i energetske tvrtke svijeta.
U svakom slučaju stvaranje kriza nam je pojednostavila život jer se više ne moramo baviti naučnoistraživačkim radom u otkrivanju da li je čaša poluprazna ili polupuna. Prazna je!
Da biste slikovito prikazali morate opisati poznatu sliku. Morate imati saznanja i ponešto pronicljivosti. Nije potrebno skidati masku ili obnažiti zakrabuljene. Bitno je htjeti predočiti. To je način na koji nas neće zavarati. Ja nisam u zabludi da je nedugo nakon Allendove druge pobjede 1970, njegovi su protivnici, sablasno preciznošću oponašali indonezijsku tehniku. Veći dio 'los Chicago Boysa' pristupa fašističkoj stranci 'Partia y Libertad te u rujnu 1971., godinu dana pošto je Salvador Allende opet izabran, vodeći su se poslovni ljudi sastali da dogovore promjenu režima (koju je CIA obilato plaćala uz pomoć brojnih stranih multinacionalnih kompanija što su kovale vlastite urote).
Gori od ovih što sami sa sobom mogu satima razgovarati, samo su mi oni, koji sami sebe satima slušaju i u trećem licu navode vlastite zamisli kao neprocjenjivo mudre zaključke.
Meni je bilo jasno što je govorila sjenka nepoznatom momku u susjednoj ćeliji navodeći planiranje državnog udara razvijalo u dva jasno odijeljena kolosijeka – vojska je osmišljavala puč, a ekonomisti brisanje njegovih zamisli.
Ako računate na odanost onih kojima ste pomogli zajebat ćete se, ali ako računate na pohlepu – nema greške.
Bilo bi mi drago kada bi bolje mogla tumačiti o čemu se radilo u pogledu sukoba koji se u mojoj domovini zove Domovinski rat, ali to nikada ne bih mogla potkrijepiti. Opovrgavali bi takvu prosudbu bližnji onih koji su sudjelovali u tom poduhvatu. Nikako ne mi mogli prihvatiti dimenziju promišljenosti rukovođenu koristoljubljem unatoč svih prigrabljenih povlastica i imutka. Obmanuli su odviše vjerodostojno ili nedovoljno pouzdano. Pomno kao što je razrađen program koji će hunta provoditi od prvog dana – u Čileu poznat pod nadimkom 'Cigla'.
Ako ti je kapitalizam katastrofe uzor, moraš biti spreman da zbog takvog savršenstva i umreš… od gladi.
Kasnija istraga američkog Senatskog odbora utvrdila je „da su CIA-ini suradnici bili umiješani u pripremu početnog i sveobuhvatnog ekonomskog plana što je poslužio za donošenje najvažnijih ekonomskih odluka hunte.“ Osmorica od deset najvažnijih tvoraca 'Cigle' ekonomiju su studirali na Čikaškome sveučilištu.
Neki dvolični ljudi što imaju dva lica, a oba su im ružna
Nakon državnog udara u Čileu pokazalo se da je to bila provedba tri uzastopna jasno određena oblika šoka: šok samog čina državnog udara pa zatim kapitalizam katastrofe 'šok terapijom' Miltona Friedmana, a kao treće šok Ewena Camerona zasnovanog na istraživanju učinka droge i uskraćivanja podražaja osjetilima obuhvaćene u priručniku 'Kubark', – saznanja koje je CIA unutar svojih programa obuke prenosila latinoameričkim policijama i vojskama.
Čekaš, čekaš, pa dočekaš………….nešto gore…
Ta su tri oblika šoka osnažili učinak razaranja i obnove te brisanja sjećanja i stvaranja drugačijih gledišta te potpomogli prvu stvarnu pobjedu uređivanja ustrojstva na način Čikaške škole provedenu Pinochetovim državnim udarom 11. rujna 1973. u Čileu.
Prisjećajući se sadržaja što je sjenka govorila pomalo sam uronila u vlastita bockava zapažanja te uronila u neku vrstu sanjarenja u kome mi je smisao postao manje-više kulisa peckavim opaskama. I baš kad sam tako naposljetku pomislila: "Ne osuđuj nikoga, dok bar dva tjedna ne provedeš u njegovim dva broja premalenim cipelama," sjenka završi svoje izlaganje riječima:
„U stanovitom smislu sve je to jako povezano s političkim događajima i onim što se odigralo u sjeni Domovinskog rata i sukobima na teritoriju bivše države te prigodom njenog raspada, zbivanjima koja su je odvela u smrt, pri čemu je, nota bene, izgledalo da ćemo svi sve poklati. I nas i ove na smrt osuđene barbare. Sve te fraze krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, tim je ljudima trebalo objasniti da su nevini, da su osuđeni na smrt, da će umrijeti za tuđe dividende.“
MOMAK: „Što ste rekli? Nisam vas dobro razumio. Odlutao sam na trenutak u mislima. Gdje ste? Gdje ste?“
Sjenke je odjedanput nestalo, a momak je zbunjeno išće, a ja ga promatram kroz poluotvorene vjeđe i još pomislim:
„Ako niste spremni za pitanje 'U kojoj pozi?' – ne izgovarajte: 'Sanjala sam te'."


Oznake: Doktrina šoka politika i ekonomija Hrvatska

01

subota

veljača

2014

Poglavlje treće – dio drugi

Prisluškujem dosadna čavrljanja traju od početaka do beskraja. Jedan od onih dana kada vjerujem da je sve na svijetu već odavno ispričano i da nema novih rečenica. Divan dan i divno mjesto da se osjećam prazna i da se sporazumijevam zijevanjem. Ali ne. Škripe vrata opažanja. Kroz polu spuštene vjeđe promatram momka u pritvoru koji pripovijeda sa svojom sjenkom. Ponovo je ne uspijeva pronaći. Izgubili su se ne tako davno, u ovom životu, jedne jeseni. Ili je već bila zima? Ne pamtim. Pamet mi je odnijela bahatost. Ali tu ja nisam važna. I ne uznemiruje me to. Mene uznemiruje istrajnost u bilo čemu što je izgubilo smisao, a sve to samo zato jer smo nekada davno mi ljudi svoja srca bacili iza rešetaka – u tamnicu iza rebara. Kao zločinca. A ono kao svaki prijestupni, pravi izgrede i ne poštuje pravila. Jedno od pravila kaže da jedina prepreka da budemo besmrtni jeste vrijeme. Zato mi ljudi i ubijamo vrijeme, ubijamo da bi postali besmrtni. Zato se i pojavila ta neka priča o serijskom samoubojici. Čitav život je ubijao jednog po jednog sebe i ostavljao je krupne riječi kao zaštitni znak, kao svoj potpis. Radio je to u očaju. Očaj je neka vrsta sljepila u kojoj naziremo tračke svijetlosti u sjenci dobrote. Iskrenje dobrote u očaju.
Svi mi imamo iskru dobrote kao neku simpatičnu panda u sebi. Neke su rijetke, neki su zgodne, neke su ugrožene, a pojedine samo sišu bambus kao ona u meni dok momak i njegova sjenka nastavljaju opipavati kolaž života sačinjen od nebitnih stvari, nevažnih priča o neosnovanim događajima i sporednim ulogama bezličnih ljudi. Na kraju, kao konačnu sliku, subesjednici će dobiti beskrajnu samoću.
.Ali u ovom trenutku usamljenost još nije nastupila, još uvijek se moja dosada utišana prisluškivanjem razgovora momka i njegove sjenke u pritvoru nastavlja.
MOMAK: Zar još uvijek ne vidite baš ništa?
SJENKA: Savršeno ništa. To što vi momče smatrate opasnim i pogubnim za Domovinu to se ne događa. To je obična laž. Izmišljotina političara da skrenu pažnju sa svog obnašanja povjerenih im dužnosti upravljanja državom. To što se događa je zapravo niz malograđanskih dekoracija kojima se blagorodne duše zavaravaju, opijajući se lažima pred strahom od stvarnosti. Naša, to jest tvoja i moja stvarnost nije, nažalost, veselica nego sušica, pijanstvo, neimaština, a narod, naš narod, on je bijedan, ponižen, obespravljen i zatvaran kao štetočina i razbojnik.
MOMAK: Oprostite, ali mi smo uljuđeni i imamo tradiciju od stoljeća sedmog, a to je da nikada nismo bili svoj na svome i uvijek sluge strancima pa nam je pamćenje o našoj samosvojnosti slabokrvno. Ako smo štetočine nismo za to krivi jer mi ne nanosimo štetu nikome drugom jer nismo mi osvajači nego smo uvijek bili nečiji sužanj i sluge. Takva je naša sudbina. Tako živimo više od šesto godina. Nekoć smo mačem, a sada puškom u ruci, ratovali za tuđu korist i prolijevali krv za strane džepove. A opet, kroz čitavu našu povijest nama uvijek drugi ne dozvoljavaju pristojan život. Nas već šesto godina kolju u stilu izreke: Velike ribe jedu male ribe. A mi nismo male ribe. Mi ne želimo biti male ribe. Mi samo želimo slobodno živjeti u vlastitom zavičaju, a to je posve prirodno, zar ne?
SJENKA: Sve su to samo isprazni govori, momče moj, sve to nije tako. Sve su to uvjeravanja koja ne drže vodu, umišljanja po jednom te istom kalupu za čitav ovaj glupavi ljudski svijet rascjepkan državnim granicama ispod istog zvjezdanog neba. A bilo je već neizmjerno puno glupavih uobrazilja na ovom svijetu, ali nacionalne religije koje dijele čovječanstvo spadaju doista među najgluplje.
MLADIĆ: To nije glupost, to su činjenice. I mi se ne damo. Mi imamo pravo na život. Na ponos. Evo vidite konačno smo izborili svoju državu i sada valjda možemo u njoj urediti život kakav nama odgovara bez da bilo kome polažemo račun…
SJENKA: Molim vas, drago moje momče, da poslušate jednu drugu priču što vam je želim reći. Odnosi se na jedan posvema drugi svijet, ali, ako pažljivo poslušate i malo promislite i nije nimalo različit od onoga što se ovdje događalo. Čovjek bi jednostavno mogao gotovo koristeći imena ljudi ovih krajeva, u povijesti iz doba što je neposredno prethodilo današnjem, uz još neku manju izmjenu, mogao ispričati istinu o tome što se zapravo odigralo. Riječ će biti dakle o Salvadoru Allendeu. Bio je predstavnik novog soja latinoameričkog revolucionara – kao i Che Guevara bio je liječnik, ali je više podsjećao na akademika nego na romantičnog buntovnika. Poput Fidela Castroa govorio je vatreno, ali bio je tvrdokoran demokrat uvjeren da se socijalne promijene moraju ostvariti pomoću glasačkih kutija, a ne pomoću puščanih cijevi. Tako je i došao na vlast kada je njegova Stranka Narodnog jedinstva pobjedilac na čileanskim izborima 1970 s programom koji je obećavao državno preuzimanje velikih područja gospodarstva što su ih do tada nadzirale strane i domaće kompanije. Iako je izjavio da će dogovoriti pravične naknade kompanijama koje gube vlasništvo i ulaganja, američki vlasnici multinacionalnih kompanija strahovali su da politika Salvadora Alliendea predstavlja početak kretanja unutar Latinske Amerike gdje su imali 5 436 lokalnih podružnica. Zarade su bile basnoslovne. Spomenimo samo da je ulaganje od milijardu dolara u čileansku industriju bakra omogućio dobit od 7,2 milijarde. Zato i ne čudi da čim je Salvadore Alliende pobijedio, još i prije ustoličenja, korporacijska Amerika objavila rat njegovoj upravi. Osnovna i jedina zadaća bilo je natjerati ga da odustane od nacionalizacije „prijeteći mu gospodarstvenim slomom“.
Svoju prijetnju korporacije su ostvarivale na brojne načine: blokirali su američke državne zajmove Čileu i „potajno nagovorili velike američke privatne banke da urade isto, a zatim se u istoj namjeri udružili i sa neameričkim bankama; prekinuli su iskapanje rude u Čileu tijekom slijedećih pola godine koristeći rezerve, izazvali nestašicu američkog dolara u Čileu“… popis se nastavlja u beskraj.
Čim je Salvadore Allende preuzeo vlast, odmah su Sjedinjene Američke Države na državnoj razini pokušale izazvati njegov „pad u slijedećih šest mjeseci“ kako navodi senatsko izvješće objavljeno u lipnju 1973. No unatoč višegodišnjim bezočnim prljavim trikovima Salvadore Allende je i dalje obnašao vlast. Osam milijuna potajno uloženih dolara nije uspjelo poljuljati njegove temelje. Na slijedećim parlamentarnim izborima njegova stranka osvaja veću podršku od one kojom je došao na vlast 1970. U Čileu je rasla podrška socijalističkoj alternativi gospodarenja pa su protivnici takvog načina upravljanja državom postalo jasno da je za preuzimanje vlasti potreban puno žešći plan.


Oznake: Doktrina šoka politika i ekonomija Hrvatska

31

petak

siječanj

2014

Poglavlje treće – dio prvi

Ja sam pametna osoba koja svako toliko doživi neugodan trenutak i na to zaboravi pa učini nešto glupo.
I onda opet doživim taj neugodan trenutak kada se u ozbiljnoj situaciji, zbog te bedastoće, smijem do suza, a čim suze kliznu niz obraz ograničeni ljudi me pitaju zbog čega plačem.
Pa eto plakala sam još od jeseni jer nisam jako društvena, a zatucani ljudi su mi jako dosadni. Oni su se onomad utaborili podno državnih ustanova čiji su nazivi napisani latiničnim i ćiriličnim slovima i prosvjedovali. Pokazali su svoje skockano crveno-srebreno rodoljublje i mahali crven-bijeli-plavi barjak u „neoskvrnavljenom zanosu i rodoljubnom taktu“ pjevajući domoljubne pjesme do duboko u noć. Žućkasti odsjaj ulične rasvjete treperio je po zgradi, večer je bila mila i topla i ja sam se vraćala kući slušajući odjeke glasova okupljenih bundžija koji je donosio lagan povjetarac. No već sam vam ispričala o tom slučaju kad sam držala čekić u ruci zbog čega me je uhitila policija pa ga sada ovdje neću ponavljati.
Kad sam ozbiljna uglavnom to uzmu kao šalu, a kad se šalim onda to što pričam uzmu za ozbiljno.
Zašto sad ponovno govorim o tome? To je tajna, a ja sam stvarno osoba od povjerenja koja dobro čuva tajne, jer pet minuta kasnije zaboravim to što mi je netko rekao zato što me nimalo ne zanima.
Pa kako sam onda ovo upamtila? Jer sam jedan od onih cura koji su uvijek gladne, ali kad mislim da nema ničeg što bih htjela jesti kažem da nema što za pojesti, ali pritom nisam tužna jer iako prvo želim obilno jesti kao drugo ne želim se udebljati. Ali sada je zima a ako jedete jako vruću hranu pogotovo na ulici kad je vrlo hladno počnete disati kao maloumni zmaj, napravite scenarije u glavi o stvarima koje su se dogodile i više se nikada neće ponoviti, ali učine vam se tako zgodni da se samo zadržati na njima zamišljajući o nekim gotovo nestvarnim događanjima od nekoć u koji ni sami ne možete povjerovati. To je raspoloženje u kojem vas svaka mala stvar naljuti. No neke razložne motivacija nema, motivacije za stjecanja poznanstva nema, motivacije za razgovor nema, motivacije za nešto učiniti nema, motivacije za disati nema, motivacije za život nema, motivacije za bilo što nema. I tako sam se prisjetila tog momka čije ime nisam saznala. Nije me zanimao ni njegov izgled ni dobi ni težina ni privlačnost ni visina ni seksualna orijentacija ni ime. Dokle god me ništa nije pitao i puštao me je na miru i ja se nisam htjela obazirati na nj. Da budem iskrena, ja se stvarno ne dam zajebavati. Svakodnevno gubim prijatelje. Ako se i sprijateljim s nekim odmah napravim od njega neprijatelja. Ali bez obzira na sve, ja ću uvijek biti takva. Moja dnevna rutina u tri točke glasi: prvo probudim se; drugo strašno se ljutim zbog toga i treće vratim se na spavanje. Zato i jesam, nakon što sam pozvala poznanika koji je pravnik po struci, legla na klupicu u ćeliji gdje su me pritvorili samu. Ležala sam odsutno, poluzatvorenih vjeđa, promatrala momka. Nije pogledao u mom pravcu, nije ustao i nije prišao rešetki da me pogleda i razgovara. Sjedio je na klupi pored zida sam u položaju mislioca i idiotski dotučeno slušao žamor uhićenih bundžija. To je poput slušanja glazbe. Kao glazbena tema koja se nazire neki pojedinci, uglavnom osamljeni govore istinu, a ostali su samo buka. Baš na ti je podsjećao taj momak dok je odsutno promatrao vlastitu Sjenku na podu koja se činila barem dvadeset godina starija i pametnija od njega. I on je s tom Sjenkom je vodio tihi razgovor u sebi, a ja, ne znam ni kako ni zašto, ali prisluškivala sam i sve to kao što jastuk upija snove pa ga, čim se probudite, priključite na računalo i gledati iznova sve to.
MOMAK: Još sam bio dijete kada mi je moja pokojna baba pričala kako je to bilo u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, a zatim i poslije drugog svjetskog rata kada su nahrupili u vlakovima bez voznog reda. A zatim još i sve ono iz Domovinskog rata: Vukovar, Škabrnja, Dubrovnik pa i bezbroj drugih razaranja. Nikada nisam vjerovao da je moguće tako odvratno svojatati podneblje što ih gostoljubivo prihvati. I uz to besramno od domaćina zahtijevaju privilegije i prihvaćanje sveg znamenja rušilačkog pohoda kao da ga nije bilo. To je duboko barbarsko stanje! I ne mogu te rogobore drugačije doživjeti nego kao neprijateljstvo što se ne pokušava uklopiti u kulturu sredine gdje živi već nju želi podrediti i preobratiti u vlastitu, Najradije bih uzeo pušku u ruku nego da ih ovako bespomoćno gledam i samo gutam suze.
SJENKA: Vi ste dragi moj gospodine naivni domoljub. Ali morate se sažaliti na ove neprilagodljive i zagrižene jadnike koji vlastito potomstvo osuđuje da žive izolirano, u getu i neprihvaćanju suživota i kulture kao da su zatvoreni u logor. Kako možete biti okrutni i uperiti pušku u nevina bića koja sama sebe i svoje potomstvo zatvaraju?
MOMAK: Možda je istina da sam naivan, ali ja, evo, osjećam u sebi neki neshvatljivi poriv da obranim Domovinu od neprijatelja, od te poplave nametanja, svojatanja i bezobzirnog traženja privilegije među isto obespravljenim, izrabljivanim, nezaposlenim, ugnjetavanima… Ako su oni nevina manjina i mi smo jednako nevina većina koja teško živi! Oni odbijaju živjeti u našem zavičaju kao mi, a ne mi u njihovom kao oni! Trebali bi se prilagoditi i prihvatiti naš način života, a ne
SJENKA: Prije svega oni nisu nikakvi neprijatelji i rođeni su u istom zavičaju u kome su ti barbari kako ih nazivaš isti seljaci, prosjaci i robovi, jednako obespravljeni, ponižavani, zlostavljani, ugnjetavani, nezaposleni…! Neprijatelji, oni pravi neprijatelji, oni su nevidljivi i oni sigurno nisu među tim pukom! Oni se samo služe zahtjevima za privilegiju, ćirilične ploče i potpiruju nesporazum da zavade i lakše vladaju, da skrenu pažnju sa vlastitog otimanja i prisvajanja istog svima vama zavičaja. Ti prodavači magle za skupe novce mešetare i prodaje i rasprodaju zavičaj i Domovinu svih. Oni pravi neprijatelji čitavu tu krvavu zbrku mute iz pozadine. Od drugog nekog, kako ja to vidim i ne treba braniti postojbinu u ovom trenutku..
Uhvativši glavu među objema rukama momak naivno zavapi, pun blažene djetinje naivnosti koja silom pokušava uvjeriti starijeg iskusnog sugovornika da loše vidi i prosuđuje pa jekne...
MOMAK:.Zar ne vidite kako ti barbari žele podmuklo našu zemlju, naš narod, našu uljudbu poniziti, obezvrijediti, oklevetati, zgaziti? Zar ne vidite tu našu nesretnu Domovinu kako očajno vrišti? Zar ne vidite, zar ništa ne vidite?
SJENKA: Ne, ja ne vidim to što mi ti govoriš.
MOMAK: Zar ne vidite barbare kako razaraju naše svetinje? Oni žele staviti slova i znamenje pod kojim su razarali i sve opet uništiti tako da ne ostane kamen na kamenu.


Oznake: Doktrina šoka politika i ekonomija Hrvatska

30

četvrtak

siječanj

2014

Poglavlje drugo – dio četvrti

Ponekad je lakše živjeti u udobnosti vlastitih zabluda nego u skučenosti tuđih opažanja.
Pojam bajnog života bio je u nas uvijek usko povezan sa blještavilom holivudskih filmova i dokonog života. Još od pradavnih vremena odlazaka u pečalbu za koricom kruha svi oni koji su ostajali u svom zavičaju sanjali su da će naslijediti bogatog strica iz Amerike i tako će im sinuti sunce koje će ugrijati ozeble kosti kad im zima u starosti pokuca na vrata.
Uzdah ispušten u tuđa usta za vrijeme poljupca!
Američki san je doista stigla u našu domovinu jednog predvečerja, ali se nitko nije javio da je na kućnom pragu našao sunce.
U životu dođe vrijeme kad i ogledala izgube svoju privlačnost.
Bilo je sve tako jadno, tužno i ružno kad se je taj legendarni američki film počeo odigravati u jednom pograničnom gradiću na obali Dunava kome je Vukovar ime. Bio je to pravi košmar akcijskog horora u kom krv teče u potocima, a razaranje, nasilje i klanje su jedina zabava.
Nisam u međuvremenu dvije rečenice koje zapisujem, između života i smrti sam.
Na čelu četa bradatih demona u šubarama, u sivo-maslinastim odorama sa šajkačom ukrašenom crvenom zvijezdom jurišala je Jugoslavenska narodna armija s plavo-bijelo-crvenom trobojnicom, ali sa zvijezdom petokrakom prekrivenom crnom zakrpom što je prekrivala gotovo čitavu bijelu traku i na kojoj je bijelim vapnom na ćirilici bilo ispisano: »Ovo je Srbija«.
Prokleta sam zdravim razumom koji shvaća stvari same po sebi razumljive.
Bili su to unovačeni ratnici, propala vojska, psi rata unajmljeni bez vlastitog znanja i pristanka, potrošna roba ili kako se to već kaže u ratu: topovsko meso koji su u posve drugom uvjerenju prihvatili ulogu širenja pošasti rata kao da se radi o dobitku glavne uloge u filmu strave i užasa pa će sve završiti u sat i pol te će se zatim upaliti svijetla i svi će mirno poći kućama.
Prešutjet ću puno toga, jer ako izgovorim, postat će stvarno.
Ali istina je bila da nitko od njih nije ni pročitao scenarij, a kamo li upoznao scenariste i redatelje jer ili su bili nepismeni i nisu znali da tako nešto postoji ili im to i nije bilo važno obzirom da su se dobro zabavljali i očekivali svoj komadić slave i koristi pa kako su bili iskusni gledatelji u mnoštvu projekcija borbi u akcijama ratnih filmova i ti su pijani statisti u svom rušilačkom pohodu nemilice palili i uništavala u luđačkom zanosu.
Ja ne mogu odglumim ni osmijeh, a neko odglumi čitav svoj život.
Pod pritiskom korporacijskog interesa, u američko-britanskim vanjskopolitičkim orijentacijama ukorijenila se zamisao da se developmentalističke vlade uvuku u dvodijelno rasuđivanje Hladnog rata. „Ne dozvolite da vas prevare demokratskim tonovima,“ upozoravali su ti grabežljivci. „Nacionalizam Trećeg svijeta prvi je korak na putu prema potpunom komunizmu, što se treba sasjeći u korijenu.“ Rezultat je bio da je sredinom dvadesetog stoljeća CIA organizirala prva dva državna udara: u Iranu su uspješno zbacili s vlasti Mosshadegha i postavili okrutnog šaha, a zatim puč u Gvatemali.
Voli sebe, jer nitko drugi to neće.
Zatim je na red došao plan kako da Čile, koja je tada bila kolijevka državno-cenzurirane ekonomije, postane laboratorij za pokus uspostavljanja slobodnog tržišta u kom će Milton Friedman iskušati teorije što ih je izložio u svojoj knjizi »Kapitalizam i sloboda« da, unutar trodijelnog izraza: deregulacija, privatizacija i rezanje troškova, kao prvo, vlast ukloni sve zakone i propise koji ometaju gomilanje kapitala, drugo, moraju prodati sve vlasništvo od što ga korporacije mogu koristiti za ostvarivanje profita i treće mora oštro srezati potpomaganje javne potrošnje.
Sebičnost je kukavičluk, strah od tuđih potreba i želja, sebičnost na sve strane vidi horde jadnika, prosjaka, sirotinju, nevoljnike….
Iako se vješto prikriva jezikom znanosti ta se vizija podudara sa interesom multinacionalnih tvrtki po vlastitoj prirodi vječno gladnih golemih i novih tržišta. U prvoj fazi širenja glad je zadovoljio kolonijalizam – 'otkriće' novih područja i otimanje zemlje bez naknade, a zatim vađenje rudnog bogatstva bez ikakve naknade stanovništvu koje tamo živi. U ovom novom ratu protiv 'socijalne države' i 'snažne vlasti' opet se javljala mogućnost brzog bogaćenja. – samo ovog puta ne osvajanjem novog područja nego unutar uspostavljenih država kad one svoje javne službe i vlasništvo prodaju za daleko manje od njihove stvarne vrijednosti.
Obaveza izbija zrak iz pluća ljubavi.
Plan provođenja bio je jednostavan i nije skrivao namjeru – američka vlada platit će da se čileanski studenti školuju na Čikaškom sveučilištu kao najbjesomučniju »protukomunjarsko« nadleštvo.
Tako je ispaljen prvi hitac u ratu protiv developmentalizma objelodanio Čileancima da je američka vlada odlučila koje zamisli smiju, a koje ne smiju proučavati njihovi vlastiti studenti. Bilo je to besprizorno miješanje u pitanje slobodnog mišljenja pa je dekan Čileanskog sveučilišta, vodećeg u državi, odbio takvu suradnju. Izjavio je da će prihvatiti samo ako njegovo sveučilište može utjecati na to od koga će u SAD poučavati studente. Ali to što je on odbio prihvatilo je Čileansko katoličko sveučilište, daleko konzervativnija škola na kojoj je također bila katedra za gospodarstvo.
Neke stvari ne mogu zamisliti da radim sa nekim osobama, dok sa drugima nema ništa slađe od toga!
Od samog početka ratobornost nije prikrivana. – cilj 'Projekta Čile' bilo je stvaranje ideoloških ratnika koji će pobijediti u ratu različitih svjetonazora. Kroz projekt je do 1970. godine prošlo stotinjak čileanskih studenata. Stekli su visoke akademske naslove na račun američkih poreznih obveznika. 1965. godine program se proširio na studente iz cijele Latinske Amerike, što je stipendirala 'Zaklada Ford', a to dovodi da na Čikaško sveučilište, da unutar programa na dodiplomskim studijima bude otprilike trećina latinoameričkih studenata. Indoktrinacija je imala prvenstvo tako što je utemeljena posebna »Čileanska radionica« gdje su profesori Čikaškog sveučilišta izlagali svoje spoznaje pogrešaka u Južnoj Americi prožetoj ideologijom – i nudili znanstvene recepte za ozdravljenje.
Osjećaji se ili skrivaju ili priznaju. Samo je pitanje u kom slučaju ćeš ispasti budala?
Čvrsta mreža socijalne zaštite, zaštita nacionalne industrije, obrazovanje, trgovinske barijere, nadzor kretanja cijena – samo je dio hrpe nedostataka na koje je ukazivano. Uz to studente su podučavali da preziru pokušaje ublažavanja siromaštva te su oni svoje doktorske teze uglavnom posvetili seciranju 'svih gluposti latinoameričkog developmentalizma, da 'pljuju' po čileanskom zdravstvu i obrazovanju – tada najboljem na kontinentu – nazivajući ga „besmislenim pokušajem da se živi iznad vlastitog prosjeka nerazvijenosti“.
Blokirala bih ja tako neke svoje misli, al ta je mogućnost nemoguća.
Kad se prva skupina obrazovanih 'magistara gospodarstva Čikaške škole' vratilo u Čile bili su »veći 'fridmaniti' od Friedmana osobno«. Većina njih zaposlila se na katedri ekonomije pri Katoličkom sveučilištu i podučavalo isti program, istim priručnicima na engleskom, isto pravovjerno svojatanje 'čistih' i 'znanstvenih' spoznaja. Studenti koji su prošli program Čikaške škole u Chikagu ili njegovoj čileanskoj podružnici, poznati kao »los Chicago Boys« širili su diljem Latinske Amerike zamisli Miltona Friedmana u procesu koji je zastrašujući primjer prijenosa izravnog utjecaja iz jedne države unutar sfere druge sračunate da je podvrgne i u potpunosti slomi.
Jedino osjećaji sa kojima se ja poigravam su ova moja.
Kao oblik intelektualnog imperijalizma proces je bio neprikriven, ali ipak postojao je problem – nije bilo djelotvorno. Iako je kao 'temeljni cilj projekta' navedena obuka naraštaja studenata »mogućih intelektualnih vođa čileanske gospodarstvene politike« 'los Chicago Boysi' svoju državu nisu poveli – zapravo, ostali su u pozadini.
Ali nažalost postoje i slijepi kod očiju i glupi kod mozga.
Upravo u Čileu. – epicentru čikaškog pokusa. – poraz zamisli postao je očit. Država je skrenula ulijevo i tri najveće čileanske stranke zagovarale su nacionalizaciju najvećeg izvora prihoda. – rudnika bakra što su dotad nadzirali američki korporativni divovi. 'Projekt Čile' je, drugim riječima, postao skupo plaćena propast.
Oči vide što um želi
Ideološki ratnici 'los Chicago Boysi' podbacili su u misiji miroljubive bitke za provedbu svojih zamisli.
Kod blagovanja razbor je uvijek zakasnjeli gost. Svi se gosti prije njega posluže te često ni mrvicu da založi ne stiže.
Možda bi to završilo kao minorna povijesna fusnota da tih godina nije za američkog predsjednika izabran Richard Nixon koji je osmisli novu cjelovitu i učinkovitu vanjsku politiku i koji će čikaškim diplomcima i njihovim profesorima pružiti ono o čemu su dugo sanjali – priliku za dokazivanjem da je njihova mišljenje nešto više od puke teorije podrumskog laboratorija – mogućnost da u potpunosti preobraze Čilensku demokraciju.


Oznake: Doktrina šoka politika i ekonomija Hrvatska

27

ponedjeljak

siječanj

2014

Poglavlje drugo – dio prvi

Je li i vi kao ja, ako padne snijeg, idete mimo utabanog puta da napravite otisak cipele tamo gdje nitko ne prolazi?
I eto, što je bilo u glavama toj gospodi koji su zakulisnim radnjama provodili to da raskuže Balkan od zamisli samoupravnog socijalizma? Nije prošlo ni pet godina nakon tog »veličanstvenog križarskog rata«, a ta su gospoda strgala odjeću uspostavljenog svjetonazora, popljuvali je i pretvorili u dronjak jednako ono dobro kao i ono loše: nedostatke i nedorečenosti kojih uvijek ima.
Danas se jako malo ljudi može nazvati čovjekom. Većina laže, krade, milja, rade te budalom iza leđa…
Ti isti političari unovačeni da raskuže prostor od takozvane jugonostalgije za suživotom vjera, naroda, običaja, svega različitog osim jedne jedine politike kojoj su još jučer oduševljeno klicali oni koji su se prisegli na veleizdajničku borbu protiv mišljenja promijenjenog u dvadeset i četiri sata skroz suprotno svim načelima u koja su se do jučer zaklinjali. I nikome nije palo napamet da unaprijede stari način neke vrste krnje demokracije.
Ne živimo svi u istom vremenu.
Trebalo ju je razbiti i zamijeniti novom pa su se ti isti političari od nekada po bijelom danu, naočigled svojih suvremenika, presvukli u kostime različitih stranaka što zastupaju posve oprečna stajališta, a uz jasnu nakanu da izbrišu sa lica zemlje staru uspomenu kada su svi zajedno bili okupljeni u istoj partiji.
Kad sam ja u pitanju, oni koji me upoznaju uvijek se uplaše da ću podići zidove jer znaju da ih ja neću srušiti nikada. A ipak sami dodaju cigle.
Opisane su borbe u kojima su ratovale države jedna protiv drugih pokoravajući i robeći, ali takav turobno raspršivanje političara okupljenih u jedinstvenu partiju u tisuću malih stranaka kao da je kristalna vaza tresnula na pod i rasula se u tisuću krhotina – taj slučaj još čeka svog komediografa.
Kafić na kafić, sve puno, a nitko ne proizvodi.
Ni to nije bila posljednja razbijanje kristalne vaze koja je sudbina dosudila borcima za 'velike korjenite promijene'. Onima koji su se protivili i koji se nisu priklonili takvom načinu razmišljanja, – onim različitog, drugačijeg mišljenja svukli su do gola i izbacili ih na ulicu, istjerali iz arene demokratski slobodnog zastupanja različitih mišljenja.
Čovjek se ne ljuti na osobu koju ne voli nego koja mu nešto znači.
I ti su se pustolovi i tvrdokorni junaci koji su imali velike privilegije u prethodnom jednoumlju, njima je bilo suđeno da se odreknu povlastica i padnu na dno života među veleizdajnike. Ništa strašnije za te smutljivce nego biti žigosani kao politički nepodobni, »veleizdajnike« slobode čovjeka i nitko im ne vjeruje na poštenu riječ ni na prisegu.
I ne samo da su ti nekoć slavni borci za slobodu i jednaka ljudska prava odjednom postali »veleizdajnici«, nego oni načelni borci za ljudska prava i slobodu osuđivali su ih, pljuvali, olajavali, kinjili, valjali u blato i zalijevali katranom i kitili perjem poput najgorih zločinaca.
Volim i one koji me mrze jer oni barem misle na mene.
Bila je to preobrazba jednako kao kad od negativa na filmu odjednom postane izvanredno vjerodostojan snimak.
Što se mene tiče ja nisam sposobna ni da nađem drugu čarapu, a kamoli srodnu dušu.
Malo je akademskih krugova toliko prožeto mitologijom kao što je katedra gospodarstva Čikaškog sveučilišta – ne samo kao gola izobrazba nego i 'škola promišljanja'. Skupina znanstvenika čije su zamisli oprečne dotadašnjem poimanju države.
Grabež u nefunkcionalnoj državi proizvodi samo bijes i nemoć.
Jednako kao i psihijatarski odjel Ewena Camerona na McGillu tijekom istog tog razdoblja tako je i katedra gospodarstva Čikaškog sveučilišta potpuno opčinjena upuštena u korjenitu promjenu unutar poziva.
Iako je Milton Friedman imao brojne mentore i kolege koji su jednako bili odani stvaranju ognjem i mačem, upravo je njegova silovitost učenju davala poseban pečat.
Kada stignete do toga da vas usrećuje tuđa sreća i uspjeh, e, tada ste postali čovjek.
„Uvijek bi me pitali,“ prisjeća se jedan od njegovih učenika „zašto si toliko uzbuđen? Imaš li sastanak s nekom divnom ženom? A ja bi odgovorio: Ne, idem na predavanje iz ekonomije. Biti Miltonov student bilo je očaravajuće…“
U ritmu aritmije.
Friedmanovo jednako kao i Cameronovo učenje počivalo je na snu o povratku u prvobitno stanje – dok je Camerun maštao o vraćanju ljudske svijesti u nedirnuto stanje, Friedman je tražio povratak u stanje čistog kapitalizma, očišćenog od svih smetnji: vladinih propisa, trgovinskih barijera i ukorijenjenih interesa, a oruđe mu je bila politika u izazivanju kriza i ratova.


Oznake: Doktrina šoka politika i ekonomija Hrvatska

26

nedjelja

siječanj

2014

Poglavlje prvo – dio osmi

Sad' nam je daleko gore, nego kad nam je bilo loše. Ako me razumijete?
Današnju strku u međuljudskim odnosima treba promatrati kao događanje Sudnjeg dana i ne treba se ničemu čuditi. Zamislite najznamenitije krvnike ovog svijeta koji jednim jedinim hladnokrvnim potpisom šalju u smrt beskrajne kolone ljudi da jednog dana sjednu na pločnik pored svog šešira moleći milostinju.
Uopće ne pišem o politici. Pišem o seksu. O tome kako nas ovi na vlasti jebu, tko kako stigne.
Zamislimo samo moćnike svjetskih velesila – koji ni prstom neće mrdnuti dok divlji narodi istrebljuju jedni druge i čak bez imalo stida isporuče stotinu i pedeset tisuća žena, djece i staraca kao što je to nizozemski bataljun učinio u Srebrenici kad je odbio pružiti zaštitu bespomoćnim stanovnicima u svom taboru odakle ih je istjerao u zagrljaj dušmana – kako žedni i gladni prose u mimohodu nedužnih žrtava čiju smrt nisu spriječili.
O ljude se opečeš ako im vjeruješ.
Ali te osobe, koje nisu žalile stotine i stotine tisuća ljudi na svim kontinentima jednako kao ni vlastitih sunarodnjaka, nakon svog mandata uživat će blagodati mirovine i sjediti u nekoj kavani gdje obavezno čitaju novine i pije jutarnju crnu kavu pa, ako im se nekim slučajem malo zadrhte ruke te proliju nekoliko kapi na tanjurić ispod šalice, u strahu da ne bi propalo nekoliko kapljica vodnjikave tečnosti, brižno i oprezno, kap po kap, vratit će izliveno natrag u šalicu… ako im nekim slučajem zadrhte ruke ili se zbog neke nesmotrenosti izlije…
U laži je mali svijet.
Da li je postojalo na svijetu nešto niže, prljavije, ušljivije, bezdušnije, nedostojnije naziva uglednog plemenitog velikana nego što su to zamisli velmoža svjetskih velesila kad se radi u pogledu pojma čovječnosti? To je za tu gospodu razborite uglednike državna tajna o suradnji sa plaćenim ubojicama družbe 'Psi rata', krivokletnicima, potajnim zavjerenicima… to je za njih bagra jedna balkanska koja razara sela i gradove vlastite otadžbine i koju treba u interesu napretka i uljuđenog svijeta pustiti da se pokolju, poubijaju i rastjeraju, a preostale zgaziti kao stjenice. A evo što su namjeravali učiniti sa ponosnim domoljubima koji su se u Domovinskom ratu digli pod stijegom braniti vlastiti zavičaj: – htjeli su raskužiti prostor zapadno od Drine do granice EU od sjećanja, polomiti kralježnicu i smrviti uspomene da postoji i da su oni nekad prije živjeli u ne baš netrpeljivom suživotu s ostalim sustavima svjetonazora, uvjerenja i vjera, – gdje je ipak bilo moguće imati i nešto drugačiji pogled ako se nisi petljao u politiku da su radnici ostvarili pravo na samoupravljanje u tvornicama gdje su bili zaposleni, – a sustav nije prezirao raznolikost i zahtijevao slobodne ruke u primjeni tog svog 'savršenog sustava' iskorjenjujući sve drugačije oblike življenja.
Od modnih detalja, izdvajam entuzijazam besparice.
Samo što je sa suvremenim 'križarskim pohodom' slobodnog svjetskog tržišta? Državni udari, ratovi, pokolji s ciljem ustoličenja i održavanja režima naklonjenih korporacijama. Jedino taj pohod koji upravo traje promidžba ne proziva pravim imenom: zločin kapitalizma. Vlastitu bešćutnost pripisuju kao pretjerivanje odveć revnih diktatora, kao uzavrele bojišnice nekadašnjih prostora svojih protivnika iz Hladnog rata, a sada mjestu gdje vode Rat protiv terora… i tako sustavno uklanjaju najžešće protivnike korporacijskog gospodarstvenog modela opravdavajući se da to dio prljavog rata protiv komunizma ili terorista – a nikada nipošto ne priznaju da je riječ o provedbi samo i isključivo čistog neobuzdanog izrabljivanja, prisvajanja i zgrtanja pohlepnih sa slobodnim tržištem bez granica.
Ovo me vrijeme podsjeća na plaću koja je nekoć bila redovita.
Kapitalisti katastrofe dijele istu tu netrpeljivost prema bilo kakvom drugačijem ustrojstvu, isključivost i nesposobnost razlučivanja između razaranja i stvaranja, između ranjavanja i liječenja. Vatreni pristaše teorije spasiteljske moći šoka – arhitekti korporacijske kolonizacije svijeta – zamišljaju da će korištenje nasilja biti toliko zaprepašćujuće, toliko sveobuhvatno da će države ili regije, prostor na kome se provodi prijeći u stanje slično hibernaciji, najsličnije opisanom stanju u priručniku za torturu.
Glavno političko oruđe je APP. 'Ako prođe, prođe' pa smo zajebali narod, a ako ne prođe,tko jebe narod. Ionako kratko pamti.
Na prvoj stranici priručnika stoji da je njegova svrha opisati isljedničke metode temeljene na 'dugotrajnim istraživanjima, a među kojima su i znanstveni pokusi provedeni od specijalista na bliskim im subjektima'.
Priručnik otvara novo doba pomnog i podmuklog mučenja. – gotovo srednjovjekovne inkvizicije.
Stara vremena su nam uvijek dobra samo zato što nadolaze samo još lošija.
U stanovitom obliku predgovora navodi: „Obavještajna služba koja je sposobna svoje probleme rješavati izravnom primjenom suvremenih spoznaja nalazi se u golemoj prednosti pred službom koja svoje skrovite zadatke obavlja na način osamnaestog stoljeća… nije moguće sprovesti iole značajniju raspravu o ispitivanju, a da se ne spomenu psihološka istraživanja provedena tijekom posljednjih desetak godina.“
Nakon toga slijede kratki napuci o tome kako se razara osobnost.
U sadašnjosti bi većinu psihičkih poremećaja trebalo podijeliti u dvije grupe: nejebica i besparica.
U priručniku se nalazi i poveće poglavlje u kom se spominju 'brojni pokusi na sveučilištu McGill'. U njemu se objašnjava kako izgraditi izolacijsku komoru za čime slijedi primjedba da se 'uskraćivanjem podražaja potiče napredak odvajanjem svijesti podvrgnute osobe od dodira s vanjskim svijetom što za ishod ima okretanje svijesti samoj sebi. Pritom, proračunata količina podražaja tijekom ispitivanja navodi podvrgnutu osobu da istražitelja doživi kao očinsku figuru.
Idealni se podsmjehuju drugačijima. Idealni? Da, idealni idioti.
Kao što se događa s pojedincem identično je djelovanje i na sredinu ili državu koja se napada i provodi niz šokova – gospodarstvenih – i njima na 'obrisanoj ploči', nakon ratnog razaranja, stvori 'uzor-demokraciju slobodnog tržišta'.
Gluhi i slijepi za različitosti. Zbog ograničenosti.
Samo što u stvarnosti nisu doprli do prazne ploče spremne za upis novog… – zatekli su razvaline i utučene ali gnjevne ljude koji su se opirali pa su ih zasipali novim šokovima…


Oznake: Doktrina šoka politika i ekonomija Hrvatska

25

subota

siječanj

2014

Poglavlje prvo – dio sedmi

Život je kao plovidba morem. Ponekad su uzburkano i prijete veliki olujni valovi, a ponekad bonaca u zagrljaju živopisne mirne uvale.
Da biti poznat za sva vremena i u svim pokoljenjima u slavi istinskog pregaoca čovječanstva nije netko tko se bavi politikom to svatko zna.
Važno je u kakvom svijetu živiš, ali je još važnije kakav je svijet u tebi.
Slava političara je odista prolazna pa tako i častohlepni u našem vremenu su tek balon uzalud napuhan taštinom i jalovošću kao da im je nepoznato da jedina čuvenost što traje vjekovima je svjedočanstvo mnogobrojnih pogrešnih i lažnih ocjena vrijednosti u okviru određenog vremena.
Jedini put kad čovjek može drugog čovjeka gledati na sa visine je onaj, ako je taj drugi posrnuo i pao pa se prvi spusti da mu pomogne pridignuti se.
Glasoviti su često sumnjivog podrijetla i neprispodobivi s poimanjem jedne povijesne pojave. Bilo bi puno blagotvornije da su zdimili u zaborav nego da još uvijek traju u pamćenju.
Sagriješila sam u ovom za tri života, ali tuge osjetih za deset.
Obrukani sramotom te jalove i isprazne pojave u napadu samodopadnosti, svi redom, jedino blagonaklono prihvaćaju udvorničko tituliranje i laskanje o pripadnosti posebnoj izvrsnosti elitne kaste.
Od pravog prijatelja kad dobiješ na poklon i grudu snijega, istopiš se od miline jer, već ti je poklonio najdragocjenije: svoje vrijeme da sačini tu grudu…
Političari elitizam dokazuju protokolom kićenja lentama, ordenima, naslovima i previšnjim priznanjima odlikovanja, – a ta se predstava odvija u scenografiji sa čitavom garderobom jednog kostimiranog bala koji trajno banči po krčmama povijesti od koje nitko ništa nije naučio.
Sorte ljudi kao sorte grožđa za vino, neka vrhunska za užitak, neka samo da te glava zaboli.
Jer uzmite ohole ministre koji putuju u sjaju EU ceremonijala u nezakopčanim sakoima zbog nabreklih trbušina i razvezanih kravata oko vrata što viri iz raskopčanih košulja, pomalo reklamni baloni kakve dijele djeci svojih gostiju bolji restorani u danima promaknuća, a pomalo bumbari koji zuje šireći oko sebe neugodu straha i trepeta među manjim kukcima na cvjetnoj livadi.
Pristojnost nikada ne izlazi iz mode.
Suvremeni predstavnik velevlasti u ulozi plemstva negdašnjih dvorana, ali se po ovom usaljenom tkivu već širi pjegava gnjilež sviju gnjida koje gnjile po muzejima voštanih figura u iznošenim i već izlizanim odorama što onomad bijaše veličanstvena.
Žali bože neponovljivo lijepih riječi i potrošenog vremena koje smo dali ljudima koji to ne zaslužuju.
Uzmite stupove elitnog, otmjenog, plemenitog soja u zlatu raskošnih kongresnih dvorana, pod svijetlima reflektora kao glumci na pozornici.
U pretjeranoj želji da zablistaju nikad ne primijete one koje su oslijepili, već samo one koji im plješću..
Pogasite pak svijetla i skinite im krinke, operite im acetonom lažnu boju kose i namješteni izraz tih povijesnih fizionomija, svucite ih do gola, izbijte im kriva zubala pa će se pokazati da nisu nikakvi uzoriti primjerci ni bogomdani ni heroji nego paraziti, mizerija neinteligentnog niskog naboranog čela, seljački grubih ručetina koje drže nož na kolinju i jadniji od niškoristi ili ništarija iz onog prostog puka što ga zovu biračko tijelo sa kostobolnim skeletom.
Riječi su nakit za osjećaje.
Strgnite sa tih kostura laž i komediju i karnevalsko šarenilo pa ih postavite u tmurno osvjetljenje posljednjeg suda iz Dana Gnjeva, pred zeleno sukno objektivne povijesne prosudbe, ti će se uzvišeni izgubiti u masi bijednika koje su klali i tiranizirali. Nitko živ neće razlikovati vrsne od neodabranih.
Neznanče, ako se ikada budemo sreli po nevremenu i pljusku, prepoznat ćeš me po otvorenom kišobranu. Priđi slobodno, bez riječi se uza me skloni od kiše...
Upalih očiju, izbezumljeni, oni će se kukavički prokrijumčariti u ništavilo samo da izbjegnu sveprodorni pogled povijesnog suca što bi bez imalo dvojbe prepoznao da su 'ti velikani povijesti' podjednako besmisleni kao i bezbrojna rulja beznačajnih pojava koju kao skakavci pustoše planet, a koje su ovi ljudožderi proganjali kroz povijest kao pse hraneći se pritom topovskim mesom u povijesnoj kaši stvorenoj po Gospodinu nad Vojskama da se gine besmisleno i bezglavo za tuđe interese.
Na jedvite jade skrpani klaunovi neznalački žongliraju oštrim riječima nesvjesni da njima mogu povrijediti i druge i sebe...
Ali kad pred njima ne bi trubile fanfare najavljujući njihova zvučna imena koja u novinama pišu podebljanim masnim slovima i kad ne bi stupali mimohodi vojnih povorki – onda bi ovi obnaženi heroji svakodnevne stvarnosti, krvavi pod kožom, izgledali tek jadnici samilosti samo dostojni sa spolovilom koje komično jedva proviruje ispod nadutih trbušina kao komadić klatna iz crkvenog zvona.
Loš čovjek će se potruditi da i anđelu nađe manu. Dobar čovjek će, i u najvećoj bitangi, pronaći neku vrlinu.
Jednostavno povezano mada raznorodna pojavnost iste strahotnog rasuđivanja Ewena Camerona i njegove propale teorije temeljene na zamisli da se, šokiranjem pacijenata i izazivanjem kaotičnog uznapredovanog stanja može stvoriti preduvjete za 'ponovno rođenje' zdravih i uzornih građana.
Zaljubimo se u zagonetku, a rješenje nas razočara.
Mala utjeha za polomljene kralježnice i smrvljena sjećanja. – no, u vlastitim zapisima Ewen Cameron, svoj način razaranja opisuje kao stvaranje, dar sretnim pacijentima koji nakon neumornog preoblikovanja čeka novo rođenje.
Što mi vrijedi ako pripadam nebeskom narodu, a ne znam letjeti?!
Ewen Cameron je upravo veličanstveno podbacio u ostvarivanju onog što je htio..
Najbolji dan u životu je kad odlučiš da je tvoj život samo tvoj ! Bez isprike ili opravdanja. Bez ikoga od koga ovisiš... Bez ikoga na koga se oslanjaš ili koga kriviš za bilo što.
Bez obzira koliko Ewen Cameron ispraznio um pacijenata oni nikada nisu upili ni prihvatili uporno ponavljanje uvjerljivih poruka sa snimljene vrpce.
Sve dok prepoznajemo dobre ljude, iako ih ne vidimo, ima nade za nas.
Iako genij za uništavanje ljudskog uma Ewen Cameron nije ga bio sposoban uobličiti. Nakon njegovog odlaska sa instituta Allan pokazalo se da je sedamdeset i pet posto njegovih bivših pacijenata bilo u lošijem stanju nakon provedbe njegove terapije nego u trenutku kada su primljeni na kliniku.
Život je crtanje u kome ne možete upotrijebiti gumicu za brisanje.
Više od polovice pacijenata, nekoć stalno zaposlenih pojedinaca, nije moglo obavljati posao, a mnogi su dodatno patili od čitavog mnoštva novih psihičkih i fizičkih tegoba. 'Psihička prisila' nije imala željeni učinak. Ni u jednom slučaju. Ni najmanji.
U životu možeš da se osloniš samo na sebe. A kakav oslonac takav i život!
Očito je da se problem skriva u premisi na kojoj počiva teorija Ewena Camerona – zamisao da prije nego dođe do izlječenja mora obrisati sve što je do tada postojalo. Ewen Cameron je bio uvjeren da će, ako uništi navike, obrasce ponašanja i sjećanja ostati netaknuti prazan um. No, ma koliko ustrajno primjenjivao elektrošokove, drogirao i dezorijentirao, nikada nije postigao cilj. Pokazalo se, baš naprotiv: što je više uništavao um, pacijenti su bivali sve više opustošeniji. Svijest im nije postala 'čista'. Pretvorili su se u zbrku raspadnutih sjećanja i izdanog povjerenja.


Oznake: Doktrina šoka politika i ekonomija Hrvatska

24

petak

siječanj

2014

Poglavlje prvo – dio šesti

Prvo pokaži koliko veliki imaš štap za ribolov, a onda tek za žensku kaži da je 'dobra riba'
Ne bih sada još govorila o tome što je bio cilj i potreba da se zaboravi, da se izbriše, da postane 'tabula rasa', prazna ploča na koju će upisati novu svijest. Ne bi još obrazlagala psihijatarski 'modus operandi' balkanskih psihijatara Jovana Raškovića i Radovana Karadžića u izglede odrasle verzije klinaca koji su bili zlostavljani u školi, (nasilništvom nasilnik stvara od žrtve svog nasljednika: novog nasilnika, zar ne?) pa su ti zlopatnici koji su tužakali sve svoje mučitelje i još izmišljali čemu su ih sve podvrgavali kažu:
„Pazi, sad se pojavilo dosta antikomunista ali još uvijek postoji puno komunista. Kako se i jednima i drugima uvući u dupe?“
Nisu oni ništa poduzeli na vlastitu ruku osim stvaranja mogućnosti u kome novac uzmeš od svih očajnika koji žele spasiti živu glavu i pobjeći iz 'Balkanske ludnice', a puste trećini njih i da to stvarno uspiju i pobjegnu u izbjeglištvo. Ali glupi i zlonamjerni tako ne prosuđuju.
Val ratne plime je prelio potop užasa preko svega jedne noći kad je kukuruzovina šuštala na mjesečnici potišteno kao u kakvoj baladi što je, prebirući po žicama gitare dok sjedi na pragu, pjevuši ispod glasa netko tko gleda kako zvijezde padaju s neba.
Ima jedna pjesma koja me grebe svuda po srcu.
Nad gradom u koji je nahrupila prljava, crna, bradata soldateska, a u zgradama osnovne škole utaborile su se pijane paravojske. U bolnici, gdje su još do jučer jaukale trudnice, a medicinsko osoblje rješavalo slučajeve jednake svim bolestima ili nesrećama uljuđenog društva odjednom su ležali ranjenici sa bojišta, a na nosilima hitne pomoći i pomoćnim ležajevima tko zna odakle izvučenim, po pretrpanim sobama i zatrpanim hodnicima sjekli su kirurzi ruke, noge i glave, a medicinske sestre su u toj silnoj masi ratnika na svim zamračenim prozorima zapalile svijeće jer se struja dobivena od generatora nije smjela rasipati za rasvjetu.
Samo kofer uspomena za pamćenje.
Vani, na ulici, na pločniku gdje je nebo promatralo kako mu gaze oblake, između razvalina i ruševina zgrada, u poplavi vojnih vozila, u smradu paleži, u grmljavini topova, u kamionskim i u beskrajnim pješačkim kolonama, u onom bjesomučnom vijanju crnih i trobojnih zastava, u požaru srednjovjekovnog bizantinsko-rimskog religioznosektaškog progona, u galopu konjanika i škripi kočenja džipova, u vražjem zemljotresu stvari i ljudske kobi, poljuljao se svjetonazor čovječnosti te onako, posljednji put u smislu činovničko uređenog ustrojstva po smislu saobraćanih propisa, uredan i glup kao tinejdžer kad ocu ukrade ključeve automobila i bezglavo jurca gradskim ulicama noću pa pregazi nedužne i sam završi u nekoj provaliji pored puta.
Više volim zvuk vlakova u svom sjećanju. Taj me zvuk vraća u vrijeme i daljine kada smo znali puno više o ljubavi. Tek poslije smo se zaljubili…
Godine 1988. 'New York Times' istražuje u umiješanost znanstvenih istraživanja u ubojstva i mučenja koje se provodi u ratu.
„Poučavali su nas psihološkim metodama,“ govori jedan od vojnih djelatnika, „kako istraživati zarobljenikove strahove i slabosti. Tjerati ga da stoji, uskraćivati mu san, držati ga golog u izolaciji, u ćeliju mu ubacivati štakore i žohare, davati mu pokvarenu hranu, životinjske leševe, zalijevati ga hladnom vodom, mijenjati temperaturu prostorije.“
Zaboravio je spomenuti samo jednu tehniku – elektrošokove.
Imam ja svoja prešućivanja, svoj trenutak u svemiru, jutarnju kavu i dok je ispijam jednu sliku na zidu s pogledom na daljinu, između dva svitanja.
Ipak neću prešutjeti da sam pročitala izjavu jedne zatočenice iz Domovinskog rata koju su u zarobljeničkom logoru podvrgnuli tolikom broju elektrošokova da je „vrištala od šoka pala na pod. Vrisak jednostavno izlijeće iz usta,“ rekla je. „Nanjušila sam dim i shvatila da gorim od vreline elektroda. Rekli su da će me mučiti sve dok ne poludim. Nisam im vjerovala. Tada su mi raširili noge i priključili na genitalije.“


Oznake: Doktrina šoka politika i ekonomija Hrvatska

23

četvrtak

siječanj

2014

Poglavlje prvo – dio peti

Nima jebenijeg grada. U njemu najžešći Rvati ne znadurvatski po crikvan se beštima, po konoban Boga moli, a ne zna se ko pije ko plaća.
Tamo su se spremale makarunade i pašticade, zavonja je bakalar, pekla se riba na gradele, vukle su se demejane, a po konoban otvarale bačve vina.
„Čovjek u ovoj državi postaje elitni stup društva tek kad obnaša dužnost ministra,“ odgovorio mi je jedan ministar kada sam ga zapitala zbog čega je postao ministar. „Taj naročiti osjećaj kako ti žilama kola plava krv, aristokratsko blaženstvo koje su osjećali u bivšem jednoumlju bivše države sekretari Centralnog Komiteta, takvu ti moć sad jedino možeš doživjeti ako se zavališ u ministarsku fotelju.“
Svečana je večera. Jili su se makaruni i pulastri i lokalo se vino.
Svi obespravljeni i osiromašeni građani kojima tiranija Demokracije još nije posvema zagadila maštu mogu si dočarati sve rajske divote kad si ministar.
Ovo je najluđi grad na svitu u kome je svak kontra svakog! Vrag nikad ne spi.
Biti ministar jest veličanstveni uzor te nema među uzvišenim političarima nijednog u društvu istaknutijeg imena koji barem pet minuta svog života nije proveo kao ministar ili se ne sprema za ministarstvo u sazivu neke buduće vlade kao doktor mačak na pršut što se suši pod strehom na tavanu dalmatinske kuće.
Zgadila mi se čila ova greza, surova Riva i tovari, težaci, ribari, šetači i kamenjari, murve, jidra, šporki ćozoti. Pobasji svit, batelanti, grobari, picigamorti, pituri, maranguni, grezi barbiri, ribari ča piju i ćakulaju – pivaju oli tuguju po konoban i oštarijan.
U bunilu reprezentativnog ručka za dogovoreni posao što se nikada neće ostvariti i sumnjivih zakupa na korištenje javnog dobra svi ti naši ministračine (djeca seljačina ili uglađenije rečeno malograđana) ponašaju se luckasto, kao da su plemstvo sa baroknog dvora, soleći pamet kako je jedina ovozemaljska mudrost biti nosilac jedne dvadesetine budžeta u obliku ministarske lisnice.
Iman par riči za političare: Profundali se da Bog da i tila van se ne našla!
To bi se u dvije-tri riječi moglo zvati povijesnim ostvarenjem ovog zaista veličanstvenog perioda demokracije koju izborene
Iman par riči za političare: Sinje vas more izilo!
Domovinskog rata. Kada ministruju zdravom razumu usprkos.
Nitko nije naučio od povijesti ništa i ovo kokodakanje saborskog kokošinjca ne će u stvarnosti promijeniti ništa.
Najbolje je da smista oden u konobu popit po litre, a neka se jebu i stranke i ministarstva i čila politika ovega svita.
Kada bi naši politički karijeristi imali samo mrvu nadarenosti, da se zamisle, kamo su iščezle mnogobrojne društvene krabulje koje su još prije tri decenije igrale glavnu ulogu na ovom povijesnom balu pod krinkama, objasnilo bi se gospodi ministrima, da je ritam jedne ministarske karijere kraći od lepeta krilima jedne muhe koja slijeće na govno te da za nekoliko trenutaka elitističke uzoritosti odabranih, – što oni smatraju »tvrdoglavo ostvarenom zbiljom« – neće biti više nijednog plesača koji se vrti sa svojom 'gospođom ministarkom' (izravno iz rukopisa Branislava Nušića) toliko krevelji tijelom ukočenim kao da je netom progutao metlu u ritmu kozaračkog kola dok orkestar svira valcer „Na lijepom plavom Dunavu“.
Moredu i svi vinogradi izgorit, dalmatinskoga vina uvik će bit, nikad ga neće nestat.
Te su domaće izvedbe ministarskih slavodobitnika prozirnije od pramena dima što se povija nad svježim grobovima mrtvih iluzija prevarenih glasača…
„Doli eksplatatori!“
„Doli gnjila buržoazija!“
„Doli narodne krvopije!“
„Oćemo kruva i rada!“
Prevara pak Hipokratove zakletve dr. Donalda Hebba, direktora katedre psihologije na sveučilištu McGill, kad su mu dodijeljena sredstva u tajnim istraživanjima blokade osjetila imat će drugačiji završetak. Ali to se događalo u jednom drugom vremenu i u drugačijem, krajoliku od svjetske važnosti.
Sva ta mjesta na kojima nisam bila, sva ta mora u kojima nisam ronila, svi ti ljudi koje nisam upoznala – čekaju me.
Dr. Donald Hebb je skupini od šezdeset troje studenata plaćao dvadeset dolara dnevno da sjede osamljeni u mračnim sobama s tamnim naočalama na očima, slušalicama iz kojih izvire 'bijeli šum' i kartonskim cijevima koje su prekrivale i ruke i noge da spriječe osjet opipa. Plutali su morem 'ništavila', nesposobni se orijentirati očima, ušima ili rukama i živjeli u vlastitom, sve življem, izmaštaju. Zbog provjere da li su na taj način »ispiranja mozga« podložni upisu drugačijih zamisli puštane su im snimke glasova o postojanju duhova i znanstvenim nepoštenju – postavke koje su sami studenti prije toga smatrali upitnima.
Postoji priča o jednom labudu koji je zavolio pustinju samo zato jer se plašio vode.
Sprečavanje osjetila uzrokovao je potpunu smušenost i umišljanja te je 'tijekom i neposredno nakon lišavanja osjetila došlo i do pada umne učinkovitosti', a zbog gladi za podražajima usvojili su zamisli kojima su bili izloženi. Nekolicina je razvila istinsko zanimanje za okultno, pojava što je potrajala i tjednima nakon pokusa. Kao da im je djelomično obrisana svijest u koju je bilo moguće ubaciti nove obrasce. Bio je to uspjeli dokaz da pojačana samoća djeluje protiv zdravorazumskog zaključivanja i čini ljude podložnim nagovaranju. Rezultati su jako zainteresirali obavještajnu zajednicu. Donald Hebb je u konačnici shvatio da njegovo istraživanje nudi raznorazne mogućnosti, ne samo u traženju načina sprječavanja 'ispiranja mozga' već i pri izradi uputa za psihološko mučenje.
Kada pamet dođe iz dupeta u glavu ponese sa sobom i razna sranja.
U razgovoru prije smrti Donald Hebb je rekao:
„Savršeno je jasno da smo sačinili opis doslovno savršenih tehnika ispitivanja.“ te je naveo i da su četiri ispitanika 'spontano primijetili da je pokus zapravo oblik mučenja pa ih takvom stanju nije podvrgavao dulje od dva ili tri dana jer bi time narušio liječničku etiku.
Najveća govorna mana je govor mržnje.
Tisuću puta izgovorena laž postaje istina, a glupost turbo folk hit.
Ali psihijatru Ewenu Cameronu moralnost nije predstavljala problem.
Već prije uvjerio je samog sebe da je razaranje pacijentove svijesti neizbježan korak ka stvaranju nove svijesti. Nakon što je dobio sredstva za provođenje svojih eksperimenata, memorijalni institut Allan gdje je bio zaposlen sve manje sliči bolnici, a sve više podsjeća na stravičan zatvor.
Peh ti je to kad ideš žedan pustinjom, a imaš vodu u koljenu.
Čak je preinačio staru štalu iza bolnice u izolacijske sobe. Isto je učinio i s podrumom bolnice gdje je dodatno opremio jednu prostoriju, zvučno je izolirao, a u nju preko zvučnika puštao bijeli šum pa pacijentima stavljao gumene čepiće u uši, tamne naočale, oblagao kartonskim cijevima noge i ruke.
Ma koliko dobro cura govorila kada previše priča uvijek izlane i neku glupost kao recimo kad kaže „Nisam ja laka djevojka“ sigurno misli na kilažu.
Dok je Donald Hebb studente zadržava u takvom stanju najviše tri dana Ewen Cameron pacijente drži tjednima tako, (jednog čak trideset i pet dana.) Zatim bi osjete pacijenata izgladnjivao u 'Sobi sna'. Držao bi ih u farmaceutski izazvanom polusnu između dvadeset i dvadeset i dva sata dnevno.
Inače mene osobno puno češće služi konobar nego pamćenje, – tek toliko da se zna!
Da spriječe dekubitus bolničari bi ih okretali svaka dva sata, a budili su ih samo u vrijeme obroka ili radi odlaska na zahod. Takvom stanju bili su izloženi petnaest do trideset dana, ali izvješće navodi da su neki pacijenti podvrgavani sa šezdeset i pet dana neprekidnog sna.
Nervozna sam uvijek nakon što me neko pita: „Zašto si nerviraš?“
Bolničko osoblje dobilo je nalog da im onemogući svaki razgovor i uskrati saznanje o duljini boravka u takvom stanju. Kako bi spriječio izbjegavanju takve more, Ewen Cameron je manjoj skupini pacijenata ubrizgao male doze kurerea, biljnog ekstrakta koji uzrokuje paralizu i doslovno ih pretvori u zatočenike vlastitog tijela.
Ja sam doma na staru klimavu perilicu za rublje zalijepila sliku mora pa čim uključim centrifugu imam bučni klima uređaj s morskom klimom.
Ewen Cameron je također povećao i doze elektrošokova – zastrašujućih 360 šokova svakom pacijentu što je uz zapanjujuću lepezu droga vodilo do promjene svijesti kakva je nadasve zanimala CIA-u.
Ako pomisliš da ne možeš bez nekoga, udalji ga na tjedan dana iz života. U 99,9% slučajeva pitat ćeš se kako si mogao i pet minuta provesti u njegovom društvu.
U svom 'znanstvenom radu' iz 1960. godine Ewen Cameron piše da postoji 'dva osnovna čimbenika' koji omogućavaju 'održavanje prostorno-vremenske slike' – drugim riječima da znamo gdje smo i tko smo. Te dvije silnice su:
a – neprekidan priljev osjetilnih podražaja,
b – ljudsko pamćenje.
Svi mi oprostimo ako uđemo u fazu da zaboravimo.
Elektrošokovima se poništava pamćenje, a izolacijskim komorama priliv podražaja.
Čim pomisliš da će netko jednog dana nešto shvatiti udari se čekićem po prstima da ubiješ budaliu u mozgu.
Ewen Cameron je bio odlučan da svoje pacijente natjera da u potpunosti izgube svijest o tome gdje se nalaze u prostoru i vremenu. Otkrivši da neki od njih prate protok dana mjereći razmak između obroka, kuhinjskom je osoblju naredio da miješaju obroke, mijenjaju vrijeme obroka, služe juhu za doručak ili kašu za večeru.
„Mijenjajući razmake i jelovnik, uspjeli smo razbiti taj sustav,“ naveo je Ewen Cameron u svom izvješću.
Da bi ostvario svoj san prvo se trebaš probuditi.
Ipak, jedan je pacijent zadržao vezu sa vanjskim svijetom jer je opažao 'jedva čujnu tutnjavu' putničkog zrakoplova koji je svako jutro u devet prelijetao bolnicu.
Loše misli su genetska predispozicija. Kancerogeno razmišljanje poput recimo: „Eno apokalipse. Dolazi od iza ugla. Ima veliki osmjeh kao čitav svemir.“
Postoji naznaka da je Ewen Cameron svjesno izlagao pacijente mučenju. Kao uvjereni antikomunist, uživio bi se u pomisao da su oni dio hladnoratovske borbe. U razgovoru za jedan popularni časopis otvoreno ih je usporedio s ratnim zarobljenicima tvrdeći da su „jednako kao i oni u komunističkom zarobljeništvu, – običavaju se opirati terapiji i mora ih se slamati.“
Poslije prve čaše vina sve je istina. Poslije druge čaše vina sve je laž. Poslije treće: „Ma zabole me što je…“
CIA je plaćala pokuse Ewena Camerona sve do 1961. godine. Dugo vremena poslije nije bilo jasno kako se, ako se uopće, američka vlada koristila rezultatima. Potkraj sedamdesetih i početkom osamdesetih kada su dokazi o CIA-inu podržavanju iznalaženju učinkovitih oblika 'znanstvenih metoda mučenja' konačno dospjeli na svijetlo dana tijekom senatskih saslušanja, a potom i bile povod da skupina pacijenata tuži nalogodavce i izvršitelje.
Da mi je samo jedan novčić za svaki kojeg nemam, o kako bih bogata bila.
Najveći dio pozornosti usredotočio se na pojedinost da je vlada financirala korištenje droge, a nešto manje oko činjenice da su se bez opravdanog razloga uništavali životi pacijenata. – naime, već tada je bilo obznanjeno da je ispiranje mozga od strane Istočnog bloka jedan hladnoratovski mit.
98% ljudi nema ni znanja ni sposobnosti ni pameti ni zdravi razum kojim bi moglo dokučiti povezanost ni izvući pouku iz onoga što čuje ili pročita. Srećom ja spadam u onih drugih 20%!!
CIA je sama snažno poticala takve izjave, shvativši da joj je bolje biti predmet poruge zbog druženja sa ludim znanstvenicima nego da se sazna da je zapravo financirala rad učinkovitog laboratorija 'kontrole svijesti' i 'ispiranja mozga'. Riječ 'mučenje' nigdje se ne koristi.
Da ne bi bio žrtva tuđih interesa, otresi ih se dok te miluju po glavi. Kada te lupe tada je već kasno.
Ustvari, čitava je epizoda proglašena „nepromišljenom pogreškom… strašnom greškom“ ali da li to opovrgava pojava 'nekih drugih psihijatara' koji su se bavili 'znanosti o strahu' početkom i tijekom Domovinskog rata u liku i djelu psihijatara Jovana Raškovića i Radovana Karadžića. Pojavili su se potpuno jasno određeni uzorci. – svi redom osmišljeni da stvore, prodube i održavaju stanje šoka: stanovništvo se progoni, zarubljuje i izgubljeni stanjem da ih 'pojede noć' ili ranojutarnjim racijama, premlaćivanja, silovanja i sveprisutnim korištenjem elektrošokova – kao što podučava priručnik za provođenje zakulisnih igri širenja moći i stvaranje novog poretka…


Oznake: Doktrina šoka politika i ekonomija Hrvatska

22

srijeda

siječanj

2014

Poglavlje prvo – dio četvrti

Pa kad bude tih novih izbora ja i nadalje neću glasovati. Zabole me dupe da biram tko će me okrasti i otimati mi zalogaje iz usta.
Kada su onih sada već davnih dana ugašeni lampioni na pobjedničkim bakljadama i prestalo slavlje pobjede u Domovinskom ratu opet su naši političari oštroumno shvatili da se radi o smrti jedne ranjene ptice koja neće iznići iz pepela poput Feniksa pak su jednog jutra otišli na trg svetoga Marka u devet sati, u propisno uredovno vrijeme koje se oteže do današnjih dana.
Poduzeće za javni gradski prijevoz pokreće tužbu protiv jedne žene koja je jutros idući na posao porodila u autobusu – jer je poništila kartu samo za vožnju jedne osobe.
Onda su ti naši političari u tom nekom danu po dan uvijek istom, postali ministri u posve izmijenjenim okolnostima, zaigrali politički tarok velikog stila i kao što su nekoć Mađarima prodavali metar po metar morske obale, sada su im prodali naftnu kompaniju, Francuzima tunele, zračnu luku i mljekarstvo, Nijemcima i Austrijancima banke, Talijanima tvornice tekstila, Amerikancima farmaceutiku…
Ministar poljoprivrede je izjavio „Sumnjiva roba na tržnici.“ Ono crveno je mrkva, ono zeleno je kupus, a purpurna je sisa od seljanke koja je izvirila kroz razderotinu na istrošenoj bluzi pa je štipaju kupci provjeravajući kakvoću i svježinu izložene robe.
Tako su opet iz političkih pobuda zajahali kao u arhaično doba na fijakerske konje službenih vozila i ponavlja se povijest još od prije Austro-Ugarske monarhije pa kreću put EU gdje, evo ti padanja na koljena i dizanja dupeta s poda na stolicu raznoraznih ureda, čas u sedlu, a čas u prašini.
A naši vrli političari čas na vlasti čas u oporbi stalno smišljaju kako će jedni drugima preoteti obnašanje političkih dužnosti podsvjesnim povikom: „Dosta je on krao. Sad malo ja…“
U toj raspodjeli karata kartaške igre pada crveni tobože socijalistički as sa prizvukom nacionalsocijalizma za narod krupnog kapitala u bijelim rukavicama, a čas odmah zatim veleizdajnički tref s paragrafom kaznenog zakona zbog dotoka novca naroda svog u vlastiti džep blage nacionalsocijalističke retorike.
Partija traje i traje već gotovo trideset krvavih godina, bacaju se ustavi, kradu se milijuni, a po novinama se laže da se 'rješavaju važna narodna i socijalna pitanja'.
Što bi ljudi rekli „O isti se prag uvijek spotakneš.“ pa bi dodali da svaki problem koji nije u glavi i nije problem. Ili varijaciju na temu: sapleteš se o neke loše ljude uvijek i stalno. Psihijatar Ewen Cameron, američki državljanin škotskog podrijetla, dosegao je zenit slave: bio je predsjednik Američke udruge psihijatara, predsjednik Kanadske udruge psihijatara i predsjednik Svjetske udruge psihijatara, na primjer. To za čim on pati Jeck Trbosjek ne bi ni omirisao! A ni ja dok živim neću shvatiti plitke, zle i zajedljive ljude. Pa što ste nesretni, jadni i neostvareni?!
Kažu: ako me i nije briga ni ne događa se. Ali se događa. Uvijek ima onih koji zlorabe ili kukolja u žitu. Zlih i zločestih znanstvenika. Fizičara koji rade atomske bombe, kemičara koji kozmetiku ispituju na psima, plastičnih kirurga koji ženske grudi i ostale dijelove tijela pretvaraju u silikonske nakaze onim silikonima, botoxima i ostalim?!
Sapletat će se o takve zle ljude i nadalje mada je psihijatar Ewen Cameron već je odavno mrtav, ali za sobom je ostavio desetine stručnih radova i predavanja.
Nemojte da ste surovi prema neostvarenima, samo se nadajte da će se međusobno uništiti. Hahahaha... Ne smijem se ja sama sobi jer sam luda, majke mi! Smijem se činjenici da je izašlo nekoliko knjiga o američkoj obavještajnoj agenciji CIA koje ukazuju o povezanosti psihijatra Ewena Camerona i financiranju pokusa kojom se proučava nadzor svijesti ljudi. Te neke zle ljude ćete neizostavno morati popiti, ako ih progutati već ne možete. Na suho.
Psihijatar Ewen Cameron odbacio je frojdovsku 'razgovornu terapiju' u namjeri razotkrivanja 'osnovnih uzroka' mentalnih oboljenja svojih pacijenata. Najteže je ipak naći sa kim ludilo podijeliti. On je težio tome da ne 'krpa' niti 'popravlja' svoje pacijente već da ih 'ponovno stvori' koristeći vlastiti način koji je nazvao 'psihička prinuda'.
Ima mi se neki tuđi mozak. Recimo onaj što pristaju posrnulim glazbenicima.
Kako Ewen Cameron piše u tada objavljenim radovima, vjerovao je da jedino kako se pacijenti mogu poučiti novom 'zdravom' ponašanju je ako se prodre duboko u njihovu svijest i 'razbiju stari patološki razlozi'.
Kažu najkraći vic svih vremena je: "On razmišlja."!
'Razbijanje' je prvi korak da bi postigao stanje koje je Aristotel nazivao:
„pločica za pisanje na kojoj još nije ispisano ništa“ odnosno 'tabula rasa'. Tko bi pristao da svu tu vašu jadnu pamet koju ste nekako kroz život sakupili neka budala tek tako razbucati o proćerda? Ewen Cameron je bio uvjeren da to može postići napadajući mozak svime za što se zna da će zaustaviti njegovo normalno djelovanje. Zlo mi je.. Od ispiranja mozga. Od promjena. Mozak me boli, na promjenu vremena.
Ali vrijeme se nije promijenilo. Ewen Cameron napada svijest 'surovim nasiljem i bolnim ranjavanjima'.
Generalno mi fali malo apetita, za hranu, za ljude, za život kao i trudim se, stvarno se trudim razumjeti metode stanovitih psihijatara, ali opet?
Krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća elektrošokovi su postali omiljeni u psihijatriji. Uzrokovali su manja trajna oštećenja od kirurške lobotomije. Ili se barem činilo tako. Histterični pacijenti bi se smirili, a u nekim je slučajevima strujni udar budio lucidnost.
Ajd što ja nisam sva svoja, nego ne znam čija li sam?
Liječnici koji su razvili tu tehniku nisu mogli dati znanstveno objašnjenje za djelovanje. Mora se reći da su bili svjesni posljedica, da terapija može prouzročiti amneziju – što je bila najčešća popratna pojava. Blisko povezano s gubitkom pamćenja je napredovanje. U opažanjima koje su zabilježeni navodi se da nakon terapije pacijenti sišu palac, grče se u fetalni položaj, mora ih se hraniti, a oni plaču dozivajući majku (često su bolničko osoblje smatrali za roditelje).
Zašto neki ljudi misle da je dovoljno biti lud da bi bilo zanimljivo?
No i takvo je ponašanje ubrzo nestalo, a pri korištenju jakih doza elektrošokova pacijenti bi čak zaboravili govoriti i hodati.
Nije to bio neki izbor, to im je jedino preostalo.
Ewen Cameron je u tome vidio nešto drugo. – praznu ploču, očišćenu od svih loših navika na kojoj je bilo moguće upisati novi obrazac ponašanja. Za njega 'potpuni gubitak sjećanja' je bilo rješenje. Jedan zdrav razum je morao biti ubijen jer tisuću i tisuću gluposti je moralo da ispliva na površinu.
Čim srcu postane strašno razum se uplaši a duša preda.
Jednako kao i »šok terapija« pri obnovi gospodarstava i uvođenju novih 'pravila igre' kada se ratnim stradanjima pokoravaju države. Povezanost za koju je psihijatar Ewen Cameron rekao:
„Ne dolazi samo do gubitka prostorno-vremenske slike već se gube osjeti, a javlja se i čitav niz drugih pojava: gubitak znanja drugog jezika ili svijest o bračnom statusu. U uznapredovanim mijenama gubi se sposobnost hodanja bez pomoći, a ponekad dolazi i do teškog poremećaja svih vidova pamćenja.“
Istekao je rok kajanja.
Za razbijanje 'bolesnog uma' pacijenata Ewen Cameron se služio Page-Russelom, uređajem koja izaziva šest uzastopnih šokova umjesto samo jednog.
I nikad nije prijatelj onaj kome odaješ tajne, već onaj s kime ih stvaraš.
Nezadovoljan se i dalje hvataju za ostatke vlastite osobnosti Ewen Cameron im je pojačavao dezorijentaciju antideprisivima, sredstvima za umirenje ili halucinogenima: kloropromazinom, barbituratima, natrij-amitalom, dušokovim oksidom, dezoksinom, seconalom, nebutalom, emliconom, torazinom, largactilom i inzulinom.
Monopol na reklame ima farmaceutska mafija, ali ne mogu odoljeti.
Što se tiče Ewena Camerona on piše da se je navedenim drogama služio za „dezinhibicije (otklanjanje nagonske i podsvjesne volje) pacijenata i njihovog obrambenog mehanizma.“
Ti neki ljudi sa kojima obične stvari postanu posebne.
Nakon što je Ewen Cameron postigao 'posvemašno razaranje obrasca osobnosti' mogao je započeti s prisilnim upisivanjem poželjnog. Ona se sastojala od uvjeravanja porukama. Vjerovao je da će liječeni upiti poruke i promijeniti ponašanje kad su drogama i šokovima dovedeni u vegetativno stanje morali slušati – i to šesnaest do dvadeset sati dnevno tjednima. U jednom je slučaju pacijentici puštao neprekidnu poruku sto i jedan dan:
„Ti si dobra majka. Ljudi vole tvoje društvo…“
Kad se srce ne slaže sa dušom, znači da je duša neispunjena a srce lažno.
Sredinom pedesetih godina CIA-ini istraživači pokazali su zanimanje za metode Ewena Camerona. Agencija je upravo započela izučavati 'posebne tehnike ispitivanja'. Kada je puno godina poslije skinuta oznaka tajnosti sa ondašnjih istraživanja izašlo je na vidjelo 'da su tražili i odmjeravali brojne neobične tehnike ispitivanja među kojima i psihološku torturu potpune izolacije jednako popularne kao i korištenje droga i kemijskih spojeva'. Tijekom slijedećih desetak godina usvajali su nove tehnike slamanja zatvorenika osumnjičenih za komunistička stremljenja ili optuženih da su dvostruki špijuni. U programu je surađivalo osamdesetak institucija među kojima i četrdeset četiri sveučilišta i dvanaest bolnica. Stvarno zadivljujući broj znanstvenika koji surađuju na programu mučenja ljudi.
Žao mi je onih nekih koji nikada neće shvatiti da novac ne mogu ni voljeti od srca ni grliti iz duše. Ili se varam?
Sudionicima projekta nije nedostajalo stvaralačkih zamisli kako prinuditi ljude da otkriju što baš i ne bi htjeli odati. – problem je samo bio iznaći kako zamisli provesti. Tijekom prvih nekoliko godina sve se doimalo kao u tragikomičnim špijunskim filmovima. – špijuni su jedni druge hipnotizirali ili kradom ubacili LSD u piće i čekali. U nekim je slučajevima pošlo po zlu, (nekoliko samoubojstava), a da se ne govori da je to doba 'hladnog rata' pa je bilo u igri i mučenja navodnih ruskih špijuna… Sve je više djelovalo poput neslanih šala zloćudnih studentskih bratovština nego ozbiljan znanstveni rad, a ni rezultati nisu imali zahtijevanu učinkovitost. Ustvari nedostajao je potreban velik broj ljudskih bijelih miševa za pokuse. Doduše, bilo je tu i tamo, nekoliko sporadičnih provedbi, ali prevelik rizik da će stvari procuriti u javnost koja postupak ne bi odobravala dovelo je do ukidanja programa. Tada se okreću psihijatarskim stručnjacima. Za 'ispiranje mozga'.
Život je kao ples, neko savršeno zna plesne korake, a neko gazi po tuđim cipelama.
Uzimajući to u obzir, prvi je korak bio provesti 'kliničko ispitivanje stvarnih slučajeva' i vidjeti kako pranje mozga stvarno djeluje.
Žalosno je kad ljudi imaju krila, ali ne znaju što bi sa njima, pa ih vuku po zemlji dok koračaju stazom boli i tuge.
Zapravo razlog koji su naveli obavještajnu agenciju u pokretanju suradnje sa akademicima i znanstvenicima nije bio pokušaj da se okoriste kontrolom svijesti zatvorenika – cilj im je, kako su rekli, da pripreme vojnike svojih postrojbi na sve moguće metode prisile u slučaju ako ih neprijatelj zarobi. Naravno da nisu otkrili stvarni interes. Čak i na zatvorenim sastancima, na kojima se obvezuje čuvanje državne tajne, neposredno dok je još uvijek trajalo zgražanje i odbojnost diljem svijeta zbog otkrića nacističkih zvjerskih tortura, nije se moglo otvoreno priznati da ih zanima razvoj vlastitih, mogućih načina ispitivanja.


Oznake: Doktrina šoka politika i ekonomija Hrvatska

21

utorak

siječanj

2014

Poglavlje prvo – dio treći

Odakle dolaze te nagle promijene raspoloženja pa te sa vrha pošalju na dno?
Nitko nije imao pojma o čemu se zapravo radi i kako je nestalo uljuđenosti iz suvremene uljudbe te kamo će se strovaliti zapadnoevropsko stil međuljudskih odnosa.
Dosada i svi njeni utjecaji.
Nitko živ nije bio sklon ni pomisliti da nestaje u nepovrat. Iz opernog ozračja glazbe Ivana plemenitog Zajca »Nikola Šubić Zrinjski« zaorila se arija „U boj, u boj za narod svoj“.
Važno je u pravo vrijeme poludjeti!
Urlao ju je pijani domoljub sa etiketom PTSP-a i u sve ljude nemirne savjesti ulazio je strah te tajanstvene duševne bolesti.
Toliko propuštenih života dočekuješ i ispraćaš.
A što reći za branitelje iz Domovinskog rata, na primjer 'X' ili 'Y' koji su postali baš takvi stradalnici u domovini koja je napokon ostvarila budućnost za koju su žrtvovali život i zdravlje? Ništa! Jedino stoji činjenica da nitko nije zamišljao stvarnost kakva će postati nakon zamalo tridesetak godina! Niti čijih su namjera postali žrtve.
Biti nevidljiv, običan to prija dok te ne nagaze.
Dakle potpuna tjeskoba kakva obilježava stvarnost ovih dana, kada je krvavi rat daleko iza nas, iz razloga, naravno, posvema drugačijih nego što je: „Tekovine suvremene demokracije slobodnog tržišta roba i zamisli u tehnološki naprednom okruženju!“
Brine li vas vlastita nevažnost?
U sve ljude nemirne savjesti uvukao je strah. A nemirnu savjest imao je svatko tko je pročitao ćirilične zapise na pločama državnih nadleštva.
Ljudi su zaista čudna bića. Ponekad ih je stvarno teško razumijeti: što žele, što osjećaju ili što očekuju?
(Kakva je to provedba terapije po »Doktrini šok« opet u provedbi?)
Zapitaš se pa odmahneš glavom.
U takvo apokaliptičko vrijeme u ljude ulazi panika. I mene su jedne noći poslije dvadeset i dva sata priveli u policiju jer su me vidjeli kako ulicom hodam držeći u rukama čekić.
Nazdravljam slovima što me čine živom. Stvarnom.
Čekala sam u policiji više od dva sata dok nije došao moj poznanik, a inače odvjetnik, koji je stručno objasnio pravno gledište da imam pravo i u kasne noćne sate nositi alat koji sam posudila da zabijem čavliće i objesim slike u stanu što sam ga tek unajmila…
Ima li kakva manja glupost da s ove skrenem pažnju?
Tjeskoba zbog koje pate ljudi u svakodnevnom ludilu suvremenog međuljudskog ponašanja?!
Čovjek u haremu svojih misli teško odabere miljenicu.
»Za dlaku« pogrešna dijagnoza ipak je promašaj, zar ne.?
Zapravo toliko malo znamo o ljudima.
Eto, naime, kao shizofrenija svetog Franje Asiškog. Zbunjeni ste. Ta kap prelijeva čašu. Tog sirotana iz Umbrije koji je protresao srednjovjekovnu elitu, oštro zagovarao siromaštvo i ponovno otkrio živi svijet oko sebe i pticama veličanstvenog duha, zar njega proglasiti duševno bolesnim? O da, život tog plemenitog, buntovnog i radišnog sina industrijalca svakako je neobičan, ali o njemu ipak treba razmišljati kao da je shizofrenik. Nedvojbeno je imao strašno prenaglašene slušne halucinacije – čuo je glasove koji su mu nešto naređivali, a to je jedan od osnovnih obilježja shizofrenije. U San Damianu, maloj trošnoj crkvi u blizini Assisija, sveti Franjo je s raspela začuo Isusov glas: „Obnovi moju crkvu!“
Riječi nije shvatio preneseno već kao izravno obraćanje, zapravo doslovno. Obnovio je Božji hram kamen po kamen.
I za sumnju treba mozga.
Zamišljam što bi bilo sa kakvom Paris Hilton ili Naomi Campbell da u prnjama počnu obnavljati crkvicu u nekoj zabiti – recimo u krajoliku poput razvalina našeg Domovinskog rata. Zvali bi policiju i strpali u umobolnicu.
Neimaština kao gorivo za maštu?!
Je li to rješenje? Neosporna je činjenica da se u psihijatriji stanoviti oblik slušnih umišljaja smatra »prvorazrednim simptomom« shizofrenije.
I najveći mrak krije u sebi svijetlo samo je potrebno izoštriti vid.
Zar odista na osnovu toga sve izvanredne pripadnike iz različitih sredina što ponekad bespoštedno čine čudnovate stvari, uopće nisu božanstveno nadahnuti nego duševno poremećeni?
Nametljiva ljepota postojanja.
Buda kad se odriče vladarske krune i okreče duhovnom pozivu te Ivan Krstitelj, Ivana Orleanska pa i majka Tereza, a onda među njima i spomenuti sveti Franjo?
Odgovor bez riječi ponekad je i moja osobnost.
Odlučujuće bi pitanje liječenja trebalo glasiti: da li bolesnik pati? Je li, ako već spominjemo Franju Asiškog, on imao nekih teškoća u suživotu sa drugim ljudima ili problema pri sporazumijevanju?
Očito da ne. Bio je vedar, ni mrava ne bi zgazio, a usto je bio nevjerojatno rječit i uvjerljiv pa je sa svojim propovijedanjem uspio oduševiti tisuće svojih suvremenika.
Svoju osobnost ja ljubomorno čuvam. Kao otisak prsta.
Da li bi zapravo drugačije tumačenje psihičkih bolesti moglo pomoći čitavoj zajednici malograđanskih ustrojstava i osloboditi ih iz čeličnog stiska suludo i glupo normalnih?
Čak i kada danju ne dogodi se ništa, noću imam noćne more.
Nitko nije toliko promišljao o granicama našega postojanja, napisao toliko pjesama o njima i patio zbog njih kao Friedrich Nietzsche. Kršćani njegov cjelokupni opus vole prikazivati kao nusprodukt ludila, međutim, to nije znak zdravog promišljanja. Friedrich Nietzsche nije bio lud. Tek potkraj života od posljedica upale mozga izazvane sifilisom. I laž je da ga je njegov način promišljanja otjerao u ludilo kakvim zavidni i ograničeni u pripitom stanju u kavanskim razgovorima prikazuju trabunjajući mit da previše razmišljanja izludi čovjeka. U psihijatriji takav slučaj nije zabilježen.
Ženama je potreban samo mali znak: nagovještaj, mig, sitan povod, detalj. Zatim sve rade same: vole, pate, nadaju se, maštaju i plaču.
Iz svega zapravo proističe upitnost utvrđivanja i svrstavanja. Naravno da nema bolesnog stanja duha niti postoje shizofrenija, depresija i ovisnost kao bolest uzrokovana nekim čimbenikom. Postoje samo ljudi koji pate od različitih očitovanja ponašanja, a nazivi što su nadjenuli psihijatri za takvo stanje služi im da bi na ispravan način pomogli onome tko pati. Dijagnoze ukazuju na to koju terapiju primijeniti – samo toliko.
Čekam na izlaz iz depresije kao da čekam Godoa.
Dakle pri susretu s ljudima koji pate od psihičkih poremećaja mirne se duše može zaboraviti na dijagnozu. Naime nema ni shizofrenika ni depresivaca ni ovisnika. Riječ je o drugačije dojmljivim ljudima koji privremeno ili dugoročno pate od stanovitih rijetkih očitovanja.
Zagrlila sam tišinu – bila je usamljena; zagrlila sam usamljenost – bila je prazna; zagrlila sam prazninu – bila je tiha. Čitavo vrijeme grlila sam samo samu sebe.
Dijagnoze se su se u neko doba ili u nekoj sredini surovo zlorabi. Ne služe da se pomogne oboljelom već ih se uzima kao istina, smrtno ozbiljna činjenica. Poistovjetiti čovjeka s dijagnozom je izopačeno.
Ja poštujem tuđe 'ne želim' mada me boli kad se ne poštuje to što ja 'želim' I pored svega zemlja se i nadalje okreće.
Međutim, Svjetska zdravstvena organizacija, zastarjelim besmislenim objašnjenjima zdravlja uvelike pridonosi nestvarnoj i neostvarivoj slici.
„Potpuno tjelesno, duševno i društveno blagostanje,“ glasi njihovo geslo. To je, naravno, nemoguće, a neizvedivost služi kao poziv na bezgranično obožavanje. Tako nastaje besmislena religija zdravog življenja čiji poklonici bi trebali na kraju umrijeti zdravi. Religija zdravog života odličan je recept za nesretnost jer zdravlje se u stvarnosti nikada potpuno ne postiže pa smo svi mi na stanoviti način osjećamo nekako jadno bolesno…
Životni lomovi te ne čine snažnijom nego ravnodušnijom.
Svatko je zdrav dok mu se ne dokaže bolest. Parafraza koja govori o žigosanju bolesnih duševnih stanja. Psihijatri trebaju zastupati prava pacijenta, a ne postati sluga društva koje se želi riješiti razdraženosti što mu ga stvara psihički bolesnik. Ona bi trebala pomoći suživot, da psihički bolesnici sa svojim čudnim osobinama i navikama žive u takvom društvu ako su bezopasni. Pravo je pitanje: mogu li se oduprijeti pritisku sredine da osobite i nezgodne ljude proglase bolesnim? A društvo bi trebalo pokazati slobodoumni stav i snošljivost da onima koji odudaraju dopusti svojim nerazumljivo neprilagođenim članovima da se nesputano kreću među njima.
Nekim ljudima ni guranjem prsta u oko ne bi mogao staviti do znanja da trebaju obratiti pozornost na nešto.
Sloboda se od doba prosvjetiteljstva smatra razlogom ljudskog dostojanstva koju zaslužuje svaki čovjek. To je također jedno od gledišta koje treba imati na umu ako se promatramo iznimne psihičke pojave – i to očitovanje svih oblika bez iznimaka. Međutim i sama je sloboda uvijek tek jedno više-manje primjereno gledište.
Pozdrav svim ljudima koji misle mozgom, a ne televizijom, žutim tiskom i zamislima velikih vođa političkog opredjeljenja koje im izgleda dopadljivo. Vi ste barem SLOBODNI ljudi!!
Ovisnost je nesloboda. Ali ne potpuna nesloboda. Ovisnost se danas smatra bolešću slobode izbora. Ovisnik nema izbora. On se mora opijati, drogirati, kockati, peglati karticu u trgovačkom centru, igrati računalne igrice… Liječenje pokušava pacijenta vratiti u stanje ponovnog omogućavanja slobodnog odabira načina života.
Tuga, očaj i nesigurnost svuda ima istu boju, isti miris, isti ukus.
»Odabir« je izričaj neodređenog smisla. Ne okrivljuje jer ne podrazumijeva prisilno posezanje za opijatom, gubitak nadzora i druge otežavajuće okolnosti. »Odabir« podsjeća na ovisnikovu slobodu koja još uvijek postoji mada se on posve prepustio. I upravo treba potaknuti volju i iskoristiti je da donese odluku da odbaci okove svog duševnog stanja. Tako je ovisnik suočen u procjepu dvojbe između silovite potrebe za opijatom svoje duše i slobodom odluke kako postupiti. Da bi potakao tu dvojbu terapeut ne smije posezati za jednako nasilnom metodom po krilatici: „Klin se izbija klinom“.
Možda bi bilo lakše kada bi život kao lokvicu na ulici preskakali?
S druge strane psihička se neobičnost može sagledavati i iz perspektive pacijentove životne priče. Zbivanja i okolnosti koja prethode možemo promatrati kao uzrok psihičkog poremećaja. Takvo je stanovište jednakovrijedna traženju biološke zaraze. Uostalom, sam pacijent i njegovi bližnji najčešće to tako promatraju.
Bole me noge od trčanja iz krajnosti u krajnost.
Naravno, psihoanaliza razvijena od učenja Sigmunda Freuda i njegovih sljedbenika doista je u neprikladnim rješenjima i sukobima nastalim u djetinjstvu pronalazila uzrok kasnije duševne patnje. Psihoanalitičko liječenje pokušava ponovo osvijestiti te potisnute sukobe, ukazati na njih i time postići blagotvoran učinak. Sve se psihičke neobičnosti može tumačiti kao posljedicu djetinjstva, a takav pogled zapravo nije ni pogrešan ni točan. Ipak psihoanalitičari su je u nekom razdoblju smatrali jedinim ispravnim promatranjem događanja u ljudskoj duši. Suvremeni će dakako odbiti isključiv i zatucani stav jer vrijeme je pokazalo da psihoanaliza može pomoći u nekim, ali nije čudesan lijek za sve probleme.
Tako se brzo smjenjuju dan i noć da mi se čini da su se stopili u jedno.
Dakako, psihoanaliza je baka psihoterapije. Dugo se morala boriti za priznanje. Sred besmislene i štetne iskrivljenosti svjetonazora građanskog društva pod čijom su krhkom površinom ključale nasilne seksualne fantazije, obznanio je da je ključ čudnovatih duševnih stanja prikriveno u tajnim pretincima naše podsvijesti. Time se pokušava doskočiti, u ono doba, zabrinjavajuće raširenim uzrujanostima dama. Nova je metoda omogućila uvid u osjetljiv svijet nagona i više-manje uspješnog nošenja s njima.
Treba li dati šansu kad si siguran da je zagarantiran promašaj.
Psihoanaliza se u početku doimala poput ispovjedi svojstvenoj odnosu dušobrižnika i vjernika u kršćanstvu. I Sigmunda Freud je svojim najbližim i najvažnijim sljedbenicima dijelio prstenje kao što je ritualni običaj s biskupima, a ekskomunicirao svog najboljeg učenika Carla Gustava Junga čiji tekstovi su katkad još i danas predmet obožavanja poput svetih spisa. Sam Sigmund Freud nije psihoanalizu primjenjivao isključivo na pacijentima već ju je pretvorio u, moglo bi se reći, znanost o odnosu Boga i svijeta.
Kod mene kod kuće nije moguća tajna večera. Nije da bijedno živimo ali jedva se nešto sakupi za doručak.
Pogled vjere oblik je uporišnog promatranja. Sve to traženje životnog smisla, bez iznimke, upućuju na znak Božje providnosti ili đavoljeg iskušenja. Znanstveni pristup to ne potvrđuje niti osporava. Vjersko gledište može biti primjereno ili neprikladno, korisno ili štetno u određenom slučaju ili okolnostima. Zato je sumanut dojam oboljelog od malodušnosti kako ga je Bog napustio ili obična tlapnja da je vragu prodao dušu. Bez liječenja nemoguće je osloboditi se od takve zamisli. Psihijatar, bio on ateist ili vjernik, izričito treba pobijati takvu misao. Međutim, ako netko ipak želi o svojoj bolesti promišljati kao Božju kušnju vjere ili đavolje iskušenje to je samo jedna od stavova tog određenog pacijenta koja se ni sa psihijatarskog stajališta ne treba pobijati. Ako psihijatri ili dušobrižnici poštuju vjersko opredjeljenje pacijentu nije nužan isključivo liječnik iste vjeroispovijedi. Ponekad je to čak i štetno jer postoji opasnost kod nekih psihoanalitičara da se izgubi nužna granica stvarnosti i mašte.
Sreća se kuje dok je vruća. Sreća ne trpi podgrijavanje.
Primjer vjerskog svjetonazora zorno potvrđuju da različito promatranje duševnog stanja nisu ni ispravna ni pogrešna. Sukobi raznih škola oko učinkovitosti biološko, psihoanalitičkog, biheviorističkog ili nekog drugog pristupa je stvar prošlosti. Od suvremene psihijatrije zahtjeva se poznavanje više načina od kojih će izabrati najprimjereniju za potiskivanje tjeskobe.
Neki ljudi su naprosto za pogrešan život skrojeni.


Oznake: Doktrina šoka politika i ekonomija Hrvatska

20

ponedjeljak

siječanj

2014

Poglavlje prvo – dio drugi

U jednom je Hrvatska slična Švicarskoj. Oni imaju ministra pomorstva, a nemaju more, mi ministra financija, a nemamo novca.
Gotovo već trideset godina nakon Domovinskog rata, nakon svojih braniteljskih muka, domoljubi usisani u zbilju budućnosti, stvarnost da su tjelesno i moralno zgažene njihove zamisli, izgube se jedne noći u tragičnom solilokviju kako je gorka sudbina biti kao gonjeno pseto na ulici, bez zavičaja, bez uzora, bez vjere u bilo kakvu obmanu, a družina bijedne karijerističke raje naših ministara, diplomata, ideologa i kameleonskih kreatura šepuri se u mondenim svjetskim odredištima na račun poreznih obveznika i izdajnički kikoće u obraz svih stradalnika ratnog vihora za državu u kojoj obnašaju vlast.U državi gdje pješak na pješačkom prolazu mora puštati automobile da prođu.
Tako kao što se događa svima tako je i braniteljima. Jedni laju kao psi bez domovine, a drugi se tove glupostima i krivotvorinama, u obmanama, u podvalama, u zulumu i bezobrazlucima sviju vrsta. Jedni lutaju svijetom kao isprani utopljenici, sa mutnim izbuljenim očima i gnjilim zubalom, a drugi opet izbačeni s posla ili radeći besplatno traže ustavno pravo na rad i dostojanstven život od vlastitog rada te prosvjeduju mašući transparentima i udarajući kao u bubanj dno preokrenutog praznog lonca pred zgradom vlade gdje ministri stižu svaki u skupocjenim vozilu sa vozačem. (Velika gospoda! Državnici! Plagijatori Miltona Friedmana! Imaju lijepo nasmijane face samo bi im trebalo staviti crnu kesu preko lica zbog razloga za taj smiješak.) Ni za okupljene ovdje, kao ni za one koje vidite na ulici, kavanama, trgovačkim centrima kao ni beskućnike što prekapaju kontejnere ne može se tvrditi da predstavljaju određenu hrvatsku tragičnu moć razumijevanja stanja jer svaki građanin ponaosob je zasebni slučaj koja u svojim slutnjama predstavlja koban razvoj događanja stvarnosti u gotovo trideset godina nakon završetka domovinskog rata i za koju se ne bi moglo reći da je u tom pogledu predstavlja opće nezadovoljstvo i razočaranost. Tužna su to vremena kad je žena u svemu namirena, sve kućanske poslove mora obaviti bez novčića, a samo je ljubavi pošteđena.
Da, svi su ogorčeni i očajni zbog ludila koje je zavladalo.
U medicinskom značenju ludilo je duševna bolest, ali postoji i drugo značenje, – nazovimo to: 'slučajevima posve normalnog ludila'. To nije povezano sa psihijatrijom. Posljedice 'posve normalnog ludila' daleko su pogubnije i neosporno dokazuju da su problem 'normalni ljudi'.
Izbjeći ću isticanje domaćih proizvoda kojih ionako nema jer sve za zadovoljavanje potreba građana ima etiketu „made in Cina“ pa ću za ovu priliku uvesti primjere iz svjetskih povijesnih zbivanja.
A gdje nema mogućnosti i/ili sposobnosti odlučivanja nema ni slobode! (ovo ću si zapisati u bilježnicu među ostale poučne rečenice!!)
Makar se sa tim svi ne slažu, uzet ću za primjer Josifa Staljina čija strahovlada je odvela mnoštvo ljudi u smrt, puno njih smatra da ga je trebao liječiti psihijatar. Čovjek koji ima lijepu dušu uvijek nešto lijepo kaže, ali čovjek koji nešto lijepo kaže ne treba nužno imati lijepu dušu. Međutim, osobi kojom isključivo ovlada paranoje svi bi otkazali poslušnost. Zapravo svojstvo nepovjerenja diktatorima je od životne važnosti. Među mnoštvom žrtava tog ustvari posve 'normalnog ludila' zacijelo je bilo i onih koji bi ugrozili njegovu vlast, a s druge strane preživjeli protivnici, nakon svih tih masovnih ubojstava, teško bi se odlučili riskirati život da ga smijene. Ne samo da nije bio duševno bolestan nego mu je gruba zločinačka učinkovitost osigurala vlast.
Ljudi kojima je prijatno u vlastitoj koži su isti oni ljudi koji imaju mane, ožiljke i nedostatke, ali ih prihvaćaju, vole i žive sa njima.
'Suludo normalnih' ima u svim kulturama iz davnina do današnjeg dana. Od takvih se pojava čiji je učinak genocid kakav se recimo dogodio u Tasmaniji. Puno njih pokušavaju opovrgnuti da je sredina u kojoj žive podložna tome. Od svega se može pobjeći, ali ipak od sebe ne. Zato uzmimo za primjer mit poslijeratne Francuske da je stanovništvo mahom pružalo otpor Hitleru i njegovom tamošnjem savezniku maršalu Petainu. Međutim u dokumentarnom filmu o tome kako se maršal Petain početkom 1944. vozi kroz Pariz pod njemačkom okupacijom opovrgava to. Ulice i trgovi bili su dupke puni, a čitavo stanovništvo, dva miliona ljudi, klicalo je 'verdunskom junaku'. Bila je to trijumfalna povorka kakva se ponovila četiri mjeseca kad je kroz oslobođen Pariz prolazio Petainov zakleti neprijatelj, general de Gaulle. I opet dva miliona građana, koliko je u to vrijeme glavni francuski grad imao stanovnika, oduševljeno kliče. Isti ljudi.
Šetnja po zavijucima mozga.
Normopati – pomalo je podrugljiv naziv za do boli suludo normalne. U najmanju ruku bol osjeća njihovo okruženje. Ali, zagriženim je normopatima šala strana. Oni nisu u stanju život sagledavati i pomalo neozbiljno. Potpuno im manjka bezbrižnosti. Kad gledaju komičare smiju se samo ako se smiju svi ostali. Posve nevažno što ne shvaćaju šalu, osjećaju se dobro u ozračju općeg slaganja. Međutim kad završi predstava opet su smrtno ozbiljni. Čine uvijek sve prema običaju sredine u kojoj žive. Izraz: 'glupo ponašanje' za njih je izraz uništavanja…
Kako i po čemu znate da je neki izbor slobodan? Koja je točno razlika između slobodnog izbora i linije manjeg otpora? Prvo je sve što ti je na raspolaganju, a drugo je kad odabereš ono što od tebe zahtjeva manje truda u nekom trenutku.
Ali postoje i sasvim drugačije pojave. Spomenimo Paris Hilton, bogatu Amerikanku koja je odlučila privlačiti pozornost. Čini se da je spremna za svaku glupost, a takvo njezino nenormalno ponašanje ponekad s pravom bude kažnjeno određenim brojem sati društveno korisnoga rada. Radi se o 'posve normalna glupost' – svojstvu jednog posve drugačijeg soja. Slavna manekenka Naomi Cambell također pokazuje normalno glupo ponašanje kad telefonom i čašama gađa kućne pomoćnice pa uz veliku medijsku pompu mora nekoliko sati čistiti za dobrobit zajednice. Suludo glupo, zar ne? O ne, nijedna od narcisoidnih zvijezda žutog tiska nije poremećena uma. One zarađuju nudeći svoju egocentričnost kao uzor normalno glupima.
Je li ste shvatili kako i narkomanija počinje kao slobodan izbor, a onda se negdje taj slobodni izbor putem negdje pogubi?
Posve normalna glupost razvila se u zasebnu struku. Riječ je o komičarskim televizijskim serijalima – sklapani pljesak i smijeh publike. To nema veze sa smiješnim već je sračunato djelovanje prilagođeno ponašanju povodljive većine. Jednostavno ismijava se smiješno. Neduhovite opaske koje podsjećaju na spolovila praćena histeričnim smijehom. Razina poimanja između posljednje godine dječjeg vrtića i početka puberteta. Bezvezni lakrdijaši jurcaju scenom što podsjeća na proslavu dječjeg rođendana koji završi gađanjem torti. Takva posve 'normalna glupost' je nažalost upravo to – normalna, opasno normalna pojava. A ima još sva sila 'normalnih gluposti' zatucanih koje ću preskočiti. Slabo obrazovanje i polupismenost nadahnjuju suludu zamisao da nam neka tajanstvena spoznaja može u hipu omogućiti uvid u životnu istinu.
Ljudi uspomene dugo čuvaju, jako dugo jer su one jedina stvar koja se ne mijenja čak ni onda kada se ljudi promijene.
Norme tradicionalnog ponašanja oduvijek je bilo općeprihvatljivo. Moć je u tome što obavezuju društvenu sredinu. Neupitne i pouzdane. Prvi je dojam da se na osnovu njih društveni odnosi razvijaju unutar sigurnih granica. Grčka tragedija crpi nadahnuće iz naizgled bezazlenih sukoba tradicionalnog i samovolje vladara.
Provjerite džepove. Tko zna što sve možete naći? Koliko vam je ljudi postalo beznačajno i sitno? Možda ste zagubili u džepu kakav bliski sitniš?
Skup vrijednosnih normi neke sredine oblikuje kreposnost pa prema tome sve što je normalno i dobro doznat ćemo ako upoznamo ćudoređe određene kulture, ali ne da o tome promišljamo nego da se ponašamo prema tim odrednicama. Međutim sada je sve drugačije. Otkrića, kolonizacije i oslobađanje vodi do suvremene neobičnosti: globalizacije. Odjednom smo seljaci globalnog sela. Našli smo se zbunjeni i više ne znamo kako se ponašati i što prihvatiti. Što učiniti? Naravno zornim predočavanjem što su sve radili ljudi diljem svijeta kroz povijest – i kakve su sve obrasce ponašanja, često suprotna, primjenjivali – mogli bi odabrati. Ipak koje izabrati i zbog čega bi oni vrijedili sad i zašto baš ti?
Želim pobjeći negdje daleko, što dalje, tamo gdje mi ne trebaju pilule za spavanje.
Međutim vraćam se u stvarnost. U njoj osobni odabir nema vrijednost. Ako više ne postoje neupitna pravila javlja se stres. Riječ je o istom stresu radi kojeg je pubertet tako naporan. U oba slučaja želi se sve, ama baš sve uraditi na svoj osobit način i, naravno, posve različito od ostatka ljudskog roda. Ali po kojim mjerilima? U kom smjeru krenuti, ako se može poći bilo kojom cestom, putem, stazom pa i stranputicom? Ili jednostavno ostati na raskrsnici. Ako je u nekom trenutku negdje na svijetu baš sve uključujući i nasilja i ubojstva bilo normalno ili još uvijek jeste – što je onda još uopće stvarno normalno?
Ja uvijek pronađem pravi put za sebe sama. I nije važno što na nekim mjestima nikada prije bila nisam.
Raznorazna savjetodavna literatura ostavlja pustoš za sobom. Za ono nekoć razumljivo samo po sebi, što se učilo od majke i oca, čulo i vidjelo u svom zavičaju, – danas se za to snube 'savjetodavci' uvjeravajući ljude da sami za sebe nisu u stanju donijeti mjerodavnu odluku. Tako se upliću u sve i svašta od čeg se sastoji život ljudi.
Ja ni u mrklom mraku ne mogu da se izgubim. Kad zatvorim oči tada najbolje vidim jer svijet i ljude oko sebe onda promatram srcem.
Razmišljajući kako pomoći u snalaženju u takvom odvijanju stvarnosti crkveni velikodostojnici su uposlili nekoliko mudrih sociologa koji su, kao što se i moglo očekivati zaključili da ustvari »ljudi« uopće ne postoje. Otkrili su da postoji tek niz različitih proturječnih smjernica ponašanja od kojih ljudi odaberu određeno i tako zadovoljavaju svoju potrebu za normalnošću. Jedino ono što pritom omogućava suživot je uvažavanje tih različitosti.
Poljupci su legitimna droga. Koliko je puta samo neki ovisnik o mojim poljupcima uzviknuo „Umro bih zbog tebe!“ Nije da želim nečiju smrt, ali bilo bi fer nekad nekog i na djelu, a ne samo na riječima, vidjeti!!
S druge strane 'mekoća' prihvaćanje različitih stilova življenja u okrilje utvrđenih krjeposnih pravila je himba što bi se na drugi način moglo opisati i kao pomirba normalnih gluposti kao što to glupo normalni ljudi ionako već čine pa samim time potpuno suvišno.
Poslije ponoći samo poštene cure hodaju gradom. One manje poštene već su u nečijem krevetu.
Katkad se čovjek stvarno iskreno može upitati: tko je luđi: oni koji žive u takvom prožimanju različitih svjetonazora ili oni koji odista vjeruju u suživot različitih pa tako i isključivih svjetonazora. Netrpeljivih prema drugačijem.
Svakom sam momku ja bila posljednja cura, a poslije se oženio odmah onom slijedećom jer je bio pod dojmom: „Vidi ova ni nije pokušala da me ubije jer sam zaspao u krevetu pored nje i ne šutira me u cjevanicu au-uuu-uuuuu!“
I što na kraju reći o posve normalnom ludilu – suludo normalnima, posve normalnoj gluposti i glupo normalnim? Bjelodano je jedino da su ti normalni pravi problem suživota u suvremenoj uljudbi koju neki još zovu 'globalno selo'. Njih ili posljedica ostvarenja njihovih zamisli pune su ozbiljnih vijesti, ali i onih u žutom tisku. Poboljšanju se ne treba nadati jer nema mogućnosti liječenja.
Skrećem pogled prema radijatoru centralnog grijanja. Zanimljivije mi je brojati koliko rebara ima radijator.
Zatim razmišljam o tome kako ne može ni zime biti: isparava ono politikantsko đubre u zrak i grije ga…
A onda odavno nakon što sam ih izbrojala pišem za kraj:
Suludo normalne političare možemo smijeniti svake četiri godine, ali dok ne dokinemo to zanimanje uvijek će se pojaviti samo jedni iz dva tabora normalnih: ludo ili glupo, – dakle nenormalno opasne pojave po opstojnost ljudske vrste!!
Svi mi postanemo agresivni prema roli toalet papira ako neće glatko da prede listiće.


Oznake: Doktrina šoka politika i ekonomija Hrvatska

19

nedjelja

siječanj

2014

Poglavlje prvo – dio prvi

Vrhunac civilizacije je najesti se (bijelog) luka i doći na posao.
Probudim se i odmah shvatim da svijet ni danas nije onakav kakvog sam ga sanjala. Pokazuje se, naime, da je država jedna opasna zamisao koja se stalno bolesnom duhu, misao koja potiskuje sve druge predodžbe, a sastoji od neke blesave oholosti neandertalaca, samouvjerenih da su oni osobno država, kada izvode, ljudskoj opstojnosti posvema suvišne uloge. U tijesnim, poput zatvorske ćelije s pogledom između rešetaka, postoji neki slaboumni dojam o slobodi pa poput činovnika koji se brije pjevajući „u boj, u boj za narod svoj“ prije odlaska na posao gdje će sređivati popis branitelja osjeti »osobno« državom koju »osobno« brani; kad kakav pijani lažni branitelj s dijagnozom PTSP-a kupljenom od podmitljivog psihijatra u krčmi šamara kronične alkoholičare jer on »osobno« je država i tko mu što može kad je za nju spreman život dati, kada je on branitelj po ocu i majci, po djedovima i pradjedovima od stoljeća sedmog, a braniteljska su mu krvna zrnca prešla u samo po sebi razumljivu osobnost te ako smo za nešto rođeni na ovome svijetu onda smo da borimo za tuđ račun i da smo ili tamničari ili gosti u tamnicama zabluda.
U prosjeku je više dobrih ljudi. Prosjek kvare oni ispod prosjeka.
„Nevina sam“ reče prostitutka danas na sudu, a sudac smijeh i žagor u sudnici izostavlja iz zapisnika.
U nekom drugačijem veleizdajničkom procesu protiv čovječnosti sudac na vješa »osobno« veleizdajnike jer on izriče smrtnu osudu na liniji svog osobnog uvjerenja, osvjedočen da je njegovo doživljaj »uvjerenja« to što je upravo tog jutra pročitao ispijajući crnu kavu kao očitu glupost u svom stručnom ili političkom glasilu. Veleizdajnici su suvremeni političari što građanima NE oduzmu život tako da ih ubiju. Život im oduzmu tako što ga svedu na puko preživljavanje dok se oni bahato bogate, a redar na ulici »osobno« uhićuje izgrednike, protudržavne elemente koji prosvjeduju protiv vlastodržaca i način na koji obnašaju vlast tako da se može reći da se ljudi dijele »osobne« državotvorce i na beznačajno mnoštvo, odnosno rulju koja samo zato postoji na svijetu da ih kasta državnika kolje, psuje, globi, oporezuje i vješa.
Poznato je da dva svjedoka o istom događaju mogu govoriti potpuno različito pa je zato bolje neka svjedoče svjedoci, koji ništa nisu vidjeli.
Da bi ljudi jedni druge »osobno« vješati, »osobno« vrbovati, »osobno« pregledavati prtljagu na granici i cariniti, »osobno« globiti i zatvarati – zato jer su u stanju »osobno« proglase i promidžbene parole o veličanstveno uređenog svijeta na način »osobnog« svjetonazora ili pogleda na svijet, da »osobno« su spremi boriti se do posljednjeg daha u ostvarenju »osobne« vizije, da »osobno« vode ratove, da se »osobno« zaklinju u ispravnost da to ne rade koristoljubivo iz »osobne« koristi – da »osobno« ne prikrivaju nikakvu »osobnu« laž, da »osobno« nikog ne kleveću, da ne trguju svetinjom čovječnosti na najbestidniji način pa da, jednom riječju, »osobno« ne vode takozvanu »bezobzirnu« politiku svih mogućih zavrzlama i podvala, politiku otimanja, paleža i laganog umiranja, ovu politiku svakodnevne grube stvarnosti koju glupo zovu »tvrdokorna stvarnost«, a kojoj se generacije političara klanjaju kao božanstvu već stoljećima mada psihijatar Manfred Lutz o tome piše knjigu „LUDILO – liječimo pogrešne!“ u kojoj kaže:

„Ja sam psihijatar. Kad uvečer gledam vijesti svaki put se uzrujam. Uvijek se govori o ratnim huškačima, teroristima ubojicama, gospodarskim kriminalcima, mešetarima i besramnim sebičnjacima, – a njih nitko ne liječi. Štoviše takve se protuhe smatra normalnima. To me podsjeti da sam se tijekom dana bavio liječenjem dirljivih staraca oboljelih od demencije, tankoćutnih ovisnika, iznimno osjetljivih shizofrenika, potresnih depresivaca i očaravajućih maničara. To mi priziva grozomornu sumnju. Pa moja profesija liječi pogrešne ljude! Naš problem nisu ludi nego normalni.“

Normalnost je naime često zlokobna. Zavidi li tko gubavome? ne zavidi. Zašto onda poneko zavidi zlotvoru ako je zlo veća bolest od gube? Guba je bolest tijela, a zlo je bolest duše pa oni osobito »osobno« bezdušni…
Nije ništa neobično zato ako se »normalni« ljudi, zbog svojstva debelokožnosti ili radi dosadne učmalosti svakodnevice, iz očaja da će se udaviti u baruštini bez da okuse pravih izazova kakve pruža mogućnost življenja po uzoru na događanja u kakvom napetom filmu ili drugačijem zanimljivom opisu. Ako je to razlog da ste tužni jer vi pripadate tankoćutnim osobama pa se osjećate usamljeni, tek da znate, niste jedini...tako smo svi mi tužna osjećajna bića zajedno sami u »osobnoj« tuzi, a to je kao i da nismo. Neki ljudi prijaju duši. Ne znam da li se molim da im se ništa zlo ne dogodi zbog njih ili zbog sebe jer mi trebaju takvi neki ljudi.
Ali naravno, nije riječ o meni. Radi se o osobito »osobno« normalnim koji se, iz osvete prema jednoličnom životu i nadahnuti izazovima uzbuđenja zabave i samo zabavnog uzbuđenja, upuste u razbojstva, ubojstva, prijevare, pokreću ratove i sve začinili dramatičnim oduševljenjem kojeg inače nema u provođenju mirnog suživota.
Takve slučajeve se često naziva »slučaj posve normalnog ludila«. Time se ne misli na psihičku bolest već različite čudnovate zgode o kakvim nas izvješćuju masmediji.
Bog nije obećao dan bez bola, smijeh bez suza, put bez trnja, sunce bez kiše, ali obećao je snagu za dan, utjehu za tugu i svijetlo za put kojim kroz život ljudi prolaze.
Posljedice su daleko pogubnije od bezazlenih nebuloza shizofrenika.
Ali ipak znamo da dobro uvijek pobjedi na kraju. Doduše bilo bi puno bolje da pobjedi na početku, ali onda bi život bio stvarno jako dosadan!
Ipak, sutra ću poraditi na nečemu dobrom od početka...



Oznake: Doktrina šoka politika i ekonomija Hrvatska

18

subota

siječanj

2014

Uvod – peti dio

Plan za ono što ću napisati je osmišljen. Detalje razrađujem. Tko preživi, pričat će: kako vlada vlada?
Vesela je. Satrla je onaj djelić čarolije koji je preostao od nade onih koji su ih odabrali. Onu mrvu što crta osmjehe lagano i iskreno. Vlast sa svojim mudrim ministarskim glavurdama, za postizanje karijere, – jer čitava ta komedija sa Veleizdajničkim procesom smatram od prvog dana, blago rečeno, političkom blamažom i vrlo neugodnim kulturološkim (uzgojen, 'oplemenjen' ili usavršen) skandalom, nespojiv s boljim običajima – raspadom tiranije jednoumlja od poslušnika okupljenih u kozmopolit-socijalističku partiju koji su svoju pripadnost naplaćivali povlasticama (kao posebno, samo po sebi razumljivo isključivo pravo na bolji život od ostale 'raje').
Našla sam opravdanje za trenutno ludilo u kom živimo. Dakle to je raskol na dvije nacional-socijalističke stranke od kojih jedna ima prihvatljiv oblik blagonaklonog rodoljublja Hrvatskog Domoljubnog Zavijanja, a druga svojom isključivom nacijom koju, jednakom predanošću kao i SS-divizija Drittes Reich (Treći Rajh) tvrdokorno zastupa nesnošljivu otimačinu Sebi Društveno Prigrabiti izvlaštenjem 'općeg dobra' u korist 'svog naroda' – BEZOČNO GRAMZLJIVE (okupljene parafrazom inačice o proleterima u parolu: „Pohlepnici svih zemalja ujedinite se!“).
Zažmirite. Ne gledajte u nebo. Zvijezde će biti tužne od zavisti kad vam vide oči. Blistavije su i ljepše od njih jer su pune suza. Ali, kad vas samo jedan dodir sunčevih zraka probudi i nasmije – tada dan ne može biti loš. Tada objektivnu istinu govore branitelji, a ne odvjetnici i suci u službi diktature Demokracije. I sama činjenica da je učestala pojava nevino osuđenih dokazuje, da »nezavisni suci« prečesto ne sude objektivno. (Uostalom to, kako suci 'objektivno' sude, to je prepoznatljivo iz dana u dan sve veličanstvenije kad smrtne osude dobrohotnog postaju, takoreći, normalna pojava.)
Svi smo mi nečiji dlanovi sklopljeni u molitvu pred san.
Prevratnički Veleizdajnički pokret, dakle u smislu podčinjavanja u smislu imperijalističke kolonizacije, nema, dakako, jer se više radi o rascjepkanim privilegijama za suučesnike, o isto-spolnim zajednicama, o nacionalnim manjinama, o otimačima, o prisvojiteljima, o nasilnicima, o lopovima, o prevarantima, o sebičnima koji izrabljuju, iskorištavaju, snalaze se i žive na tuđ račun nego o prohtjevu za preimenovanju ili brisanju iz popisa postojećih država na zemljovidu kao što protivnički tabor nacional-socijalista želi prikazati. Ne plaši me što ne mogu spavati, više me plaši spavanje bez snova. Ne želim negirati nekolicinu lovaca u mutnom iz osobnih patoloških problema, šačica jada koja skriva pravu bit svog nacionalnog naboja „ma koga briga što mi je crkla kokoš, samo nek’ komšiji crkne krava.“ Ta opsjednutost, dakako, upregnuta za korist ''Bg nacije'', narod BEZOČNO GRAMZLJIVIH, tema je čuvenih ideologa protivničkog crno-žutog tiska protivničke stranke nacional-socijalista, a s kakvim namjerama u velikim razmjerima stvaraju zbrku u glavama običnih građana tvrdnjom da se zao klin izbija zloćudnim klinom i treba manjim zlom zamijeniti veće poučava da je nacional-socijalizam jednostavno neizbježna pojava. Sve su to ogranci poznate preporuke za preobrazbu po »Doktrini šoka«. Svi ti neki malo blesavi ljudi koje neizmjerno volim.
Službena inačica priče kako je taj vid nasilnog prisvajanja postao državna religija gotovo diljem svijeta u bajkovitoj verziji povijesti, pročišćena je od prisile i tonom prožetim veličanstvenog križarskog pohoda, borbom vjernika protiv nevjernika, pravednika protiv silnika.
Predmeti se podjele, ali da li se tako može i život?
Primjer najuspješnijeg propagandnog puča u posljednjih četrdesetak krvavih godina. Priča glasi ovako:

Milton Friedman je život posvetio miroljubivoj borbi zamisli protiv onih koji vjeruju da se vlast treba miješati u tržište i otupiti mu oštricu. Vjerovao je da je »povijest ljudskog roda pošla pogrešnim putem« u trenutku kada su političari počeli slušati glas Johna Maynarda Keynesa, tvorca New Deala i suvremene socijalne države. Poučen burzovnim slomom 1929. godine širi mišljenje da je politika 'slobodne ruke' posrnula i da se vlade moraju umiješati u gospodarstvo pa tako i preraspodijeliti dobit i nadzirati korporacije. U tim mračnim vremenima slobodne ekonomije, dok komunizam pokorava Istok, Zapad prihvaća zamisao o socijalnoj državi. I dok ekonomski socijalizam pušta korijene Milton Friedman i njegov mentor Friedrich Hayek ustrajno čuvaju luč inačice bezobzirnog zgrtanja neukaljanog pokušajima Johna Maynarda Keynesa da izgradi pravednije društvo od sredstava zgrtanja prekomjernog bogaćenja.

Poslije određenog broja godina oguglaš na glupost pa ti je sve smiješno. I tako je sa mnom dok se prisjećam da je još prije mog rođenja još 1969. godine u časopisu 'Times' prezrivo odbacivali učenje Miltona Friedmana opisujući ga kao »nevolju i boleštinu«, šačica ljudi je prihvatila i podržala, a nakon njegove smrti u 29. siječnja 2007. pod naslovom »Čovjek slobode« novine Wall Street Journal, između ostalog, objavljuju da je 'pobjeda stihijskog bogaćenja nikla iz slobode te da neobuzdano slobodno tržište ide ruku pod ruku s demokracijom.'
Ja samo znam da ne želim biti njegova svetinja nego ludilo.
Ipak treba istaći da svaki pokušaj optužbe kao zločinačku umotvorinu naučavanja o spoznaji koja čini jednu misaonu cjelinu mora se izvesti jako oprezno. Ipak ću još malo ukrasiti postavljenu scenografiju za tu basnoslovnu basnu. Ipak prejednostavno je pretpostaviti da su oni s kojima se ne slažemo ne samo u krivu nego i nasilnici, uzurpatori i skloni istrebljenju i uništavanju.
Luda možda jesam ali blesava nisam. Ali jednako je istina i da je sve moguće zloupotrijebiti, a kada takvim činom ugrožavamo i ona postane pogibeljna, na to treba ukazati. Otkriti tajnu vještine zavođenja. Osobito su pogubna zatvorena osnovna načela što ne uspijevaju ostvariti suživot s ostalim sustavima – čiji sljedbenici bahato preziru drugačiji svjetonazor i traže potpuno slobodne ruke u primjeni svog 'savršenog' sustava. Neplanirano lijep sumrak za smak svijeta. Neki poznati osmjesi, dodiri i mirisi…
Različitost treba nestati da bi se stvorio prostor za njihov čistunski izmaštaj. Poput jahača apokalipse 'ognjem i mačem' ili pošast velikog potopa iz Biblije, to vodi nasilnom stradanju.
Mene je nemoguće popraviti. Može me se samo prihvatiti kao ispravno pokvarenog uma ili uništiti.
Brisanje naroda i uljudbi zahtijevaju religiozno ili rasno temeljeni sustavi kako bi ostvarili pročišćenu zamisao svijeta. Nakon raspada diktatura u komunističkim državama došlo je do snažne osude i obračuna s teškim zločinima počinjenim u ime zamisli o besklasnom poretku bez društvenog vlasništva i iskorištavanju ljudi jednih od drugih. Lijepo upakiranu laž svi kupe dok goluždravu istinu nitko i ne primijeti.
Zloupotreba zamisli od pojedinca koji to provode prisilom, izgladnjivanjem, tjeranjem u radne logore i ubojstvom onih koji se tomu protive ili jednostavno ne slažu sa proturječnim povlasticama kakve za sebe prisvajaju tvrdokorni zagovornici. Ja se na primjer slažem sa tvrdnjom da ima puno žena očajnih vozačica, ali ima i puno muškaraca očajnih jebača. Zato stop generalizacijama!
Razotkrivanje dvoličnog obnašanja provedbe pokrenuo je raspravu koliko strahota prouzroči pokušaj uspostavljanja određenog poimanja u srazu sa nasilnom provedbom svjetonazora izopačenih vođa kao što su recimo Staljin, Ceausescu, Mao ili Pol Pot.
Kupila sam neki deterdžent za suđe. Toliko dobro miriše da ću se s njim večeras oprati ispod tuša.

„Punokrvni komunizam nametnuo je sveobuhvatno ugnjetavanje koja svoj vrhunac doživljava u upravljanju države nasilnim nametanjem vladavina isključivog jednoumlja, mada zamisao kao takvu pritom ne treba optužiti za provedbu.“ piše Stephane Courtois u „Crne knjige komunizma“.

Prihvaćajući tu tvrdnju ne mogu se ni svi oblici tržišnih sustava smatrati nasilnim. Slušaš žalopojke i tješiš danima jer imaš dojam da je osoba vrijedna tvoje pažnje, a onda čim ugrije sunce, okrene ti leđa. Pa kako da poslije toga ne budeš kučka?
Slobodno tržište robe široke potrošnje možemo uspostaviti u suživotu s javnim zdravstvom, državnim školama, velikim gospodarstvenim poduzetništvom države kao što je recimo naftna kompanija. Jednako je moguće tražiti od korporacija isplate plaća što omogućuju dostojanstven život radnika, preraspodjelu zarade i time smanjiti nejednakosti kakve inače obilježava korporacijsku državu.
Kad vidim mršave ljude nekako mi dođe da im podmetnem rame i poduprem da ne padnu i nahranim ih sa barem desetak porcija pizza 'Mama mia' i litrom coca-cole.
Tržište ne mora biti nužno temelj kakvim Milton Friedman otpočinje prevrat upravo s ciljem razaranja sustava sporazuma i čistog računa – šireći svoj rat s države na državu. Kud ja tu i svi moji 'mrakovi'. U takvom poimanju 'divljeg kapitalizma Čikaške škole' u svakom slučaju postoji dodirna točka s drugim jednako opasnim jednoumljima – vidljivo nastojanje za ostvarenjem savršene čistoće ili prazne ploče u koju će biti upisana jedino preobražaj 'uzornog društvenog sistema' određenog svjetonazora.
U mračnim utrobama ženskih stomaka stasale su brojne uljudbe. Vojske ljudskih mladunaca koji postajahu vođe, boemi & ubojice.
Poklonici »Doktrine šoka« vjeruju da samo golemo uništenje – poplava, rat, požar, prirodna nepogoda, nasilje – može stvoriti brisanje za kojim uzdišu: „Prazno je lijepo.“ Čine to zbog toliko jake žudnje da preobraze svijet. I zato je tijekom proteklih četrdesetak godina prevrat društvenog uređenja prema zasadi Miltona Friedmana moguć samo poslije uništenja – kad ljudi, njihove duboko ukorijenjene navike i neprekidni zahtjevi doslovno nestanu – trenuci u kojima diktatura demokracije istinski poprimi oblik provedbe nasilne samovolje.
Noć se ušuljala u praznu čašu. Laku vam noć tipkaroši bloga…


Oznake: Doktrina šoka politika i ekonomija Hrvatska

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se